BHDANI:
Pecanin
Sedmi dan



Razdruživanje s pameću



Sredinom 1996. godine tadašnji američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith mi je pokazivao originalni nacrt Plana Z4 koji je na papiru pisao svojom rukom. Radilo se o Sporazumu o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Srijemu, prema kojem bi srpski pobunjenici u Hrvatskoj dobili vrlo veliku autonomiju na dobrom komadu Hrvatske, veću od one koju Republika Srpska ima u Bosni i Hercegovini. To područje bi se zvalo Srpska Krajina, a imalo bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu, sudove (i ustavni), s posebnom valutom i potpunom autonomijom na području privrede, socijalne politike, kulture, oporezivanja, obrazovanja, energetike, turizma... pa čak i pravo na međunarodna predstavništva i sklapanje međunarodnih ugovora. Taj i takav sporazum prihvatili su i Franjo Tuđman i Gojko Šušak, ali su ga na njihovu sreću odbili srpski lideri. Prvo je to učinio kninski lider Milan Martić, da bi Slobodan Milošević čak i odbio da primi u Beogradu Galbraitha i UN-ovog izaslanika Akashija koji su željeli nagovoriti srpskog lidera da prihvati plan.

Prije dvije godine u Prištini, dugo sam razgovarao s Blerimom Šaljom, članom delegacije kosovskih Albanaca koja je učestvovala na Mirovnoj konferenciji u Rambouilletu kod Pariza. U albanskoj delegaciji bila je i većina najznačajnijih kosovskih intelektualaca, poput Fehmija Aganija, Redžepa Ćosje, Ibrahima Rugove, Vetona Suroija..., koja je tokom svih 17 dana pregovora do kasno u noć analizirala prijedloge koji su stizali od izaslanika SAD-a, Rusije i Evropske unije. Pregovori su okončani neuspjehom, tako što je nakon velikog pritiska međunarodnih posrednika albanska strana prihvatila, a srpska odbila predloženi mirovni plan. Član delegacije kosovskih Albanaca Hašim Tači bio je toliko zabrinut reakcijom na Kosovu zbog prihvatanja plana da je kolege upozoravao na mogućnost rušenja njihovog aviona kojim su se vraćali iz Rambouilleta od strane ogorčenih sunarodnjaka u Prištini. No, Tači je preživio slijetanje i danas je premijer države Kosovo koju su priznale SAD, 22 od 27 članica Evropske unije, sve zemlje u regiji osim Srbije i BiH te Turska i još četrdesetak drugih zemalja.

Ovih epizoda sam se sjetio nakon što je zbog poziva upućenog i kosovskom premijeru srbijanski predsjednik Boris Tadić odbio učešće na samitu lidera zapadnog Balkana posvećenom integraciji regije u Evropsku uniju, koji je prošle sedmice održan na Brdu kod Kranja, i nakon što je premijer Republike Srpske Milorad Dodik pozvao na pregovore o mirnom razdruživanju Bosne i Hercegovine.

Spomenute geste Tadića i Dodika upućuju na kontinuitet drčnosti srpskih lidera u odnosima prema međunarodnoj zajednici koji je započet Miloševićevim vladanjem. Razlike u tom segmentu njihovih politika nisu suštinske, već su izraz njihovih osobnih stilova u potcjenjivanju međunarodne zajednice. Tako je Milošević u Rambouillet poslao "srpsku delegaciju" u kojoj su većinu činili: Guljbehar Šabović, Zejnelabedin Kurejši, Faik Jašari, Sokolj Ćuse, Refik Sinadinović, Ibro Vajt, Ljuan Koka i Ćerim Abazi; Tadić na kritike Zapada odgovara upozorenjem svog šefa diplomatije Vuka Jeremića po kojem integracija država naše regije u NATO savez ne može biti rješenje za trajnu stabilnost; a Milorad Dodik, poslije sve češćih međunarodnih upozorenja na neprihvatljivost njegove politike, nakon što je visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH javno poručio da ga "može povući za onu stvar", sada poručuje i evropskoj parlamentarki Doris Pack da mu se "skine", doduše, "s leđa".

Očito, nakon varljivog perioda distanciranja od Miloševićeve politike i njegovih gesti, Tadić i Dodik igraju političku igru s krajnje velikim ulogom. Ili računaju da je Amerika, ipak, suštinski nezainteresirana za Balkan, Rusija nikad jača, Evropa nikad slabija, Bosna i Hercegovina nikad nemoćnija... ili znaju nešto što niko u regiji ne vidi. Ishod ove velike igre koju su započeli Tadić i Dodik ne može biti još dugo nepoznanica: ili će Srbi gorko žaliti za naklonošću koju im Zapad demonstrira posljednjih godina kao što sada žale za Planom Z4 i Rambouilletom ili će im zaista uspjeti da se za svoje historijske poraze namire u Bosni i Hercegovini - Republikom Srpskom.

Kakva god izvjesnost mogućih ishoda bila, sigurno je jedno: "mirnog razdruživanja" Bosne i Hercegovine, koje predlaže Dodik ove sedmice - ne može biti. Ukoliko se on i pojedini ambasadori u Sarajevu zavaravaju mogućnošću takvog epiloga na osnovu onog dijela bošnjačke politike koju personificira Sulejman Tihić - u grdnoj su zabludi. Miloševićev pokušaj igranja na kartu Fikreta Abdića završio je debaklom, mada je krajiški Babo imao neuporedivo više sljedbenika od "prudsko-butmirskog mirotvorca" Tihića.

Nada i ništa: Slučaj poslanika Lozančića



Hrvatstvo kao dućan
Ivan Lovrenovic

Otkako je u Bosni i Hercegovini, kao Tuđmanova agentura, osnovan HDZ, on se do danas nije uspio osloboditi od "istočnog grijeha" i iznutra politički profilirati s vlastitim, autentičnim bosanskohercegovačkim projektom, s kojim bi onda mogao suvereno, bez kompleksa i ravnopravno ulaziti u političku debatu i dogovore. Umjesto toga - politika besprincipijelnoga muljanja i zakulisnoga paktiranja sa svakim od koga vodeća stranačka garnitura može očekivati mrvice političke milosti u raspodjeli fotelja i zadržavanju na vlasti



U usporedbi s milijunskim iznosima kojima se mjere dobitci visokih političara stečeni u svakovrsnim mutnim poslovima, korupcijskim naštimavanjima, pa i u otvorenom pljačkanju države, cca 600.000 kuna (ili nešto više od 160.000 konvertibilnih maraka) koje je od mirovinskoga fonda Republike Hrvatske protuzakonito maznuo HDZ-ov hrvatski parlamentarac u Skupštini Bosne i Hercegovine Niko Lozančić - obično su kokošarenje, prava crkavica. U svojim indigniranim i osornim pismima sutkinji zagrebačkoga suda koja mu je odrezala pritvor i potjernicu nakon što je prijevara otkrivena a prevarant procesuiran, kao da se i sam gospodin parlamentarac iščuđava: kako je uopće moguće da ga zbog takve sitnice uznemiruju u njegovu državničko-funkcionerskom imunitetu i hrvatskom dostojanstvu!

Nećemo, dakle, poslanika Lozančića pamtiti po visini svote koju je, svjesno kršeći zakon, turio u svoj džep, iako gotovo polovici stanovnika Bosne i Hercegovine, što socijalno deklasirani žive na samoj granici strukturalnoga siromaštva ili ispod nje, ta svota izgleda kao nedostižni san i spas. Ne, ovaj se gospodin kvalificirao da bude upamćen i proučavan po nečemu drugome: kao ogledni, udžbenički primjer do kojega krajnjeg stupnja moralne otupjelosti i odumrlosti elementarnih etičko-socijalnih refleksa može dovesti određena nacionalno-političko-karijerna putanja.

