Hocete vise sa brige preci na nesto konkretno?

Pravda za Srbiju, Uroša, Šešelja i hrvatske generale
Misli globalno, ubijaj lokalno!
Piše: Andrej Nikolaidis


Ako postoji nešto odvratnije od Obaminog svijeta lažne tolerancije i slobode, to je Osamin svijet lažnog Zakona. Dok kritički pišemo o zapadu, valja ipak imati na umu kako količina hipokrizije koju u sebi sadrži islamski fundamentalizam nije manja od one koju pronalazimo u zapadnoj demokratiji. Problem, uostalom, nije u hipokriziji, ona je tek simptom: problem je u nedostatku emancipacijskog potencijala, koji se nužno manifestuje kao povećanje eksploatacijskog i potencijala za represiju, a koji se po pravilu prikriva hipokrizijskim medijskim strategijama, o kakvima je i u ovom tekstu riječ



Photo: KlikerStandardi pa status – tim riječima takozvana međunarodna zajednica objašnjava svoju politiku prema takozvanom regionu. Dakle: kada obavimo domaće zadatke, ispunimo uslove i dostignemo standarde, oni će nas prihvatiti za svoje – tada ćemo dobiti status razvijenih, demokratskih i pravno uređenih zemalja.

SHIT HAPPENS: Ubistvo Gadafijevog sina i tri njegova unučeta, kao i ubistvo Osame Bin Ladena, njegovog sina i supruge, te prateća zbivanja, međutim, tjeraju nas da se zapitamo nismo li mi mnoge standarde već dosegli? Znam, znam... Ubiti tri djeteta projektilima u koje je ugrađena najsavremenija tehnologija civilizovano je ubijanje, dok mi divljački djecu ubijamo strojnicama i nožem. Ubijanje zato da bi se nekome otela nafta civilizovano je ubijanje, a nama je svojstveno ubijanje u ime primitivnog nacionalizma. Pa ipak, čini se kako smo standarde u ubijanju žena, djece i civila dostigli još daleke 1991-92.

Nisu li vas sretni građani koji su se izlili na ulice američkih gradova, da tamo u skladu sa najvišim civilizacijskim standardima proslave ubistvo nenaoružanog neprijatelja koji je pružao otpor i njegove nenaoružane, ali prijeteće porodice, podsjetili na naše sugrađane koji su svojevremeno cvijećem zasipali tenkove koji su krenuli ka Vukovaru? Ne čini vam se da smo još onda dostigli standarde u karnevalskoj podršci ubijanju?

Kada je slavna sjevernjačka – a sjevernjaci su ljudi odmjereni i ozbiljni, ljudi kulture i razuma, ne u vlasti strasti, kao mi – Akademija nauka i umjetnosti Nobelovu nagradu za mir dodijelila vrhovnom komandantu najmoćnije vojske koju je svijet vidio, vojske koja 24 sata svakog dana svake godine ratuje, čime su ostvareni visoki standardi uposlenosti, što je važno za napredak svakog društva, nije li to bio bestidni udvorički potez, koji nas je morao sjetiti vremena kada su se naši akademici i umjetnici svjetskoga glasa uvlačili u stražnjice ovdašnjim gospodarima rata? Nismo li još tada dosegli potrebne standarde intelektualnog udvorištva, ili treba još dublje? Ili je, možda, kvalitet uvlačenja nesporan, samo je šupak bio pogrešan?

Obratite pažnju na informacije o smaknuću porodica Gadafi-Laden koje su prenosili slobodni i demokratski mediji. Gadafijevi su bili nužna greška, tu se nije trošilo mnogo riječi. Htjelo ubiti djeda, ubilo unuke. Shit happens, Así es la vida, C'est la vie. Osama bin Laden i njegovi, međutim... Žena koja je ubijena najprije je bila „živi štit“ koji su koristili teroristi, potom je postala Osamina supruga, koja nije korištena kao „živi štit“. Po medijskim izvještajima ubijen je najprije jedan, potom drugi Osamin sin. Sam Osama najprije je bio naoružan, potom nenaoružan, ali je „pružao otpor“. Kuća u kojoj je ubijen najprije je bila milion dolara vrijedna vila puna luksuza, da bi nam fotografije otkrile da je u pitanju bijedna zgrada u kojoj, doduše, nema nikakvog luksuza, ali zadovoljava sve standarde sirotinjske prigradske divlje gradnje u Fojnici ili Surdulici. Na koncu su Osamina „vjerska prava“, kako kažu, ispoštovana, tako što je nakon kratke ali sadržajne vjerske ceremonije njegovo tijelo bačeno u more.



Photo: snimanje.adu.hrDUBROVČANI PALE GUME: Poštovanje „vjerskih prava“ ubijenog konačni je dokaz ubičinog viteštva. Nije li nas ratno izvještavanje vrhunskih globalnih medija, onih koji određuju „profesionalne standarde“, barem asociralo na ovdašnje ratne izvještaje koji su govorili kako „Dubrovčani pale gume“ a „Muslimani sami sebe bombarduju“?

Ako postoji nešto odvratnije od Obaminog svijeta lažne tolerancije i slobode, to je Osamin svijet lažnog Zakona. Dok kritički pišemo o zapadu, valja ipak imati na umu kako količina hipokrizije koju u sebi sadrži islamski fundamentalizam nije manja od one koju pronalazimo u zapadnoj demokratiji. Problem, uostalom, nije u hipokriziji, ona je tek simptom: problem je u nedostatku emancipacijskog potencijala, koji se nužno manifestuje kao povećanje eksploatacijskog i potencijala za represiju, a koji se po pravilu prikriva hipokrizijskim medijskim strategijama, o kakvima je i u ovom tekstu riječ.

