01. Novembar 2011. u 11:15

Arhiepiskop Jerusalemski kritikovao Radmanovića



Bosna i Hercegovina, kao nestalna članica Vijeća sigurnost, neće podržati palestinski zahtjev za prijem u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda, jer se tome protive predstavnici Republike Srpske u zajedničkim institucijama.

Bošnjački i hrvatski član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović i Željko Komšić, otvoreno su za palestinsku nezavisnost, dok je srpski član Predsjedništva Nebojša Radmanović izričito protiv.

Upravo se Radmanoviću obratio arhiepiskop grčkog pravoslavnog patrijarhata u Jerusalemu, Teodosije Atallah Hanna, prenosi Mina.

BiH će biti suzdržana o palestinskoj nezavisnosti

„Jako me je pogodila vijest da se srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovini protivi priznanju Palestinske države. Ovaj stav me jako boli jer bi srpskog predstavnika, koji pripada Pravoslavnoj crkvi, trebale krasiti moralne vrijednosti Pravoslavne crkve koja je uvijek bila samo pomagač obespravljenim i napaćenim na ovom svijetu. Ja smatram da je stav srpskog člana Predsjedništva BiH u suprotnosti sa načelima Pravoslavne crkve, s učenjima Svetog Jevanđelja, i u suprotnosti je sa ljudskim i duhovnim vrijednostima. Zastiđujući je stav predstavnika srpskog naroda koji za sebe kaže da je pravoslavac, a pravoslavlje znači ispravno i pravično mišljenje. Gdje je ovdje ispravan stav srpskog člana Predsjedništva u pogledu neprijateljskog stava prema palestinskom narodu i palestinskom pitanju?“, kazao je Atallah Hanna.


Arhiepiskop jerusalemski se tokom konferencije za medije direktno obraćao Radmanoviću, ustvrdivši da nije dopušteno napustiti svoju pravoslavnu pripadnost dodvoravanjem izraelskom ministru vanjskih poslova. Podsjetimo, Avigdor Liebarman je partner i prijatelj Milorada Dodika, predsjednika RS i lidera SNSD-a, kojem pripada i Radmanović.

„Susreti sa izraelskim zvaničnicima ne daju ti za pravo da odstupiš od moralnog i ljudskog načela da budeš uz Palestinu. To je moralni i ljudski princip, a da budeš protiv Palestine znači napuštanje moralnih i ljudskih načela. Stoga, ja putem ove press-konferencije pozivam njegovu preosvećenost srpskog patrijarha Irineja, poznatog po njegovim stavovima podrške obespravljenim narodima u svijetu, a naročito palestinskom narodu, pozivam Mitropolita pravoslavne crkve u Sarajevu, pozivam Srpsku pravoslavnu crkvu da kažu svoju riječ, da pokažu svoje pravoslavlje, svoju hrišćansku pripadnost, svoju vjeru u Isusa i u vrijednosti Svetog Jevanđelja, odbacujući ono što je izjavio ovaj srpski zvaničnik i da od njega zahtijeva da odustane od ovakvog stava koji se, najblaže rečeno, može označiti kao neljudski i nemoralan“, poručio je Hanna.

Ovaj crkveni velikodostojnik traži od Srpske pravoslavne crkve da se ogradi od ponižavajućeg poteza političara koji predstavlja Srbe.

„Ja pozivam narod BiH da iznese svoj stav, pozivam sve vjerske institucije u BiH da iznesu jasan stav u vezi sa ovim pitanjem. Palestina to zaslužuje. Srpski članu Predsjedništva, prihvatio to ili odbio, Palestina zaslužuje da ima svoju državu i da ta država bude priznata u svijetu. Zastiđujuće je da imaš takav stav koji je u suprotnosti sa porukom religija, svetih knjiga i porukom kršćanstva, ako želimo govoriti o kršćanstvu koje je uvijek bilo pomagač obespravljenim i napaćenim narodima. Imam još jednu poruku i ovim ću završiti svoje obraćanje. Želim poručiti srpskom članu Predsjedništva i drugima, a ovo što ću reći mora se čuti također od svih lidera u svijetu, da palestinsko pitanje, koje branimo i u čije ime govorimo, ima kršćansku dimenziju. Zar Isus nije rođen u Betlehemu? Zar nije živio u Palestini, umro u Jerusalemu, ukopan u Jerusalemu i vaskrsnuo u Jerusalemu? Ja pozivam srpskog člana Predsjedništva da posjeti Crkvu vaskrsenja i Crkvu rođenja, da otkrije da je kolijevka kršćanstva Palestina iz koje se kršćanstvo raširilo Istokom i Zapadom zemlje. Ja kažem vama i drugima da su palestinski kršćani sastavni dio palestinskog naroda. Mi smo kršćani ali pripadamo ovom borbenom narodu, koji nastoji osloboditi svoju zemlju i svoje svetinje“, dio je poruke arhiepiskopa jerusalemskog.



Radiosarajevo.ba

Zločin iz nehata?
Ustavno silovanje Bosne
Piše: Samir Šestan

Sudija, kome se žrtva obraća za pravdu, ignoriše konkretno, prijavljeno, kršenje zakona, a žrtvu sistemskog nasilja i uskraćivanja ljudskih prava, optužuje da je, prijavljujući zločin nad sobom, postala odgovorna za mogući zločin koji će, u fiktivnoj budućnosti, počiniti neko drugi. Pritom, faktički, unaprijed amnestirajući potencijalnog zločinca (kao što, uostalom, amnestira i aktuelnog), za budući rat u BiH optužuje - Sejdića i Fincija. I Sud za ljudska prava.