Uz malo dopuštene stilizacije moglo bi se reći ovako: Niko Lozančić iz opisanoga slučaja ("kako bespravno uživati i hrvatsku mirovinu i bosansku plaću parlamentarnoga zastupnika, i nemati zbog toga nikakav problem sa sobom") nije osoba, to je produkt. Tipičan, serijski produkt iz političkoga pogona firme koja se zove HDZ BiH, i kojom se upravlja po konceptu glavnoga vlasnika i menadžera Dragana Čovića. Evo i koncepta: potpuna odsutnost socijalne solidarnosti i općenito neosjetljivost na socijalni kontekst, cinični prijezir pravnih normi i građansko-političke pristojnosti, nezasitna skorojevićka gramzivost, oligarhijski model upravljanja strankom i distribucije lojalnosti, beneficija i obaveza, vlastoljubiva i koristoljubiva instrumentalizacija nacionalnoga legitimiteta, "politika" pomno njegovane bezidejnosti, bezsadržajnosti i besprincipijelnosti kao osnove za paktiranje sa svakim i u svakom trenutku a s jednim jedinim ciljem i "idealom": zadržati se u vlasti.

No, ni Čović ni Lozančić, kao ni današnji HDZ BiH (sa svim svojim političkim klonovima - čordaši ma, jovićima, čolacima, krištama etc.) nisu "pali s neba". Današnji profil i karakter te stranke i njezi nih čelnika ne predstavlja nikakvu devijaciju ni izobličenje "izvornoga" HDZ-a. Naprotiv, oni su zakonomjeran i predvidiv rezultat svega onoga politički lošeg što je ugrađeno u samu genezu te stranke. Propitajmo, za probu, samo tri elementa, ključna za Čovićev "koncept".

Nacionalni moment: od samoga početka ta stranka se deklarativno predstavlja kao zastupnik i zaštitnik Hrvata, a danas je toga naroda ovdje manje nego ikada od 1910. godine, i politički je marginaliziraniji nego ikad, što i sam HDZ redovito podvlači cinično učvršćujući na tom negativnom trendu svoju političku poziciju, a nema nikoga da mu tu poraznu činjenicu ispostavi kao očigledan rezultat vlastitoga dvadesetogodišnjeg sudjelovanja u vlasti.

Državni moment: otkako je u Bosni i Hercegovini, kao Tuđmanova agentura, osnovan HDZ, on se do danas nije uspio osloboditi od toga "istočnog grijeha" i iznutra politički profilirati s vlastitim, autentičnim bosanskohercegovačkim projektom, s kojim bi onda mogao suvereno, bez kompleksa i ravnopravno ulaziti u političku debatu i dogovore. Umjesto toga - gore opisana politika besprincipijelnoga muljanja i zakulisnoga paktiranja sa svakim od koga vodeća stranačka garnitura može očekivati mrvice političke milosti u raspodjeli fotelja i zadržavanju na vlasti.

Personalni moment: od Bobana, preko Jelavića, do Čovića (da dvadesetogodišnji kontinuitet predstavimo samo imenima efektivnih šefova HDZ-a) jedna od izrazito zajedničkih crta uvijek je bila - velika laž o narodu i nacionalnim interesima kao kulisa, iza koje su se vrtjele sve vrste mutnih poslovanja, okretale ogromne sume novaca i stvarala lična, obiteljska i grupna bogatstva. Daleko se veći napori ulažu i više kreativnih energija troši na obranu i legalizaciju tih privatnih stečevina, nego na osmišljavanje nacionalne i državne politike.

Moglo bi se ovomu još dodati i trajno profitabilno prislanjanje uz vjeru i oltar. Čitajući, recimo, ovih dana HDZ-ovu uskršnju čestitku, čovjek ne može da ne osjeti jezu od vulgarne instrumentalizacije i crnoga cinizma u njoj, kojega autori valjda više nisu ni svjesni, toliko su ogrezli u sindromu hadezeovskoga socijalnog i kulturnog tupila: "Neka Uskrsli Krist svima nama bude utjeha i snaga da ustrajemo i neka svaki čovjek dobre volje osjeti svjetlo i radost Kristovog uskrsnuća. Stoga svim vjernicima svete katoličke vjere, napose ugroženima i nemoćnima među nama, želimo SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BLAGDAN KRISTOVA USKRSNUĆA!!! Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, Predsjednik HDZ BiH dr. Dragan Čović." Blago "svetoj katoličkoj vjeri", a naročito blago "ugroženima i nemoćnima", kad nad njima bdije HDZ BiH i dr. Čović!

U svakom od pobrojanih smislova Čovićev HDZ BiH bez sumnje je u pravu kada za sebe tvrdi da je jedini pravi, historijski nastavljač "izvornoga" HDZ-a, pa je i pojava ponašanja kakvo demonstrira poslanik Lozančić - sasvim zakonito hadezeovska. A kad bi u Bosni i Hercegovini općenito, kod Hrvata posebno, bilo imalo političke zrelosti i zrele kritičnosti u prosuđivanju vlastitoga položaja i "vlastitih" političara, "slučaj Lozančić" mogao bi sadržavati važan otrežnjujući potencijal, jer se u njemu na jezivo otvoren način ogoljuje priprosta istina o hrvatstvu kao o dućanu. Dućanu s lažnom i kvarnom robom.

U Mostaru Treći sabor Hrvatske zajednice Herceg-Bosna
Mostar - Politika | Subota, 17 Travanj 2010

U Mostaru je jutros započeo Treći sabor Hrvatske zajednice Herceg-Bosne na kojem sudjeluje oko 100 izaslanika, među kojima su i čelnici svih hrvatskih stranaka u BiH. Iako je bio pozvan, kako tvrde organizatori, Saboru ne nazoči hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Današnji Sabor Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je izborni, odnosno danas bi se trebalo izabrati novo rukovodstvo te udruge, koja sebe smatra krovnom među Hrvatima u BiH.

Kako su ranije najavljivali organizatori Sabora, današnji događaj poslužit će i za jačanje političke, kulturne ali i ukupne nacionalne pozicije hrvatskog naroda u BiH.

(Fena)

[Edited by Nixon on 17-04-2010 at 13:15 GMT]

Senad Pećanin


Srbija kao "regionalna sila"
...
Rat u BiH je imao međunarodni, a ne građanski karakter



Kabinet predsjedavajućeg Predsjedništva BiH u petak, 9. aprila 2010. godine, primio je diplomatsku notu Ambasade Srbije u Sarajevu kojom se predlaže sastanak predsjednika Tadića s predsjedavajućim Silajdžićem tokom sajma u Mostaru...




Ekskluzivno: Odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini



Laž kao najjače oružje

Nevjerovatna je količina laži, manipulacija i neiskrenosti kojima se srbijanska državna politika služi u svom odnosu prema Bosni i Hercegovini. Dani su u posjedu dokaza koji raskrinkavaju laž po kojoj je dogovoreni mostarski sastanak Borisa Tadića i Harisa Silajdžića otkazan na zahtjev predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine



Ovogodišnji mostarski Sajam gospodarstva ostat će upamćen po obraćanju predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Harisa Silajdžića. Njegov govor komentiran je na različite načine: jedni će ga pamtiti po tome što je narušio scenarij po kojem je dolazak Borisa Tadića trebalo da posvjedoči o idiličnom, dobrosusjedskom odnosu Srbije prema Bosni i Hercegovini; drugi po tome što je Silajdžićev govor precizno ukazao na svu licemjernost odnosa službenog Beograda prema Sarajevu. No, sigurno je da je najtužniji bio gospodar sajma Dragan Čović: samo nekoliko dana prije otvaranja ove privredne manifestacije, svoj dolazak je otkazao pozvani hrvatski predsjednik. Time je Čoviću propala vraški lukava ideja: predviđeni susret Tadića i Ive Josipovića u Mostaru trebalo je da bude vrhunski javni certifikat podrške i Beograda i Zagreba pobratimskim odnosima Čovića i Milorada Dodika, te sada već i formalno ozvaničenom strateškom predizbornom partnerstvu HDZ-a BiH sa SNSD-om.

