Međunarodni dan nestalih

Možda je u polju, možda je u šumi...

Međunarodni dan nestalih obilježava se danas i u Bosni i Hercegovini, i to posebno kreiranom kampanjom pod nazivom 'Imam pravo da znam' koju su potpomogle mnoge međunaordne i domaće organizacije, institucije i mediji. Kampanjom se pokušava skrenuti pažnja na one koji još uvijek ništa ne znaju o članovima svojih porodica nestalim u proteklom ratu.
U tu svrhu kreirana je i posebna web stranica na adresi www.30august.ba koju je izradio kreativni tim Studio Lisica iz Sarajeva, koja na upečatljiv način asocira na činjenicu da je nedostatak informacija o nestalima najveća prepreka u aktivnom procesu njihovog traženja.

Kroz kampanju se podsjeća da je u BiH još uvijek 10.000 osoba koje se smatraju nestalima i koje njihove porodice traže cijelih 14 godina nakon rata

Humanost Tuzlaka na djelu

Uručeni školski ruksaci i pribor za djecu povratnika

Tokom vikenda Neformalna grupa građana iz Tuzle realizirala je još jednu humanitarnu akciju za povratnike u Podrinje. Akcije traju od 2003. godine, a našu humanitarci svake godine, između ostalog, i za vrijeme mjeseca Ramazana obiđu i obraduju povratnike.

S obzirom da se bliži početak nove školske godine, Tuzlaci su se ovoga puta odlučili da djeci poklone ruksake. Nabavljena su 24 kvalitetna ruksaka koja su opremljena sa svim školskim priborom potrebnim za jednog osnovca. Pored toga za svakog mališana obezbjeđeni su i novi odjeveni predmeti (kačketi, majice, pantole i sl). Za najugroženije porodice kupljeno je i nekoliko ramazanskih hedija u vidu kafe, šećera i sl.



Prva stanica naših humanitaraca bila je mjesto Konjević Polje. Preko posrednika i povratnika Džeme pronađeno je petero djece koja su stanju socijalne potrebe i čiji roditelji nisu u mogućnosti da djeci nabave školski pribor. Ruksaci su uručeni braći Suljić Nedžadu i Dževadu, Hasanović Harisu, Ameli Ibrahimović i Neziri Husejnović. Naknadno je uključeno još dvoje djece iz ovog mjesta koji su obradovani Jusufović Adisa i Muharem.

Školu u Konjević Polju ove godine pohađat će 192 učenika i ovo selo spada u primjer pozitivnog povratka na područje genocidne tvorevine.

Sljedeća stanica naših humanitaraca bilo je selo Glogova. U prehrambenoj radnji u ovom mjestu napravljeno je dodatnih 15 paketića sa slatkišima, a sve sa ciljem da se pomogne, obraduje i da se pazari u njihovoj radnji.



Ekipa kreće dalje a konačni cilj je selo Podčauš. Tuzlake je u selu dočekao ahbab Meho koji je izabrao 15 djece sa ovog područja koja su u stanju socijalne potrebe. Ruksaci, pribor i ostali pokloni uručeni su slijedećim mališanima.

Selo Podčauš: Gušić Hidajetu, Memišević Nuriji, braći Džanić Muhamedu i Fetahiji.

Selo Rakovac: petero braće i sestara Manjić Vekaz, Behadil, Silvano, Mersiha i Mersida.

Ekipa se dalje uputila u selo Blječeva (opština Bratunac). Područnu školu u tom selu od ove godine pohađat će osmero povratničke djece. Više od pola učenika u ovoj školi su djeca Muharema Ćosića. Uz velike napore (katastrofalna infrastruktura) naši humanitarci su uspjeli da pronađu i ovu porodicu te obraduju djecu. Ruksake i pribor su dobili: blizanci Muhamed i Muamer koji pohađaju peti razred, zatim njihov brat Arnel koji će u drugi razred, brat Muhidin (treći razred) te sestra Marizela koja kreće u prvi razred.

U povratničkom selu Potočari poklone su dobili braća Nurija i Jakub, a u Srebrenici još jedan mali genijalac kreće u prvi razred, pa smo odlučili da posljednji ruksak bude uručen upravo njemu – Ustić Redžepu, te smo mu poželjeli uspješno školovanje.

