citat:

---

@travka wrote:

bez uslovno se slazem...
da idemo na onu "prvo krenuti od sebe"...
milsim da je ovoj zemlji potrebna jedna kulturna a ne izbjezna jedna revolucija, krvavija od ovih trenutnih po arapskom svijetu...
"noc dugih nozeva" ili "sjeca knezeva"
NPR

---

citat:

---

soraya wrote:

"bez uslovno " se piše "bezuslovno"
"ne izbježna" se takodje piše "neizbježna"

eto ja počela od sebe
btw,kulturna revolucija nema šanse za početak,dok se u BIH ne ostvari materijalna nadgradnja...stomak koji dugo krči od gladi,treba da traži prvo ostvarenje svoga prava na rad,jednog od temeljnih ljudskih prava...si vidio u Egiptu kako protestvuju zajedno i islamisti i hrišćani?
i ti da imaš posao negdje tu u TZ ili okolini,ne bi ti toliko išla voda na usta za maslenjakom truljom

---

CIK BiH umjesto da brani Izborni zakon BiH - prema kojem: "Mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila na kandidatskoj listi."- te da zahtijeva od izabranih nosioca mandata da u skladu sa ustavnim i zakonskim obavezama rade svoj posao, ili da pozove one pojedince sa kanditatskih listi koji će to bezuvjetno i raditi, namjerno zavlači glavu u nesporno naklonjen joj destruktivno haotični bh-pijesak. Uzalud i što CIK BiH u prilog ide i činjenica da je razlika između izabranih i neizabranih nosioca mandata uistinu minorna, s obzirom da je na primjer za Skupštinu KS bilo dovoljno i oko 1000 glasova, a od mogući od oko 330.000.

Također, ponašanje najvećeg dijela, ili i cijelog, nevladinog sektora u BiH nema ikakve veze sa bh-stvarnošću, čime neposredno saučestvuju u održavanju kvislinško-kriminalni bandi na vlasti u BiH, umjesto da stvara javnu klimu za razvlašćenje tih bandi. Uglavnom dobronamjerno formalno instruiran ili/i materijalno podržan iz vana u vezi sa strukturom, funkcijama i performansama nevladinog sektora, bh-nevladin sektor se slijepo drži samo sterilne forme i održava je i ne pokušavajući izaći iz nje u bh-stvarnost, bez čega nema ni mogućnosti za pozitivnu promjenu te stvarnosti. U suštini, kao ni vlast ni nevladin sektor ne interesira suština njegovog postojanja, interesira ga samo puka forma ispod koje najmanja moguća manjina legalno i legitimno u ime bh-državotvorne populacije ostvaruje vlastite interese.

Na OHR & SREU, koji se tako zdušno poziva na građene i javnost, uzalud je tim povodom trošiti riječi. On jednostavno neće da vidi da ta kategorija u BiH više ne postoji, te da ju može biti samo onoliko koliko ima i BiH.

Sumnjam i da je južnoafrički aparthejd bio savršeniji od ovog u BiH.

Dobar i zanimljiv prijedlog stiže nam iz Belgije.

citat:

---

Nema seksa dok ne dobijemo Vladu!
Bruxelles, 10.02.2011., 10:17 | D.D.N.


Belgijska senatorica Marleen Temmerman, svjetski priznata ginekologinja, pozvala je supružnike i partnere belgijskih zastupnika, zastupnica i stranačkih čelnika da im uskrate seks sve dok se u zemlji napokon ne formira vlada.


Vodeći belgijski političari već se 241 dan ne uspijevaju dogovoriti oko sastava nove vlade. Senatorica Temmerman vjeruje da bi privremeno uskraćivanje bračnih dužnosti svim političarima uključenima u pregovore moglo pomoći da se napokon postigne dogovor. 'Pozivam sve bračne drugove sviju uključenih u pregovore da im uskrate seks dok nova vlada ne preuzme dužnost', pozvala je Temmerman, profesorica opstetricije i ginekologije na sveučilištu u Gentu i dobitnica nagrade za životno djelo 'British Medical Journala' za svoja postignuća u ginekologiji.

Marleen Temmerman u razgovoru za belgijske medije kaže da je njezina kampanja 'prekriženih nogu' počela kao šala, ali sada se zaista nada da bi mogla upaliti. Zvuči smiješno, ali situacija je vrlo ozbiljna. Moramo napokon dobiti vladu. Ljudi su očajni', izjavila je socijalistička senatorica. 80 posto Belgijaca podržava njenu ideju Na ideju o seksualnom bojkotu došla je po uzoru na sličnu inicijativu poduzetu u Keniji 2009. godine. Nema znanstvenih dokaza da je seksualni štrajk kenijskih žena bio glavna prekretnica, ali je tjedan dana nakon početka bojkota ta zemlja dobila vladu. Kasnije je saznala da su i Kolumbijske 2006. godine uskraćivanjem seksa uspjele natjerati skupinu kriminalaca da se odreknu svoga oružja. A i u Aristofanovoj 'Lizistrati' žene bojkotiraju bračne obaveze do završetka Peloponskog rata. Po BBC-ju, 80 posto Belgijanaca podržava njezinu ideju. (Hina)

---

FTV/SDA

Hadžiomerović pisao Tihiću: Sram te bilo, ti si Dodikova špijunčina

SDA je u tom saopštenju pozvala i UO FTV-a da zaustavi neprofesionalno djelovanje Hadžiomerovića i dalju degradaciju FTV-a, koja je sve manje javni servis svih građana, a sve više privatna televizija Bakira Hadžiomerovića.
11.02.2011. u 09:52
FTV/SDA

"Sram te bilo. Ti si Dodikova špijunčina", sadržaj je SMS poruka koje je Bakir Hadžiomerović, urednik emisije "60 minuta" FTV-a, uputio lideru SDA Sulejmanu Tihiću kada je odbio da potvrdi lažnu vijest ove televizije o Željku Kopanji

"Slobodna Bosna" navod da je Hadžiomerović nekoliko SMS poruka poslao Tihiću nakon saopštenja SDA da je Hadžiomerović pokrenuo kampanju protiv te stranke, jer nije prihvatila njegov zahtjev da učestvuje u sukobu sa Kopanjom.