Nakon spomenutog Silajdžićevog istupa i završetka ceremonije otvaranja sajma, novinari su od predsjednika Tadića tražili komentar Silajdžićevog govora, te odgovor na pitanje zašto nije došlo do njegovog predviđenog sastanka s predsjedavajućim Predsjedništva BiH. Ne upuštajući se u značajniji komentar Silajdžića, Tadić je rekao da ne zna zašto je sastanak otkazan, izražavajući vlastitu spremnost da uvijek razgovara, lukavo time implicitno prebacujući krivicu za otkazivanje sastanka na svog nesuđenog sarajevskog sugovornika.

Nijedan sarajevski medij nije ni pokušao provjeriti istinitost Tadićevih tvrdnji o razlozima već dogovorenog, a onda i prije dolaska u Mostar otkazanog sastanka, a neki su se opredijelili i za skandaliziranje Silajdžićevog govora. Na taj način javnost je ostala uskraćenja za činjenice koje raskrinkavaju i odnos Srbije prema Sarajevu, ali i svu prizemnost metoda kojima se pritom Beograd služi. Naime, četiri dana prije otvaranja mostarskog sajma iz Ambasade Srbije je telefonski kontaktirano s nadležnom osobom u Silajdžićevom uredu: upućeno je izvinjenje što se mimo uobičajene diplomatske komunikacije (preko Ministarstva vanjskih poslova) traži suglasnost za direktno slanje diplomatske note s prijedlogom za mostarski susret predsjednika Tadića i Silajdžića. Nakon prihvatanja neuobičajene note i suglasnosti Silajdžića, iz njegovog kabineta je telefonskim pozivom Ambasadi Srbije u Sarajevu potvrđeno prihvatanje prijedloga za održavanje sastanka. Kako je razgovor vođen u petak poslijepodne, to je prvog narednog radnog dana, u ponedjeljak, u jutarnjim satima iz Silajdžićevog kabineta, a preko Ministarstva vanjskih poslova BiH, upućena i zvanična diplomatska nota kojom se potvrđuje sastanak. No, nakon što su u 10:23h primili i pismenu potvrdu prihvatanja sastanka, iz Ambasade Srbije su nekoliko sati nakon toga u Silajdžićev kabinet uputili novu notu: "Zbog kratkog vremena boravka predsednika Republike Srbije Borisa Tadića na 13. međunarodnom sajmu gospodarstva u Mostaru, 13. aprila 2010. godine, neće biti mogućnosti za susret sa predsedavajućim Predsedništva Bosne i Hercegovine Harisom Silajdžićem"?!

Nakon što su Dani došli u posjed diplomatskih nota (čije kopije objavljujemo), za razloge otkazivanja sastanka s predsjedavajućim Silajdžićem obratili smo se press-uredu u Kabinetu predsjednika Tadića. Odgovorili su nam da pitanja pošaljemo pismeno i uputili smo dva: zašto nije došlo do susreta Tadić - Silajdžić i ko je susret otkazao. Nakon otprilike sat vremena primili smo telefonski poziv iz press-ureda s odgovorom da predsjednik Tadić nije otkazao sastanak te da je poznato da je on uvijek voljan razgovarati sa svojim bh. kolegama. Na pitanje da li je upoznata sa sadržajem diplomatskih nota, sugovornica je arogantno odbila razgovor, naglašavajući da predsjednik Tadić nije taj koji je otkazao sastanak. Na pitanje da li je upoznata sa sadržajem nota, ostala je pri svom stavu, prihvatajući da sasluša čitanje i prve i druge note Ambasade Srbije, one kojom se sastanak otkazuje. Time je razgovor završen, ali je nedugo nakon toga uslijedio novi poziv iz Tadićevog kabineta: sugovornica nam je saopćila da je još jednom provjerila činjenice, te da sastanak sa Silajdžićem nije otkazan sa srbijanske strane.

Nekoliko stranih ambasadora u Sarajevu koje su Dani kontaktirali tražeći njihov komentar pristali su na razgovor uz uslov anonimnosti. Jednodušan zaključak koji oni nude mogao bi se rezimirati na sljedeći način: sam metod komuniciranja jedne ambasade s kabinetom šefa države podliježe strogim pravilima diplomatske procedure, uz iznimno hitne slučajeve u kojima ambasade mole za direktan, a ne kontakt preko ministarstva vanjskih poslova; prihvatanje komunikacije koju je zatražila Ambasada Srbije, a onda i prihvatanje predloženog sastanka, jest gest dobre volje koju je iskazao Silajdžićev kabinet. Što se tiče političkog čitanja postupka traženja, a onda i odbijanja već prihvaćenog sastanka, pri čemu je izbjegavanje sastanka pripisano predsjedavajućem Bosne i Hercegovine, diplomatski sugovornici Dana, dobro upućeni u "otvorena pitanja" između Srbije i Bosne i Hercegovine, tumače kao neprimjerenu gestu namijenjenu međunarodnoj diplomaciji u našoj zemlji: onoj koja bi svoje prijestolnice valjalo da obavijesti kako su Srbija i Tadić spremni na suradnju i popravljanje odnosa s Bosnom i Hercegovinom, ali da u Sarajevu, pored već ranije prekrižanog Željka Komšića, ni u Silajdžiću nemaju partnera čak ni za razgovor.





Dok je Sulejmana Tihića i njemu sličnih



Srbija kao "regionalna sila"



Od svih država na svijetu Srbija je u prilici da se arogantno ponaša jedino prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. To i čini, uživljavajući se u ulogu regionalne sile, zahvaljujući otvorenoj podršci Rusije i ulogama koje u Bosni i Hercegovini ima Milorad Dodik, a u Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva i blok prosrpskih opozicionih partija predvođen liderima za koje je general Ratko Mladić i dalje nacionalni heroj, a kojima efektno asistira, nažalost, lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. Čak i površna inventura "otvorenih pitanja" u odnosima Srbije i Bosne i Hercegovine ukazala bi na potpuni nesklad Tadićevih riječi, koje tako blagougodno zvuče u ušima kako stranih državnika tako i komentatora pojedinih sarajevskih novina, s faktičkim odnosom Beograda prema Bosni i Hercegovini. Ograničenost prostora ne dozvoljava navođenje svih primjera, ali za ilustraciju jedinstvenog odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini mogu poslužiti i sljedeći:

- Kosovo je navodno pitanje od najvišeg državnog prioriteta Srbije; od svih država s kojima graniči Srbija, Republiku Kosovo nije priznala jedino Bosna i Hercegovina; no, to je razlog za bolje odnose Srbije sa svim državama u regiji nego što su odnosi s Bosnom i Hercegovinom, na iznenađenje svih neupućenih sklonih logičkom rasuđivanju;

- Iako je i po presudi Međunarodnog suda pravde Srbija odgovorna što nije spriječila genocid u Srebrenici i što nije procesuirala odgovorne počinioce, te iako je Srbija tužila Hrvatsku Međunarodnom sudu pravde za ratne zločine počinjene nad Srbima prilikom oslobađanja svoje zemlje, beogradsko Tužilaštvo za ratne zločine nije ni pokušalo raspisati nijednu međunarodnu potjernicu za građanima Hrvatske odgovornima za ratne zločine - ali zato jest protiv građana Bosne i Hercegovine poput Selima Bešlagića, kao i onih poput Ejupa Ganića i Stjepana Kljuića, iako je čak i Haški tribunal nakon opsežne istrage zvanično ustanovio da nema dokaza o njihovoj odgovornosti;

- Srbija i skoro 15 godina nakon Daytona odbija potpisati s Bosnom i Hercegovinom sporazum o međunarodno priznatim granicama između dvije države, uslovljavajući potpisivanje sporazuma prethodnom promjenom granica;

- Predsjednik Tadić je godinama odbijao dati agreman imenovanom ambasadoru Bosne i Hercegovine u Beogradu; nakon toga je mjesecima činjeno isto i s drugim imenovanim ambasadorom, da bi tek nakon nekoliko mjeseci, uz posredovanje turske diplomacije, bilo prihvaćeno imenovanje prvog ambasadora, kome je agreman prethodno odbijan godinama...

