U prisustvu velikog broja prijatelja i èlanova porodica, u popodnevnim satima iz Komemorativnog centra u Tuzli ispraæeno su 34 tabuta s ekshumiranim tijelima vlasenièkih civilnih žrtava proteklog rata. Veæina tijela pronaðena je u masovnim grobnicama Ogradice i Pelemiš, te u nekoliko pojedinaènih grobnica.
- Danas ovdje u Tuzli ispraæamo nevine duše, nevine ljude, koji su imali drugaèije ime, od onih koji su ih ubijali. Treba li spominjati koliko dugo smo èekali ovaj trenutak, od nade i neizvjesnosti, a neizvjesnost je zamjenila ova surova istina, istina o onom što se dešavalo, zloèin koji je poèinjen prema èovjeku, Bošnjaku, genocid nad djecom, muškarcima i ženama. Nema aboliranja za one koji su poèinili zlo, ne samo zbog žrtava, nego i zbog èovjeèanstva i istine. Pozivamo pravosuðe, da opravda svrhu svog postojanja, u korist nedužno ubijenih, koji pred svima nama, daju dugo tražena tijela kao neizbrisiv dokaz. Neka je vjeèni rahmet i mir njihovim dušama – rekao je Sakib Zuboviæ, predsjednik SO Vlasenica.
Najmlaða žrtva je èetrnaestogodišnji Edin Hamidoviæ koji je ubijen u zloglasnom èetnièkom logoru Sušica, dok je najstarija žrtva 77-godišnji Kuljancic (Aljo) Redžo (1915 - 1992). Na ispraæaju je prisustvovao i Salko Hamidoviæ, brat ubijenog djeèaka Edina.
Žrtve agresije æe biti pokopane u subotu 24.aprila u 12:15 sati na šehidskom mezarju u Memorijalnom kompleksu Rakita, u prisustvu više hiljada ljudi.
Iz 11 gradova Bosne i Hercegovine organiziran je besplatan prijevoz autobusima do Vlasenice i nazad. Polazak iz Tuzle je u subotu, 24.aprila u 08:30 ispred Komemorativnog centra Tuzla.
Obavljen ukop i dženaza za 34 žrtve etnièkog èišæenja
Foto / Video
U prisustvu više od 3.000 ljudi, danas je na šehidskom mezarju „Rakita“ u Vlasenici obavljen ukop i dženaza za 34 žrtve etnièkog èišæenja ovog grada 1992.godine. Dženazu namaz je predvodio muftija sarajevski Husejn efendija Smajiæ.
"Težak je ovo dan, a nažalost nije ni prvi, a ni posljednji za Vlasenièane, Trebinjce, Prijedorèane, Zvornièane, Bijeljince... jer svi gradovi, svi Bošnjaci u BiH su ovim ratom zaista postali ili muhadžiri ili izbjeglice ili su izgubili nekog od èlanova porodice. Bošnjaci danas, 15 godina od rata, nisu prestali da budu omalovažavani, jer nisu pokopali svoje najmilije. Ovo danas govori o tome. Sve ove žrtve i sva prolivena krv i svaki iskopani kabur je garancija èuvanja BiH. I ova zemlja pripada onima koji su za nju prolili krv i dali živote", kazao je u svom obraæanju Smajiæ.
“Od 1992. godine pa do 1995. godine ubijeno je preko 2.600 nedužnih Vlasenièana i samo su tri osobe zbog toga osuðene. Dragan Nikoliæ Jenki je osuðen u Haagu na 20 godina zavtora, dok su pred Sudom BiH, nepravomoæno osuðene dvije osobe na ukupno 40 godina. Naravno, mi nismo zadovoljni ovakvim naèinom procesuiranja. Mnoge osobe koje su umiješane u ratne zloèine i danas slobodno šetaju. Sudovi i tužilaštva u RS-u do sada ništa nisu uraditi, dok Sud i Tužilaštvo BiH rade sa malim kapacitetima na procesuiranju zloèinaca", kazao je danas Dževad Bektaševiæ, predjednik Udruženja Porodica žrtava rata Vlasenica 1992-95.
Žrtve koje su danas pokopane su identifikovane proteklih mjeseci, a pronaðene su u masovnim grobnicama Ogradice i Pelemiš te u nekoliko pojedinaènih grobnica. Najstarija osoba imala je 77 godina, dok je najmlaða imala tek 14.