CNN je, ovih dana, zgrozio „svjetsku javnost“ pričom o Afganistanki osuđenoj na dvanaestogodišnju robiju zbog toga što ju je, kao devetnaestogodišnju djevojku, brutalno silovao suprug njene rodice. Tragedija, pojačana činjenicom da joj je zatvor zapravo spas od osvete zbog „sramote koju je nanijela porodici“, je dovedena do ludila spoznajom da je jedini način da ona i, iz silovanja rođena kćerka joj, napuste zatvor i izbjegnu smrt – udaja za silovatelja.


Saučesnici


U svijetu postoje zagovornici teorije nemiješanja Zapada u „unutrašnje stvari drugih kultura”, koji nasilje nad ženama, ubijanje homoseksualaca, uskraćivanje elementarnih ljudskih prava, krvne osvete, sakaćenja kao kazne, spaljivanja živih ljudi u umobolnim ritualima, uništavanje istorijskih spomenika... - tretiraju kao kulturnu specifičnost određenih podneblja.


Photo: StockKoji, recimo, ne izražavaju žaljenje zbog neuspjeha vojne intervencije u Afganistanu i što se talibanske ludake nije uspjelo istrijebiti – što vojno, što drakonskim kaznama za zvjerstva nad vlastitim narodom, počinjena u monstruoznoj interpretaciji Vjere i Boga - nego žale što je do intervencije uopšte došlo. Ili relativiziraju Zlo, ignorišući patnju njegovih žrtava, zaokupljeni vlastitim interesima i obračunima.


Po takvima, Crvene Kmere i njima slične monstruozne organizacije, treba ostavljati na miru dok istrebljuju vlastito stanovništvo. Kao i narko-kartele, sa fasadom oslobodilačkih pokreta. Naftaške sponzore vjerskih ekstremista i terorista. Ili sve moguće vrste diktatora – od lijevih, preko teokratskih do onih kojima su moć i vlastiti interes jedina ideologija.


Takvi (u načelu, krajnje rasistički) ljudsku potrebu za individualnom slobodom i životom tretiraju kao vrijednost karakterističnu za „zapadnu kulturu“, a ne kao želju svakog razumnog, ideološkom ili vjerskom propagandom i nasiljem sredine neuništenog, ljudskog bića.


Oni ignorišu činjenicu da te „kulture“ koje gaze po ljudskim pravima i slobodama nisu dobrovoljno referendumski prihvaćene vrijednosti, nego najčešće proizvod sistematskog nasilja, zastrašivanja i ispiranja mozga.


U načelu, međutim, iza floskula o potrebi poštovanja kulturnih razlika, najčešće se krije notorni čembrlenovski konformizam i neosjetljivost za patnje drugih (koje se hladno žrtvuje, zarad vlastitog komoditeta).


„Samo da rata ne bude“


U tu skupinu „onih koji brinu o kulturnim specifičnostima drugih sredina“, spadaju i zagovornici - što unutrašnji, što vanjski – teorije da u Bosni i Hercegovini treba dopustiti masovna kršenja ljudskih prava, jer su, tobože, moguće posljedice njihovog otklanjanja – novi rat i krvoproliće.


Civilizacijske norme se proglašavaju nekompatibilnim sa našom društvenom realnošću. Što zapravo znači da se političkim predstavnicima „konstitutivnih“ nacionalizama treba dopustiti masovno i sistemsko nasilje i obespravljivanje građana, pod prijetnjom terorom. (Bolje pakt nego rat?)


Omogućavanje konzumiranja ljudskih prava drugima, nacionalni fašisoidni monoliti doživljavaju kao smanjivanje vlastitih prava, koja se, pritom, tretiraju kao pravo na nacional-šovinističko nasilje i iživljavanje na drugima, a s druge strane, kao neupitni ratni plijen, koji se nema namjeru ispustiti iz ruku.


Oni kojima je čak profesionalna dužnost da pruže zaštitu žrtvi i kazne zločinca, savjetuju nas da šutimo i trpimo (i zastrašuju pričom o posljedicama nepristajanja na takvu ulogu). Što je dakle isti savjet koji se daje žrtvama silovanja u zatucanim i bolesnim patrijarhalnim vukojebinama.


Nikako drugačije se ne mogu shvatiti ni istupi lokalnih zagovornika održavanja daytonskog status quo-a po svaku cijenu, niti oni koji se ograđuju od presude Evropskog suda za ljudska prava, koji je zaključio da je Bosna i Hercegovina, sa svojim aktuelnim „daytonskim“ ustavom, kriminalna tvorevinam koja krši temeljna ljudska prava svojih građana koji ne pripadaju skupini „konstitutivnih naroda“ (krši ona i prava konstitutivnih, ali se to dešava „samo“ u praksi, i na dijelovima teritorije u kojima nisu većina, dok je kršenje prava „Ostalih“ sveobuhvatno i ugrađeno čak i u najviši zakonodavni akt države).


Skrivena kamera?


U svom izdvojenom mišljenju na presudu Suda u Strazburu u procesu Sejdić-Finci (koji je – za neupućene – pokrenut zbog onemogućavanja dvojici građana BiH da se kandiduju na izborima za određene funkcije, samo zbog toga što su Jevrej i Rom), sudac Bonelli se pita: „Šta je sa izuzetno izopačenim situacijama u kojima ostvarenje ljudskih prava može biti uzrok rata prije nego prenosilac mira? Jesu li prava dvojice aplikanata da se kandidiraju na izborima tako neograničena i primoravajuća da ponište mir, sigurnost i javni red uveden za cijelu naciju – uključujući i njih same?“.