Mogućnosti Bosne i Hercegovine da se na ovako ponižavajući odnos Srbije pozicionira kao ravnopravan partner, na način kako je to uobičajeno u međunarodnim odnosima, znatno su limitirane iz dva ključna razloga.

Prvi leži u ustavnom ustrojstvu naše države i strategiji Milorada Dodika koji ne krije kako svoj odnos prema državi Bosni i Hercegovini, tako i činjenicu da su mu interesi Srbije daleko važniji od interesa države u kojoj živi i u kojoj se nalazi njegov entitet. Naravno, briga o srbijanskim interesima i logična konfrontacija sa Sarajevom koja je posljedica takve politike najbolja je Dodikova zaštita od istraga za njegov vrišteći kriminal.

Drugo, i ono malo mogućnosti koje stoje Sarajevu na raspolaganju kao odgovor na politiku Beograda rastureno je tragikomičnim odnosom prema Tadiću od strane bošnjačkih lidera. Personifikaciju tog odnosa prema Tadiću predstavlja lider Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić. Vođen prevashodnim rivalstvom spram Silajdžića, Tihić se ne miri sa činjenicom da je izbore za člana Predsjedništva BiH izgubio. Kada bi posjedovao i minimum državničkog osjećaja, s obzirom da je bio i član kolektivnog šefa države, do mozga bi mu možda i doprla činjenica da "nije njegovo" da u ime države pregovara s predsjednikom Srbije. To što on čini, u rimskom pravu se zove "poslovodstvo bez naloga": Tihić misli da omogućavanjem Tadiću da ignorira šefa države ponižava Silajdžića, a nije svjestan da upravo to čini državi koju bi htio predstavljati. Kada bi manifestacije takve politike bile samo groteskne, onda bi i scena kada Tihićev stranački kolega, potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo na sarajevskom aerodromu sa cvijećem dočekuje srbijanskog ministra Vuka Jeremića bila samo epizoda za sprdnju strancima i razlog za očaj onima koje Tihić i Kebo predstavljaju. No, Prudski sporazum, dakle, i sami sadržaj tog sporazuma i to što je Tihiću u Beogradu izdiktiran dan prije njegovog prvog sastanka u Prudu, najveći je udarac mogućnosti građenja odnosa Sarajeva prema Beogradu na iole ravnopravnim osnovama.

A i iz jednog posebnog, ne manje važnog aspekta, bošnjačka politika je hendikepirana u odnosu prema najvažnijim susjedima. I to prije svega prema Zagrebu, koji je gestama predsjednika Josipovića tokom posjete Bosni i Hercegovini digao ljestvicu moralnog uzora na visinu nedostižnu svim državnicima u regiji, ali čak i prema Beogradu, koji se svojim državnim gestama s različitim intenzitetom izruguje i Bosni i Hercegovini i nepobitnim činjenicama vlastite odgovornosti za njeno kasapljenje, genocid i druge zločine. Radi se o kontinuitetu nesposobnosti da se sagleda i prihvati nepobitna činjenica o postojanju bošnjačkih zločina i bošnjačkih zločinaca. Dvije su slikovite ilustracije takve bespameti: prvi je činjenica da su u slobodarskom Sarajevu jedino Dani digli svoj glas protiv sahranjivanja notornog ratnog zločinca Mušana Topalovića Cace na mezarju na kojem počivaju istinski bošnjački heroji i Alija Izetbegović; drugi je indikativan slučaj odbijanja Gradskog vijeća Sarajeva da se obilježje u centru grada posveti svoj ubijenoj djeci Sarajeva. Uzaludan je bio tadašnji časni pokušaj ukazivanja vijećnika Faruka Sijarića da su i na okupiranim dijelovima Sarajeva tokom opsade grada ginula djeca, da su jednako nedužna i da jednak pijetet zaslužuju svi ubijeni dječaci i sve ubijene djevojčice s obje strane obruča kojim je Sarajevo zvjerski godinama držano u opsadi unatoč činjenici da je najmlađih žrtava bilo puno više s unutarnje strane obruča. Samo takva bošnjačka politika omogućava da se Boris Tadić nezasluženo šlepa Ivi Josipoviću i da se u između odnosa Beograda i Zagreba prema Sarajevu stavlja - potpuno krivo - znak jednakosti.






Nevjerovatno: kako Srbija argumentira zahtjev za izručenje Ejupa Ganića



Rat u BiH je imao međunarodni, a ne građanski karakter

Iako je Srbija kompletnu odbranu pred Međunarodnim sudom pravde, kao i u procesima pred Haškim tribunalom protiv njenih državnih i vojnih lidera bazirala na tvrdnji da je u BiH vođen građanski rat, u 12 stranica svojih "dokaza" dostavljenih londonskom sudu povodom zahtjeva za izručenje Ejupa Ganića, tužilac Vukčević tvrdi da se radilo o "međunarodnom vojnom sukobu"


Već je sve napisano o nedostatnosti srbijanskog zahtjeva za ekstradiciju bivšeg člana Predsjedništva RBiH, odnosno o nekih 12 relevantnih stranica na kojima se taj zahtjev zasniva. Javnost je također upoznata da su svi navodi iz srbijanskog zahtjeva već odbačeni kao potpuno neosnovani od strane Haškog tribunala, a tim nalazima se pridružio i bivši međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Philip Alcock. Ukratko, i Haški tribunal i Alcock su nakon dugogodišnjih istraga, ispitivanja desetina svjedoka, te razmatranja svih drugih relevantnih dokaza, utvrdili ne samo da nema elemenata krivične odgovornosti dr. Ganića, već da uopće nema elemenata krivičnog djela. Kako je Haški tribunal zaključio, vojnici JNA su bili naoružani, neki od njih su upotrijebili vojnu silu, te su stoga "bili legitiman vojni cilj". Republika Srbija i Sulejman Tihić su jedini koji još uvijek ne prihvataju ove nalaze.
Ono što je možda još bitnije od činjenice da ovi nalazi postoje je da su oni već u potpunosti uvaženi od strane engleskog suda u ovom postupku. Viši sud u Londonu je, naime, obrazložio odobrenje kaucije za dr. Ganića konstatacijom da ponuđeni dokazi odbrane ukazuju da se radi o neutemeljenom procesu. Na opasku engleskog tužioca, koji zastupa Srbiju, da je "svjestan da ne raspolaže s dovoljno dokaza", sudija je odgovorio: "Ja to ne bih tako postavio - ja bih rekao da nemate nikakvih dokaza."Iako je taj postupak bio odvojen od postupka koji se trenutno vodi u meritumu, ne postoje bilo kakve indikacije da će i taj postupak biti završen na drugačiji način. Štaviše, Srbija je napravila stratešku grešku ustvrdivši u dopisu dostavljenom sudu ove sedmice da je Alija Izetbegović tokom događaja 2. i 3. maja "bio zarobljen od strane bh. trupa". Sudu, stoga, neće promaći činjenica da je cilj Srbije u ovom postupku da dovede u pitanje karakter rata, kao i nalaze najviših međunarodnih sudskih instanci. Srbiji svakako ne idu u prilog ni neistine koje Vladimir Vukčević, vjerovatno jedini tužilac na svijetu koji se smije na spomen srebreničkih žrtava, već sedam dana iznosi neistine o ročištu od prošle sedmice, zaboravljajući da je sudija koji sada vodi ovaj postupak također prisustvovao tom ročištu i da dobro zna kako se ono odvijalo. Konačno, i ne umanjujući značaj samog dr. Ganića, Srbija je sama sebe dovela u poziciju da "kolje vola radi kile mesa". Naime, da bi srbijanski zahtjev imao makar formalnu šansu da bude uvažen, Srbija mora okarakterizirati prirodu rata u BiH kao međunarodni oružani sukob. Bez te karakterizacije, Ženevske konvencije se ne mogu primijeniti, a time bi prema Zakonu o ekstradiciji Velike Britanije svaki osnov za izručenje nestao. Srbija je, stoga, dostavila pisani dokument u kojem po prvi put u historiji priznaje da je rat u BiH imao međunarodni karakter, što direktno potvrđuje činjenicu da je Srbija izvršila agresiju na BiH. Mi smo to već znali, ali Srbija je to sada konačno i sama priznala. Srbija je već svjesna da njen zahtjev ima minimalne šanse da uspije, a izjave njenih zvaničnika daju naznaku da bi preferirali da ovo pitanje nikad nisu ni otvorili. No, ukoliko uvažimo floskulu da proces pomirenja može doći samo kada svi priznaju svoja nedjela, ovaj slučaj možda može i pomoći u tom procesu jer je Srbija - u pismenoj formi i bez bilo kakvih "ali" - konačno priznala da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Osmatračnica Kastel