Petnaestogodišnji Edin Hamidoviæ najmlaða je žrtva juèer ukopana na vlasenièkom mezarju Rakita. Uz još 33 žrtve kojima je juèer klanjana dženaza, i Edin je jedan od onih za èiju su smrt iskljuèivo krive komšije Srbi iz Vlasenice.
Grozna muèenja
- Krenuo je s još dva mladiæa da pomogne dvjema ženama ranjenim u Zaklopaèi, ali su ga na barikadi u Vlasenici zarobili i odveli u zatvor. Majka ga je posjeæivala dva-tri puta u zatvoru, a prilikom zadnje posjete bio je psihièki uništen, jer je vidio šta su Srbi radili ovoj dvojici mladiæa što su bili s njim. Kasnije, kako smo èuli, prebaèen je u logor Sušicu i tamo je vjerovatno i ubijen jer smo njegove posmrtne ostatke našli u grobnici u Sušici - isprièao nam je Salko Hamidoviæ koji je juèer Edinov tabut spustio u mezar.
Meðu mnogobrojnom rodbinom koja se juèer u Vlasenici opraštala od svojih najmilijih zatekli smo i Anela Arnauta koji je sa svojim amidžom i roðacima klanjao dženazu ocu Fikretu. O smrti svoga oca koji je 1992. godine odveden u logor Sušica saznao je od komšije Muje Æatiæa.
- Fikreta je zarobio Jenki, a mene prvi komšija Gegura, kojega zovu Konobar. Jenki je Fikretu gurao nož u usta, muèio ga je. Kasnije su ga odveli u logor Sušica i znam da su njemu i Mevludinu Ataniæu polomili sva rebra. Nakon nekoliko dana, mene su premjestili u logor Batkoviæ, a Fikret je ostao u Sušici. Èuo sam da su njegovo tijelo pronašli na Pelemišu - kazao nam je Æatiæ.
Sve juèer u Vlasenici ukopane žrtve, meðu kojima je bilo i pet žena, uglavnom su ubijene u Policijskoj stanici, logoru Sušica i na poznatom stratištu na Pelemišima. Njihove ubice su poznate i skoro svi su na slobodi.
Zloèinci slobodni
Juèer dok su na mezarju Rakita roðaci i prijatelji klanjali dženazu i u suzama se opraštali od svojih najmilijih, samo nekoliko stotina metara dalje u centru Vlasenice s razglasa je odjekivala muzika. Radovali su se upravo oni koji za zloèine koje su poèinili 1992. još nisu izvedeni pred lice pravde.
Posljednjem ispraæaju 34 žrtve zloèina u Vlasenici juèer je prisustvovalo nekoliko hiljada Bošnjaka iz Vlasenice te drugih podrinjskih mjesta. Pijetet žrtvama odale su i èlanice Udruženja "Žene u crnom" iz Beograda, Amor Mašoviæ i drugi èlanovi Instituta za nestale, kao i mnoga bosanska udruženja žrtava. Osim Šefketa Hafizoviæa, potpredsjednika NSRS, Sadika Ahmetoviæa, ministra sigurnosti BiH, te nekoliko predstavnika lokalne vlasti, ostalih državnih i entitetskih funkcionera nije bilo.
Muftija Smajiæ: Ove žrtve su cijena BiH
- Allah, dž. š, obeæava pobjedu onima koji se bore za istinu na zemlji. Bošnjaci danas, 15 godina nakon rata, koji su bili i muhadžiri, i ubijani i progonjeni i omalovažavani, još nisu prestali da budu omalovažavani, jer nisu pokopali svoje najmilije. Ove žrtve su cijena Bosne i Hercegovine i moramo dati zavjet da æemo se boriti za dostojanstvo ovih žrtava - poruèio je izaslanik reisu-l-uleme, muftija sarajevski Husein ef. Smajiæ.