Da slike govore više od pisane riječi možete se uvjeriti u nastavku.


Zahvaljujemo svima koji su nam pomogli građanima Tuzle i okoline, UG „Vive žene Tuzla“, Mensuru Aliću(Menprom ), te foto studiju „Muđi“ na izrađenim fotografijama koje smo poklonili djeci.

Više slika http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/forum/viewtopic.php?TopicID=816180&page=0

Iftar u Srebrenici i Zvorniku

Sredstvima Britanske organizacije Muslim Aid održana dva iftara za djecu a koja su korisnici stipendija kod ove organizacije. Iftari su održani u srijedu 26.08 u Srebrenici aščinica ''Kod Omera ''za djecu sa područja Opština Bratunac i Srebrenica, i u četvrtak 27.08.2009 godine na Diviču restoran 'Burun za' djecu sa područja Zvornika,Vlasenice i Milića



Na oba iftara bilo je prisutno 60-ero djece a bilo ih je iz raznih dijelova Podrinja(Ljeskovika,Gladovića,Potočara,Pala,Pobuđa,Pervana,Skugrića,Cerske,Nove Kasabe,Sebiočine,Kamenice,Novog Sela,Snagova,Šetića,Sopotnika i Lupa) Pored iftara raspoloživo vrijeme od akšama do teravije iskorišteno je na zbližavanju i medžusobnom upoznavanju. Važno je napomenuti da je prošle godine udruženje Prosvjetitelj organizovalo oko 15 iftara, medžutim ove godine bar za sada nema najava ni od pojedinaca ni od organizacija za sponzorisanjem iftara.

Kad pomru stariji, ovo mjesto će ostati srpsko

Zločinačka surovost ali i ravnodušnost onih koji zbog povratnika primaju plaću danas Podžeplju kao da žele naplatiti sve ljepote koje su njegovi stanovnici stoljećima uživali.
Nazif Jusupović kaže kako je nekada imao i traktor, i kosačice, a danas samo bolesno tijelo i ašov. Vlasnik je 200 dunuma pašnjaka, ali kao da nije.

Samo starci

- Primoran sam davati sijeno Srbima džaba. Dvije bale njemu, a jedna meni nudio mi je musliman, a Srbinu sam dav'o tri njemu jedna meni - kaže Jusupović.

Najbliža zdravstvena ustanova je u Han Pijesku, odakle se uputnice mogu dobiti samo za Banju Luku ili Beograd. Zbog toga je većina povratnika prijavljena u Sarajevu, pa u Podžeplju ne može glasati ni za povjerenika u mjesnoj zajednici.

Midhat Omanović, nakon smrti oca i pogibije majke u srebreničkom genocidu, živi sa tetkom. Sa još dvojicom mlađih povratnika za nadnicu siječe drva i kosi livade.

- Da nađeš djevojku moraš ići u Sarajevu, đe'š je naći ovdje. Sve je ovdje staro - kaže Omanović

Izgubio sina

Mujo Gušić iz Rijeke ni 14 godina poslije ne može sebi da oprosti što je preživio srebrenički genocid. Kada bi mogao vratiti vrijeme rado bi u smrt umjesto sina Nihada, koji je imao 17 godina kada je metkom u glavu ubijen tokom probijanja prema Kladnju.

- Trećeg dana smo se razdvojili kada su bacili otrove. Tražio sam ga cijeli dan. Nakon četiri godine su ga našli dva kilometra od mjesta gdje sam prošao - sjeća se Gušić.

Kroz minska polja i zasjede putovao je 33 dana.

- Kada sam treću noć izgubio sina meni je bilo svejedno hoću li preživjeti, ali nije me htio metak - kaže Gušić.

Tužnim pogledom uprtim u Podžeplje dodaje kako će, kad pomru stariji, ovo mjesto ostati srpsko.