Balegarenje

Da li su nam premijeru prljave ruke?



Balegar je crna (na našim područjima), zaobljena buba snažne građe, koja se hrani balegom sisara i u nju polaže jaja. Ima ih više stotina vrsta. Neke vrste jedu balegu tamo gde je pronađu, druge je zakopavaju pre nego što je pojedu ili u nju polože jaja. Svi balegari su dobri letači, a lepezaste antene im omogućavaju da sa lakoćom nađu zalihe sveže balege. Pošto su okružene hranom, ne moraju da se kreću. Balegar se hrani izmetom od sisara. Odrasli se hrane tečnim delom balege, koji izvlače proceđivanjem gnoja u svoja usta. Larve balegara se hrane kompletnom balegom (tečnost i vlakna), koju grizu i preživaju u svojim ustima. Balegari ne zahtevaju nijedan drugi izvor hrane ni vode. Balegar je osmislio genijalnu tehniku - pravi skalameriju svih mogućih sranja koja prikupi i valja ih u loptu tako da obim sranja sa kojim balegar može da se nosi i da ga gura u željenom pravcu prevazilazi višestruku težinu samog balegara.

Čisto definicije radi. Jer, u Amplitudi na ATV-u dana 16. 4. 2010. godine predsednik Vlade Republike Srpske reče Mihajlici da koju god balegu podigne, nađe njega, odnosno Mihajlicu. Šta bi se iz toga moglo zaključiti? Da nam premijer prevrće balegu? Ako je tako, zašto to radi? Šta bi u tome trebalo da predstavlja balega? Ovo čime smo okruženi ili nagomilana sranja oko premijera nam? Da li bi to značilo da su nam premijeru prljave ruke? I ko se brine o njegovoj higijeni onda? I da li navedena izjava više govori o njemu ili o nama? Ili o onima koji su glasali za njega ili se slepo kunu da sa njegovog puta ne skrenu? Po navedenoj izjavi, jasno nam je bar kojim putem ga slede.

Međutim, ako sa područja biologije, zoologije i ostalih prirodnih nauka odemo na društvene nauke, s obzirom da se premijer prevrćući balegu bavi i politikom, onda politička psihologija daje najbolji odgovor kojoj vrsti pripada - politički esktremista. Naime, u istoimenom radu, prof. dr Žarko Trebješanin je lepo poredao tipične karakteristike ovog političkog tipa: 1) osećanje osujećenosti i mržnja, bes i agresivnost prema "neprijatelju"; 2) submisivnost, obožavanje vođe, slepo pokoravanje autoritetu; 3) kompleks više vrednosti (potisnuto osećanje manje vrednosti), arogancija i prezir prema pripadnicima "nižih" grupa; 4) fanatizam, ostrašćenost i netolerancija; 5) preterano razvijen identitet grupe, plemenski mentalitet; 6) dogmatizam, rigidno, crno-belo mišljenje i 7) sklonost stereotipima i predrasudama i progon "neprijatelja".

A tek tehničke nauke kako će se oplemiti brojnim biserima građevinarstva, mašinstva i uopšte inžinjerstva: petlja između dva nepostojeća autoputa, virtuelna termoelektrana, epohalni sistem klimatizacije i ventilacije zvan "dušegupka" u Kompleksu, glasački motori sa unutrašnjim sagorevanjem na sve oblike rafinerijskih produkata, gradnja aerodroma po vertikali - od neba ka pisti, naftne bušotine u kraškoj oblasti, itd.

Grigorij Perelman je rešio Poincaréovu hipotezu i odbio da primi Fieldsovu medalju, kao i nagradu Instituta Clay u vrednosti od milion dolara, ali nade ima za našeg premijera da dobije istu nagradu, jer nam uporno dokazuje da praveći minus u svim jednačinama dobija plus po glavi i grbači stanovnika. Za takav doprinos matematici sam sebi je već uzeo brojne nagrade (a samozahvalnost je osetila i porodica!), pa sad ostaje da taj laktaški matematički genije dobije i međunarodna priznanja. Od kojih ćemo se mi opet oduzeti. Ovaj svoj talenat za matematiku izvanredno je upotrebio na ekonomiji, što makro što mikro. Kod makroekonomije jedini je uspeo da iz sveukupnog pada napravi rast BDP-a od 0,1 posto. Ako znamo kako se izračunava BDP (zbir javne potrošnje, privatne potrošnje, investicija i neto izvoza), ovo 0,1 posto na sve ostale minuse očito treba pripisati javnoj potrošnji, za koju premijer kaže da je u padu. Da je i pad let, dokazuje naš premijer, kao i da je i pad rast. Međutim, jednom geniju kao što je Perelman trebale su godine da reši Poincaréovu hipotezu, a nekom novom ekonomskom geniju trebaće takođe godine da reši ovu Dodikovu jednačinu. I sanira posledice.

Glede mikroekonomije, delenje kredita za razvoj postala je njegova uža specijalnost za uži deo porodice posebno. Za širi je rezervisao onu velikodušnost kreditiranja i kad ne ispunjavaš obaveze prema republičkom budžetu, ali ispunjavaš obaveze prema privatnom budžetu.

Nemerljiv je i njegov doprinos okultizmu i okultnim metodama lečenja! U poslednje vreme, u Rusiji i Srbiji sve je izraženija težnja ka okultizmu i okultnim metodama lečenja. Velika sovjetska enciklopedija definiše reč okultizam (1974. g, t. 18, s. 34 kao zajednički naziv za učenja koja priznaju postojanje skrivenih sila u čoveku i kosmosu, nedostupnih za uobičajeno ljudsko iskustvo, ali dostupnih za "posvećenike" koji su prošli kroz posebnu inicijaciju ("posvećenje") i specijalnu psihičku obuku. Po tome se za ciljeve rituala posvećenja smatra dostizanje viših stepena spoznaje, koji otvaraju pristup za takozvana "tajna znanja". Naš premijer je prošavši fazu inicijacije, od onda kad je znao, prvo, gde Milošević spava i kakvi su federi na njegovom kanebeu, pa onda gde američki ambasador ruča, kad mu dolazi na slavu i ko je sledeći koga će staviti na crnu listu, do specijalne obuke koju mu je upriličio NDI, između ostalih, dostigao trajnokategorijsku spoznaju, izučio ruske skaske i tajna znanja bankovnog i imovinskog karaktera. Pri tome, on isceljuje, leči, zapošljava, a neki iz vladinog nevladinog sektora su se izjasnili i da im je on i muž, i brat, i sin. (Malo incestuozno zvuči, ali tako se izjasnila jedna vladina nevladina dama, pa ja samo citiram.)