SDA je u tom saopštenju pozvala i UO FTV-a da zaustavi neprofesionalno djelovanje Hadžiomerovića i dalju degradaciju FTV-a, koja je sve manje javni servis svih građana, a sve više privatna televizija Bakira Hadžiomerovića.

"Njegove emisije i informativni program, koji u cijelosti kontroliše, nisu u funkciji javnog informisanja, već ličnih interesa i političkih opcija koje podržava", istakla je SDA, aludirajući na odnose Hadžiomerovića sa SDP-om BiH.

"Slobodna Bosna" piše da je nakon ovog saopštenja iste večeri Hadžiomerović Tihiću uputio nekoliko poruka, od kojih je prva bila kratka i jasna: "Srame te bilo". Druga je bila konkretnija i odnosila se na "špijune", prenosi "Glas Srpske".

Hadžiomerović i FTV pokrenuli su kampanju protiv SDA nakon što su čelni ljudi te stranke Sulejman Tihić i Mirsad Kebo demantovali lažnu vijest da je navodno Kopanja slao emisare koji su nudili novac Salki Obhođašu, takođe funkcioneru SDA, da optuži Hadžiomerovića za reketiranje.

LJILJAN.BA 

BHDANI:

Politika: Bosna i Hercegovina – Republika Hrvatska



Pamet je u Neumu

Pretenzije prema BiH u hrvatskom Ustavu prolaze bez prigovora bosanskohercegovačke države. Na djelu je preslikavanje relacije Josipovića i Tadića na savez Dodika i Čovića. Nije dobro za Hrvatsku da se vraća Tuđmanovom viđenju BiH. Raspadom države BiH Hrvatska bi dobila dva neprijatelja duž svojih zapadnih granica. Bosanskohercegovačko primorje treba biti tačka spajanja, a ne prekidanja



Državni vrh i čelništva dvije najjače stranke u Hrvatskoj su jednodušni spram procesa uspostave vlasti u Bosni i Hercegovini. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor tri puta su se tim povodom oglasili zajedničkim saopštenjem. Konstituisanje vlasti u Federaciji BiH komentarisao je i lider tamošnjeg SDP-a Zoran Milanović.
U osnovi poruka iz Zagreba je podrška strankama HDZ BiH HDZ 1990. Te reakcije su mješavina neobaviještenosti i pogrešnog tumačenja pozicije hrvatske države spram Dejtonskog sporazuma, ali i herceg-bosanskog sentimenta i političkog intervencionizma koji je ugrađen u Ustav Republike Hrvatske.

Sindrom Herceg-Bosne Neupućenost u bh. političku zbilju posebno je pokazao Milanović, koji je FBiH nazvao hrvatsko-bošnjačkom zajednicom, pozivajući se na Vašingtonski sporazum. Ustavom BiH, a to je potvrđeno odlukama Ustavnog suda BiH, konstitutivnost tri naroda prostire se na oba entiteta što je regulisano i njihovim ustavima. Vašingtonski sporazum (na koji se rado pozivaju i vladajuće snage u Republici Srpskoj slijedom teze da je FBiH bošnjačko-hrvatska a RS isključivo srpska) je prestao važiti donošenjem Dejtonskog sporazuma o BiH.
Milanović kaže da dva bh. HDZ-a moraju biti u vladajućoj koaliciji jer imaju podršku 90 odsto hrvatskih birača. Predsjednik HDZ-a Dragan Čović tvrdi da je riječ o 62 odsto glasajućih za hadezeovce. Oponenti HDZ-ovim međustranakama, koje se oslanjaju najprije na hrvatske glasove, tvrde da je to i manje od pedeset odsto. Tri od četiri stranke okupljene oko platforme za uspostavu vlasti (Socijaldemokratska partija, Narodna stranka Radom za boljitak i Hrvatska stranka prava) dobile su podršku dijela hrvatskih glasača. SDP je ubjedljivi pobjednik na izborima, i, logično je što platformisti traže po jedno ministarsko mjesto na razini FBiH i države. Čovića nije zadovoljila ni ponuda da hadezovcima pripadnu mjesta predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i predsjednika FBiH.
Državnici i političari sa hrvatske, a, i srbijanske strane – miješajući se u unutrašnje poslove BiH – pozivaju se na prava po osnovu Dejtonskog sporazuma. Hrvatska i Srbija nemaju nikakva posebna prava spram bh. države prema Mirovnom ugovoru. Naprotiv. Tamo je upisana obaveza Srbije i Hrvatske da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Hrvatski dužnosnici navode i obaveze iz svog ustava kao razlog za uplitanje u unutrašnje stvari BiH. U Ustavu RH piše: “Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.” Bh. državni vrh nikada nije reagovao na ovu intervencionističku namjeru iz susjedne zemlje.
Stajući nekritički iza ovdašnjih HDZ-ova, politički Zagreb podupire sindrom “HR Herceg-Bosne”, koji je Čović politički oživio traženjem hrvatskog entiteta, s Mostarom kao stolnim hrvatskim gradom, uz punu podršku iz RS-a. O zloćudnoj naravi “HR-HB-a”, kao i RS-a, svjedoče haška suđenja i presude.
Nakon što nije udovoljeno njegovim maksimalističkim zahtjevima nakon izbora, Čović, združeno sa predsjednikom HDZ-a 1990 Božom Ljubićem, prijeti nekom novom “hrvatskom samoupravom” u kantonima i opštinama gdje dominiraju dva HDZ-a, i raspadom BiH. U međuvremenu je ta prijetnja uozbiljena podrškom iz Zagreba.