Mezar carskog oficira

Nazif Jusupović kraj džamije za koju se ne zna kada je izgrađena, pokazuje nam mezar star oko 240 godina. Pripadao je, kaže, Bintbaši Mustafi, carskom oficiru koji je predvodio hiljadu vojnika. Nedaleko je i mezar Salke Hasanovića, koji je umro 1973., a živio je 120 godina. Međutim, između slavne historije i sretnije budućnosti ispriječila se nedavna prošlost koja Podžeplju ne da naprijed.

U mjestu u kojem je 100 kuća sravnjeno sa zemljom očekuju obnovu pedesete. Ko zna zašto, domovi povratnika građeni su na novim lokacijama, a sablasna zgarišta još uvijek su pored njih.

Autor: A.BAJRAMOVIĆ (AVAZ)

Srebrenica, grad genocida i mirocida - BIĆE BOLJE - NIKAD

Srebrenica danas izgleda kao Sarajevo 1996. godine. Poluspaljene i poluobnovljene kuće, pusta industrijska postrojenja u Potočarima, tamo gdje su Mladićevi koljači revno obavljali svoj zločinački posao

Na ulasku u Srebrenicu iz pravca Bratunca s desne strane puta dočekao nas je Memorijalni centar Potočari, nepregledni niz u pravilne redove poređanih nišana sa turbetom u sredini i dva policajca Milorada Dodika, koji Republiku Srpsku pretvara u svoju despotiju i taoca interesa laktaško-banjalučke vlastodržačke mafije. Pisao sam u više navrata kako je temeljni ideološki cilj ovog despota spriječiti bosanske Srbe da se suoče sa bližom krvavom ratnom prošlošću i skinuti odgovornost i krivicu za genocid i ratne zločine sa ideoloških, političkih i drugih institucija RS-a, da bi se u miru dovršio Karadžićev ratni projekt. Zato Dodik i njegova nacionalistička bulumenta naprestano i mantraju o individualnoj krivici i odgovornosti za zločine, ne i činjenici da je genocid položen u temelj ideoloških naracija, institucija vlasti, policiju i vojsku, te da se moralna i ukupna duhovna priprema za genocid nalazi u onoj liniji kulture i religijskih institucija koje za svoj osnov imaju izgradnju mržnje i produciranje slike Drugog kao etničkog, religijskog i svakog drugog neprijatelja.

Genocid nije i ne može nikako biti samo djelo pojedinaca, već dobro organiziranog sistema, njegove ukupne hijerarhijske ljestvice, od vojnika do generala, od vojnog voda do generalštaba, od običnog policajca do ministra policije, od općinskog načelnika do predsjednika skupštine, vlade i Karadžića lično, kao ideološkog klona Dobrice Ćosića i najkrvoločnijeg proizvoda Ćosićeve Akademije nauka. Karadžić kao bosanski podkasapin institucionalno je bio podređen balkanskom kasapinu, Slobodanu Miloševiću, kako ga je još 1992. godine precizno imenovao sjajni američki novinar Roy Gutman, u tekstu "Zaustavite balkanskog kasapina", koji je vapijuće opominjao međunarodne institucije moći što su mogle, a nisu to učinile, spriječiti genocid u Srebrenici, odnosno masovne zločine u BiH.

Rehabilitacija zla

Mrtvi nas neće rehabilitovati, pisao je u potresnoj pjesmi "Posmrtna rehabilitacija" Tadeusz Różewicz, veliki poljski pjesnik, referirajaći se na zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. U toj pjesmi on traži korjenitu reviziju vrednota na kojima počiva i na kojima se razvija savremena ljudska civilizacija. Tražeći suočenje sa krvavim licem povijesti, koja i nije ništa drugo do lanac nasilja i zločina, Różewicz vrši etičku sondažu ljudskog društva i povijesti, pokazujući kako se zlo obogotvorilo, ušlo u ideološku i političku moć, postalo osnovom društvenog sistema i kako tokom povijesti prisustvujemo neprestanoj rehabilitaciji zla.

Srebrenica je živi dokaz pjesnikove strepnje iskazane u ovoj vrsnoj pjesmi. Zlo ima bezbroj lica i nevjerovatnu sposobnost promjene, ono u ideologiji, u govoru surovog neljudskog moćnika začas postaje dobro, najveća etnička vrijednost, ikona pred kojom u ideološkom transu pada nice zavedena masa.