Brojne su koristi ove i ovakve vlasti naučnim radnicima svih oblasti u onim delovima njihovih studija koje imaju podnaslove tipa anomalije, kako ne treba, devijacije, greške, odstupanje od normalnog i slično. U svemu tome mene najviše brine ova specijalna psihička obuka javno manifestovana, između ostalog, i izjavom premijera da prevrće balegu. Kad nam premijer prevrće balegu, šta li će zapasti ostale?! Ili, zar je prevrtanje balege tako unosno? Sudeći po njegovoj imovini, sve moje predrasude o istoj su razvejane. Balegarenjem do prosperiteta.

EUROPSKI sud za ljudska prava presudio je protiv postavljanja križeva u školama u Italiji, nakon procesa koji je podnijela majka nekoliko školaraca.

Praksa stavljanja križeva u škole krši prava roditelja da obrazuju svoju djecu onako kako sami smatraju da je najbolje, a protivna je i djetetovom pravu na slobodu vjeroispovijesti, zaključio je sud.

Slučaj je pred sud izvela Soile Latusi, Talijanka koja svojoj djeci želi pružiti sekularnu izobrazbu.

Presuda je u većinski katoličkoj Italiji izazvala žestoke reakcije, dok ju je jedan političar čak nazvao sramotnom.

Ograničava roditeljska i dječja prava

"Obavezno postavljanje simbola dane konfesije u ustanovi koju koriste javne vlasti ograničava pravo roditelja za obrazovanjem djece u skladu s njihovim uvjerenjima.", zaključio je sud u Strassburgu.

Ta praksa također "ograničava pravo djeteta da vjeruje ili ne vjeruje", zaključilo je sedmero sudaca u presudi koju su objavile agencije.

Ljutnja u Italiji

Lautsi se Sudu za ljudska prava požalila kako njena djeca moraju ići u školu u sjevernoj Italiji, koja ima križeve u svakoj učionici. Dodijeljeno joj je 5,000 eura odštete.

Mnogi političari u Italiji, koji računaju na potporu vjernika, reagirali su ljuto. Ministrica obrazovanja Mariastella Gelmini rekla je kako je križ simbol talijanske tradicije. Vatikan još nije reagirao.

Iako se presuda odnosi samo na Italiju, može se pretpostaviti kako će ona imati snažan utjecaj i na druge zemlje u kojima su križevi u školama uobičajena pojava, a ni Hrvatska neće biti pošteđena kontroverzi.

BHDANI:

Ekskluzivno: U Tužilaštvo TK stiglo osam prijava za zloupotrebu položaja i navođenje na prostituciju u aferi "Pravni fakultet"



Prve prijave za seksualnu korupciju

Protiv Fuada Saltage, Bajre Golića, Zdravka Lučića, Nijaza Durakovića, Seada Omerbegovića i Nedžada Đombića podneseni su u srijedu 25. maja izvještaji o počinjenom krivičnom djelu zloupotrebe položaja dok se dvije osobe u jednom izvještaju sumnjiče za navođenje na prostituciju. Istovremeno, nastavlja se hajka na tužiteljicu Dijanu Milić, koja je i pored svih opstrukcija, prijetnji i ucjena, prvi dio istrage uspješno privela kraju



Pred samo zatvaranje ovog broja (26. maja), Tužilaštvo TK zaprimilo je sedam izvještaja o počinjenom krivičnom djelu u seksualno-korupcijskoj aferi "Pravni fakultet". Radi se o šest posebnih izvještaja o zloupotrebi položaja na osnovu člana 383. te jednom izvještaju protiv dvije osobe za navođenje na prostituciju prema čl. 210. Krivičnog zakona FBiH. Nezvanično saznajemo da se među šest osoba osumnjičenih za zloupotrebu položaja nalaze četiri profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, među kojima su Fuad Saltaga, bivši dekan Pravnog fakulteta i profesor sociologije na istom, Zdravko Lučić, profesor rimskog prava, Bajro Golić, profesor uvoda u ekonomiju, te Nijaz Duraković, donedavni profesor ovog fakulteta; pored njih, svoj položaj su zloupotrijebili ministar unutrašnjih poslova TK Sead Omerbegović i njegov vozač Nedžad Đombić. Detalji prijava za sada nisu poznati osim da će se, kako kaže čl. 383., "službena ili odgovorna osoba koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina". Izvještaj je podnijela SIPA na osnovu naloga tužiteljice Dijane Milić, koja radi na ovom predmetu već dvije godine. Jučer smo tokom cijelog dana pokušavali dobiti izjavu od tužiteljice Dijane Milić, međutim, kategorički nam je odbila dati bilo kakav komentar o ovom slučaju kao i potvrdu o prijemu prijave. Saznajemo, pak, da ovi prvi izvještaji ne znače i kraj istrage.

Seks ili keš Kako smo pisali posljednje dvije godine na stranicama Dana, profesori Saltaga, Lučić i Golić su od samog osnivanja isturenog odjeljenja sarajevskog Pravnog fakulteta u Tuzli 2002. godine, pa sve do razotkrivanja afere u septembru 2008., ucjenjivali novčano i seksualno studente i studentice za prolaznost na ispitima, upisivanje na fakultet ili dobivanje diplome. Jedan od revizorskih izvještaja o poslovanju Pravnog fakulteta koji su Dani objavili prošle godine (br. 620), a koji prikazuje finansijsku zloupotrebu javnog novca uprave fakulteta, pokazao je da je potreba za educiranjem kadrova pravnih znanosti predstavljala posljednju svrhu formiranja dislociranih nastava: samo u periodu od jedne godine (2004. - 2005.) Saltaga je prekoračio budžetska sredstva za preko milion konvertibilnih maraka za potrebe isplaćivanja autorskih honorara profesorima, dnevnica za putovanje, toplih obroka i troškova boravka prilikom obavljanja profesure u Tuzlanskom kantonu. U jednoj od ispovijesti za Dane (br. 609) studentice prava, koje su bile zaštićene svjedokinje u predmetu protiv Jasmina Mašića, nekadašnjeg vozača Vlade TK, objasnile su da "kada je otvoreno istureno odjeljenje sarajevskog Pravnog fakulteta u Tuzli, većina studenata s osjećajem olakšanja dočekala ovu vijest": "Ne zbog mogućnosti dobivanja diplome Sarajevskog univerziteta, već kriterija upisa: bez prijemnog, bez evaluacije srednjoškolskog znanja, bez redovnih predavanja, bez strogih uslova rada... Plati i studiraj." Gradom se nakon prvih godina rata brzo pročula vijest - Tuzlanski univerzitet košta 100 KM upisnine, Sarajevski 800 KM, odnosno, na Tuzlanskom moraš učiti, na Sarajevskom plaćati. Rimsko pravo kod Zdravka Lučića i uvod u ekonomiju kod Bajre Golića bili su na (zlo)glasu - predmeti kod dotičnih mogu se položiti samo na dva načina: novac ili seks. Studenticama koje su prešutno pristale na ucjene, Lučić i Golić su govorili: "Pusti se knjige, uhvati se ovoga, ne sekiraj se ti, ja ću ti sve završiti" ili "Ja u tebi vidim potencijal, treba da sjediš, da učiš, ja ću tebe zaposliti u sud, ti si za suda…"

