Nedjelja na Slatini

Prvo mi je pocela kapati voda ispod sudopera.

Slijedio je kratak spoj, dvije tri eksplozije dok pokušavah da popravim nešto (možeš mislliti majstora) i sad nemam svjetla u većini soba u stanu.

Napokon, uživajući na balkonu u čitanju knjige i punom tanjiru jagoda domaćih s malo
(posve) šećera, doživjeh da mi plastična stolica ispod mene polomi nogu (ničim izazvana) i ljosnuh na leđa junačka. Sreća nisam se puno ošajdario, a ni publike nije bilo previše na balkonima i prozorima susjedne zgrade, zvane Šesnaestka gdje mi još obitavaju roditelji.

Samo je slatinski pas zamišljeno gledao prema mom balkonu, čudeći se valjda onom blesavom stvoru gore što spasava jagode. (Nisu ispale i baš su prijale.)

Nek se završi na tome.

Bas sam se slatko ismijala.

Putovah nakon nekoliko decenija
nedavno Hercegovinom i Bosnom.
Stolac, Radimlja, Popovo polje
Trebinje, Vjetrenica,
Tjentište nakon nekoliko decenija.
Toliko ljepote, a opet toliko nesporazuma ljudskih.
Sjetih se nekadašnjih putovanja Ćirom od Čapljine
do Dubrovnika.
Omladinaca na Sutjesci 1983 i sebe
kako se, zapanjen vjetrom iz dubine zemlje, mrakom i rudarskim lampama
koje osvjetljavaju čudesne stubove što ih voda i kamen isklesaše,
čvrsto držim za ruke mame i tata te posve različite 1969.
Sjetih se Slanog i kornjače koju tada imadoh.
Sjetan, a želim vjerovati u bolje sutra.
Je li to normalno u ova nezgodna vremena?
Znam da je manje više, a opet, eto, napisah i više nego htjedoh.

Noj

Bude mi teško gledati one koje najviše volim
u sutonu njihovih života, kad svaki novi dan
donosi novo škripanje u kostima, novu bol u nozi,
novi lijek za prostatu ili uvođenje inzulinske terapije.
Onda nalazim negdje snage
da ne pobjegnem kukavički glavom bez obzira
opet, kao što sam često znao.
Sad zarijem glavu u pijesak i ne želim vidjeti
ono što mi oči govore.
Biće bolje, ako ne mislim o lošem.
Vjerujem li u to?
Moram. Nema drugih opcija.

"Računajte na nas"

S vremena na vrijeme pokušavam se othrvati letargiji i uzaludnom traćenju vremena koje mi je dato.
S vremena na vrijeme učini se da se nešto uradilo i postiglo.
Onda dođe 25. godišnjica mature
i čovjek se zabezekne - da li je zaista prošlo četvrt vijeka od prevođenja autobiografije Čarlija Čaplina,
proslave u Bristolu i odlaska u neke nove prostore...

Gledam sinoć drugarice i drugove, svi se dobro drže, barem oni koji su tu, još smo isti, a opet različiti... Ostali su rasuti od Kanade do Australije i nazad.

Različita su vremena, okolnosti su se promijenile nama zainat, pa kad u pola tri zasviraše Balaševićevu "Računajte na nas", meni se oči napuniše suzama, iako znam da se na nas još može računati, iako su sve iluzije odavno srušene, tuzlanska Gimnazija je te 1984. odgojila prave ljude koji se još vole zato što su ljudi i nije im bitno gdje je ko sada, kako se zove i na koji način piše...

Hvala svima na cestitkama za rodjendan
...
Po povratku s mora

Slusam danas Procul Harum i The Doors i naravno opet o prolaznosti mislim. Jima Morrisona odavno nema, premda su tu pjesme i pokretne slike na youtube-u o nekim vremenima kad je mozda bilo nade za ovaj svijet. U danasnje doba kad su neki mladi konzervativniji u svemu od generacije koja ja imala dvadesetak godina vise od mene, a vjerovala u bolje sutra i mir u svijetu kad to nije bila samo zafrkancija u izborima za miss, covjek pomisli da bi bilo lijepo vratiti se u proslost kad bi se moglo. Vremeplov da mi se nadje pri ruci kad dojadim samom sebi. Eh, da se makar nisam vratio s odmora. Zivot mi izgleda priicno cool s plaze.

Nadam li se to ja cemu boljem
u vrelini dana
od ledene boze
i prirodnog hlada kraj potoka bistrog?

Zelim li jos ista osim povjetarca
sto zapuse s Kicelja i Piskavice
i rashladi malo ovu usijanu glavu
u nocnim satima ovog tuzlanskog augusta?

Dobro je dok mi samo malo treba.
Ipak, razmislim li bolje - nije malo!

Ljeto je jos, a ja se vratih s mora.
Kroz oci mozak
i dalje salje slike zala i plavetnila,
bora i masline, a raditi se mora.

Onda se kao i sada opet hvatam neraspolozenja,
jadikovke za sebe i osmijeha za druge
i mislim malo puno.

Svaki put kad pobjegnem od stvarnosti,
ona me uvijek i opet iznenadi u sacekusi,
od sebe se pobjeci ne moze!

citat:

---

Sufler wrote:


Svaki put kad pobjegnem od stvarnosti,
ona me uvijek i opet iznenadi u sacekusi,
od sebe se pobjeci ne moze!

---

Hvala, bolje te nasao