Photo: craftycurate.blogs.com

Čime, s jedne strane, nevjerovatno bezobrazno, a s druge nespojivo sa imperativom zaštite ljudskih prava, odnosno samim smislom posla koji obavlja, sudija(!) kome se žrtva obraća za pravdu, ignoriše konkretno, prijavljeno, kršenje zakona, a žrtvu sistemskog, društvenog i političkog nasilja, optužuje za mogući zločin koji će, u fiktivnoj budućnosti, počiniti neko drugi, pritom, faktički unaprijed amnestirajući potencijalnog zločinca (jer, za budući rat u BiH krivi su Sejdić i Finci I Sud za ljudska prava?) I, faktički, poput afganistanskog suda i porodice silovane djevojke, smatra da žrtvu treba kazniti, odnosno, u najmanju ruku, osuditi je da nastavi živjeti kao građanin drugog reda u vlastitoj državi.


Čitava konstrukcija me podsjeća na optužbu koja je svojevremeno, krajem devedesetih, otisnuta na naslovnoj stranici „jednog sarajevskog dnevnog lista“, po kojoj smo ja i satirični časopis koji sam tada uređivao, odgovorni za nasilje režima nad nama, jer, kao, da ih ne „diramo“, ne bi ni oni nas maltretirali, hapsili, pljačkali, sudili, prijetili nam zatiranjem i uvodili cenzuru.


A podsjeća i na argumentaciju s kojom je zabranjena Parada ponosa u Beogradu, kada su jednoj potpuno nenasilnoj skupini oduzeta ljudska prava zbog prijetnji nasiljem onih koji im ta prava negiraju (a koji su i nakon toga nastavili normalno funkcionisati, umjesto da završe na robiji, žigosani i sa doživotnom zabranom javnog djelovanja).


Kasapinov mali


Elem, svi bi smo voljeli da slučajevi kao što je taj silovane Afganistanke, predstavljaju bizarne, krajnje rijetke, izuzetke od pravila. No, stvarnost je, ipak, sasvim drugačija.


Ludaka, sa statusom uglednih ličnosti, koji nam odlučuju o životima, po svijetu je pun k****. Evo recimo ovaj srpski pandur što, nakon svega, umjesto katarzičnog brantovskog padanja na koljena, parafrazira onu Kasapinovu sa Gazimestana, o tome da ni oružane bitke još nisu isključene i poziva na potrebu uspostave hladnoratovske ravnoteže straha u regionu().


Je li to ono čega se plaši sudija koji je prije dvije godine (koliko se ovih dana napunilo a da strazburška presuda nije implementirana) izdvojio svoje mišljenje, patetično i zloguko podvlačeći: „Ja ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće“? I buncajući o „nepresušnim izvorima neprijateljstva i mržnje“ i „historiji u kojoj se mržnja vrednuje kao kultura“? Je li to ono čime su zaplašeni i oni koji su pokrenuli tužbu pred Sudom za ljudska prava, pa se danas zalažu za tek formalnu, minimalnu korekciju Ustava, a ne za temeljito pretresanje tog akta, krcatog izgovorima za nasilje nad ljudskim pravima, svođenjem svijeta na „tri zaraćane strane“, za koje je (pod prijetnjom nastavka ubijanja) isti i pisan.


Ili, kako je to ustvrdio drugi sudija koji je izdvojio svoje mišljenje: „Ustav BiH bio je rezultat dugotrajnih i mukotrpnih pregovora... Njegova kompleksna rješenja u pogledu ravnopravne zastupljenosti ticala su se uglavnom Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao direktnih strana u sukobu 1992.-1995., tako da su glavne političke institucije kreirane s ciljem uspostave ravnoteže između tri konstitutivna naroda. Druge etničke grupe nisu predstavljale dio tih rješenja, s obzirom na to da nisu ni imale status strane u sukobu.”


PHOTO: James Mason

Na stranu priglupa simplifikacija i interpretacija sukoba u BiH kao međuetničkog rata, tako draga srpskim nacionalistima (za koje to, jebiga, zapravo i jeste bio međuetnički rat, u sklopu bitke za ekskluzivni lebensraum), interesantna je ova preporuka sudije Suda za ljudska prava, svima onima koji žele ostvariti svoja prava - da uzmu oružje u ruke, počnu ubijati i postanu „strana u sukobu”.


PTSP


Postoje oni koji tvrde da stepen razvijenosti svijesti građana BiH ne dozvoljava da se ona tretira kao normalna država i da se na nju primjenjuju civilizacijske norme karakteristične za razvijena demokratske društva. Navodno su segregacija i fašizam nužnost. A jedina alternativa tolerisanju odgajanja novih generacija fašista, nasilja nad svima koji ne pripadaju konstitutivnom narodu koji je većinski na određenoj teritoriji i mirenju sa obespravljenošću u vlastitoj državi – rat.


Po toj rasističkoj teoriji budaletine koje kroz naša naseljena mjesta voze 120 na sat i bacaju smeće iz vozila u pokretu, u Njemačkoj se otvorenim putem voze 40 na sat i bacaju smeće samo u kontejner (i to pazeći na recikliranje) to rade zbog toga što su Nijemci kulturan narod, toliko da im zračenjem kultura prelazi i na one koji žive u njihovoj blizini, a ne zbog zakona i rigoroznih kazni za njihovo nepridržavanje.