Muftija Kavazoviæ: Lica zloèinaca neæemo zaboraviti
- Da je zloèin poèinjen nad nevinim ljudima govore i ovi tabuti. Poruèujem da mi lica onih koji su zloèine èinili neæemo zaboraviti i neæemo se smiriti dok pravda ne bude zadovoljena, ma koliko to dugo trajalo. Ne želimo ništa drugo nego pravdu. To je ono na što polažemo pravo i svima koji nam to pravo pokušavaju uskratiti poruèujem da to ne èine - kazao je u svom obraæanju muftija tuzlanski Husein ef. Kavazoviæ
Sjeæam se kad smo se mi klinci u fudbalu poèeli dijeliti na osuneæene i neosuneæene
Sjeæam se jedne noæi kada sam se probudio, krenuo u WC i zatekao ulazna vrata našeg stana u Bijeljini blokirana. Moj otac je koristio komodu, koja je u hodniku služila kao ormariæ za obuæu, kao barikadu. Prislonio ju je uz vrata, a s druge strane, izmeðu te komode i suprotnog zida, uglavio je stolicu. Bio je maj devedesetdruge. Bijeljina je pala i arkanovci su preko noæi upadali u kuæe i stanove utjecajnih i bogatih Bošnjaka. Familije su nestajale preko noæi.
Sjeæam se, takoðer, kada je Arkan sletio helikopterom u školsko dvorište moje Osnovne škole Fadil Jahiæ Španac. Njegova garda je bila postrojena i doèekali su ga svi visokopozicionirani SDS-ovi èlanovi. Nisam tada znao ko su ti vojnici i gledao sam na njih kao na neke komandose iz amerièkih filmova. Moj rodni grad je bio koncentracioni logor bez bodljikave žice. Niko nije mogao u njega uæi i izaæi bez dozvole. A dozvole su se umnožavale i izmišljale svakim danom. Sjeæam se kako sam na TV-u gledao Biljanu Plavšiæ i Arkana kako se ljube u mom gradu i sjeæam se prvih izbjeglica iz Hrvatske koje su bile smještene u sali i dvorištu moje škole. Sjeæam se kako je moj rahmetli amidža, koji je radio u komunalnom, istim tim izbjeglicama pravio èesme u školskom dvorištu.
Sjeæam se kad smo se mi klinci u fudbalu poèeli dijeliti na osuneæene i neosuneæene i sjeæam se kad su moji drugovi Srbi poèeli po haustorima crtati èetiri s. Sjeæam se kad je najbolji drug mog oca i naš prvi komšija rekao starom da se oni ne mogu više družiti, jer je on Srbin a moj otac musliman. Rekao mu je da mu ne dolazi više, i ako razmišlja o odlasku iz grada, da kljuèeve od našeg stana ostavi njemu. Sjeæam se onda kako su njegovi sinovi koji su bili moji najbolji drugovi odjednom prestali sa mnom da se druže. Sjeæam se kada nam je došla familija iz Zvornika i kako su zajedno s mojim roditeljima prièali tiho do kasno u noæ. Na televiziji više nije bio samo moj grad, rat se širio na Brèko, Zvornik i ostatak Bosne i Hercegovine.
Bio sam klinac od deset godina i išao u treæi razred Osnovne škole Fadil Jahiæ Španac. Imao sam simpatiju u razredu i najboljeg drugara. Volio sam fudbal i navijao za Partizan. Išao sam s bratom, ocem, njegovim najboljim jaranom i njegovim sinovima, koji su bili moji najbolji drugovi, na more i na skijanje. Otac me je vodio na Drinu, na pecanje, i to mi se nije sviðalo, jer sam morao dugo mirovati u èamcu i nipošto nisam smio bacati kamenèiæe u vodu dok je on zabacivao štap. Zato sam volio kada me stari vodio na rukometne utakmice, jer mi je dao da sjedim na rezervnoj klupi s ostalim igraèima. Imali smo svoje sklonište i ratovali smo protiv klinaca u kuæama, a kada nismo ratovali, vozali smo naše BMX-ove i koèili tako da se prašina diže.
Bio sam klinac od deset godina i išao u školu koja je nosila ime narodnog heroja. Nisam znao ko je Fadil Jahiæ Španac, al' bio mi je simpatièan jer se moj amidža isto tako zvao. Nisam znao ko je Arkan i šta znaèi èetiri s. Nisam znao ko je Biljana Plavšiæ i šta znaèi SDS. Nisam znao zašto je onu noæ komoda, koja služi za cipele, stajala nasred hodnika i nisam znao otkud toliki ljudi u mom školskom dvorištu. Al' kad mi je rahmetli amidža, kopajuæi kanal u tom školskom dvorištu, rekao da odem kuæi, poèeo sam razmišljati. Oni su me nauèili ko sam ja. Ja sam osuneæeni musliman i Turèin.