U ime te hipokrizije: Pravda za Srbiju!, što bi rekao Handke. Pravda za Uroša!, što bi rekle Delije. Pravda za Šešelja!, što bi rekao Vuk Draškovići. Pravda za generale!, što bi rekli u Hrvatskoj. Pravda za sve nas, što bi rekli svi mi. Standardi su tu, hoćemo status!

Dobro pise ovaj Andrej Nikolaidis.

Tema broja: Država u službi klera



Ideološka invazija

Odnos vlasti prema religijskim institucijama kreće se od dodvoravanja do podaništva. BiH ugovorima prihvatila Svetu Stolicu i Srpsku pravoslavnu crkvu kao partnere u uređivanju odnosa koji joj pripadaju kao državi. Islamska zajednica smatra da joj ugovor s državom ne treba jer je ovdje domaćin



Odluka ministra obrazovanja i kulture Kantona Sarajevo Emira Suljagića – kojom ocjena iz vjeronauke ne ulazi u u prosjek ocjena kako bi se spriječila diskriminacija učenika – ustalasala je i ujedinila klerikalne krugove. Odluku je osudilo i Međureligijsko vijeće, a iz vrhova Katoličke crkve i Islamske zajednice u BiH sačinjeno je i zajedničko protestno saopštenje.

Posebno žestoko reaguje vođstvo IZ-a u BiH koristeći tešku ideološku artiljeriju, pa i jezik mržnje. To je stavilo na kušnju odnose Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije, ključnih partnera u platformskoj postizbornoj koaliciji kojom su uspostavljeni novi politički odnosi u Bosni i Hercegovini.

Teizacija društva U zemljama postkomunističke tranzicije s višestranačjem je došlo, prije svega, do erupcije nacionalizama i reafirmacije religije. Nove stranke, nevične ideološkim i političkim poslovima, oslonile su se na nacionalnu i populističku demagogiju, nalazeći saveznike u vrhovima konfesionalnih zajednica i ostavljajući prostor kleru za ideološku invaziju.

U Bosni i Hercegovini je to sve mnogostruko složenije zbog višenacionalne i multireligijske konstelacije, opeterećene negativnim historijskim nasljeđem i nedavnim ratnim iskustvom, koje je imalo i elemente krvavog vjerskog sukoba poticanog iz nekih klerikalnih krugova što i danas afirmišu i najteže zločince. Bitan činilac u vezi s tim je faktor susjedstva i prekogranična nacionalna i vjerska povezanost Srba, Hrvata i Bošnjaka, naročito, s obzirom na agresiju na BiH od Srbije i Crne Gore i političko i oružano involviranje Hrvatske u BiH.

Rat i poraće otvorili su širok prostor za uticaj sveštenstva/svećenstva na mase, medije, društvene odnose i politiku. Vrijeme dominacije ateističke ideologije zamijenila je teizacija društva po svim osnovama – od uvođenja vjerskih pozdrava u svakodnevno komuniciranje, preko klerikalnog usmjeravanja ponašanja pojedinaca i porodica, do prodora religije u javni obrazovno-vaspitni sistem. Religijske hijerahije su preuzele ideološko skrbništvo nad nacijama, uzurpirale su pravo na tumačenje bliže i dalje historije, doprinijele rastakanju i konfrontaciji unutar bh. društva.

Biti vjernik i to javno stavljati do znanja postalo je društvenom obavezom, vjerska vjenčanja sada su pravilo, religijskim svetkovinama se demonstrira nacionalno-vjersko jedinstvo, vjerski praznici zasjenili su i najznačajnije državne. Političari su se utrpali u prve redove pri vjerskim obredima i događajima, kler je postao bitan činilac izbornog procesa i političkog života u lokalnim zajednicama. Jačanje uticaja klera praćeno je snaženjem materijalne osnove njihovog djelovanje i finansijskim koristima za brojne svećenike/sveštenike.

Odnos vlasti prema religijskim institucijama kreće se od dodvoravanja do podaništva. I bez zakona o denacionalizaciji i restituciji, vjerskim institucijama su vraćena brojna dobra velike materijalne vrijednosti, a dobijaju i budžetsku potporu. Sa političko-pravnog apsekta posebno su intrigantni sporazumi što ih je bh. država sklopila sa Svetom Stolicom i Srpskom pravoslavnom crkvom.

Klerikalizacija politike U nastojanju da ospore odluku o neuzimanju ocjene u iz vjeronauke u prosjek za opšti uspjeh, iz Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije upućeno je zajedničko reagovanje Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo. Potpisnici se prije svega pozivaju na na član 16. stav 1. Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine, kojim je bh. država preuzela obavezu da uključi vjeronauk u svoj obrazovni sistem.

Do konkordata sa BiH, kako se nazivaju međunarodni sporazumi sa Svetom Stolicom, došlo je 2007. godine. Vatikan je iskoristio svoj međunarodni uticaj, autoritet pape Ivana Pavla II i simpatije bh. javnosti za njega, snagu Hrvatske demokratske zajednice, poratnu ranjivost i državničku nezrelost BiH – da dođe do ugovora kojim je podijelio nadležnost sa bh. državom u osjetljivom području kakvo je obrazovanje.