U Srebrenici sve je sablasno.

Prvo što posjetitelja mora zveknuti u prsa, posred srca, jest tišina, odsustvo zvukova koji znače život, jer u Srebrenici se ljudski glas ne čuje i nema ljudi na ulicama, osim pokoji prolaznik koji u tišini vuklja pustim ulicama svoju očiglednu nesreću.

Drugo što posjetitelja poput biča udari po očima jesu ruševine, jer Srebrenica danas izgleda kao Sarajevo 1996. godine. Poluspaljene i poluobnovljene kuće, pusta industrijska postrojenja u Potočarima, tamo gdje su Mladićevi koljači revno obavljali svoj zločinački posao. Tamo gdje se Mladić, nudeći gladnoj djeci čokolade pred televizijskom kamerom, kočoperio ideološkom parolom, izjavljujući: "Napokon je došlo vrijeme da se, nakon bune protiv dahija, osvetimo Turcima na ovom prostoru." U glavu ovog ratnog zločinca zakucala je Ćosićeva ideologija mit o Kosovu polju, o tome da su Bošnjaci i Osmanlije jedno te isto, da je pravoslavni Bog bolji i jači od svakog drugog Boga i da se raduje zločinu svojih podanika na zemlji. (O, Savaote, o svi Bogovi svih politeističkih, monoteističkih i dugih religija svijeta, ne tvrdi li danas Mustafa Cerić, osoba koju zovu reisom, da ne razlikuje Turke i Bošnjake kad ih gleda, kao da ih je, kako on kaže, ista mati rodila.)

Naredno što se posjetitelju zariva u pogled jesu napisi na kafićima i drugim ugostiteljskim objektima. Oni objekti, čiji su vlasnici Bošnjaci ili Bošnjakinje, najčešće su smješteni u polusrušene-poluobnovljene kuće ili skalamerije sklepane od nemalterisane cigle. A oni čiji su vlasnici Srbi djeluju izvana uređeno, sa isturenim tendama i unjkavim glasom turbofolk pjevaljki. Rat i genocid kao da su upisani i na fasade kuća i ugostiteljskih objekata, povlačeći vidljivu razliku između etnija, ukazujući na to ko je vlasnik teritorija i grada, ko gospodar, a ko sluga. Puni dokaz političke, kulturološke, ekonomske i svake druge marginalizacije i diskriminacije Bošnjaka, Hrvata i svih drugih nesrba u Republici Srpskoj što ih istrajno, birokratski surovo i sistemski precizno provodi Dodikov režim, kao avetinjski produžetak Karadžićeve ideologije.

U centru grada obnovljene su samo zgrade Općine i Suda, jedna pored druge. Prva je, očito, iz vremena austrougarske secesije, dok je druga, napirlitana staklima i bijelom fasadom, kombinacija modernističkog jugoslovenskog i bosanskog tranzicijskog arhitektonskog kiča. Prva nema igru boja na fasadi, što je norma secesije, već sumornu kombinaciju prljavosive i praljavobijele boje. Obje, pak, potvrđuju da se lokalna tranzicijska vlast potrudila da joj bude ugodno na poslu, da zatvorena u te zgrade, ne mora gledati spoljašnju sirotinju i sveopći jad.

(OSLOBOĐENJE)

Pokrenuli biznis u selu gdje nema povratka

Nezir Šabanović sa suprugom Kadirom prije pet godina vratio se iz Amerike u rodne Trubare na području srebreničke mjesne zajednice Toplica. Vlastitim sredstvima obnovio je prijeratnu kuću, rekonstruirao put do svoje kuće, obezbijedio električnu energiju, kupio stotinu ovaca i pokrenuo biznis.



Zrak i sloboda

Nostalgija za rodnom grudom i ljubav prema zavičaju i ognjištu vratila je Šabanoviće iz Amerike u veoma udaljeno i bez puta selo, u kojem bez struje i vode žive još samo dva starija čovjeka. Inače, prije rata u ovom selu živjelo je 75 porodica.