Tada sam nauèio ko su to ustaše i ko su èetnici. Nisam više navijao za Partizan i saznao sam šta znaèi èetiri s a šta mjesec i zvijezda. Saznao sam šta znaèi SDS i šta znaèi SDA. Mislio sam da sam klinac od deset godina koji ide u treæi razred Osnovne škole Fadil Jahiæ Španac, ali izgleda da sam bio više od toga. Sve do tada smo se dijelili na djecu iz zgrada i djecu iz kuæa. Jedni su navijali za Partizan a drugi za Zvezdu. Al' tog maja devedesetdruge su nastale neke nove podjele...
Zekira Begiæ ubijena je u devetom mjesecu trudnoæe, zarobio je današnji odbornik Skupštine opæine Bratunac
B. A. 10/05/2010 10:47:00
BRATUNAC - Prije taèno 18 godina poèinjeni su najveæi zloèini na podruèju opæine Bratunac. Zekira Begiæ je simbol tog stradanja. Ubijena je u devetom mjesecu trudnoæe. Ubijena je zajedno sa 37 bratunaèkih Bošnjaka, meðu kojima je bilo devetero djece. Njih je zarobio Milenko Prodanoviæ Mungos. 1992. godine bio je Crvena beretka. Danas je odbornik u...
... Skupštini opæine Bratunac.
Nemoj snimati, odgovara on nakon pitanja zna li gdje je Zekira Begiæ te napada kamermana i spreèava snimanje.
Zekira Begiæ je snaha Refika Begiæa. On zna šta je tih dana radio Mungos. Izveo ju je iz autobusa, kaže on. Mungos kaže da ju je èuvao. Zekirine kosti pronaðene su prije pet godina u masovnoj grobnici Suha, javlja FTV.
Jedna od ozljeda na njezinom tijelu koju smo identificirali, a koje se ja jako dobro sjeæam, to je zrno, koje je prošlo kroz trbuh i koje je prošlo praktièno kroz sam plod, to neroðeno dijete. I koje se praktièno zadržalo negdje sa lijeve strane u predjelu prednjeg trbušnog zida, kaže dr. Vedo Tuco, vještak sudske medicine.
Osnovna škola Vuk Kardžiæ bila je logor. 200 je ubijenih. Mungos je, opet, bio tu. Prodanoviæa i njegove zloglasne jedinice Mungos dobro se sjeæaju preživjeli bratunaèki logoraši.
Mene je zarobio Milenko Prodanoviæ, a sproveo me u logor èovjek koji se predstavio kao èetnièki vojvoda Dragan Steviæ. Svi su ga zvali Dragan. Meðutim, on se zove Vujadin Steviæ, kazao je Sakib Ahmetoviæ, predsjednik Udruženja logoraša opæine Bratunac.
I na kraju, da ne bude zabune - Mungos je danas odbornik u Skupštini opæine Bratunac.
Tuzno je sto mase takvih slicnih tom Mungosu su slobodni ljudi i na vaznim funkcijama u sredinama u kojima zive i rade.
Neke 'velike politicke glave' zavrse na Hagu kao sto su Milosevic i Karadzic, a sta je sa masama Mungosa koji su zasticeni kao 'nacionalni heroji' a do juce su krvnicki ubijali civile u ime gore navedenih licnosti. Oni se valjda nigdje nepikaju jer su 'obicni' ljudi.
Gdje su oni koji nikakav zlocin licno nisu napravili, ali su idejno podrzavali takve kao sto su Mungos i dan danas podrzavaju. Lako cemo sa Karadzicem, ali kako cemo sa tim 'obicnim' ljudima koji misle kako vec misle!
PREGNANT ZEKIRA BEGIC KILLED BY SERBS AROUND SREBRENICA
A year ago we published a series of disturbing massacre photos documenting Serbian crimes against the Bosniak civilians in 1992 - namely against the women, children and the elderly - three years before the genocide.