Srpsko-hrvatski jezik Za vrednovanje današnjih odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine bitna je kao i uvijek relacija Beograd – Zagreb. Srbijanski i hrvatski predsjednici Boris Tadić i Ivo Josipović imaju vrlo prijateljsku vezu. Otopljavanje odnosa između istočnih i zapadnih susjeda je dragocjeno i za Bosance i Hercegovce, ukoliko se u tom prijateljovanju na BiH gleda kao na neupitnu državu i ravnopravnog političkog partnera.
Tadić potpuno stoji iza destruktivne politike predsjednika RS-a Milorada Dodika, koja teži ostvarivati sve veću autonomnost spram države BiH. U sjeni razvijanja prijateljstva Josipovića i Tadića načinili su savez Dodik i Čović. Tako se vratio srpsko-hrvatski politički jezik kao dominantan na bh. sceni.
Posjete Tadića BiH odvijaju se gotovo u potpunosti na prostoru RS-a. Josipovićevo učestalo dolaženje u BiH nema isključivo međudržavnu narav, već je entitetsko-etnički disperzirano. Posljednja posjeta Josipovića čak je bila kantonalno omeđena (USK). Josipović je, za razliku od svog prethodnika Stjepana Mesića, vrlo blagonaklon prema Dodiku. Po nekima za ovako profiliranu Josipovićevu politiku zaslužan je njegov glavni analitičar Dejan Jović, a pominje se i savjetnik obavještajac Saša Perković.
U Hrvatskom helsinškom odboru su primijetili da dolazi do zabrinjavajućeg debalansa u trouglu Hrvatska – BiH – Srbija, u kojem Beograd i Zagreb posmatraju BiH, prije svega, kao objekt srpskih i hrvatskih svenacionalnih interesa. Demokratska javnost u BiH je zabrinuta reafirmacijom prekograničnog hadezeovskog uvezivanja i mononacionalnim pristupom hrvatskog SDP-a prema BiH.
Iz Zagreba nisu kritikovali Čovićeve prijetnje raspadom BiH. Ovdje je važan drugi sporni stav iz Ustava RH koji se tiče BiH. U ustavnoj preambuli se navodi da su korijeni hrvatske državnosti i “u osnutku Banovine Hrvatske kojom je obnovljena samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji.” Ta neostvarena banovina, na osnovu sporazuma Cvetković – Maček iz 1939. godine, trebalo je da zauzme veliki dio Bosne i Hercegovine.
Za Hrvatsku i Srbiju BiH je važna kao izborni poligon za tamošnje stranke, ali i ne samo to. Iz Beograda i Zagreba se nanovo udruženo ponašaju prema Bosni i Hercegovini kao otvorenom geopolitičkom lovištu. Nije dobro za Hrvatsku i bh. Hrvate da se vraćaju tuđmanovskom viđenju BiH.

Evropeizacija granica U Zagrebu bi morali biti svjesni da bi raspadom BiH Hrvatska dobila dva neprijatelja duž svojih granica. Odvajanjem RS-a ne bi bila riješena nacionalno-granična pitanja između Srba i Hrvata. Naprotiv, tako ojačano velesrpstvo bi postavilo pitanje svođenja nekad konstitutivnih Srba i Hrvatskoj na neuticajnu manjinu, a, i povratka teritorija gdje su bili u većini. Ako bi Bošnjaci bili satjerani u tor-državicu ne bi mogli smatrati hrvatske susjede prijateljima.
Hrvatska bi morala voditi uravnoteženiju politiku i doprinositi stabilizaciji bh. države. Nije pametno što se Zagreb upliće u unutrašnje poslove susjedne države ma kakva ona bila, posebice što je Hrvatska pred vratima Evropske unije, koja ne podnosi takve prekogranične pretenzije.
Međudržavni problemi Hrvatske i Bosne i Hercegovine su uglavnom granične i imovinske naravi i lako su rješivi uz dobru volju. Za te odnose posebno je karakterističan Neum gdje se Hrvatska inati oko nešto školja koje njoj ne znači ništa, a BiH mnogo. Ovdašnji hrvatski nacionalisti Neum smatraju ključnim dijelom umišljene “HR- HB”.
Hrvatske velenacionaliste s obje strane granice posebno nervira što neumski prostor prekida teritorijalni kontinuitet hrvatske države. Kao da je problem omekšati tu granice do mjere krajnje formalnosti. Bh. primorje treba gledati kao tačku spajanja, a ne prekidanja. (Među)državna pamet je u Neumu. A moguće ja da pamet završi i u Neumu.
Ulazak u Evropsku uniju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije sasvim bi relaksirao granice triju država i time međunacionalne odnose. Nastojanja da se BiH rasturi vodi ka novim ratovanjima i udaljava tri zemlje od EU. Nije vrijeme za novo prekrajanje granica već za njihovu evropeizaciju.