Konkordat je rađen po uzoru na ugovor Svete Stolice sa Republikom Hrvatskom, za koji su hrvatski stručnjaci za međunarodno pravo kazali da je time hrvatska država odustala od dijela svog suvereniteta u korist Vatikana. Konkordat sa BiH ne sadrži takve i tolike obaveze kao onaj s Hrvatskom, ali učinjen je presedan s ozbiljnim posljedicama.

Temeljni ugovor sadrži samo obaveze bh. države, ništa zauzvrat BiH nije dobila tim pravnim aktom. Tako u članu 16. piše: “Bosna i Hercegovina u svjetlu načela o slobodi vjere, priznaje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te u sklopu školskog plana i programa i, u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, nastavu katoličkog vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i predškolskim ustanovama, kao obaveznog školskog predmeta za sve koji ga izaberu, pod istim uvjetima kao za sve druge obavezne predmete”.

Država je dalje odustala od svojih nadleženosti dajući Katoličkoj crkvi da određuje vjeroučitelje, koji su ravnopravni članovi nastavničkog sastava u obrazovnim ustanovama, bh. vlast (poreski obveznici) ih plaća, a program i sadržaje nastave katoličkog vjeronauka, udžbenike i didaktičku građu priprema i odborava Biskupska konferencija u BiH. Takve povlastice dobila je sličnim ugovorom i Srpska pravoslavna crkva, a na toj osnovi, bez pisanog sporazuma, ista prava ima i Islamska zajednica u BiH.

U avgustu 2007. povodom Temeljnog ugovora, reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je kazao: “Čujete o konkordatu s državom, potpisivanju ugovora nekakvih. Mi kao Islamska zajednica BiH nemamo potrebe da potpisujemo nikakav ugovor s državom. Mi smo ovdje autohtoni. Mi smo ovdje domaćini. Tako treba da se osjećamo. Tako treba drugi da nas prihvate. Ovo je naša zemlja.”

Nisu ovo zdrave poruke. Reis bh. muslimane označava autohtonim i domaćim, a time Katoličku (katolike) i Pravoslavnu (pravoslavce) crkvu “nedomaćim”. Dakle, IZ ne treba nikakav ugovor sa državom jer ima prirodno pravo na BiH. Istina, u RS-u pravoslavlje je praktično postalo službenom religijom, entitet i ključne institucije vlasti imaju i krsne slave.

Religija kao ideologija Bosna i Hercegovina je ugovorima prihvatila Svetu Stolicu i Srpsku pravoslavnu crkvu kao partnere u uređivanju odnosa koji joj pripadaju kao državi. BiH je ustavno sekularna država koja je podlegla vaninstitucionalnoj moći dviju Crkava i Islamske zajednice.

Ustavno i zakonski religijske ustanove imaju pravo na organizovanje obrazovanja i vaspitanja u skladu sa svojim vjerovanjima i u svom aranžmanu. Nema nikakve potrebe da država obavlja i finansira vjeronauke. Ovako se država, suprotno ustavnim intencijama, stavila u funkciju vjera, tačnije u službu klera. Unutar obrazovnog sistema logično je objašnjavati religijske fenomene sa antropološkog, filozofskog, sociološkog, psihološkog, pa i političkog aspekta. Dakle, tumačiti religiju sa naučnog i stručnog aspekta ali ne propagirati i favorizovati te svjetonazore unutar javnog (pred)školskog sistema.

Religije su po svom vrijednosnom sistemu, moralnim i drugim načelima ideologije koje institucionalizovani kler koristi da bi uticao na sve vidove života vjernika, time na društvene odnose i politička kretanja. Država nema pravo da podržava religijsku indoktrinaciju djece i omladine. Agresivne ideološke namjere vidne su i u reakcijama iz klerikalnih vrhova povodom odluke kantonalnog ministarstva.

Prijetnje reisu-l-uleme ef. Cerića “sarajevskim ljetom” (po uzoru na arapsko proljeće, ali sa antidemokratskim predznakom), hutba sarajevskog muftije koja je i svojevrsna potjernica za Suljagićem i pogromaški pamflet protiv onih što vjernici nisu (IZ ne prihvata pravo na nevjerovanje koje je jednako onom na vjerovanje), druge poruke iz IZ u kojima se polazi od tobožnje opasnosti od agresivnog ateizma (a riječ je o građanskom poimanju demokratije) i prijeti svima koji dovode u pitanje pravo IZ na ideološki primat u društvenoj ukupnosti tamo gdje su Bošnjaci većina – svjedoče o klerokratskoj aroganciji, o totalitarističkim namjerama, o agresivnom teizmu, i to – pod zaštitom države.

Sad bi gedže daj šta daš al njonjak im I gledam nešto ovu spodobu Ćosića i kontam kako će se eto glavni ideolog i tvorac te monstruozne politike izvući od krivične odgovornosti



Ćosić: Podela Kosova jedino rešenje
Izvor: Beta

Beograd -- Bivši predsednik SRJ Dobrica Ćosić ocenio je da se "vekovni anatagonizmi" Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji može prevazići jedino trajnim razgraničenjem.
Dobrica Ćosić, bivši predsednik SRJ
Dobrica Ćosić, bivši predsednik SRJ

On je dodao da Slobodan Milošević nikada nije prihvatio takav predlog koji je dolazio i iz SAD.

"O Kosovu i Metohiji zaludno govorim i pišem četiri decenije predlažući demokratsko, pravedno, kompromisno i trajno razgraničenje. To je jedini nacin da se prevaziđu vekovni antagonizmi između Albanaca i Srba", kazao je Ćosić.