- U Americi sam radio puno i to mi je dosadilo pa sam se odlučio vratiti u Bosnu. Dok sam bio u Americi napravio sam kuću u Živinicama, ali tamo rijetko idem. Naša je dužnost i obaveza da se vratimo, ako imamo mogućnosti, a ja, hvala Allahu, imam, jer najbolje je na svom. Kod nas je čist zrak i sloboda - kaže Nezir.

Ističući da je ovih dana prodao 46 janjaca, dodaje kako se od svog rada može dobro živjeti. Šabanovići su nedavno kupili i tri košnice pčela, a četiri su dobili kao donaciju, te su se počeli baviti i pčelarstvom.

Zahvalni UNDP-u

- Jako sam zadovoljan odnosom predstavnika UNDP-a prema ljudima koji hoće da rade. Ova organizacija donirala mi je materijal za štalu koju sam moderno uredio. Kako u selu nema struje, kupio sam šest stubova, a od Općine Srebrenica dobio kabl i proveo električnu energiju u kuću i štalu - priča Nezir.

Njegovo troje djece žive i rade u Americi te ponekad dođu roditeljima u Trubare, a uskoro se i majka Kadira sprema da ih posjeti.

Neće narod da se vraća

- Neće narod da se vraća, a moglo bi se živjeti. Ko god se vratio i želi od vlastitog rada da živi dobio je ponešto, bar neku mašinu. Kad bi bilo više ljudi, donatori bi napravili put, proveli struju, ovako neće zbog dva-tri čovjeka - ističe Nezir, koji je poklonio i dio svog zemljišta na kojem je sagrađen mekteb, a čiju izgradnju je također on finansirao.

(AVAZ)

11.09.2009

Žene Srebrenice sumnjaju da će Karadžić biti primjereno kažnjen

U znak sjećanja na 11. juli 1995. godine, kada se dogodio najkrvaviji genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, predstavnice Udruženja građana "Žene Srebrenice" i danas su se okupile u Tuzli kako bi mirnim protestom podsjetile na stradanje Bošnjaka Srebrenice. I ovoga puta upućena je samo jedna, jasna, poruka a to je da žele istinu i pravdu.
Žene Srebrenice komentirale su proces koji se u Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju vodi protiv Radovana Karadžića. Uz istovremeno izražavanje nezadovoljstva što je do danas pronađena tek trećina od oko 10.000 nestalih u Srebrenici, žene Srebrenice napomenule su da se veliki broj zločinaca nalazi na slobodi te da su suđenja uhapšenima nekorektna. Zbog skraćivanja optužnice, žene Srebrenice sumnjaju da će Radovan Karadžić biti primjereno kažnjen.

U mirnoj protestnoj šetnji gradom s transparentima na kojima su ispisana imena žrtava, "Ženama Srebrenice" su se danas pridružile članice tuzlanskog Crvenog križa, ukazujući na to da stradanja u Srebrenici ne smiju biti zaboravljena i da zločinci trebaju odgovarati za to.

(FENA)

Nastavljene pojedinačne ekshumacije u Podrinju


Prema nalogu Suda BiH, ekspertni tim za ekshumacije pod vodstvom Tužilaštva TK danas je ekshumirao dva tijela iz pojedinačnih grobnica na području Podrinja. Jedno tijelo ekshumirano je na području općine Milići dok je drugo nađeno na području općine Bratunac. Prvo tijelo izvađeno je na području Općine Milići i to na šumskom terenu u naselju Štegrić. Pronađeni su kompletni skeletni ostaci a pretpostavlja se da se radi o poznatoj osobi, civilnoj žrtvi iz jula 1992. godine, kazala je Fatima Hadžibeganović – Tužiteljica Tužilaštva TK.

Više podataka trebalo bi biti poznato nakon što bude izvršena sudsko-medicinska obrada skeletnih ostataka i identifikacija. Drugo tijelo pronađeno je na području općine Bratunac, naselje Pobuđe u zaseoku Podkruške. Radi se o nepotpunim skeletnim ostacima a prema podacima tima, radi se o žrtvi srebreničkog genocida iz 1995. godine. Ekspertni tim tokom dana zadržan je na ovom lokalitetu kako bi se ispitalo da li postoji još neki skeletni ostatak. Narednih dana ekshumacije će se nastaviti na drugim lokalitetima koji se nalaze u Podrinju. Traganje za još 10.000 nestalih u BiH i između 12 i 14 hiljada ljudi u regionu jedan je od najvećih problema sa kojim se ovaj dio Balkana suočava.

