Nekad, rijetko, sjetim se.
Blagodati ljubavi koja nam je dana.
Pjesme koja dusu krijepi.
Sunca sto se kroz siv oblak provlaci.
Dobrih ljudi koje ipak put nanese.
Lipe pod prozorom sto strpljivo lipanj ceka.
Uciteljice Dese kako me uci da su kruh i hljeb sinonimi.
Sjetim se da je najvrednije ono sto je dobro.
Zahvalan sam Boze sto mi dopustas te lucidne trenutke.

Znam da u samoći nisam sam.
Lijepo je kad čovjek sam sebi objasni
da ima i drugih samih.
Kažu neki psiholozi da je taj reframing čudo jedno.
Ipak, spoznaja nije dovoljna da se srce
zagrije kad je hladnjikavo.

Plavo nebo i tračak sunca,
vjetar u duši prašinu vitla,
a ja te gledam i volim opet
nestašnu igru i sjaj u oku
- nedostižan.

Kad mi se tako ponovo desi
ljubav u njenom najljepšem liku,
spreman sam reći:
"Zdravo!" životu, jer još mogu biti
- radostan.

citat:

---

Sufler wrote:
Znam da u samoći nisam sam.
Lijepo je kad čovjek sam sebi objasni
da ima i drugih samih.
Kažu neki psiholozi da je taj reframing čudo jedno.
Ipak, spoznaja nije dovoljna da se srce
zagrije kad je hladnjikavo.

---

a ja se bas pitam sto nema pjesama
Ps. samo da znas da mala cupa velikog medu za uho

Večeras je mjesec izvirio iznad zgrade
u kojoj žive moji roditelji i u kojoj sam
ja proveo najmanje 32 godine života. Sa svog balkona gledam svoj stari i po ko zna koji put besposlen težim da kontam o prolaznosti. Odupirem se nastojanju i odlučujem da ću biti vedar i kontati noćas kako kćerkica moje Drugarice čupka poklonjenog velikog medu. Znam, biće dobro! Tako malo treba!

...
Hvala Drugarice Čuvaj dijete, sebe i čojka ))
Hvala Diwna ))


[Edited by Sufler on 12-04-2009 at 00:41 GMT]

citat:

---

Sufler wrote:
Odupirem se nastojanju i odlučujem da ću biti vedar i kontati noćas kako kćerkica moje Drugarice čupka poklonjenog velikog medu. Znam, biće dobro! Tako malo treba!

...
Hvala Drugarice Čuvaj dijete, sebe i čojka ))
Hvala Diwna ))

---

citat:

---

Sufler wrote:
Večeras je mjesec izvirio iznad zgrade
u kojoj žive moji roditelji i u kojoj sam
ja proveo najmanje 32 godine života. Sa svog balkona gledam svoj stari i po ko zna koji put besposlen težim da kontam o prolaznosti. Odupirem se nastojanju i odlučujem da ću biti vedar i kontati noćas kako kćerkica moje Drugarice čupka poklonjenog velikog medu. Znam, biće
dobro! Tako malo treba!


...
Hvala Drugarice Čuvaj dijete, sebe i čojka ))
Hvala Diwna ))





Hvala tebi što si nam pokloni ove lijepe pjesme ,piši nam još mi smo tu i čekamo da ih pročitamo .

Kad se covjek osjeti izudaranim,
a niko ga mlatnuo nije,
umornim, iako vazda nesto odmara
i napustenim u mnostvu,
pomogne makar mala promjena:
sredine, ljudi, okruzenja.
Tako je meni godila posjeta Zagrebu
nakon cetiri godine,
setnja Zrinjevcem, susret s nekim dragim ljudima,
Terezin koncert, hotel koji se zove Lisinski, a soba Subert,
povratak u drustvu prijatelja koji su opet isli na koncert Beyonce,
uz lijecenje depresije shopingom
u necemu sto se zove Roses Fashion Outlet u Svetom Krizu, Zacretje
- blizu krapinskog covjeka.
Ima lijepih dana. Cak je i sunce podrzalo
moj djelomicni oporavak.
Ovdje u Tuzli je opet sivo, ali ide maj, kao u davnoj sansoni Zafira Hadzimanova
i valja zato naci optimizma da se izdura.
...

Otišao je i "Vrtić" u neka daleka prostranstva sjećanja nekadašnjeg dječaka kojega otac odvodi na ćevape neke 1969 ili 1970. u kafanu i da se malo poigra na ljuljama. Za čamce je bio premlad, a peglu da i ne pominjem. Sa zvučnika je dopirala narodna pjesma kakve se danas ne čuju. Nada Mamula pjeva " Na teferić pošla nana" i dječak ushićeno sluša Nadin gromki uzvik "Haaaaaaaaaaj. Nekada je i nana pjevala, cijela me je Herceg Bosna znala!" (Dvadesetpet godina kasnije dječaku je bilo teško da prihvati da neki ne smatraju Herceg Bosnu sinonimom za Bosnu i Hercegovinu.)

Poslije je dolazio sam s dadiljama koje su ga čuvale, onda s drugovima. Jednom ili dvaput s rahmetli rođakom Bracom koji poginu 25.maja 1995. i sahraniše ga posve blizu Vrtića, iznad Lederove "Lede" prije zore uz zaglušujuće krike uzmemirenih ptica.

U gimnazijskim danima dječak je čak dolazio u pomenutu kafanu kad nekad nije bilo časa ili se okuražio pa utekao kolektivno da ne ispadne kreten.

Poslije rata bio je jednom u vrtiću i zoološkom vrtu nostalgično se prisjećajući životinja od onomad i vraćajući neke filmove unatrag kao što to inače vazda čini.

Onda se od Pinge napravi Panonsko jezero, a potom nestade i "Vrtića", ili je transformiran. Ko će znati!? Koliko god nekadašnji dječak rado pliva u jezerima našim, ostaje pogled zagledan u prošlost i neki uzdah što Vrtića onakvog više nema. Kao što on nije zapamtio da obližnji "Bazen" radi dok na kraju i natpis nije nestao, a teniski tereni iznenada uvećali broj, tako ni današnja djeca neće zapamtiti "Vrtić" kakvog smo ga pamtili kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Oni će s pravom moći da imaju svoja "morska" sjećanja na Tuzlu i ko zna šta sve ne?
Život ide dalje.

[Edited by Sufler on 02-05-2009 at 01:10 GMT]