The Independent otkriva
Kompanije podelile iračku naftu pre pada Huseina
e-Novine
Veličina slova:

PHOTO/EPA:HAIDER AL-ASSADEENajveće svetske naftne kompanije dogovarale su s ministrima britanske vlade eksploatisanje iračkih naftnih rezervi godinu dana pre nego što je Velika Britanija preuzela vodeću ulogu u invaziji na Irak, stoji u vladinim dokumentima koji su procurili u javnost. Dvadesetogodišnji ugovori koje su naftne kompanije potpisale uoči invazije na Irak bili su najveći u industrije naftne industrije, otkriva The Independent

Otkriveni dokumenti otvaraju nova pitanja o britanskoj umešanosti u irački rat koji je podelio vladu Tonija Blera i u koji je Britanija ušla nakon tvrdnje da Sadam Husein poseduje oružje za masovno uništenje. Zapisnik s niza sastanaka ministara i visokih zvaničnika naftnih kompanija u suprotnosti je s javnim osporavanjem interesa tih istih kompanija i tadašnjih zapadnih vlada.

Pet meseci pre marta 2003. godine i invazije na Irak, baronica Simons, tadašnja ministarka trgovine, rekla je BP-u da vlada smatra da britanske energetske kompanije treba da dobiju udeo u ogromnim rezervama iračke nafte i plina, kao nagradu za vojni angažman Tonija Blera u američkim planovima za promenu iračkog režima.

Dokumenti pokazuju da je baronica Simons pristala da lobira kod Bušove administracije u ime BP-a, jer se bojala da će taj naftni div biti isključen iz ponude Vašingtona koju je tajno predložio ruskim i francuskim vladama i njihovim i američkim energetskim kompanijama.

Ministarstvo spoljnih poslova pozvalo je BP 6. novembra 2002. na razgovor o mogućnostima u Iraku “nakon promene režima”. U njihovom izveštaju se kaže: “Irak ima veliko naftno bogatstvo. BP se očajnički želi probiti u Irak, a politički dogovori ne bi im trebali uskratiti tu mogućnost.”

Nakon drugog sastanka u 2002., Edvard Čaplin, glavna figura za Bliski istok pri britanskom ministarstvu spoljnih poslova, istakao je: 'Shell i BP ne mogu da propuste priliku u Iraku… Odlučni smo u tome da dobiju zasluženi deo.” Dok BP u javnosti istrajava na tvrdnji da “nema strateškog interesa” u Iraku, u privatnom razgovoru s ministarstvom spoljnih poslova se ističe da je Irak “važniji od svega što je viđeno nakon dugo vremena”, piše The Independent.

Iz BP-a su rekli vladi da su spremni da “preuzmu veliki rizik” ne bi li dobili udeo u iračkim naftnim rezervama, koje su druge po veličini u svetu.

Tokom pet godina više od 1.000 dokumenta je prikupila organizacija Freedom of Information zahvaljujući naftnom aktivisti Gregu Mutitu. Oni otkrivaju da je održano najmanje pet sastanaka između državnih službenika, ministara i predstavnika BP-a i Shella krajem 2002. godine.

Dvadesetogodišnji ugovori koje su potpisali uoči invazije na Irak bili su najveći u istorije naftne industrije, piše britanski dnevnik. Oni su pokrivali polovinu iračkih rezervi nafte - 60 milijardi barela - koje su kupile strane kompanije kao što su BP i CNPC (China National Petroleum Company), čiji zajednički konzorcijum samo s naftnih polja Rumaila u južnom Iraku ima godišnju dobit od 658 miliona dolara.

Prošle nedelje je proizvodnja nafte u Iraku dosegla najvišu tačku u poslednjih deset godina - 2,7 miliona barela dnevno. Mnogi protivnici rata sumnjaju da je jedna od glavnih ambicija Vašingtona u invaziji na Irak bila da se osigura jeftin i obilan izvor nafte, navodi The Independent.

Reportaža: Ekskluzivno iz Tripolija - Kula od karata na sjeveru Afrike



Rušenje sna o nezavisnoj Libiji

Kad sam se vratio u svoj topli dom u Amsterdamu, trebalo mi je nekoliko dana da slegnem utiske i odtugujem jedan ogroman period. Ono što sam vidio u Libiji bio je jad i čemer, ali ne onaj jad i čemer kakav viđamo po afričkim zemljama, nego upravo drugačiji, ljudskiji, jadniji i čemerniji nego svi jadi i čemeri ovog svijeta



Nije Libija siromašna zemlja. Barem nije još: imaju Libijci šta da jedu, imaju gdje da žive i šta da rade. Jad na koji mislim je isti onaj jad koji se spremao nama prije nego je srušena Jugoslavija. Bila nam je potrebna demokratizacija; ista ona demokratizacija kakvu smo i poslije našeg slučaja vidjeli u Iraku, te ona kakvu ćemo sada vidjeti u Libiji, i možda jednog dana u Venecueli, na Kubi i drugim mjestima pod kontrolom mrskih diktatora, komunista i inih mrzitelja demokratije. Vidjet ćemo je pogotovo na onim mjestima gdje ima nafte i drugih bogatstava, a u cilju demokratizacije vidjećemo još stotine hiljada žrtava, sve u ime slobode govora, misli i štampe.