Prema njegovim rečima, razgraničnjem bi se "zaustavila velikoalbanska ekspanzija i stvorili uslovi za normalan život oba naroda".

Ćosić, koji je i književnik, ocenio je da politika prema Kosovu mora biti promenjena kako kosovski problem ne bi ostao dugotrajan i opasan.

"Ako svi činioci kosovske tragedije ne promene pretpostavke svoje politike prema toj radijacijom zatrovanoj zemlji u kojoj još ne vlada razumna tolerancija, kosovsko pitanje će ostati dugotrajan i opasan problem Balkana i Evrope", naveo je Ćosić.

Ćosić je naveo da je više puta razgovarao sa bivšim srpskim predsednikom Slobodanom Miloševićem o Kosovu ali da se nikada nisu usaglasili.

"Najpre sam mu 1991. preneo američki predlog o podeli Kosova prema kojem bi Srbiji pripala trećina Kosova i Metohije, ali Milošević nije odustajao od srpskih zabluda sve do kumanovske kapitulacije u malom svetskom ratu protiv Srbije", kazao je Ćosić.

"Taj samouvereni političar je tvorac najbesmislenijeg paradoksa u srpskoj istoriji: on je kosovski poraz slavio kao pobedu koja se brzo porekla u haškoj sudnici", naveo je Ćosić.

On je rekao da smatra "pogrešnom srpsku državnu politiku prema Kosovu i Metohiji od Nikole Pašića do Borisa Tadića" i dodao da su "u toj pogrešnoj, jednosmernoj i poraznoj politici" uporno participirali Srpska pravoslavna crkva i patriotska inteligencija Srbije.

Ćosić je ocenio da države Zapada u osnovi prema Srbiji nisu napustile politiku pritisaka i ucenjivanja započetu krajem prošlog veka.

"Istorija nam se piše u haškoj sudnici. Nas danas raduju samo uspesi naših sportista", kazao je on.

Prema njegovim rečima, nada u stvaranje Evropske unije u kojoj bi i srpski narod stekao životnu bezbednost i dostojanstvo, brže stupio u ekonomski i kulturni preporod, dejstvom mnogih činilaca, pretvara se u fatamorganu.
 

Matični zvjerinjak


SKANDALOZNO Srbijanski ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić zagovara podjelu Kosova i priključenje manjeg bh. entiteta Srbiji

Autor Srna 2011-06-01 11:23:00

Dačić je zaboravio da Srbija ni s tenkovima JNA nije uspjela odvojiti pedalj BiH

Dačić je za beogradski NIN ocijenio da je ragraničenje između Srbije i Albanije "jedina opcija"

"Kosovo treba podijeliti između Srbije i Albanije", izjavio je po prvi put javno srbijanski ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić.

Ipak, to nije kraj skandalu jer bi Dačić, uz podjelu Kosova koje je međunarodno priznato i više nema nikakve veze sa Srbijom, "Republiku Srpsku priključio Srbiji"?!

"Ako sutra RS na referendumu donese odluku o otcjepljenju, šta će oni biti? Nezavisna država ili će doneti odluku o priključenju i zajedničkom životu sa Srbijom?", upitao je Dačić i ocijenio da je to "normalno", zato što je to isti narod.

On je u intervjju za novi broj beogradskog nedjeljnika NIN ocijenio da je ragraničenje između Srbije i Albanije "jedina realna opcija".

"Pokušali smo ratom da branimo Kosovo, nismo uspjeli. I zato govorim o razgraničenju, dok ne bude kasno. A to znači korekciju granica između dve susedne države - Srbije i Albanije", rekao je Dačić, koji je i lider Socijalističke partije Srbije.

On smatra da je Srbija napravila grešku, jer o Kosovu nije razgovarala sa Albanijom.

"Srbija nije ni trebalo da prizna nikog drugog kao pregovrača s druge strane, osim Albanije. Zar smo mi stvarno naivni da mislimo da će Kosovo opstati kao nezavisna, samostalna država?", upitao je Dačić.

Odgovarajući na pitanje zašto misli da je lakše podijeliti Kosovo između Albanije i Srbije, nego između Srbije i kosovskih vlasti, Dačić je rekao da su Albanci na Kosovu nacionalna manjina Albanije.

"Sad neko kaže da su to ideje 19. veka. Možda jesu, ali su to ideje koje su primenili Slovenci i Hrvati, pa i Crnogorci, na kraju krajeva", istakao je Dačić, navodeći da srpskom narodu "ne trebaju bajke o multietničkom životu".

On je rekao da Srbi moraju da stave tačku na probleme koji predstavljaju "rak-ranu".

Dačić je ocijenio i da dijalog Prištine i Beograda neće riješiti suštinsko pitanje zbog stava zemalja EU i SAD i da će najveći domet razgovora biti "neka vrsta specijalne autonomije za Srbe na sjeveru".
 

Koliko god izgledao smijesan ovaj clanak sto ga je Yugi postirao, moram reci da je upravo ovo ono sto se kuha i kvrcka u loncu i vec duze vrijeme planira. Teren se lagano pripremao za ovako nesto, bez obzira sto zvuci suludo - vjerujte mi da tako i svjetskim silama odgovara, na moju veliku zalost. I nije koincidencija da se i Mladic desio bas sada.

Ako ima Boga, neka je nasoj dragoj BIH na pomoci.