Šesta godišnjica otvaranja Memorijalnog centra Potočari

Bivši američki predsjednik Bill Clinton je 20. septembra 2003. godine prisustvovao drugoj zajedničkoj dženazi, klanjanoj za 107 žrtava genocida i tada i zvanično otvorio Memorijalni centar Potočari.



Obraćajući se tada porodicama žrtava, preživjelim Srebreničanima, međunarodnim zvaničnicima i posjetiocima iz cijele BiH i velikog broja zemalja, kojih je bilo oko 30.000, Clinton je rekao: "Ne možemo zaboraviti ovaj užasni zločin. Moramo odati počast nedužnim životima, od kojih su mnogi dječiji, odneseni u ludilu genocida. Srebrenica je uklonila iluziju da je s krajem hladnog rata prestalo ludilo. Ona je povela cijeli svijet da vidi mračne misli o etničkoj i vjerskoj superiornosti. Loši ljudi koji su žudjeli za vlašću, ubili su ove dobre ljude. Tražili su moć putem genocida. Ali, toga više ne može biti. Srebrenica je početak kraja genocida u Evropi".

Clinton je uputio i jasnu poruku: "Nadam se da na mrtvom kamenu Srebrenice možete izgraditi Bosnu i Hercegovinu u kojoj će sva djeca živjeti u miru i biti voljena. Nadam se da ćete djecu, umjesto mržnji, učiti da pružaju otvorenu ruku umjesto stisnute šake i da ćete im uliti u dušu slobodu oprosta umjesto osvete i da će sutrašnji snovi zamijeniti jučerašnje noćne more. Sjetimo se da moramo upoznavati jedni druge i učiti jedni od drugih. Neka Bog blagoslovi dječake i muškarce Srebrenice i ovu svetu zemlju u kojoj ostaju u miru".

Drugog dana Ramazanskog bajrama, na Dan šehida, bit će obilježena šesta godišnjica otvaranja Memorijalnog centra Potočari. Tada će porodice žrtava, njihovi prijatelji i komšije položiti cvijeće na spomen-obilježje i proučiti Fatihu za Bošnjake Srebrenice, ubijene u genocidu jula 1995. godine.


Bajram namaz u Bijeloj džamiji

Veliki broj vjernika obavio je jutros Bajram namaz u Bijeloj džamiji u centru Srebrenice. Bio je tu znatan broj onih kojih su došli iz Federacije i pridružili se svojim rođacima i komšijama.
Hutbu je predvodio glavni srebrenički imam Damir ef. Peštalić.

Danas se navršava šest godina od kako je bivši američki predsjednik Bill Klinton otvorio Memorijalni centar Potočari. Članovi porodica žrtava i prijatelji danas će posjetiti ovo mjesto kao i sutra na Dan šehida. Proučit će Jasin i fatihu za sve nevine ubijene srebreničke Bošnjake a mnogi će posjetiti i groblja na nekoliko lokacija gdje su sahranjivani Bošnjaci ubijeni tokom rata u Srebrenici.

(FENA)

Obilježen Dan šehida u Srebrenici

Nekoliko hiljada građana iz cijele BiH i inostranstva danas su povodom Dana šehida posjetili Memorijalni centar Potočari, gdje su položili cvijeće i odali počast svim žrtvama genocida iz jula 1995. godine.



Nakon toga, u musalli ovog kompleksa, klanjan je podne-namaz i proučen tevhid, kojem su, pored glavnog srebreničkog imama Damira ef. Peštalića, prisustvovali svi podrinjski imami.



Pored posjete Momorijalnog centra, danas je organizovan obilazak i svih mezarja na području srebreničke opštine, na kojima su učeni Jasin i Fatiha.

Ove vjerske obrede predvodili su mjesni imami iz Osata, Luke, Sućeske, Dobraka, Osmača i Potočara kod Srebrenice.

Ove godine zabilježen je i najveći broj građana koji su posjetili Memorijalni centar svih ovih godina.