U pokušajima izlaska iz nacionalističke matrice dejtonskog ćorsokaka, redovno razbijamo glavu o zid neprovedene denacifikacije (na kompletnom prostoru bivše nam zajedničke države) i neprocesuiranja kriminala i govora mržnje političkih moćnika.


Pritom, ludilo se ne može prevladati logikom. Ono ima svoju(!) logiku. Koja ludacima i onima koji žive pod njihovim uticajem izgleda savršeno ispravna.


Pa se konstitutivni narodi u BiH, ovih dana, opet, svađaju oko praznika – jedni slave „Dayton“, drugi „ZAVNOBIH“, ne shvatajući da su oba diskriminatorna (samo u različitoj mjeri, naravno). I onaj koji BiH vidi kao „i srpsku i hrvatsku i bošnjačku“ i onaj koji te nacionalne odrednice tretira kao fašisoidne monolite i pripaja im precizne procente površine te formalno još uvijek postojeće države. Ni jedan, ni drugi, naime, ne nalaze za shodno ostaviti prostor za bilo šta van svetog trojstva (Mada bi, istini za volju, u zavnobihovskom utopijskom multi konceptu - bratstvu i jedinstvu konstitutivnih naroda - i nekonstitutivnim bilo mnogo prijatnije živjeti nego u daytonskom konceptu etničkog ekskluziviteta - u kome se konstitutivni narodi tretiraju kao međusobno zaraćene strane). I jedan i drugi se (da se vratimo na temu) više bave državom - njenim slavljenjem ili destrukcijom - nego njenim građanima, zbog kojih (može li im neko to javiti?) država postoji (a ne obrnuto). A isto je i s Ustavom.

Kusturičin istorijski zločin nad Srbima
FOTO: Radiosarajevo.baNovi rasizam bavi se kulturnim razlikama,
a ne naslednim odlikama, ali on i danas ima isti cilj:
da opravda hijerarhiju koja postoji među grupama u nekom društvu.
(Tomas Hiland Eriksen)

Piše: Vuk Bačanović

Kako piše britanski sociolog, pisac, politički aktivist i autor bloga “Lenjinova grobnica” Richard Seymour, “rasizam mijenja svoja lica”. O čemu se radi? I u razvijenim kapitalističkim zemljama i u perifernoj koloniji Bosni i Hercegovini, politički je neprihvatljivo i nekorektno javno ljude nazivati “crnčugama” ili “čifutima”, pa čak i “vlasima” ili “balijama”. Ona javna ličnost koja bi na taj način kategorizirala ljude (ako izuzmemo marginalne ekstreme), bila bi u kratkom roku odstranjena sa političke scene. Rasizam baziran na boji kože, obliku glave, dužini nosa, veličini ušiju ili visini zaista je postao anticivilizacijska tekovina, čak i za Milorada Dodika. Pa ipak, kako u svome tekstu piše Seymour “rasistički narativi niti počinju, niti se završavaju tijelom, a današnje naglašavanje kulturnih razlika nije takva anomalija kakva se, na prvi pogled, čini”.

Stereotipi pripadnika različitih kultura jednih o drugima u okvirima multikulturnih društava i dalje postoje, s tim što se uglavnom ograničavaju na “kulturološke crte”. Kako smatra Seymour, multikulturalizam je u svom neuspjehu da se obračuna sa korijenima rasne diskriminacije, same kulture lišio procesa mijenjanja i pretvorio ih u statične objekte, koji se mogu (sa strane) konzumirati. Drugim riječima, neko ko nije pripadnik određene kulture, ne može u njoj u cjelosti participirati. Iz koncepta „nepromjenjive kulture“ (a u okvirima kapitalističke konkurencije ili međusobnog grabljenja političkih elita različitih kultura za vlast), ne može nastati ništa drugo do “kulturološki rasizam”. Zaista nema bolje definicije onoga što živimo u BiH posljednjih 20 godina. Prema tome, tranzicijsko nametanje “kulturnih razlika” kao primarnih individualnih i političkih identiteta nije ništa drugo do dalekosežan istorijski zločin nad narodima BiH: kulturološka getoizacija uz prigodničarsko/praznično konzumiranje „tuđih“ običaja na slamčicu.

Jedna od najmaestralnijih kulturno-rasističkih masovnih onanija, održana je tako 09. 01. 2012. u Banjaluci pod imenom “Svečane akademije” povodom dvadesete godišnjice nastanka Republike Srpske. Radilo se, zapravo, o dostojnoj kulminaciji 20-godišnjeg zločina ucjepljivanja kulturološkog rasizma u srpski narod u BiH. Danima pompezno najavljivan kroz režimske medije, cjelokupan program obilježavanja „dana republike“, od crkvenih obreda do akademskih izlaganja, može se slobodno svesti na hipnotičko ponavljanje pojmova: “nacija”, “tradicija”, “kultura”,” identitet”, “jedinstvo”, “odbrana”, “zaštita”, “ugroženost”. Pa ipak, ni Milorad Dodik, ni Boris Tadić, ni patrijarh Irinej, ni montipajtonovske vijesti iz 2032. u kojima hiperuspješna država RS proizvodi rastegljive električne automobile, nisu tako kristalno demonstrirali kulturološki rasizam, kao što je to u svom “nepolitičkom” govoru uradio proslavljeni srpski režiser Emir Kusturica. Kusturica ne samo da je savršeno izdeklamovao filozofiju kulturološkog rasizma, već je i objasnio i njegovu bazu: malograđanski sitnosopstvenički interes i iz njega proizlazeći duh. Analizirajmo dakle zanimljive dijelove govora slavnoga režisera:

Kad sam odrastao i mogao da izučavam istoriju da bih mogao da odgovaram na ona pitanja, ko sam, šta sam, odakle sam i gdje ću, koja se rodila na velikim sarajevskim zimama, bile su to 70-te godine. Tada se hrišćanska antropologija, koja je bila većinska u zapadnom svijetu i pridavala neograničen značaj svakom ljudskom životu od začeća do smrti (ovaj značaj treba povezivati sa činjenicom da je hrišćanstvo vjerovalo u postojanje duše unutar ljudskog tijela koja je u svom principu besmrtna i predodređena da se veže s Bogom), zahvaljujući podsticajnim naprecima u nauci, ponajviše u biologiji, počinje da se razvija materijalistička antropologija, dakle skromnija po svojim etičkim preproukama. Tada se svijet već u promijenio. (ključne dijelove boldirao V. B.)

Čovjek dakle nema potrebe formirati vlastito ubjeđenje i identitet proistekao iz kritičkog razmišljanja, on ima da prihvati gotovu “kulturu”, u ovom slučaju proisteklu iz “hrišćanske antropologije”, koja je, navodno, superiornija materijalizmu. Ne znamo kakvo je Kusturičino shvatanje materijalizma, ali je posve jasna njegova odbojnost prema nemilosrdnoj materijalističkoj demistifikaciji identitetluka i jalovog narodnjaštva u kojem se “pronašao”. Kada kao istaknuta ličnost odgovara na pitanja “ko sam, šta sam, odakle sam i gdje ću” Kusturica novim generacijama Srba ne poručuje da “kritikuju sve postojeće” iznalazeći nova rješenja kao mrski i “skromni” materijalisti, već da im mozak bude oblikovan u interesu fašističkih spodoba poput Vasilija Kačavende i drugih duhovnih inspiratora Karadžićeve i Mladićeve istrjebljivačke politike. To je, dakle, Kusturičin “ne politički” odgovor na pitanja iz svoga djetinjstva? “Ko sam, šta sam, odakle sam i gdje ću”? Nema tu šta razmišljati. To su već odredili drugi. Ili su ti Kusturičini “odgovori” ponešto prigodničarski naštimani? Pređimo na sljedeći dio njegovog izlaganja:

Budimo realni, ko danas govori o slobodi i autonomiji iskreno u narodu koji se jednom davno izborio za slobodu i rađao likove koji su u našoj kulturi nastajali i kao da čujem očev šapat kako spominje one sa kojima se mnogo godina kasnije uspješno identifikujemo. Prvo je, naravno, Ivo Andrić, a ostalih je, naravno, toliko mnogo, da ih nabrajam trebala bi nam dva ovakva slavlja.... Prva koja je shvatila značaj kulture za svoj opstanak u tom raspadu je Republika Srpska i prva je stavila na svoje bilborde Ivu Andrića, većeg i elegantnijeg nego što je to ikada prije toga bio. Kad sam ga na prilazu Banja Luci iz Laktaša ugledao iz automobila na velikom bilbordu, vidi se kako mu dobro stoji Republika Srpska... Republika Srpska je odlučila da kretanju niodakle prema nigdje stavi tačku i u Višegrad naknadno ugradi propušteno renesansno gradivo i da Ivi Andriću sagradi grad. Ima li veće potvrde o dobroj namjeri da se u zaborav pošalje stradanje i prošlost koja je uništavala...

Dakle, očajnički je potrebno s nekim se identifikovati, ako već ne sa pravim Andrićem onda sa njegovim mitskim izobličenjem kanonizovanim prema dnevno-političkim potrebama. Napokon, je li moguće i zdravo bilo koju ličnost ili pojavu izuzeti od kritike, unatoč njegovoj/njenoj genijalnosti i/ili talentu? Trebaju li nove generacije Srba u Republici Srpskoj Andrića čitati u kontekstu vremena i prostora u kojem je pisao i o kojem je pisao (a koji nimalo ne ide na ruku nacionalističkoj histeriji), ili ga prihvatati kao “bilbord-božanstvo” kulturnorasističkog barbarogenija? Ako se pitaju Kusturica i organizatori svečarske “akademije”, koji su pod isti šinjel zbili Mešu Selimovića i klerofašističkog ideologa Nikolaja Velimirovića, onda su srpska djeca nepovratno osuđena na ovo drugo. Zbog čega? Malograđanska svijest je vrlo skučena (reklo bi se ćepenačka). Ma koliko se pozivala na istoriju, velike događaje i sudbonosne misije velikih ličnosti, njoj, suštinski, bježi cjelina. Ona ne vidi i ne može spoznati posljedice svoga djelovanja. Za nju postoji samo “sada i ovdje” sitnoćepenačke pameti. Sva pamet sarajevske malograđanštine koja se može svesti na potez “Baščaršija – Marindvor” za Kusturicu je ponešto “proširena” potezom “Gazimestan – Banja Luka”.