Stigao sam u Tripoli prije nego su nemiri i počeli, u namjeri da ostanem dvije sedmice. Sve se dogodilo sasvim slučajno, jer mi je povratna karta iz Kenije bila preusmjerena, pa sam umjesto za Kairo odletio za Tripoli. Imajući vizu koju ranije nisam iskoristio, odlučio sam ostati. Nakon posjete Keniji, držao sam da je sve moguće na afričkom kontitentu, i bio sam u pravu. Iako je Libija bila puna para, hrane, radnih ljudi, lijenčina, uličara i drugih stvari koje jesam ili nisam vidio u Keniji, ove dvije zemlje imale su i jednu zajedničku osobinu: svi mladi ljudi pričali su engleski, i to prilično tečno i sa sjajnim naglaskom. Često je to bio slučaj i sa starijim, a kasnije mi je rečeno da nije baš tako van Tripolija.

Znakovi diktature Tripoli je tih dana izgledao sasvim obično. Ništa se neuobičajeno nije dešavalo. Iako sam mnogo puta bio upozoren da tamo ne ostajem, da će početi nemiri, da će biti ubijanja, i sl, nije mi palo na pamet da odustanem, jer se na ovakva putovanja ide jednom ili nijednom u životu, a posebno mi je rastao adrenalin u slučaju da krenu protesti. Ulice su bile pune raznolikog svijeta. Pijace i tržnice prepune hrane, šoping centri krcati odjećom, restorani ispunjeni gostima, gdje se jelo odlično, uz prilično prihvatljive cijene. Ljudi su u to vrijeme radili, privređivali, bavili se svojim poslovima, nisu željeli podrivati sistem, niti im je iko rekao da im je loše u životu. Međutim, onima u Bengaziju je rečeno drugačije. Rečeno im je da žive pod diktaturom, da nemaju osnovna ljudska prava, da tamo ne postoji sloboda štampe, da je Gadafi luđak koji ih je sve strpao u luđačke košulje i da ga trebaju skinuti sa vlasti što prije. Kasnije su Obama, Sarkozy, Cameron, Berlusconi i ekipa mnogo puta ponovili isto, te na kraju priznali da im je cilj njegovo rušenje. “To zahtijeva libijski narod, vrijeme je da se zaustavi krvoproliće u Libiji”, rekli su. Pritom nikad nisu prikazali nijedan snimak krvoprolića, niti iznijeli neke dokaze o tome. Štaviše, Gadafijeve snage su nekoliko puta zauzimale određene gradove i nije bilo pokolja, nego je pobunjenicima poručivano da im čak neće biti ni suđeno.

Tokom svog vremena posjete Tripoliju, te ono malo vremena provedenom u Bengaziju i Misrati, sreo sam samo jednu osobu koja ne voli Gadafija, uključujući i mog domaćina, bivšeg studenta medicine u Beogradu, te neke naše ljude koji su donedavno radili u Libiji. Moj prijatelj, doktor Ali Kassab ima sirijsko porijeklo. Njegov deda je još šezdesetih godina radio kao ljekar u Libiji, kada ova zemlja nije imala skoro nijednog domaćeg doktora. Stigao je u okviru jedne humanitarne organizacije da radi tamo kao volonter jer je tek završio medicinu. Nakon toga je Gadafi izveo vojni puč, a doktor Kassab je ostao zauvijek u Libiji. On kaže da još od tog vremena njegova porodica posjeduje nekretnine, novac, poštovanje i sve ono što čovjeku treba kako bi se osjećao dostojanstveno. “Nažalost”, dodaje mi preko e-maila kasnije, “više ništa zadugo neće biti isto, Libija će vjerovatno postati podijeljena zemlja, ili kolonija, što je još gore”. Ne mogu da se ne složim sa Alijem, makar to bila i podjela na Bengazi i ostatak Libije. Kada imate cijeli svijet protiv sebe, na čelu sa Francuskom, Amerikom i Velikom Britanijom, teško možete izaći kao pobjednik, a kada vas te zemlje štite, kao što štite pobunjenike u istočnoj Libiji, to nikako ne može biti bez interesa. Od svojih 35 konflikata, koliko su Sjedinjene Države imale poslije Drugog svjetskog rata, u većini tih zemalja zavladala je bijeda, dok demokratiji nema ni traga. “Čak i ako ona na papiru postoji, ona je tu da štiti strane interese”, Alijeve su riječi, koje se nadovezuju na riječi Slavoja Žižeka i njegove definicije demokratije koja kaže da je “ona, demokratija, pravo i obaveza svih političkih subjekata da poštuju krajnji rezultat, bez obzira na izborne prevare, strane marionete i ostale učesnike u izbornom procesu”. Prijatelj mi je još napisao i slijedeće: “Zbog toga upravo Francuska i Italija priznaju pobunjeničku vlast, jer su pobunjenici nesposobni da odlučuju i sami o sebi, a kamoli o Libiji”. I čini se zaista da je tako.

