Liju suze ko......
Sorry Soraya, mahnit pa....

Evo jos jedna:



Veceras je deset godina otkako je osnovano odeljenje u kojem radim.
Sjecam se kad su ga osnovali prije deset godina.
Od tad se svasta izdesavalo, nista pametno ni posebno, odmah da se ogradim od eventualnih pretjeranih ocekivanja onih koji su s citanjem do ovdje dosli.. Da ne pomislite statijaznamsta.....
Al se puno toga izdesavalo.
Valjda ko kod vecine.
Iso sam kuci.
Dole, daleko, s namjerom da se ne vratim, a opet se vratio, na zalost.
Promijenio nekoliko firmi, nekoliko zena, cak i drzavu promijenio
Pametni bjeze na jug, ja pobjego jos sjevernije..
I opet doso na isto mjesto.
Sad mi je svejedno, ne sikiraju me previse planovi, znam da ih, barem one iz dvadesetih, necu ostvariti.
Nije vise ni vazno, naso sam nove, realnije, jednostavnije........
Njih, znam da hocu.
Polako.

Veceras je festa u jednom od boljih hotela u gradu, povodom desete obljetnice odjeljenja u kojem radim.
Kolegice ce se picnuti.
Onoliko koliko se mogu i znaju picnuti.
Glavna tema za ruckom, danas je sigurno bila festa. One najruznije su unaprijed govorile kako im se ne ide, jer, zaboga, valja im opet trpjeti trapave pokusaje pijanih kolega...
Ma znate vec i sami kako to ide po festama...........
Ponekad.
Kad se cojku posreci.
Makar i kod ovih ruznijih....
Ruzno je reci, za nekog da je.
Oprostite.
Sjecam se Radison SAS hotela u Kopenhagenu, prije puno godina.
Sjecam se jedne veceri ko sto ce ova veceras biti. Sjecam se i kavijara, i lososa na 1000 nacina, patea, vakog- nakog, svakakvog.... Skupih viskija i konjaka, odlicnog vina, kockarnice u prizemlju za koju sam dobio i nekoliko zetona. Svi su dobili....
Ni sam ne znam zasto, al se sjecam i neke zene, u crvenom, da patetika bude potpuna.
Sjedila za sankom ko u filmovima, onim jeftinijim iz americkih osamdesetih.
Ja sam je gledao sa druge strane sanka.
Nisam je bio zeljan, vjerovatno nije ni ona mene, nije me ni primjetila, ili ako jest..... ko zna?
Nebitno, ne znam ni zasto mi u mislima obitava.
I jesam pojeo. I jesam i popio. O ukusima me ne pitajte, ne sjecam ih se, nisam ih memorisao ni dok sam jeo.
Sve je bilo kao u onoj sceni, kad onaj drzi onu jabuku u ruci, jedva ceka da jednog dana umre, da osjeti slast one jabuke.
Nije ovo nikaka filozofija, samo onaj Barbossa iz ...........
Ono, sa onim, sa zlatnim zubom........
Nije vazno, hebes jabuku.
Nekako na vrhuncu te zabave, na pamet mi je pala i ona Brechtova o Bogu, zeljama i ispunjavanju istih.
Ustao sam, osamucen alkoholom, uzeo jaknu i otisao.
Sjecam se mraka i kisne ulice, amager boulevard, sjecam se da sam tumarao, popjan, da sam MU psovao majku naglas, citirajuci onog brku iz undegrunda.
Kako si me zajebo...
Kako si me samo zajebo.

Necu ici.
Mrsko mi.
I ne pogadjaju me ni zacudjeni pogledi kolega, pa zaboga, nije svaki dan 10 godina.
Nit sam ga ja osnovo, a po meni ne bi opstalo ni deset dana, a kamo li deset godina.
Jebite se i vi i vasa firma, ja ovdje samo statiram svakako.
Odoh kuci

nisam tita mi ironicna, samo da se zna.
ti bi zaista trebao razmisliti o izdavanju svojih prica.

citat:

---

MelMel wrote:
nisam tita mi ironicna, samo da se zna.
ti bi zaista trebao razmisliti o izdavanju svojih prica.

---

citat:

---

Abulafija wrote:
Liju suze ko......
Sorry Soraya, mahnit pa....

Evo jos jedna:

---

Klikam lajk

Eto jos


Poslalo mog Marka jedne godine, ja dijete bio, na lijecenje od rakije.
Ja nikad ne pita ko je njega, i kako, 'nakog drcnog, mogo poslat bilo dje u ta doba, a kamo li na lijecenje od alkohola....
Doduse to je tabu u kuci, ko i ono kad je u zatvoru bio, nakon sto je, opet pjan bezbeli, u kafani reko da je posten cojk a ne komunista.
Kazu Niko ga kafandzija prijavio, zato sto su u kafani sjedili i drugi, koji to nisu smjeli cuti, sta li....?
Bojo se narod partije ko guje....
Odlezo je valjda mjesec, od mene se i to krilo, govorilo da je "na putu" (jebo ih Malik i rahmetli Kusturica, cuo sam ja babu Lucu, kad je komsinici Ruzi govorila da ce Marka pustit iz zatvora)
Donio mi sat, rusku Zariu.......
Kaka je bila lijepa, godinama sam je nosio, sve dok je onaj ne izgubi...
Vidis mozda se na sudu i vadio na rakiju pa ga zato poslalo?
Valja mi ga pitat jednom, ako me ne bude sramota.
Al et' poslase ga, i mescini da je bio bas u onom Jakeshu.
Ne znam ja ni dje je Jakes, znam samo da me mati za ruku vodila nekakom blatnjavom varosicom, ko iz onih sivih spotova bijelog dugmeta.
Mescini da je lipe cvatu.
I ne upamti ni put, nit, jesmo'l vozom isli, il autobusom, sumnjam da smo kolima, mati se tad volana bojala ko djavo krsta, iako je imala vozacku.
Ko kroz san sam upamtio sivilo, blatnjavi makadam, nekaku buregdzinicu, i crno bijelu lopticu na onoj gumici, onu sto se rasklopi na pola, a unutra obicno bude bombona.
Pa se igra, ko s onim jo- jo, otprilike.
I nasmijeseno lice nekakog albanca sto mi je to pruzao, pominjuci FC Partizan.
U mom smo plemenu navijali za Hajduk, al on takih loptica nije imo, nije meni toliko ni smetalo.
Upamtio sam i ogradu, i snijeg, i mater sto mi pokazuje na nekakav prozor, sa kojeg mi otac, navodno mase.
A meni krivo sto ne mogu da vidim koji je to prozor, i dje mi je otac sto mase.
Govorio je o flasama alkohola koje su radnici pronalazili po dvoristu, nakon sto se snijeg otopio. Sigurno je govorio i drugim stvarima, bitnijim, al one djecijem mozgu nisu bile interesantne.
Vratio se nekad iz te bolnice, pjan- torba, i sa velikom tapiserijom sa titovim likom, kaze sam napravio iz dosade.
Dugo je krasila zidove, bit ce, sve dok djedovu staru kucu ne srusise......
Ko zna mozda je i sad negdje u cosku...............

Prijedlog za naziv knjige...
Amidzini memoari
ako uzmes naziv,zdgovorit cemo se oko procenta

Jos jedna

BTW,Jakes je kod Modrice neko selo,a sad se zove mislim VUkosavlje

citat:

---

alehandra wrote:
Prijedlog za naziv knjige...
Amidzini memoari
ako uzmes naziv,zdgovorit cemo se oko procenta

Jos jedna

BTW,Jakes je kod Modrice neko selo,a sad se zove mislim VUkosavlje

---

Jeste li kad vidjeli umiranje?
Mislim, ne mrtvaca, nego umiranje, trenutak kad se co'jk s dusom rastaje i malo kasnije?
Sta ste osjecali poslije toga?
Kad ono, ona trojica izgibose, u rovu, mi se se prvi potrefili da dodjemo.
Bezbeli smo posli izmedju linija, u selo na nicijoj zemlji, po rakiju....
Il u zadrugu po ono slatko od visanja.
Ne sjecam se, al bit ce da smo po rakiju.
A ljeto bilo, lijepo, toplo, predvecerje, ni ne puca se.
I onda eksplozija na lijevoj strani!
Tisina, tajac........ nista.

Skrene se s puta, prodje kroz malu njivicu, omedjenu sikarom, pa preko drvenog mostica, utabanom stazom do zemunice.
Jedan je lezao na ledjima, ruku rasirenih na travi, drugi je, cini mi se, bio presamicen na grudobranu transea, a moj drug iz djetinjstva, u transeu.
Na ledjima, iskezenih usta sa osmijehom, otvorenih ociju i trzajuci nogom u samrtnom ropcu.
Prvo sto sam mu rekao je bila psovka, zbog smijeha.
-Sta se smijes majmune?
Trenutak kasnije sam shvatio da se ne smije, nego je mrtav.
Bila je apsolutna tisina, ni daska vjetra, samo se na njivi ispred njihala travka.
Jedna u moru, samo malo duza od ostalih, i suha.
Razmisljao sam o tome zasto se samo ona njise a ove druge ne, i nikako nisam mogo naci odgovor.
Druga iz djetinjstva nisam ni izvadio iz transea.
Otisao sam u suprotnom pravcu pored vojske koja jet trcala prema rovovima.

B sam vidio u narucju brata, na neakkvim balvanima, na prosirenju puta, na cistini na kojoj su ga vidjeli kao na dlanu.
Davao mu je umjetno disanje, i pri svakom "puhanju" iz rupe na vratu bi mu siknula krv. Mlaz.
Lice mu je, i to se moglo vidjeti, mijenjalo boju, u mrtvacko zutu, iako je jos davao znake zivota.
Ne mogoh mu bratu reci da se skloni sa jebene cistine, nego zalegoh u kanal, i repetirah pusku.
Ko da ce doci da ga zarobe, a ne, sprasiti ga snajperom i zdravo djaci.
Vojska je trcala, u svim pravcima, potpuno izlozena njihovoj paljbi. Ko da su svi bili u nekakvom soku, cak se odnekud pojavio i kombi crvenog krsta.
NIsam dugo ni tu ostao, nije bilo svrhe..
Osjecao sam se potpuno nepotrebnim u toj gunguli.
Pogledao prema njihovoj liniji, pljucnuo u prasinu, prebacio pusku preko ramena, okrenuo se, i otisao putem, pravo prema komandi i kuhinji.
Ostatak ovih mojih je sjedio pod grozdjem i igrao pokera u cigarete.
Zaspo sam.


Kisa je pljustala ko iz kabla kad smo ih sahranjivali.
Dunjaluk place, zajedno s nebom, selom, kucnim ljubimcima i komandantom brigade.
Djeca.
Mi im ko biva dajemo pocasnu strazu.
I mi djeca.
Po trojica, sa svake strane sanduka.
Cujem R ispred mene kako im priguseno psuje majke i pita se jesu li mogli nac kakav bolji dan za ginuti.
Ne osjecam nista, osim kise sto mi natapa uniformu i blatnjave cizme.
I curi niz ledja, dok parok nesto....
Pa ovaj za moral......
Pa onaj.......
Mogli su vala......

eeee.... moje ljute rane...