citat:

---

Dilber wrote:


haj ti jednom sa'mnom u mexiko...imat ces materijala za pisat,jeno 3 godine

koji su to dozivljaji sa nasima i mexikankamaaaaa

---

Majku mu........
Tacno insan nikad ne treba reci nikad.............................. osim
nekad.
Al sigurno ni tad....
Volite li vi oruzje?
Ja sam nekako iza rata, reko jaranu da proda pistolj i pare materi odnese.
Pusku su svakako odnijeli prije, a ono municije, tromblona i bombi, mati
predala u nekoj od akcija prikupljanja oruzja od naroda.
Zbogom oruzje, otac te hebo, meni vise ne dolazi u ruke, dosta je bilo.
I tako evo, ihaha...................
A jaran kaze, kupio sebi.
Ja ga gledam, i nikako logiku ne vidim.
Zasto?
Protiv koga?
Velahavle.
- j*** te oruzje.............

Pijemo kafu, spremamo se za veliko slavlje, razgovaramo, pjevusimo,
otvaramo zilavku.
Razgledam mu staniste, lijepo je nema govora,proslo je puno godina otkako
smo po budzacima spavali.
Oko nas zene iznose sofru, pricaju, smiju se i sreca je ko na razglednici.....

- De vidi, kaze, i gura mi plasticnu kutiju u ruke.
Otvaram i gledam, ah ja, onaj pistolj sto je pominjao neki dan.
- Koja je ovo marka, pitam ga, dok uzimam pistolj u ruku i u istom trenutku
osjecam sve ono sto sam osjetio kad sam prvi put oruzje drzao u ruci
Nekakvi trnci prodjose kroz mene, ko supermen kad onaj kriptonit, jebo mu
on.......................
Bas se najezih.
A slike kroz glavu, se pocese smjenjivati, jedna za drugom, sve one dobre i
lose uspomene, ma u stvari nije dobrih bilo. Mozda su onda djelovale dobro,
al dobre bile nisu ,pogotovo sa ove distance.
Al osjecaj je ostao, onaj divlji, onaj sto sam mislio da je umro odavno,
onaj ters i snaga, ona vrelina moci prokulja negdje u potiljku, a ja se
prepadoh.....
Prepadoh se sebe, prepadoh se misli, i prepadoh se osjecaja sto me
preplavise.
I ko da bi zapjevo ponesen niskim porivima, tipa "ja za pjesmu nemam volju,
dok ne cujem glas pistolju", a istovremeno i zaplako od srkleta nekog
cudnog i stida sto mi je onako "sjeo" u saku.
Sto mi prija hladnoca drske, sto onako hrapava, savrseno prijanja za dlan,
kao da je dio njega, i
sto se ruka ko u lekciji naucenoj napamet, nekada davno, podize, i cilja
nevidljivu metu.

Sto, kao da mi kaze:
- Dobro vece, dugo se nismo vidjeli.
- Ti sad mene izbjegavas...
- Pravis se da me ne znas, kad me vidis u prolazu.
- Pravis se da me nikad nisi ni znao.
- Pravis se, pravis.....
- A ja ti nista nisam kriv.
- Nisam ti ni onda bio....


- Glock 17, coj'k mi prodo polovan, al eto, vidis i sam kako je polovan,
300eura.
- Jel zajeban osjecaj, jelde?
- Jedva sam dozvolu dobio, moro sam na nekake kurseve ici.
- Treba mi municija stici ovih dana, pa te castim gadjanjem na strelistu,
more'l?
Naucenim i milijardu puta ponovljenim pokretima repetiram, stavljam okvir i
vadim, guram zatvarac u zadnji polozaj, pa palcem pomjerim polugu koja ga u
tom polozaju drzi.
Kliknem "na prazno", isprepadan samim sobom, i uzasnut spoznajom da uzivam
u svakom milimetru kvadratnom hladnog metala sto me dodiruje.
Prepadoh se....
Sretna vam nova godina



[Edited by Abulafija on 06-01-2012 at 12:42 GMT]

citat:

---

Abulafija wrote:
Majku mu........
Tacno insan nikad ne treba reci nikad.............................. osim
nekad.
Al sigurno ni tad....

[Edited by Abulafija on 06-01-2012 at 12:42 GMT]

---

citat:

---

diwna wrote:


Ovo je jako dobro receno!!!..
Sarena svakodnevnica , koja je obojena emocijama .
Odlicna prica ,imas smisla za pisanje pa mi je zanimljivo .
Samo nastavi, a iskreno, nadam se da ces jednom sve price uspjet i unovcit ...

---

citat:

---

Abulafija wrote:
Ma sta ce mi pare, meni pare ne trebaju
Hvala

---

citat:

---

statebriga wrote:

de, onda, objavis pod mojim aranzmanom, a ja ti dam 10%

---

citat:

---

Abulafija wrote:



Haj, zdogovoriit cemo se

---

citat:

---

Putnik wrote:

Ma isprintat, uvezat i ukoriciti cu ti ja ovo sa foruma i meni 5%... Et, bolju ponudu ne mozes dobiti...