Politika: Kako Tadić i Josipović destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu
Petar Jelec


Liderstvo za glavobolju

Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez



Andrej Nikolaidis je u svojoj najnovijoj kolumni, objavljenoj na jednom portalu, izrekao nekoliko sjajnih misli koje zaslužuju da ih se stalno ima na umu: “Ja znam da fini, liberalni i tolerantni regionalni intelektualci o politici Borisa Tadića trebaju govoriti u komplimentima. To je em u duhu pomirenja, em u duhu nove saradnje, em u duhu evropskih integracija. Promovisati – šta promovisati, slijediti – politiku samoproglašenog regionalnog lidera u duhu je vremena. Problem je, u najkraćem, u tome što je Boris Tadić regionalni lider samo u jednoj stvari – u destabilizaciji regiona.” U daljnjem tekstu Nikolaidis svoje stavove argumentirano obrazlaže analizirajući Tadićevu politiku prema Crnoj Gori i Kosovu. Vrlo je zanimljiva, na primjer, Tadićeva interpretacija zadnje krize na sjeveru Kosova gdje smo svjedočili reprizi već viđene balvan-revolucije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a predsjednik Srbije sugerira mogućnost da u tim događajima i u paljenju graničnih prijelaza svoje prste imaju i ubačeni albanski provokatori koji su, po toj logici, valjda rezali balvane i postavljali ih na ceste zagrljeni s lokalnim Srbima.

Konstantna napetost No ostavimo po strani događaje na Kosovu, i ono što Tadićeva politika, ujedinjena sa Srpskom pravoslavnom crkvom, poduzima na destabilizaciji Crne Gore i osvrnimo se na posljedice takve politike u Bosni i Hercegovini, jedinoj zemlji u kojoj je, nažalost, u velikoj mjeri uspio velikosrpski projekt. Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandumom SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa s kućnim im prijateljem Dobrišom Ćosićem. Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović-Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima. Nakon toga će svatko onaj tko još uvijek gaji bilo kakve iluzije o konstruktivnoj politici Borisa Tadića ostati poprilično razočaran. Tu svakako treba pridodati i nekoliko beogradskih intelektualaca poput Srđe Popovića, Sonje Biserko i inače čitave ekipe okupljene oko Lukovićeva sjajnog portala e-Novine koji je Tadićevoj vlasti postao nepodnošljiv trn u oku pa čini sve da ga ugasi. Sonja Biserko, predsjednica HHO-a Srbije, zajedno s kolegama iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na nedavnom je sastanku u Mostaru ustvrdila kako Tadićeva Srbija želi u miru ostvariti Miloševićeve ratne ciljeve. Tadić to doduše radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i “neovisnim intelektualcima” prihvatljiviji način od Miloševića: tako on javno govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine, a u stvari srpska politička i intelektualna elita preko Milorada Dodika čini sve da destabilizira ovu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti.

Samohvalne izjave I dok se destruktivnoj politici Borisa Tadića u provođenju velikosrpskog i memorandumskog projekta u regiji ne treba previše iščuđavati – jer Tadićeva Srbija nije doživjela nikakvu katarzu niti je prihvatila odgovornost za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu – aktivnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u sekundiranju politici Borisa Tadića u regiji u najmanju je ruku zabrinjavajuća. Umjesto lobiranja po svijetu i posjeta međunarodnim institucijama po Washingtonu, Bruxellesu, Moskvi, Pekingu, itd., u svrhu promoviranja interesa zemlje na čijem je čelu, skoro se sva “međunarodna” politika Ive Josipovića svela na dosad nebrojene susrete s prijateljem Borisom Tadićem, koji je zbog prijateljstva s hrvatskim predsjednikom “vrlo skromno” ustvrdio kako njih dvojica svojom politikom idu deset godina ispred drugih u regiji. Da nije tužna, ovakva bi samohvalna izjava bila više nego smiješna.

U posljednjem intervjuu za “Magazin” Jutarnjeg lista na izričito pitanje novinara o tomu kako Bosna i Hercegovina može napredovati, ako na čelu jednog entiteta ima čovjeka koji je konstantno iz dana u dan negira i ponižava, Josipović pilatovski izbjegava odgovoriti i niže par pustih fraza koje nemaju nikakve veze s postavljenim pitanjem. Nakon nekih argumentiranih javnih upozorenja na pogubne rezultate Josipovićeva odnosa prema Miloradu Dodiku (vjerojatno po savjetu zajedničkog im prijatelja Tadića), Josipović je u intervjuu Nacionalu ustvrdio kako će on takvom svojom politikom vratiti Hrvate u Posavinu, a više puta je ponavljao i rečenicu kako je Milorad Dodik ispunio sve što je obećao, ne objasnivši javnosti nikada o kakvim se to obećanjima radi.