Recently, some of you contacted us via E-mail and wanted to know the name of a pregnant Bosniak woman that was viciously killed by Serbs around Srebrenica in 1992. Folks at the University Clinical Centre in Tuzla told us that her name was Zekira Begiæ (maiden name: Zekira Hrustanbašiæ). She was 20 years old and 8 months pregnant when Serbs killed her along with 38 other women and children. They were dumped in the Suha mass grave in the Bratunac municipality, a town just a doorstep from Srebrenica/Potocari. There were no men among the killed, just women and children.
The massacres that occured in May of 1992 against the unarmed Bosniak civilians around Srebrenica made Naser Oric very angry. As any dignified soldier would do, he refused to seek revenge against the Serb civilians, although some of them regretably died in the cross-fire between the Bosnian Serb Army (attackers) and the 28th Mountain Division of the Army of RBiH (defenders).
Meðu žrtvama sedmogodišnja Samira i èetverogodišnja Samra Aliæ
Foto / Video
Ispred Komemorativnog centra Tuzla danas su ispraæeni su posmrtni ostaci 31 civilne žrtve rata iz Bratunca, koje æe sutra biti ukopane na mezarju Veljaci. Žrtve su identificirane u masovnim grobnicama Redžiæi, Kamenca, Hrnèiæi, Podèauš, Crni Vrh i Hrnèiæi.
Meðu žrtvama su i dvije sestre, sedmogodišnja Samira i èetverogodišnja Samra Aliæ. Tabuti sa kostima ovih bratunaèkih djevojèica bit æe spušteni pored mezara njihove majke Mevlide, koja je prošle godine ukopana na Veljacima. Kosti treæeg djeteta iz porodice Aliæ, dvogodišnjeg Semira, još nisu pronaðene. Samo je preživio Senahid, glava porodice.
Oprost od žrtava zatražio je Bakir ef. Šabiæ
- Neka je Allahova milost i blagoslov na sve nevino ubijene, a posebno danas na ove tabute i duše onih kojima su pripadali ostaci ovih tijela. I svake godine idemo iznova, Vlasenica, Bratunac, Zvornik, Brèko, Srebrenica...Šta je to moglo skriviti dijete koje tek istražuje svijet oko sebe, da li samo zbog imena, ili zbog neèijih razmišljanja da bi i ono moglo nekome nauditi. Na nama je obaveza da saèuvamo sjeæanje na njih ali i da gradimo buduænost u kojoj æe ljudi, bez obzira na vjeru, rasu, porijeklo, imati život dostojan èovjeka. Vas koji ste ovdje molim i zadužujem, da ove tabute što vidite ispred nas, svaki od njih ima svoju prièu, da prièate dalje i da se ne zaboravi.
Imena žrtava èija æe tijela biti ukopana 12. maja:
U Bratuncu su od 1992. do 1995. ubijena 603 civila samo zato što su Bošnjaci, a najveæi broj njih nastradao je u maju 1992. Broj podignutih optužnica i osuðenih zloèinaca, nije adekvatan razmjerima poèinjenih zloèina, tako da brojni zloèinci i danas mirno i sigurno žive u Bratuncu.
Dženaza žrtvama genocida klanjat æe se u srijedu,12.maja na šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu. Organizovan je i prijevoz iz 25 bosanskohercegovaèkih gradova, polazak iz Tuzle je u 07:30h sa platoa Pinge.
Na mezarju Veljaci ukopane žrtve zloèina iz 1992. godine
U zemlju spušten 31 tabut s tijelima ubijenih bratunaèkih Bošnjaka
Foto / Video
Danas je na Šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu obavljen zajednièki ukop i klanjana dženaza za 31 civilnu žrtvu genocida poèinjenog u ovoj opštini od 1992. do 1995.godine. Posmrtni ostaci žrtava pronaðeni su u masovnim grobnicama Suha, Bljeèeva, Podèauš i više pojedinaènih grobnica.
Dženaza je otpoèela himnom BiH a vjerski dio je bio ispunjen uèenjem ajeta iz Kur'ana. Nakon toga uslijedilo je klanjanje dženaze-namaza i ukop žrtava.