Proslavljeni režiser je žalosni dokaz utapanja velikog talenta u prokletstvu njene izvještačenosti, jalovosti i kiča. Ali ima tu još nešto bitno. Reći štogod prigodno na republičkosrpskoj svečarskoj akademiji je, dakako, isplativo. Koristi širenju feudalnog posjeda na ovu stranu Drine. Sitnosopstvenička logika je, nesumnjivo i ovaj put dovela do profita i ponovo uspjela isprovocirati sarajevsku malograđanštinu radi zadovoljenja vlastitog ega. Ali po koju cijenu? Je li još jedan privatni grad dovoljna plata za učestvovanje u istorijskom zločinu nad novom generacijom Srba, a time i generacijama njihovih nesrpskih vršnjaka? Može li se jednim gradom naplatiti samosvrstavanje u istorijske zločince na čitavim narodom? Istorija je neumoljiva, ma šta o njoj mislili oni koji pokušavaju zamesti njene tragove. Kusturica nam ne nudi ništa što nam već nije nametnuto tranzicijom, a ona, uz devastaciju društvene imovine, nije donijela ništa drugo do devastaciju društva kulturološkim rasizmom, koji se ne prestaje umiljato smiješiti pod maskom multikulturalizma i zaštite nacionalnih identiteta. “Neki narodi se čak utrkuju da budu okupirani”, upozorio je proslavljeni režiser, rame uz rame sa prodavačima radničke muke, savršeno objasnivši svoje mjesto u toj utrci.



Radiosarajevo.ba

Andrić i RS



Glogov kolac kroz vampirov kovčeg

“Ivo Andrić, veliki pisac stoji na bilbordima u Republici Srpskoj i vidi se da mu Srpska dobro stoji”, rekao je Emir Kusturica. Ova izjava jedna je od najmorbidnijih kada je u pitanju fašiziranje povijesti i identiteta srpskog naroda. SANU, dominantna srpska politika od početka osamdesetih pa naovamo, sve ono što služi ideologiji srpskog nacionalizma kao njen ideološki aparat: od dijela estrade do sistema obrazovanja, ništa drugo nije radilo do taj identitet fašiziralo.

Kao svojevrstan urnek, orijentir svim Srbima koji žele to da budu u interpretaciji spomenute ideologije, kao krajnji stadij fašiziranosti (id)entiteta, može poslužiti Republika Srpska. Međutim, kad kažemo fašizam, mi tome ipak pridajemo neki značaj, jer fašizam je ideologija, to je neki sistem, sistem ima snagu i moć samoodrživosti i sl. Treba reći da je u RS-u na sceni groteska. Radi se o nečemu što je nakazno, kakav fašizam jest, ali istovremeno i komično, perverzno komično, na način najcrnjeg humora. Nešto kao dvije zlatne palme u rukama pračovjeka, u šta je sebe Kusturica pretvorio. Gleda ih, zadivljuju ga jer sjaje, sluti da neki vrijedan đavo u njima ima, ali ne može da odgonetne šta je to. To je ONO NEŠTO, ali šta? Javlja se zbunjenost i nervoza, ne može da se nosi s tim a onda u shizofrenom očaju počinje da lupa njima kao čovjekoliki majmuni kostima u filmu Odiseja u svemiru. Doduše, u Kusturicinom slučaju radi se o parodiji Odiseje, jer u filmu majmuni ostvaruju stepen progresa, kosti počinju koristiti kao oružje i oruđe, a ovdje Kusturica kao to isto koristi svoje dvije skrhane zlatne palme, svoj skrhani ugled, s tim što je to oružje u službi fašizma. Put majmuna je bio poljuđenje, a put Srba poput Kusturice je pomajmunjenje. Dakle, opet groteska. I šta radi s tim oružjem? Priča o kamengradu, krene u gradnju i izjavi još ono što je citirano na početku teksta. Andrića svodi na svoju mjeru, pravi od njega grotesku. S tim što je Andrić na tu mjeru nesvodiv, za razliku od Kusturice. Cjelokupan Andrić je protiv humusa kojim se hrani RS, to su svi oni nedužno pobijeni na najsvirepije moguće načine. To je i patnja rodbine ubijenih, patnja silovanih i protjeranih. Smrt i patnja su životni sokovi RS-a, vampir-tvorevine. Andrić je, međutim, života.

S Andrićem na billboardu, s kamengradom, s vjerom da mu RS dobro stoji, ta tvorevina zadaje sebi smrtni udarac. To su slike koje stvarnost ne trpi, pod njihovim uticajima ona se raspada, nastaje društvena shizofrenija, raspad. Stoji pomajmunjeni puk RS-a pred Andrićevim kamengradom, zna da je to ONO NEŠTO, ali šta? Nedokučivo mu je, masa se počinje komešati i nervirati, navali na kamene zidove i obruši kamenje na sebe. Andrić će u konačnici djelovati kao glogov kolac kroz vampirov kovčeg.

Ukratko, niko neće priznati da ja fašista. Fašizam se nastoji zamaskirati civilizacijskim veličinama. Međutim, fašizam toliko primitivizira društvo da ono te veličine ne razumije, nema kapaciteta da ih nosi i podnosi. Ubrzo ih sruši i kroz njihovo rušenje se demaskira. Dolazi do nepodnošljivog suočenja sa samim grotesknim sobom i razbijanja ogledala.