Pored toga što imaju teško i lako naoružanje, podršku svijeta, pa čak i svoje avione, nisu uspjeli objasniti svijetu zbog čega je situacija u Libiji tako loša kao što je predstavljaju. Jedan jedini čovjek s kojim sam razgovarao, a koji je protiv režima, predstavio mi se kao Abdurahman, i na tečnom engleskom mi je objasnio da Gaddafi guši osnovne ljudske slobode. Pitao sam ga zatim gdje je studirao, na šta mi je rekao da je završio elektrotehniku u Istanbulu. Pitao sam ga “zašto si se onda vratio?”. Nije imao odgovora, kao ni na moju tvrdnju da se nijedan student ne mora vratiti u Libiju ako je tako grozno, pa se ipak svi vraćaju. Tako je uglavnom tekla konverzacija i narednih dana između mene i mojih prozapadnih prijatelja, koji ne razumiju prilike u Libiji, niti išta drugo znaju osim onoga što im serviraju njihovi mediji, ispirajući im mozak riječima “pro– democracy rebels”. Čak i kad ne ulazim u polemiku o demokratiji, i zašto se ona nikad ne dovodi u pitanje, dobijam nevjerovatne argumente o sprečavanjima pokolja koji se nisu desili niti će se desiti, usporedbi Libije s Bosnom kojoj su također Amerikanci na kraju pomogli (imam spreman odgovor: pomogli su kad smo počeli pobjeđivati), te također neiscrpne fraze o slobodi govora i štampe, kao da sloboda govora direktno jamči bolji život, odnosno standard kakav je Libija postigla za ove 42 godine. Abdurahman, kao obrazovan čovjek, morao bi znati šta sve donosi demokratizacija neke zemlje kroz liberalizaciju tržišta, otvaranja puteva za američki kapital te zatvaranje velikih domaćih firmi i osiromašivanje stanovništva. Međutim, nije više želio razgovarati.

Pivo za došljake Moja neizlječiva potreba da razgovaram sa svima koji se nađu u blizini, u tramvaju, na ulici, u kafani ili bilo gdje drugo, vrlo mi je dobro poslužila da shvatim neke stvari. U jednom kafiću u Tripoliju sam, dok sam čekao Alija, naručio pivo, i dobio ga – ali bezalkoholno. Malo se o tome govorilo zadnjih dana, uglavnom su oči bile uprte na dvije krajnosti, “diktaturu” i blagostanje u Libiji, pa su se potpuno izgubile niti kad se govori o drugim stvarima. Rečeno mi je da je u Libiji alkohol zabranjen, a meni kao nekome ko ima prilično loša iskustva s alkoholom, najednom je sinulo da to ustvari uopšte nije loše. Toliki su novci potrošeni na kampanju protiv pušenja, dok posljedice alkohola niko i ne spominje. Silna premlaćivanja žena i djece, oružani obračuni u kafanama širom svijeta, bolesti jetre i druge stvari koje prouzrokuje alkohol vjerovatno spadaju u domen ljudskih prava. U nedostatku alkoholnih pića, mladi uopšte ne oskudijevaju u zabavi. Postoji nekoliko desetina kafića u samom centru grada, kakve bismo mi uglavnom zvali kafe-slastičarnama, a u zadnje vrijeme je Baščaršija prilično ispunjena takvim mjestima, a u njima se uglavnom sakupljaju ljubitelji bezalkoholnih kafića, učenici Medrese i studenti Fakulteta islamskih nauka. U libijskim kafeima se pored kafe i ponekad nargile, služe jaki arapski kolači, koji se često jedu rukom, čak i ako je riječ o nekoj vrsti baklave ili sličnog zaljevenog kolača. Običaj je često da se sjedi na podu, a posebno je to slučaj u libijskim tradicionalnim restoranima. Tada se prilično vidi da se ipak nalazimo u Africi, koliko god napredna ova zemlja bila, oni još uvijek vrijedno čuvaju neke od plemenskih običaja koji ovu zemlju čine još bogatijom. Rečeno mi je da svako pleme u Libiji ima svoja tradicionalna jela, ali da su ona i često vrlo slična, jer potječu iz vremena kad Libija nije bila bogata. Kao i sva najukusnija hrana svijeta, i u Libiji tradicionalni specijaliteti dolaze iz siromašnih krajeva, i originalno su ih spravljali niži slojevi. Libijci također mnogo vole talijansku kuhinju, tako da se u Tripoliju mogu naći i različite paste, pizze, lazanje i ostale delikatesne talijanske pikanterije. Libijsko jelo koje mi se najviše svidjelo se zove “riblji bazin”, a podsjeća na neku vrstu ribljeg paprikaša koji okružuje veliki uštipak. Ono što su Libijci također naslijedili od Talijana je ljubav prema fudbalu. Iako nisu neki majstori u ovom sportu, često su kafići i restorani puni mladih koji gledaju strane fudbalske lige. Nažalost, nisam uspio posjetiti neki libijski koncert, niti vidjeti kulturna dešavanja zbog nadolazećih nemira i usredotočenosti na druge stvari, ali njihovu muziku svakako preporučujem, jer je puna života i veoma opuštajuća.