---

eve'.............. tugaljiva.
Jos jedna


Ispricah li ja vama ikad, kako sam otiso u rat?
Nisam bezbeli.
U stvari ja sam dva puta iso u rat.
MIslim, pokusavao.
Prvi put, nekako par dana prije frtutme, odem sa par skolskih, u sekretarijat za narodnu odbranu i prijavim se.
Hocu ja za Bosnu i to.......
Poljem se siri miris ljiljana.
Taj dan je Dzafa Karisika opalio bokserom na casu matematike, nakon sto je ovaj podigo tri prsta, klicuci Srbija.
Meni je bilo smijesno sto on 'nolihni, njega, skoro duplo veceg opali bokserom.
Kako se ja ne sjeti da ga opalim otac ga jebo.
Sta ce on, i onaki ko on.....
Nek dodju, ima nas, cekat cemo.
Osamnest godina je........ Nije sala.
Navece sav ponosan reko ocu i meteri da sam se prijavio.
Galamili.
Ujutru mati otisla u sekretarijat, bez da je meni rekla, nasla prijavu i poderala
Ja mjesecima ceko da me pozovu, rat uveliko poceo.
Kasnije mi se nije ni islo, nas dvojica, njih dvije, lutali carsijom, kupali se na jezerima, bavili sitnim lopovlucima, tek da imamo za pokoju cigaru.
Sto dogodovstina, sto anegdota, uvijek smijeh, ko da nije rat.
Ma nama tad nije ni bio, izuzev kad bi nas ona potsjetila, pricama o ocu, il kad bi se Marko vracao sa linije..
NIje nas ni granata bilo strah, nije cini mi se, ni njih dvije...

Onda se zaljubih....
Nesretno i nespretno, kako samo mladost moze.
I sve mi omrznu.
I njih troje.
I otac i mati.
I sam sebi omrzoh
I zivot mi omrze.
Nisam ih mogo vise ocima gledati.
Nikoga.
A najmanje sebe.

Pojavi se iznenada "na zidicu" ko da ga je sejtan mrki, s dna devetog kruga, maksuz meni poslo i rece, hajmo u vojsku.
A nisam ga vidio cijelo ljeto.
Nesto me i on zajebo u zivotu bio, al sam poceo lapiti, pa se vise ne sjecam zasto.
U tom trenutku, pametnije nista nije mogo ni reci.
Barem, nista sto bi ga u mojim ocima opet napravilo cojkom i jaranom.
Hajmo.
Pjesacili smo 10 kilometara.
Ratna romantika, mladi srndaci i sezona lova na iste.

I sto je najbolje, nema boljeg nacin za poginut, patriotsko- herojski, sto da ne.
Majke ce scerima suze brisati na pomen nas sto herojski padosmo za.........

Karina pateticna!!

Njega odbise, a meni dadose i uniformu i pusku, i rekose sutra u 8:00 da dodjem.
I doso sam.
I ako cu pravo, nije mi vala ni zao.
Nije mi ni kasnije bilo.
Kad bi mijenjo zivot, taj bi dio ostavio, neka ga, nije on meni mrzak.
Jest prpa bilo cesto, jesam i sovo sve po spisku, kad sam se smrzavo u rovu u februaru, a snijeg pada li pada, il kad sam se krio u kanalu u Sibosnici, cekajuci da prodju.
Krivio ludu glavu vlastitu, sto je primjetise, sto me onda otrese, sto mi se ruka dizala i kad je trebalo i kad nije.
Ma nije trebalo nikad, al ko ce 18 godina u 50 pretvorit za dan.
Niko.
Nema takog oca ni matere, a vala ni zene.
Kaka god da je, i koliko god da voli.
Zao mi jedino sto sam jednom jedan kisobran rasuo u huji, i sto sam dozvolio da vidi.
Nije ona, nego vam nesto....
I zao mi je sto sam prizno da sam jedno vece ja stojao u mraku, razmisljajuci hocu li ili necu.
Ne bih, nisam nikad ni pomislio da bih.
Samo sam stajao i sanjario kako bih.
Ne bih.

I nije mi rata zao.

Meni dosadno.
Eto vam jos.