No zato je Dodik u međuvremenu, nakon tih susreta u kojima je navodno bilo riječi o poboljšanju situacije za Hrvate u RS-u, donio zakon u kojem se u miru dovršava proces etničkog čišćenja nad Hrvatima (i Bošnjacima) u tzv. Republici Srpskoj. Radi se o zakonu o katastru koji je nedavno, uz opću šutnju domaćih i međunarodnih instanci pa i same Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, usvojila skupština tog entiteta. Protestirali su jedino bošnjački zastupnici u skupštini RS-a. Prema tom će zakonu, ionako poniženi, pobijeni i istjerani Hrvati (i Bošnjaci) iz Posavine i tzv. RS-a, koji se nisu uspjeli vratiti i obnoviti svoje domove, morati plaćati porez na svoja zgarišta, zarasle njive i po nekoliko puta već posječene šume. Ukoliko to ne učine, bit će im oduzeta imovina, njive, šume i pašnjaci, i to sve po zakonu! Nema tu sad Ive Josipovića da protestira protiv takvog zakona (od dva HDZ-a kao satelitâ SNSD-a to se ni ne može očekivati) i da upita “čovjeka koji je ispunio sve što je obećao” kako je moguće danas donijeti jedan takav zakon koji krši sve moguće principe moralnosti i pravednosti. Dakle, Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez. Iza toga zakona stoji dijaboličan plan dovršetka etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u RS-u, jer Dodiku i njegovim sljedbenicima itekako smeta činjenica što većina zemlje u Posavini i dalje katastarski pripada Hrvatima jer je oni, na svu sreću, još nisu počeli masovno prodavati, osim u sporadičnim slučajevima i ja ih ovim putem pozivam da to nikada ne urade, a crkvene i političke prvake u Bosni i Hercegovini da zajednički dignu glas protiv ove u nebo vapijuće nepravde. Dodik želi one koji se još nisu vratili i obnovili svoja imanja, a nemaju sredstava za plaćanje poreza na porušenu imovinu, potaknuti da prodaju sve što imaju, jer će ionako, ukoliko ne plate porez, ostati bez svojih šuma, oranica i okućnica koje su njihovi preci, uz tešku muku i odricanja, stjecali i obrađivali stoljećima. I to je taj – po Čovićevu i Ljubićevu mišljenju – najvjerniji branitelj interesa Hrvata u BiH koji skupa s njima “hrabro” stoji na “zadnjoj crti obrane hrvatstva”.

Izvrtanje stvarnosti O više nego tragičnoj sudbini posavskih, krajiških i kotovaroških Hrvata u hrvatskim medijima s obje strane granice vlada skoro potpuna šutnja, no zato su emisije HRT-a i vodećih hrvatskih tiskanih medija puni Dragana Čovića i Bože Ljubića, te dvojice-trojice njihovih odavno istrošenih trabanata iz Hercegovine sa zagrebačkim adresama, koji vrte uvijek istu priču o navodno neizdrživoj potlačenosti Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nikoga ne briga što je stvarnost na terenu sasvim drugačija, što su Hrvati u tzv. RS-u, za razliku od Federacije, i fizički i gospodarski i institucionalno potpuno eliminirani. Sad je, naime, u hrvatskim medijima s obje strane Save trend izvrtanja stvarnosti prema kojoj Hrvatima u RS-u manje-više cvjetaju ruže, dok je Federacija za njih prava tamnica u kojoj im se gaze sva ljudska i građanska prava. Nikoga očito ne zanima istina, važan je spin i obnovljeno savezništvo na relaciji Mostar – Banja Luka u rušenju institucija ove zemlje.

Hrvatska politika u Zagrebu, na čelu s Ivom Josipovićem se umjesto službenih i snažnih protesta protiv ovakve otimačine imovine posavskih, krajiških i kotorvaroških Hrvata, bavila se i bavi time tko je legalan a tko nelegalan hrvatski predstavnik u aktualnoj vlasti u Federaciji BiH. Tako se hrvatski predsjednik može po nekoliko puta sastajati s Dodikom i primati nagradu njegovih Nezavisnih novina za “ličnost godine”, ali zato, “ne može” naći vremena za susret s predsjednikom Federacije Živkom Budimirom, jer ovaj nije po Dodikovu i Čovićevu kriteriju (očito i Josipovićevu) “legalno” izabrani Hrvat u vlasti. Nema iz hrvatske politike spomena o tomu da je iz Bosanske Posavine i RS-a istjerano i pobijeno kudikamo više ljudi nego iz čitave bivše tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Sudbina izbjeglih Srba iz Hrvatske je dignuta na najvišu međunarodnu razinu, o njoj se govori i u relevantnim svjetskim institucijama, a sudbina postradalih Posavljaka i Hrvata u RS-u se gura pod tepih i nju nije uputno spominjati. Tužnu i tragičnu priču o Posavini nije ni danas, kao ni ’92 kada je izdana i predana agresoru, dobro potezati i podsjećati na nju, jer još jedino ona može malo zaškripati u milozvučnom suglasju srpskih i “legalnih i legitimnih” hrvatskih stranaka u uništavanju ove zemlje. Sve se češće i od samih Hrvata iz južnog dijela naše zemlje čuju ljutiti prigovori kako su “Posavljaci više dosadni s pričom o Posavini jer nam to ruši jedinstvo sa Srbima”.

Pogubno za budućnost Kad se podvuče crta, sve sam uvjereniji da su Tadićeva i Josipovićeva politika vrlo pogubne za budućnost Bosne i Hercegovine (Tadićeva doduše znatno više). No srbijanski predsjednik je bio barem u jednom u pravu kad je pohvalio sebe i Josipovića: oni su zaista deset godina ispred drugih, samo će od tog njihova “vizionarstva” i “liderstva” Bosnu i Hercegovinu, nažalost, još godinama boljeti glava.