Najmlaðe žrtve koje su danas ukopane su sestre sedmogodišnja Samira i èetverogodišnja Samra Aliæ. Tabuti sa kostima ovih bratunaèkih djevojèica su spušteni pored mezara njihove majke Mevlide, koja je prošle godine ukopana na Veljacima. Kosti treæeg djeteta iz porodice Aliæ, dvogodišnjeg Semira, još nisu pronaðene. Samo je preživio Senahid, glava porodice.
Pored tabuta s njihovim posmrtnim ostacima bio je daidža Mevludin Selimoviæ.
"Nemaju nikog da im doðe na dženazu. Otac je jedino živ, ali je otišao u Ameriku i nije u moguænosti da bude danas ovdje. Jednostavno ne smije da doðe poslije svega što je preživio. Kad su Samra, Semira i majka ubijene, otac je s jednogodišnjim sinom pobjegao u Srebrenicu. Stigavši gore, vidio je da je i sin mrtav. Ukopao ga je negdje i još tražimo njegove posmrtne ostatke", kaže Selimoviæ.
Hamdija Softiæ danas je ukopala oca.
"Ovaj dana mi je veoma težak. Bol i tuga su u mom srcu. Desilo mi se ono što se najgore u životu može i desiti. Otac mi je ubijen kad je imao 39 godina. Nek je naðen i nek se zna gdje je ukopan", kaže Hamdija.
Komemoraciji u Bratuncu, pored oko pet hiljada èlanova porodica žrtava, rodbine i prijatelja, prisustvovali su predsjedavajuæi Predsjedništva BiH Haris Silajdžiæ i Željko Komšiæ, èlan Predsjedništva BiH.
Silajdžiæ je izjavio: "Teško mi je naæi rijeèi za ono što se dogodilo, a pogotovo kad su djeca u pitanju. Ovo je djelo jedne neljudske, divljaèke politike. Najteže je, naravno porodicama koje su izgubile najmilije, a nama preostaje da uèinimo sve da se kazne oni koji su ove zloèine poèinili."
Zajednièkoj dženazi prisustvovali su Rafi Gregorian, zamjenik visokog predstavnika u BiH, delegacija Republike Srpske, predstavnici udruženja žena, te delegacija Udruženja "Žene u crnom iz Beograda".
BIJELJINA - Neka je blagoslovena Republika Srpska, koja je natopljena krvlju i zabetonirana kostima svojih muèenika, blagoslovene bile i njene mudre voðe, neka blagost svetog Vasilija Èudotvorca bude uvek u nama, neka je blagoslov nad celim srpskim rodom i narodom i neka ova zemlja srpska bude puna ljubavi i dobrote, jer je ...
... to najjaèe hrišæansko oružje!
Ovim rijeèima se patrijarh srpski Irinej, koji je juèe prvi put posjetio Srpsku otkad je izabran za novog poglavara Srpske pravoslavne crkve, obratio prisutnima na krsnoj slavi manastira svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini. U dvorištu manastira patrijarha je doèekalo više od 3.000 ljude, meðu kojima su bili premijer Srpske Milorad Dodik, naèelnik opštine Bijeljina Miæo Miæiæ.
U ime srpskog naroda u Republici Srpskoj, vladika zvornièko-tuzlanski Vasilije zahvalio se patrijarhu Irineju na posjeti Bijeljini i RS, istièuæi da je stigao u muèenièku, ali slavnu eparhiju zvornièko-tuzlansku, èiji je narod pokoravan, ali nikada nije pokoren.
Premijer Dodik istakao je da je ponosan što je patrijarh Irinej posetio Bijeljinu i RS i što se srpski narod vratio svojoj crkvi. Za nas je misija crkve nezamjenljiva kao što je nezamjenljiva i Republika Srpska. Ovaj narod je pokazao da želi da živi u molitvi, miru i oprostu, ali nikada ne treba da zaboravi zla koja su uèinjena. Mi moramo reæi da i oni koji su èinili zla u ime našeg naroda moraju da odgovaraju za nedjela koja su èinili, kako bismo mi danas odbranili pravo da njegujemo sjeæanje na naše žrtve, naše obièaje i tradiciju - istakao je Dodik.
Re: RS genocidna tvorevina (sabrani primitivizmi)
, Mehmedalija Hasanoviæ (1954), Alija Huremoviæ (1940), Vahid Kapidžiæ (1940), Hasan Kapidžiæ (1919), Ramo Kariæ (1955), Salko Mašiæ (194