Naredni sagovornik mi je bio jedan od radnika iz BiH, koji je želio ostati anoniman, iz razloga, kako je rekao, “ne bi li se, ako Bog da, ponovo vratio u Libiju”. Pa je dodao “ako Bog da”, otprilike još sedam puta. Sreo sam ga u Misrati na proputovanju, tj. bježanju iz Tripolija prema Egiptu. Nisam ni znao da ću na kraju bježati, krenuo sam iz čiste znatiželje, s mojim prijateljem i još nekim poznanicima, a završio automobilsko putovanje potpuno sam u Bengaziju. Naš junak, zvaćemo ga samo imenom, Mustafa, othranio je porodicu u Libiji. Izgradio je tri kuće, za sve troje djece, podigao dvoje unuka, jer mu djeca još ne rade, te zaradio još mnogo novaca ovdje. Postavljao je radijatore i povremeno radio kao vodoinstalater. Kaže da mu je satnica često bila i po 20-30 dolara, da su Libijci uvijek plaćali unaprijed i široke ruke, te da mu nikad niko nije ostao dužan. “To je pošten svijet, Bog im je dao naftu, a sad im to bogatstvo uzimaju tuđini. Nikad nikome nisu ostali dužni, pa ni meni, ali zaj..at će njih Gadafi, velika je on lola”. Pored svjetskih tokova i međunarodne politike, svojstvene samo ljudima s Balkana koji obično o tome pojma nemaju, porazgovarali smo i o Mustafinom ličnom odnosu sa Libijcima. Kaže kako nema boljih ljudi od njih. “Proputovao sam mnogo afričkih i arapskih zemalja, ovo je jedina gdje bih ostao cijeli svoj život”. Na kraju kaže kako ne očekuje da se vrati u Libiju, ako odavde izbjegne. Predvidio je da će naša zemlja u Vijeću sigurnosti glasati isto kao i Amerikanci, a to je ocijenio pogubnim potezom, šta god se u Libiji na kraju desi, “Bilo da pobijede gadafijevci ili ovi drugi, našim firmama će se zatvoriti vrata”, dodao je. Slaganje između naših ljudi i Libijaca objašnjava njihovom blagom naravi i spremnošću na pomoć u svim prilikama, što će mi kasnije potvrditi i tripolijski student koji je stigao iz BiH.

Milijarda unepovrat BiH je, po nekim procjenama, izgubila više od milijardu dolara zbog poslova u Libiji. Naravno, većinu tih novaca izgubile su kompanije, ali i naših nešto više od hiljadu radnika koji su tamo bili. Moj sljedeći poznanik, student ekonomije u Tripoliju, Muamer Pekarić, kaže kako mu zaista nije jasno kako smo mogli izdati velike prijatelje, glasajući u Vijeću sigurnosti za vojnu intervenciju. Muamer je, kao i ja, imao sličan put bježanja iz Libije. Ostao je tamo do početka stvarnih sukoba, nadajući se da će nemiri prestati. Ja sam već imao osjećaj da su Tunis i Egipat bili samo uvertira za ono šta se sprema, a to je lov na Gadafija. Stoga sam svjesno iznajmio automobil s namjerom da ga ne vratim u istom gradu. Od Tripolija sam se zaputio prema istoku, misleći se ukrcati na neki od brodova, jer mi u to vrijeme ni u malom mozgu nije bilo da bi naše vlasti mogle poslati avion po naše ljude. Vozio sam tako stotine kilometara, a da me niko nije zaustavio na barikadi ili pod prijetnjom oružja, što bi bilo normalno za očekivati kad se nalazite usred nemira. Povremeno sam kupio stopere koji mi nisu izgledali sumnjivo. Onda sam dobio osjećaj da u Libiji kriminala skoro i nema. Niko nikoga ne želi pokrasti, jer jednostavno svi imaju dovoljno. Svi smo ovih dana vidjeli u medijima da Libijci žive kao bubrezi u loju, i da imaju šta god požele. Skeptici i zapadni demokrati bi rekli kako je loše za društvo da ima nedostatak radnih navika. Polemike koje ovih dana vodim sa mnogima oko Libije uglavnom se svode, pored pomenutih “ljudskih prava” koje strašni Gadafi ugrožava, na to kako je Gadafi od njih napravio neradnike. Jedan od mojih poznanika mi je rekao kako “kuća, novac, automobil, obrazovanje i zdravstvo više nisu dovoljni. Narod želi korak naprijed, a Libija tapka u mjestu”. Nisam imao odgovora.

Vratimo se na Muamera Pekarića. U Libiju je stigao 2005. godine, završio kurs arapskog jezika, a zatim i studij ekonomije. Prvi semestar postdiplomskog studija je završio u januaru 2011. godine. Za vrijeme fakulteta imao je smještaj i hranu od fakulteta, te džeparac. Studij je bio besplatan i država mu je finansirala apsolutno sve, uključujući knjige i zdravstvenu zaštitu. Na drugoj godini je počeo volontirati u Ambasadi BiH, i tada je na preporuku ambasadora Ferhata Šete, dobio stipendiju, koja je trajala sve do početka nemira i rasula u Libiji. Aplicirao je i za program stipendija za strance na postdiplomskom studiju na Univerzitetu Naser. Stipendija je odobrena, ali zbog nemira nije realizovana. To je, dakle, ukratko put jednog studenta kojeg je zahvatila demokratizacija. Muamer je sada u Sarajevu i čeka daljnji razvoj događaja. Tripoli opisuje kao grad svih dešavanja, mjesto gdje ima mnogo više mogućnosti. O Libijcima, kao i svi ostali, govori sve najbolje. “U stanju su preći hiljadu kilometara da bi vam riješili problem”.