Posao iz muških snova

Odbor za mlaćenje žena i prazne slame

Piše: Boris Dežulović

Čuli ste, šućur Allahu, za svakakve, hm, personalizirane oglase, namještala se stručna sprema, veterinarski fakultet za ustavnog suca, izvod iz matične knjige vjenčanih za državno tužiteljstvo, ožiljak iznad lijevog oka za guvernera narodne banke, ali u cjelokupnoj svjetskoj povijesti korupcije nije zabilježeno da bi uvjet za posao u državnoj službi bio - odslužena kazna za nasilje u obitelji
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, imao Mujo sina konjinu, mjesecima razmišljao što će s njim, pa se dosjetio kako da ga dobro zaposli i još bolje oženi. "Sine", rekao mu on, "znam jednu taman za tebe." "Nisam ja, babo, kreten, sam ću naći ženu", odgovorio mu sin. "Ali to je kćerka Slave Lijanovića", zaskočio ga otac. "Lijanovićeva kćerka?!", pravo se zaprepastio sin. "Onda valja!"

Otišao onda Mujo pravo kod Slave Lijanovića, dobardan, dobardan, štas kaže došo, veli Mujo "imam idealnog muža za vašu kćerku!". "Bogati?!", pogledao ga ovaj, "a ko je on?" "Predsjednik Nadzornog odbora Razvojne banke", odgovorio Mujo kao iz bestrzajnog topa. "Razvojne banke?!", pravo se iznenadio Slavo Lijanović. "Onda valja!"

Otišao Mujo onda i kod Zlatka Lagumdžije, dobardan, dobardan, štas kaže došo, veli Mujo "imam za vas idealnog čovjeka za predsjednika Nadzornog odbora Razvojne banke!". "Ajde?!", pogledao ga ovaj, "a ko je on?" "Lijanovićev zet", odgovorio Mujo hladan ko piva. "E onda valja!" složio se Zlajo.

Činovnici u Bosni i Hercegovini - od predsjednika Nadzornog odbora Razvojne banke do članova raznih odbora Agencije za državnu službu BiH - na ovaj se način, jasno, zapošljavaju samo u vicevima o Muji i Sulji. U realnom vremenu i prostoru, stvar ipak mora proći proceduru.

Evo, recimo, kad već spomenuh Agenciju za državnu službu, baš ovih dana istekao je rok za prijavu kandidata na javni oglas kojim Agencija traži tri člana Odbora državne službe za žalbe. Posao mlaćenje slame, plaća tri hiljade maraka, opći uvjeti standardni: "da je državljanin BiH, da je stariji od osamnaest godina, da je zdravstveno sposoban, da nije navršio zakonski propisanu dob za penzionisanje, i da je prema njemu prestala pravna posljedica presude za krivično djelo nasilja u porodici, izrečene pravosnažnom sudskom presudom".

Da, dobro ste pročitali: uvjet za člana Odbora državne službe za žalbe je "da je prema njemu prestala pravna posljedica presude za krivično djelo nasilja u porodici"!

Čuli ste, šućur Allahu, za svakakve, hm, personalizirane oglase, namještala se stručna sprema, veterinarski fakultet za ustavnog suca, izvod iz matične knjige vjenčanih za državno tužiteljstvo, ožiljak iznad lijevog oka za guvernera narodne banke, ali u cjelokupnoj svjetskoj povijesti korupcije nije zabilježeno da bi uvjet za posao u državnoj službi bio - odslužena kazna za nasilje u obitelji!

Da ne bi bilo nikakve formalno-pravne zabune, u oglasu su lijepo navedeni potrebni dokumenti, od uvjerenja o državljanstvu i izvoda iz matične knjige rođenih, do potvrde da ne postoje pravne posljedice presude za krivično djelo nasilja u porodici. Uz upozorenje, jasno, da se "nepotpune, neblagovremene i neuredne prijave neće uzeti u razmatranje."

- Hm, dobro, dobro... - prelistava službenica Agencije dokumentaciju koju je donio Suljo. - A potvrda?

- Kakva ba potvrda?

- Da su prestale pravne posljedice pravosnažno izrečene presude za krivično djelo nasilja u porodici.

- Otkud mi to? - smeteno će on. - Ja nisam ni oženjen.

- Joooj - skinula je službenica naočale pa ga pogledala sažaljivo. - Ne mogu primiti prijavu bez toga. Lijepo vam piše.

- Šta onda da radim? - nemoćno će on.

- Ništa. Da se oženite, namlatite ženu, prijavite se policiji, odete na sud i odležite mjesec dana.

- Baš ga jebi - pokupio Suljo dokumente i krenuo na vrata, pa se okrenuo. - Ja se izvinjavam, samo još jedna stvar.

- Izvolite.

- Dal biste možda, kad vam završi smjena...?

- Džaba vam, ja već udata. Moj se Refik juče prijavio.

Jedini je zajeb, eto, što oglas nije za članove Odbora državne službe Kraljevine Švedske, već Bosne i Hercegovine, u kojoj presuda za krivično djelo nasilja u porodici dođe nešto kao uvjerenje o završenoj osnovnoj školi. Da su tražili pasivno znanje materinjeg jezika i vladanje vještinom uspravnog hodanja, manje bi im se kandidata javilo. Svaka peta žena u BiH žrtva je obiteljskog nasilja, djeca se i ne broje, žive žene na potezu, što bi rekao Ekrem Jevrić Gospoda, "Sigurna kuća - poso, poso - Sigurna kuća", padaju niz stepenice kao kiša prije gljive, toliko je stepenica u bosanskom pučkom graditeljstvu da i arhitekata sa pravosnažnom presudom ima za konstitutivni narod.