Veliki broj pritisaka Istražujući ovaj slučaj posljednje dvije godine, Dani su razotkrili da su spomenuti profesori samo jedan dio u lancu korupcije i nepotizma koji se pokrenuo osnivanjem isturenog odjeljenja. Činjenica da se afera pokušava zataškati od početka manje je zbog profesora koliko zbog velikog broja visokopozicioniranih osoba koji su se na različite načine okoristili profesorskim pravnim kuplerajem. SIPA se uključila u aferu prošle godine upravo nakon što je izuzeće 300 studentskih dosjea s isturenog odjeljenja razotkrilo umiješanost univerzitetskih, političkih i sudskih moćnika i pripadnika lokalnih tajkuna u uzimanje mita, navođenje na prostituciju, ucjene, lobiranje, namještanje ispita, iznudu i finansijske malverzacije. Tako se i došlo do Seada Omerbegovića i njegovog vozača Nedžada Đombića, koji je jednom profesoru kod kojeg je doktorirao (Nijaz Duraković) ustupio službeno vozilo MUP-a, u kojem su se pored profesora vozile i pojedine studentice, najčešće do različitih ugostiteljskih objekata. A o otvorenim ucjenama Ize Tankića, sudije Suda BiH i oca studentice prava, koja je sumnjivo upisala fakultet i položila ispite, javnost je upoznata još tokom suđenja Jasminu Mašiću, kada je Tankić otvoreno napao Dijanu Milić zbog pozivanja njegove kćerke kao svjedoka. To su samo neki od razloga što se od prošle sedmice vodi hajka na tužiteljicu Milić. Do sada se niko nikada nije interesirao za istragu koju je tužiteljica vodila s jednim inspektorom SIPA-e, da bi se nakon što se nedavno saznalo da treba da bude podnesena prijava protiv nekolicine osoba, tužiteljica odjednom našla na udaru svih. Medija, pojedinaca iz SIPA-e (inspektor Hazim Habibović je poslan na prisilno bolovanje kako bi se uklonio s istrage nakon što se saznalo da je odavao informacije pojedinim osumnjičenim osobama) a, što je najskandaloznije, glavnog tužioca TK Šesenama Ćosića.

Ucjene i laži Ovaj posljednji, čija su djeca isto tako završila pravo na isturenom odjeljenju, u nekoliko sramotnih medijskih istupa ove sedmice je prozvao tužiteljicu Milić kako je "privatizirala istragu", prijeteći da će istragu predati u ruke drugog tužioca. Te ucjene samo su dio njegovih pokušaja, o kojima smo već pisali, da joj oduzme predmet. Očigledno je zato Zdravko Knežević, glavni federalni tužilac, odjednom zatražio od Dijane Milić da mu podnese izvještaj o dosadašnjim rezultatima istrage. S obzirom da mu nije udovoljeno na molbu, Ćosić je u još jednom medijskom istupu rekao "kako je vidljivo da Milićka opstruira istragu jer odbija da da presjek predmeta Kneževiću" (Dnevni Avaz, 18. maj).

Međutim, Ćosić dobro zna da jedino Milorad Barašin, glavni tužilac Tužilaštva BiH, može tražiti izvještaj od Milićke, s obzirom da je po njegovom nalogu i pružena SIPA-ina pomoć tužiteljici. O Ćosićevom neprofesionalizmu vrlo precizno se izjasnila Ružica Jukić, sutkinja Općinskog suda u Tuzli, koja je, u utorak 26. maja, na adresu svih pravosudnih institucija poslala sljedeće pismo: "Zaista čudi da glavni tužitelj Kantonalnog tužiteljstva TK na javnim medijima iznosi kako je nezadovoljan radom tužiteljice Dijane Milić te da je pokrenuo disciplinski postupak protiv nje. Tužiteljica je na ovakav način prikazana kao nesposobna i narušen joj je ugled a da nije imala mogućnost da se brani, jer suci i tužitelji trebaju da se suzdržavaju od bilo kakvih komentara pred medijima. Ne znam samo da li glavni tužitelj shvata da je ukoliko je tačno sve što je u vezi s tužiteljicom, to i njegov minus, jer ne zna rukovoditi tužiteljstvom."

Sada kada je SIPA zaista predala izvještaje o počinjenom krivičnom djelu u pisarnicu Tužilaštva TK, Ćosićev plan je uzdrman, no možda samo toliko da ga tek počne sabotirati. Stoga treba pažljivo pratiti sudbinu tek pristiglih prijava u Tužilaštvo TK.





Univerzitetsko-policijsko-pravosudno podzemlje



Prijetnje tužiteljici i novinarima


Posljednjih dana svjedoci smo prljavih pokušaja pojedinih tuzlanskih službenika SIPA-e i glavnog tužitelja Tuzlanskog kantona Šesenama Ćosića da zataškaju višegodišnje odvratno sex-cash reketarenje studentica i studenata od strane sarajevskih profesora Pravnog fakulteta Fuada Saltage, Bajre Golića i Zdravka Lučića. Nakon što su pojedini službenici tuzlanske policije, SIPA-e, Tužilaštva i Suda, uz pomoć pojedinih advokata i istaknutih pripadnika tuzlanskog podzemlja, vršili pritisak na svjedokinje i svjedoke kriminala sarajevskih profesora, prešlo se i na "sofisticiraniju" fazu. Prvo je glavni tuzlanski tužitelj Šesenam Ćosić krenuo u kampanju medijskog kompromitiranja tužiteljice Dijane Milić; onda je Milićka počela dobijati sve češće prijetnje, prvo gubitkom posla, a kad se pokazala kao "tvrd orah" - i smrću; onda je iz SIPA-e nezvanično lansirano saopćenje, koje je sramno prenijela Federalna televizija, po kojem tužiteljica Milić odugovlači istragu, a dodijeljeni službeni automobil SIPA-e koristi "i u privatne svrhe"; nakon toga je urednica Dana Belma Bećirbašić, koja je serijom tekstova u našem magazinu raskrinkala skandal, počela dobijati prijetnje, uključujući i one po kojima će ona i njene kolege u Danima biti javno kompromitirani izmišljenim podacima iz biografija... Nesumnjivo je da će rasplet ovog skandala dati odgovor na pitanje: da li je duboko korumpirano podzemlje - univerzitetsko (Golić, Saltaga, Lučić...), policijsko (Omerbegović, Đombić...), SIPA-ino (Habibović...), pravosudno (Ćosić, Tankić...) definitivno jače od svih institucija države zaduženih da eliminiraju mogućnost da sutra i vaša kćerka, poštovana čitateljko i poštovani čitatelju, provjeru znanja na fakultetu obavlja u krevetima odvratnih univerzitetskih profesora. (S.P.)

BHDANI:

Posljednja vijest



Tužiteljici Dijani Milić oduzet predmet?!

Pred samo zatvaranje ovog broja Dana, na Dnevniku FTV-a objavljena je vijest da je Šesenam Ćosić, glavni tužilac Tužilaštva TK, na kolegiju Tužilaštva, održanom 26. maja, odlučio da će ubuduće istragu u predmetu o seksualno-korupcijskoj aferi "Pravni fakultet" raditi Stjepan Čačić, zamjenik glavnog tužioca, i tužilac Dragan Radovanović. Saznajemo da tužiteljica Dijana Milić nije bila prisutna na kolegiju niti joj je javljeno da joj se predmet oduzima. Ova skandalozna odluka na dan kada je SIPA (nakon dvije godine intenzivnog rada tužiteljice Milić na predmetu) podnijela prve izvještaje o počinjenom krivičnom djelu više je nego očit znak Ćosićeve nervoze u namjeri da pod svaku cijenu zataška zloupotrebe položaja, finansijske malverzacije i gnusno ponašanje univerzitetskih, sudskih i pravosudnih djelatnika u aferi "Pravni fakultet". U narednom broju Dana detaljnije ćemo se baviti ovom skandaloznom odlukom Šesenama Ćosića. (B.B.)