Nakon što sam stigao u Bengazi, poslije dvodnevne vožnje i petosatnog sna na benzinskoj pumpi blizu Sirta, počeo sam viđati pobunjenike. Tada i u samom centru nije bilo klasičnih nemira, niti su se vodile prave borbe, ali su ljudi sa tzv. novim zastavama Libije uzvikivali parole koje nisam razumio. Imali su slike prekriženog Gafadija, sve njegove plakate su mahom poskidali iz grada i zapalili ih. Nisu htjeli ni da čuju riječ o mrskom vođi. Ne mogavši se zadržati predugo u ovom gradu, jedino što sam mogao konstatovati je slijedeće: u Bengaziju takođe ljudi žive odlično, voze skupe automobile, imaju velike i lijepe kuće, oblače se prilično dobro i ne fali im bukvalno ništa. Kasnije ću na snimcima gledati golgote, i slušati Obamine riječi kako već 42 godine Gadafi ugnjetava ovu zemlju, a posebno Bengazi. Već 42 godine, otkako je preuzeo vlast od kralja Idriza, koji je bio britansko-francuska marioneta, Gadafi ovom zemljom vedri i oblači. Pismenost je podignuta sa deset na devedeset procenata. Toliko im je loše da vodu, struju i energente ne plaćaju. Ni dinara. Toliko je Libija u groznom stanju da nikome ne duguje ništa. MMF će im kreditno pomoći, vjerovatno za koju godinu, sa svojim lihvarskim kamatama. Bengazi je bio prolazna stanica, više ružna uspomena, nego bilo šta drugo. Sanjao sam i dalje o Tripoliju, njegovoj ljepoti, smirenosti i užurbanosti u isto vrijeme, kupalištima za strance, te o svemu lijepom po čemu ovaj grad pamtim iz priča mojih rođaka, prijatelja, te iz knjiga i članaka.

San je postao košmar Otišao sam nakon Bengazija dalje prema Egiptu, ali sam se morao vratiti jer mi je kupljena karta iz Bengazija nazad u Tripoli, a od tamo za Evropu. Leteći iz Tripolija posmatrao sam ovaj predivni grad, prije toga pozdravljajući se sa Alijem, od kojeg već danima ništa nisam čuo. Ti divni ljudi će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju, a američko-evropska demokratizacija, kako iz svog bosanskog primjera, tako i iz ovog libijskog, u lošoj uspomeni. Već naredne godine bih mogao gledati kako se urušava neki drugi san, jer je ovaj – san o Libiji kao nezavisnoj i suverenoj zemlji, već postao košmar, odnosno noćna mora u režiji velikih sila.

Inzko podnio izvještaj UN-u SAD u potpunosti podržavaju visokog predstavnika

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko, govoreći u ponedjeljak pred Vijećem sigurnosti UN-a, iznio niz ozbiljnih problema koji potresaju same temelje države Bosne i Hercegovine.

Komentirajući izvještaj, zamjenica američkog ambasadora pri UN-u Rosemary di Carlo, između ostaloga, rekla je kako se Sjedinjene Države nadaju da lideri BiH, koji su iskazali tako odanu službu u Vijeću sigurnosti, ipak mogu pronaći način da zajedno rade na prevladavanju unutrašnjih političkih teškoća.

"Danas se temelji historijskog Dejtonskog sporazuma dovode u pitanjem prijeteći da unište brojne uspjehe koje je zemlja ostvarila. Sjedinjene Države pozivaju strane da poduzmu apsolutno svaki mogući napor i zajednički prevaziđu etničke i stranačke linije razdvajanja, da bi se održali mir i stabilnost. Sjedinjene države još jednom potvrđuju punu podršku instituciji visokog predstavnika. Slažemo se s ocjenom da nedavni zaključci Narodne skupštine RS-a predstavljaju fundamentalni izazov Dejtonskom sporazumu, i najozbiljniji i uznemirujući kurs akcija kojim RS krši taj sporazum.Ove akcije u pitanje dovode spremnost RS-a da poštuje vladavinu prava, i put BiH ka Evropskoj Uniji, te ekonomskom oporavku. Visoki predstavnik ima našu punu podršku u osudi nezakonitog dovođenja u pitanje njegovih ovlasti, a isto će tako imati i našu punu podršku u koracima koje poduzme kako bi se poštovao Dayton i odbranili i sačuvali suverenitet i teritorijalni integritet BiH. U procesu smo i sami“, kazala je zamjenica američkog ambasadora u UN-u,"razmatranja naših vlastitih mjera kojima bismo podržali i zaštitili Dayton i institucije BiH, ako to bude potrebno.“

Di Carlo je također naglasila zabrinutost zbog nepostojanja državne vlade sedam mjeseci nakon izbora, dodajući da lideri BiH jednostavno moraju organizirati jaku koalicijsku vladu koja će biti sposobna da provodi reforme.

Ona je rekla da Washington brine zbog šovinističke retorike podjele, pogotovo zbog duboko uznemirujućih izjava da se genocid u Srebrenici nije dogodio, te još jednom naglasila veliku važnost nastavka saradnje s Haškim tribunalom.

"Sjedinjene Države su u potpunosti odlučne da se ispoštuje Dejtonski sporazum, u potpunosti podržavaju odluke visokog predstavnika, i nadaju se i dalje da će lideri u BiH konačno ostvariti konsenzus kada je u pitanju obrana, ustav, i druge reforme neophodne za mir, stabilnost i članstvo BiH u EU-u i NATO savezu“, zaključila je Rosemary di Carlo, zamjenica američke ambasadorice u UN-u, prenosi VoA.

fena