Posao je to iz snova, na poslu mlatiš praznu slamu, kod kuće ženu, i još te za to plaćaju - kad bi uvjet bio i da su "prestale pravne posljedice sudske mjere obaveznog liječenja od alkoholizma", bila bi to najljepša muška bajka - pa već vidim lijepu gužvu pred komisijom za izbor. Četristo hiljada tetoviranih mamlaza, krema bosanske muževnosti stisla se u hodniku Agencije za državnu službu, guraju se i mjerkaju pred vratima dinarski alfa-mužjaci, sve rođena gospoda Članovi.

- Kolko? - pita jedan izbrijani nekog mršavog.

- Šest mjeseci, KPD Doboj. Nanošenje teških povreda.

- Nemaš ba šanse. Dvanes godina, KPD Zenica. Ubistvo - nadmoćno se iskezio izbrijani. - Plus samohrani otac.

Uvjerljivo najjače kvalifikacije imao je, recimo, onaj iz Bosanske Gradiške što je nedavno, čitali ste u novinama, ubio ženu i sina, pa sebe. Agencija je, međutim, mislila na sve: kako se čovjek nije javio u zakonskom roku, na kraju su opet zaposlili svog čovjeka. Žalili se kasnije i onaj mršavi iz dobojskog zatvora i onaj izbrijani iz KPD Tuzla, podsjećali da novi član Odbora državne službe za žalbe ima samo mjesec dana zatvorskog staža - žena mu jučer iz bolnice izašla ko nova - ali žalbe im odbijene: novi članovi Odbora, lijepo im pisalo u oglasu, "donose konačne odluke o žalbama kandidata u konkursnoj proceduri za prijem u državnu službu".

Priznajte, takav logičko-korupcijski dragulj vrijedi svake od tri hiljade maraka koliko ćete ga plaćati do penzije.

Elem, sakupio na kraju dokumentaciju i Mujo, pa ravno u Agenciju. "Šta ćeš ti ovdje?", gleda ga Suljo, "ti u životu žensko nisi ošamario, a kamoli udario?!" "Pa i nisam", odgovorio Mujo. "Ja došo prijavit Fatu."

Može Fata, eto, barem u vicu. I namlatiti mamlaza i dobiti posao u državnoj službi.

*Tekst preuzet sa sajta Oslobođenja uz dozvolu autora (e-novine)

Hele Torning-Šmit novi premijer
Pobeda levice na izborima u Danskoj
e-Novine



Danska leva koalicija, koju čine socijaldemokrate, socijal-liberali, socijalisti i crveno-zeleni, pobedila je na parlamentarnim izborima u četvrtak nakon deset godina provedenih u opoziciji. Koalicija koju predvodi liderka socijaldemokrata Hele Torning-Šmit najverovatnije je dobila apsolutnu većinu u parlamentu sa osvojenih 93 od ukupno 179 mesta

Prema procenama, stranke predvođene socijaldemokratama trenutno imaju 89 mandata, dok blok desnice okupljen oko liberala ima 86 mandata, tako da je savez levice primoran da većinu formira uz pomoću četiri mandata iz danskih autonomnih oblasti Farskih ostrva i Grenlanda, odakle zvanični rezultati pristižu nešto kasnije zbog velike udaljenosti.

Ako ovi rezultati i zvanično budu potvrđeni, 44-godišnja Hele Torning-Šmit, snaha bivšeg lidera britanskih laburista Nila Kinoka, postaće prva žena premijer Danske.

Kako se ocenjuje, malo je verovatno da će promena vlasti izazvati velike promene, ali Torning-Šmitova i njene socijaldemokrate nameravaju da uvedu veće poreze bankama i bogatim Dancima, povećaju državna izdavanja ali i da izbegnu neke od mera štednje koje je vlada uvela.

Ona je takođe obećala da će ukinuti oštre imigrantske zakone koje su predložile neke stranke dosadašnje vladajuće koalicije i zaklela se tokom predizborne kampanje da će reorganizovati carinsku kontrolu na granicama sa Nemačkom i Švedskom, koja je često kritikovana kao suviše oštra i neusklađena sa sporazumima o slobodnom kretanju ljudi i roba unutar granica Evropske unije.

Jedan od neobičnijih planove buduće premijerke Danske je povećanje radnog vremena za 12 minuta po danu, prenosi agencija Reuters.

Danski premijer Lars Loke Rasmusen priznao je, u obraćanju svojim pristalicama oko ponoći, izborni poraz na parlamentarnim izborima i izjavio da će "predati ključeve vlade (liderki opozicije) Hele Torning-Šmit i obavestiti kraljicu o izbornim rezultatima".

Iako je njegova Liberalna stranka pojedinačno osvojila najviše glasova, savez stranaka levice koji predvodi Socijalemokratska stranka ima većinu, tako da će mandat da formira vladu dobiti liderka Socijaldemokrata Hele Torning-Šmit, kao prva žena premijer u istoriji Danske.

“Plavi blok” koji je predvodio Rasmusen je držao vlast u Danskoj čitavu deceniju a poslednjih godina zemlja prolazi kroz najgoru ekonomsku krizu od Drugog svetskog rata.

Koalicija, na čijem čelu je bio Rasmusen, je često bila taoc ksenofobičnih zahteva ani-imigrantske Narodne partije da se pooštre zakoni koji se odnose na ljude koji pokušavaju da uđu u zemlju. Nedavna odluka Danske, države Šengenskog sporazuma, da ponovo uspostavi graničnu kontrolu je upravo doneta nakon pritiska te partije, koja je bila treća po jačini u parlamentu