Ovo s Andrićem doima se zaista kao kraj kulturnog razvoja unazad RS-a, nakon kojeg slijedi potonuće. Kusturica nije ni svjestan šta je uradio i izgovorio, baš kao ni Mile Dodik što nije svjestan koliko se unižava zamišljajući atentate na sebe i čestitke državnika rođendanu njegove kosturnice. (A.T.)

kaze ovako,kazne zatvore do godine,moci ce se po novom krivicnom zakonu,odsad,placat novcano,znaci umjesto lezanja,100 kermi dan, i sloboda...
znaci samo treba osmislit,sta je to do godine a da donese vise od 36.500 maraka

Komšić: Svi optuženi za ratne zločine u mojim očima su isti
B. A. 03/02/2012 19:13:00

SARAJEVO - Bosna i Hercegovina je najviše nastradala i smatram sasvim prirodnim da se suđenje za ratne zločine odvija na mjestima gdje je zločin izvršen, kazao je u petak na Jahorini predsjedavajući Predsjednistva BiH Željko Komšić odgovarajući na pitanje novinara zašto BiH nije spremna na potpisivanje sporazuma o suđenju zločincima po mjestu prebivališta, a što su načelno dogovorili predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović.

Komšić je pojasnio da je moguć modalitet saradnje o ovom pitanju sa Srbijom i Hrvatskom ako se Tužilaštvu BiH da političko ovlaštenje da, po procjeni tužioca ili kolegija Tužilaštva BiH da je tako lakše ili brže suđenje optuženima koji se nalaze na teritoriji druge države i da je pristup dokazima na taj način lakši, može ustupiti taj predmet tužilaštvu druge države.

"Sve ovo treba proći kroz organe države, uz ocjenu da je politički prihvatljivo i provodljivo, te da će ići u korist izgradnje povjerenja između pravosudnih institucija u regiji", rekao je Komšić.

Na pitanje novinara iz RS-a kako će o ovome odlučivati Tužilaštvo koje odbija da procesuira počinioce ratnih zločina nad Srbima, konkretno u slučaju Dobrovoljačka, Komšić je istakao da se ne slaže s tom konstatacijom.

"Ne slažem se s brojanjem zločinaca na taj način. Svi optuženi za ratne zločine u mojim očima su isti", rekao je Komšić.

IDENTITET BOŠNJAKA JE NA NIVOU VJERSKE SKUPINE, A NE NA NIVOU NACIJE

Piše: Dr. Vahid Sendijarević

SVODITI IDENTITET BOŠNJAKA SAMO NA VJERU ZNAČI SVODITI NAROD NA VJERSKU SKUPINU

Ništa nije tako senzitivno (osjetljivo) kao razgovor o identitetu jednog naroda. Samo državotvorni narodi imaju kapacitet preispitivanja svog identiteta. Nažalost, Bošnjaci ne spadaju u tu klasu naroda. Identitet Bošnjaka je na nivou vjerske skupine, a ne nacije.

Kritičko pitanje identiteta je tabu tema kod Bošnjaka. Svaki razgovor o identitetu kod Bošnjaka se svodi uglavnom na ono po čemu se Bošnjaci razlikuju od Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, a to je prije svega pripadnost vjeri Islamu kao razlika od Srba koji su pravoslavni hrišćani i Hrvata koji su katolici. Tako i za onog Bošnjaka, koji je pio rakiju, koji nikada nije učestvovao niti u jednom jedinom Islamskom obredu za svog života, koji nikada nije klanjao niti se Bogu molio, kome je vlastita dženaza prvi i jedini vjerski obred u kojem je učestvovao, reći će se da je bio ”Musliman” po etničkoj (nacionalnoj) pripadnosti. A svesti identitet jednog naroda samo na vjeru znači reducirati taj narod na vjersku skupinu, što je daleko ispod nivoa etničkog naroda i još mnogo niže od nivoa državotvornog naroda (nacije).

Neprijatelji Bosne i Hercegovine već nekoliko stoljeća rade, i moramo priznati uspješno, da Bošnjaci zaborave svoju državotvornu prošlost, da zaborave suverenu slavnu Bosnu bosanskih kraljeva, i da Bošnjake svedu sa nivoa državotvornog naroda (nacije) na vjersku skupinu.

DRUGI NARODI SU PRIMILI ISLAM NE ODRIČUĆI SE SVOJIH ETNIČKIH OSJEĆANJA

I ništa i nikoga Poturica ne mrzi tako žestoko kao Albance, koji su ostali u vjeri Islamu i sačuvali svoj nacionalni identitet. Jer Poturica ne može da podnese da je moguće biti musliman po vjeri i biti državotvoran, to jest biti musliman i sačuvati sjećanje na svoje srednjovjekovne kraljeve, svoju nošnju, svoju muziku, svoja imena. Albanci su muslimani, a nisu se odrekli svojih albanskih imena. Albanac je musliman, a nošnja mu je albanska, nije turska ili arapska. I Albanac je prešao na Islam kao rezultat otomanske okupacije, ali se nije poturčio, nije prestao biti Albanac. Turci prelaskom na Islam nisu prestali biti Turci, Arapi prelaskom na Islam nisu prestali biti Arapi, Albanci prelaskom na Islam nisu prestali biti Albanci, Malezijci prelaskom na Islam nisu prestali biti Malezijci. Jedino je Bošnjak pod “kapom nebeskom” prelaskom na Islam postao nešto drugo – Poturica.

Kada se na internet ukucaju riječi “Albanian folk songs” (albanska narodne pjesme) pojavi se etnička albanska muzika sa Albancima u njihovoj narodnoj, a ne turskoj nošnji, i nemoguće je razlikovati ko je tu musliman, ko katolik, a ko pravoslavni Albanac. Albanska kultura je iznad vjerskog i zato je ona državotvorna, jer nije identitet zasnovan na podjeli po vjerskoj osnovi nego na Albanskom bratstvu i na zajedničkom snu o suverenoj državi. Na razlike u vjeri Albanci gledaju kao na pravo slobodnih ljudi u jednom narodu. Albanci su slobodarski državotvoran narod.