Kupimo mi sebi auto.
Ford taunus, dva koma cetri kubika, karavan, godina rodjenja, pardon,
sklapanja sedamdesetdeveta.
Limuzina.
Kardan, vuca zadnja.
Ko omanji autobus.
Ljeto je gospodnje devedesetpeto.
Doduse, nije ljeto, zima je, skoro devedesetsesta.
Prodo nam ga T., dzeparos iz Banja Luke, pojeftino, a u znak zahvalnosti,
sto smo ga pustali da noci kod nas u sobi ponekad, kad nema gdje drugo.
Valjda mu je adresa bila negdje na Jylland-u, bezbeli u nekom od tamosnjih
centara, a dzeparilo se najbolje u Kopenhagenu, pa mu je lakse bilo
prenociti u centru, kod nekoga.
Obicno kod nas, tri momka, bez obaveza.
Kaze, drugovi moji, slabo vi to radite, nakon sto smo jedan dan dosli iz
Njemacke sa par steka cigara, nekoliko kartona piva i nesto duhana.
Hebo vas to, nego da ja vama prodam jednog forda, pa da ga ko ljudi
natovarite pivom i cigarama u Njemackoj, a ja cu vam naci kome cete to
prodavati na veliko.
Mi smo otisli u kafic pri centru na vijecanje a T je lego spavati.
Vijecanje se u stvari sastojalo u tome sto su njih dvojica otisli igrati
bilijara, ili remija u pare, ili bi nasli kake dvije polovnjace, pa se
njima pokusavali uvaliti, a ja, sretno zaljubljeni dvajstjednogodisnjak
bi vjerovatno razmjenjivao tjelesne tecnosti, (samo gornjih ekstremiteta,
da se odmah razumijemo) sa velikim smedjim ocima i najljepsim pogledom
kojim je cojk gledat, od homosapiensa do marsovaca.
Ujutro sam saznao da smo kupili forda, i da, sam ja vozac, obzirom da su
njih dvojica ranjeni u noge, pa su im refleksi ko u mrtvih konja.
Cijena sitnica, cetiri hiljade maraka, potrosnja goriva, jedno 20 litara na stoju kilometara.
Minimum.
limuzina.
Machkanje hir vi kom.
Prva, kuplung, druga, treca........
Kad pritisnes pedalu gasa, imas osjecaj da se otvara nova dimenzija,
paralelni svijet, a da svemirske crne rupe bjeze na sve strane da ih ford
ne usisa.
Tako je meni djelovalo, moja dotadasnja iskustva su Markov fico, i yugo 45,
na kojem sam uspjesno (iz drugog pokusaja) polozio vozacki.
A onda niz putic pa prema Putgartten-u
Prohladno je, necemo ni autoputem, ne sjecam se vise zasto, mozda smo i
profulali izlaz na isti, ko ce znati.
Klackamo se nekakvom lokalnom dzadom, trazimo kakvu upotrebljivu kasetu i
lupamo po kasetofonu, ne bil proradio.
Lijepo je, poneka snjezna pahulja proleti, grijanje je nalozeno, sanjarim o
smedjim okama sto ih jutros pred zoru napustih, i slusam njih dvojicu kako
raspredaju o svemu i svacemu.
Zenama uglavnom.
O ratu.
O parama.
O Tuzlanskim kabadahijama i tabadzijama.
Jel Sale mogo razbit Jasku rahmetli, da ovaj nije bio pjan, i sto je nakon
toga pobjego u Austriju....?
I sve tako.
Ispred nas neka skoda, jedva sezdesetak nabija, poljske tablice, gdje li su
to istocna braca bili s ovom harabatijom..
Lijevi zmigvac, gas, snijeg....
Lijevo, desno, desno, lijevo, ukrug, pa na stranu, na krov i na ledinu.
Putesestvije zavrseno.
- E jebaji ga sad, zakasnismo na brod.
- A u p**** materinu
- Jebo vam brod mater, jesmo li zivi?
- Dobro je ba sve.
- Kako cemo izaci
Iznad nas stoji starkelja ko iz zone sumraka a oko njega je ona, poneka
pahulja, od maloprije, vec prerasla u pravu snjeznu oluju.
Nekako se postavismo pred njega, od vjetra s enista ne cuje, i zapocesmo
komunikaciju.
U stvari ja zapoce komunikaciju, jer ova dvojica, ni svoj jezik ne znaju
kako valja, a kamo li engleski, mada ni moj nije cemu, al opet....
Nista chicaa ne registruje, sta god ja kazem, on nesto na danskom odgovara,
a ja od danskog ne znam ni "d".
I ode, samo nestade u onoj oluji.
Ja vise nisam bio siguran ni da je uopste postojao, padale su mi na pamet
halucinacije razno razne, pa sam i ovu dvojicu poceo ozbiljnije zagledati,
plaseci se da su mozda, gluho bilo, pu pu pu....
Odjednom se negdje iz nas pojavi chichica i to na traktoru.
Nekako nas zakaci, okrenu, pokaza nam rukama da sjednemo u auto, i poce nas
slepati, preko njive onako, drito, preko brazde, sto bi se reklo.
Isli smo tako dobrih 10-ak minuta, uopste ne videci, gdje idemo, onaj
snijeg i vjetar su vidljivost smanjili na skoro nista.
I izvede nas na pravi put...
Zaverglasmo, ford sastavi, jest mu maska razbijena, malo se i uvrno, da
izvinete, al ide.
Sto ti je "ruska" masina.....
Dadosmo dedi sto kruna, u znak zahvalnosti, i zakljucismo, da danas nije
najbolji dan za zvercanje duhansko- alkoholnih proizvoda, pa odlucismo da
nam je pametnije da se vratimo i vidimo sta cemo s auta.
Ljuti su, propade dnevnica dobra, valja auto popravljati.....
Al ja cu uskoro okama pod jorgan, jebes sve ostalo............