Oslobodjenje:

Avazaovski medijski trip
Otkud meni pravo da uređujem novinu kad nemam toranj?
Piše: Vildana Selimbegović


Zna da je pravo pitanje kome će narod vjerovati: njemu ili svojim očima, zato je i požurio da narodnim parama sagradi toranj: Fahrudin Radončić, vlasnik tornja
PHOTO: gdb.rferl.orgVjerovatno bi Lovrenović sedam godina kasnije imao šta dodati avazovštini: recimo, ambiciju da se od sluganstva režimima postane režim osobno, no što se temeljnih postulata žurnalističke profesije tiče - ništa se promijenilo nije. Istina je ono što ambicioznom kandidatu toga dana odgovara. Vjerodostojnost, navodno, daje trojka s početka teksta (jedan doktor, jedan akademik i jedan filozof, eventualno bračni drugovi i bliža familija), a provjerljivost će biti ispitana na izborima (da se vratimo Izetbegoviću, koji je još poodavno ustvrdio: "Naš narod nije blećak")

Čitam neki dan filozofsku analizu sebe. Zamjeri mi filozof na privremenom radu u političkoj kampanji Fahrudina Radončića što postojim i još sam toliko drska da razmišljam, pišem i imam i vlastitu "uređivačku volju". Tješi me mudro stariji kolega: I filozofija ima svoju bosansku inačicu: kad imaš toranj, imaš i svog filozofa, i akademika, i doktora i onda se možeš kandidirati za bošnjačkog člana Predsjedništva.

Shvatila. Ali nikako da prihvatim. Znam ja - barem me pamćenje još dobro služi - koliko je puta Senad Avdić podsjetio na epohalni dolazak Radončića s kesom u Sarajevo (bilo je to, po Avdićevim tvrdnjama, početkom rata; po Radončićevim, on je već tad imao državljanstvo BiH, ma kako to nevjerovatno zvučalo). Znam i koliko je papira potrošeno na tekstove koji su precizno ogolili recept bošnjačkog uspjeha upravo na primjeru Fahrudina Radončića, uostalom savršeno dobro pamtim i trenutak kada je Radončić, što bi rekao Avdić, u zatvoru došao tobe. A onda su krenule ceduljice na kojima je svojom rukom dopisivao "kraj potvrde" i preuzimao novac.

Novac je slao Alija Izetbegović, koji je igrao (i ne znajući, najvjerovatnije) odlučujuću ulogu u svim tadašnjim Radončićevim važnim poslovima: bilo je dovoljno da usred dogovora sekretarica saopći "hitan poziv" i da novopečeni vlasnik novine sagrađene na ceduljicama skoči uz izvinjenje: "Predsjednik zove." Sve je dalje legenda o bošnjačkom glasilu u kome je Izetbegović četvrtkom odgovarao na teška pitanja iz naroda: Kako ste danas, gospodine predsjedniče?

I SDA je imala važan zadatak. Ne samo što je pisala narudžbenice za pretplatu i distribuirala Avaz već su dužnosnici imali i obavezu da razvijaju marketing, s posebnim naglaskom na one uhljebljene u foteljama direktora javnih preduzeća. Kada je, svojedobno, današnji predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH, tadašnji premijer Vlade FBiH, Edhem Bičakčić u Avaz poslao poreznika Džaferovića (da, da, istog onog Ramiza Džaferovića koji je velikodušno novcem poreskih obveznika FBiH kreditirao gradnju Avazovog tornja s 22 miliona maraka), došlo je do novog dolaženja tobe. Radončić se zakleo na vjernost međunarodnoj zajednici koju je u tom času utjelovljavao agilni američki ambasador Thomas Miller i postao najveći pobočnik Alijanse za promjene.


Photo: www.urbanbug.netBilo je to doba kada je Ibrahim Spahić na sastanke devetočlane koalicije koja je vladala BiH dolazio s Avazom pod pazuhom i prisutne pozdravljao rečenicom: Prvo ćemo pročitati šta ćemo danas odlučiti. Ako ćemo pravo, Alijansa je prvo odlučila da Radončiću političkom odlukom ukine presudu Vrhovnog suda. Ticala se, naravno, milionskog iznosa poreza, a Radončić je uskoro - već na sljedećim izborima - ponovo došao tobe. Ivan Lovrenović je u januaru 2003. definirao avazovštinu kao fenomen, "kao simbol u kojemu se utjelovljuju sve najlošije osobine beskrupuloznoga političarenja, kameleonskoga služenja svim režimima, sistematskoga ogrešivanja o temeljne postulate žurnalističke profesije (vjerodostojnost, provjerljivost, istinitost...), a katkad bogme i najsurovijih metoda javnoga linča. Da se i ne govori o onim višim razinama uređivanja i uređivačke filozofije, koje podrazumijevaju profesionalno osmišljeno promicanje općih društvenih i kulturnih vrijednosti".

Vjerovatno bi Lovrenović sedam godina kasnije imao šta dodati avazovštini: recimo, ambiciju da se od sluganstva režimima postane režim osobno, no što se temeljnih postulata žurnalističke profesije tiče - ništa se promijenilo nije. Istina je ono što ambicioznom kandidatu toga dana odgovara. Vjerodostojnost, navodno, daje trojka s početka teksta (jedan doktor, jedan akademik i jedan filozof, eventualno bračni drugovi i bliža familija), a provjerljivost će biti ispitana na izborima (da se vratimo Izetbegoviću, koji je još poodavno ustvrdio: "Naš narod nije blećak").

Zna Radončić da je pravo pitanje kome će narod vjerovati: njemu ili svojim očima. Zato je i požurio da narodnim parama sagradi toranj. Narodu je namijenio i trenutno najtraženiju bosanskohercegovačku ulogu - ulogu žiranta. Narod će, dakle, i vraćati njegov kredit tako što će narodnim parama FIPA i Direkcija za ceste plaćati stanarinu u tornju (istina, ova je posljednja iselila, pa je, kažu, tornjograditelj postao nervozan). No, dok ne nađe novu budžetsku žrtvu, Radončić i njegovi filozofi filozofiraju kako su i naučili: čerečeći novobošnjačkim govorom svakog onog ko im se javno suprotstavi. Poseban je tretman namijenjen onima sa izraženom "uređivačkom voljom".

Zaista, otkud meni pravo da uređujem novinu kad nemam toranj? Kakav sam ja to novinar kad nisam bila u stanju sagraditi neboder? Otkud mi drskost da se i dalje bavim ovim poslom, koji - Radončićev primjer to dokazuje - omogućuje da se sa 1.348 KM plaće, sve skupa s toplim obrokom i minulim radom - sagradi i neboder i toranj i nabavi dovoljan broj stanova da se podmire i malodobna djeca i još steknu tako čvrsta prijateljstva da Isak (Fahrudina) Radončić proda stan Amili (Mustafe) Cerić, a da ni banke ne registriraju tu transakciju? Ako ćemo pravo, kad vidim njegovu i svoju platnu listu iz decembra prošle godine, i ja se pitam gdje su moji neboderi?

No, nije da se pravdam, ali znam osobno mnogo, mnogo ljudi koji mjesečno zarađuju više od famoznih 1.348 KM. I niko od njih nema toranj. Neki su, za razliku od mene, certificirani i Bošnjaci i muslimani, a - za razliku od Radončića - i redoviti posjetitelji džamije, pa ni oni nemaju tornjeve. Čak ne uspijevaju obezbijediti ni kredit za stan već punoljetnoj djeci. A da ne pominjem kako ih reis ni blizu ne hvali kao Radončića. Istina, za razliku od Radončića, i moji poznanici, kao i ja, rade u firmama čiji su računi provjerljivi, u firmama koje poreske i finansijske inspekcije posjećuju kao ekskurzije i u kojima ne zvone predsjednički telefoni. I što je najgore i čini mi se neoprostiv grijeh, kako moj tako i većine novinara u ovoj zemlji koji se bave svojim poslom, iako bez nebodera, još su nas u školama naučili da novinarstvo i avazovština nemaju dodirnih tačaka. Zbog toga mirno spavamo, uprkos filozofima koji nikako da shvate da sklonost filozofiranju ne znači nužno i obiteljski spisateljski dar.

Tako to radi 'pravi' gradonacelnik:
http://img266.imageshack.us/img266/9048/petrina.gif