" Kad stane vrijeme i nista drugo nije vazno,
Kad je dovoljno samo prisustvo da bude pobudjeno ono tiho zadovoljstvo sto se zove sreca,
kad si sposoban sve da ucinis, i sve da oprostis,
Mozes reci da volis........"


-neko-  

"Jedno sjecanje na ljubav daleku,
Pretvorice zivot u veliku jeku,
Sve je odavno proslo,
jesen polako dolazi,
Nasa ljubav bila je ljeto,
A svako ljeto prolazi..."



-moj skolski spomenar-  

USNIH JE OD KAMENA

Neka tvoji beli labudi kristalna jezera sanjaju,
ali ne veruj moru koje nas vreba i mami.
Prostore nevidljiva snaga sanja kojoj se
suncokreti klanjaju
vidiš li okrenuta zaboravljenim danima u
tami?



Tebe tri sveta vole, tri te vatre prže. A mi
idemo ispred nade koju lutajuće pustinje
proganjaju.
Oni smo što su sve izmislili i ostali sami,
ženo od svetog mermera bela uteho kojoj se
priklanjaju.



Na zvučnim obalama gde drevno završava more
kamenim srcem slutiš: vazduh je veliko čudo.
Nek traje lepota sunca do poslednjeg sna, gore
prema vrhovima koji zagubiše nam trag. Al ludo
ne veruj tome moru koje nas vreba i mami.
Kristalna jezera sanjaj u tami.

Branko Miljković

NESTANEŠ svaki put kad te
snovima taknem,
i opet iznova na rubu tuge i radosti :´
Cudne su te stanice sujete
i vjerujem i ne,
i volim te ili mozda ne.
Sve dok se ne dodirujemo
sve dok mi ne znas ukus usana,
i miris kose
pustam te....
Ne odustajem naći
tog momka u tebi ,
probudicu i onu poslednju iskru pozude.
Jednom kad bude sve a opet
nista ne bude,
jednom kada se umoris od bjezanja
zaspaces na mojim rukama,
i pusticemo kise da pjevaju
pisacemo pjesme bez rijeci i rime,
sjetices se nekog davnog ljeta i zime
i reci da sam tvoja ludica.
Ona ista koja je cekala
jedno sneno svitanje,
jedan ceznjiv pogled u daljine.
Dok ti usnama budem trazila
sve tajne puteve ,
tu negdje na tvojim ledjima...
Ne budi me i ne reci da volis me .
Ljubav je ta lazna spoznaja
Sebicna i ranjiva
Ukradi mi osmjehe lazljive i
sakrij u svoje dzepove...
Ugnjezdi se u moje oci sanjive
i ostani tu do kraja vremena ....
Zarobljen izmedju svjetova
u javi svog SNA
Tu na rubu mojih usana

Dragan Gortan - Pjesma u srcu

Dotaknem li te
pretvorit ću te u stih
ući ćeš u moje pjesme
i postati jedna od njih

naći ću ti mjesto
gdje nećeš biti sama
duboko u mom srcu
s najljepšim pjesmama

poželim li te
kao pjesmu reći
mojim ćeš žilama
umjesto krvi teći

Francesco Petrarca - Ja nemam mira

Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit' omču driješi, nit' okove steže,
Nit' da me smakne, nit' da odveze,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit' mi se mrije nit' mi se živi,
Smijem se plačući, žalosću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo, krivi.

Enes Kisevic - Izmedju dva krika


Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji


U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko, kada stvari sute
i kad se mijenja proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.

Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?


Gustav Krklec

Dijalog utroje ( ili ljubav bez krova)



Ja sam tebi dala sebe,
a sada me od tebe zebe.

I ja sam tebi sebe dao,
a sada sam dalek, hladan i zao.

U utrobi čovjek se micati stao,
sretan, nesretan, tko bi znao?



Miroslav Krleža