Po ko zna koji put se može čuti kako i neki bosanski muslimani sa omalovažavanjem govore o Albancima negirajući im čak i to da su muslimani, a samo Bog zna ko je pravi, a ko krivi musliman. Naravno, oni svoje mišljenje o Albancima kao muslimanima ne grade na principima Kur’ana, nego na subjektivnoj slici o samim sebi kao pravim muslimanima. A već smo rekli da i onaj bosanski ”musliman” koji pije rakiju, niti klanja niti posti, niti je ikada kročio u džamiju, kome će prvi islamski obred u kojem će učestvovati biti vlastita dženaza, još uvijek o sebi misli kao ”Muslimanu”.

Kada se na internet ukucaju riječi “Bosnian folk songs” (bosanske narodne pjesme) pojave se ilahije, kaside i sevdalinke sa slikama lijepih cura obučenih kao Arapkinje. Očito je da Bošnjaci vrlo uspješno projektuju imidž o sebi kao muslimanima, sa muzikom koja nema ništa zajedničkog sa etničkom muzikom Bošnjaka iz vremena Bosanskih kraljeva niti sa nošnjom koja se vidi na stećcima.

PROTAGONISTI ČETNIČKOG PROJEKTA SVODE BiH MUSLIMANE NA POTURICE

Cerić je bezbroj put ponovio da su Bošnjaci svoj nacionalni identitet dobili sa okupacijom Otomanske imperije, sa prelaskom na Islam, sugerišući da je Turski sultan al-Fatih “otac” Bošnjačke nacije. Drugim riječima, Cerić kaže da su Bošnjaci Poturice. Naravno da se sa takvim mišljenjem slažu neprijatelji Bosne i Hercegovine, a nažalost i sami Bošnjaci. Nije to rezultat neke zavjere iz svijeta da Bošnjaci svake godine u julu pod pokroviteljstvom Islamske zajednice BiH na Kamengradu predaju zastavu Turcima u znak sjećanje na šehide Otomanske vojske koji su poginuli na osvajačkom pohodu na Bosnu. Bošnjaci odaju počast vojnicima koji ubiše posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Tako nešto se čini samo iz duboke ljubavi prema okupatoru i potrebe da se identifikuje sa osvajačem. Tako nešto se čini da se potvrdi lojalnost i pripadnost “turskoj vjeri”, lojalnost Turcima i da se prkosno pokaže šta Bošnjake odvaja od Srba i Hrvata u Bosni i od bosanskih kraljeva i starih Bošnjaka kojih se odričemo jer nisu bili muslimani. I to je ono kako Bošnjaci od državotvornog naroda postaše vjerska skupina.

Ratko Mladić nakon ulaska u Srebrenicu sa ponosom reče da je Srebrenica oslobođena od Turaka i krenu u krvavi pokolj “Turaka”. A Cerić, Bošnjak, svakom prilikom ponavlja da identitet Bošnjaka počinje sa dolaskom sultana al-Fatih-a, osvajača, kako bi kod Bošnjaka utvrdio osjećaj o pripadnosti “turskoj vjeri” i da potvrdi svijetu da je Mladić u pravu, da su Bošnjaci, ako ne Turci onda bar Poturice. 2005-te godine kada su patrioti na Memorijalnom centru u Potočarima razvihorili zastave Republike BiH na komemoraciji 10-te godišnjice genocida, Poturice su razvile Turske zastave u organizaciji Islamske zajednice BiH, da i time potvrde da su tu sahranjeni “Turci”, a ne Bošnjaci, državotvorni narod Bosne i Hercegovine.

Ne gledaju Bošnjaci sa prezirom samo na Albance. Sa mržnjom se gleda i na Bošnjake koji još uvijek sviraju šargiju, jer ih to potsjeća na stećke i na slavne Bosanske kraljeve i na slavnu srednjevjekovnu Bosnu. Šargija ih podsjeća na bratstvo sa katolicima (Hrvatima) i pravoslavcima (Srbima) u Bosni, što se ne uklapa sa njihovim “muslimanskim” identitetom, a koji nema ništa sa principima Kur’ana. Bošnjaci su ostavili da sjećanje na grbove bosanskih kraljeva i da kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića čuvaju katolici (Hrvati) i još im se sa mržnjom prigovara kako prisvajaju historiju Bosne. Samo da podsjetimo, Stjepan Tomašević je radije izabrao smrt nego da svojim potpisom legalizuje tursku okupaciju. Onog momenta kada su se Bošnjaci odrekli Stjepana Tomaševića i njegove svete žrtve za Bosnu, Bošnjaci su izgubili državotvornost.

NEDRŽAVOTVORNOST BOŠNJAKA NIJE PROISTEKLA IZ ISLAMA, NEGO IS POGREŠNOG SISTEMA VRIJEDNOSTI

Prema tome, problem Bošnjaka nije Islam, nego nešto drugo, a to je sistem vrijednosti koji je potpuna negacija Kur’anskih principa. A o tome smo već pisali. Bošnjački sistem vrijednosti negira bilo kakvu odgovornost za svoju sudbinu. Po Bošnjačkom sistemu vrijednosti, za stanje u Bosni je odgovoran svijest, a mada nema apsolutno nikakvog dokaza za takve tvrdnje, nula , ništa (“zip- zero”). A Kur’anski je princip da Bog neće promijeniti situaciju jednog naroda dok se sam taj narod ne promjeni. Princip Poturice je da bi se situacija kod Bošnjaka promijenila potrebno je da se svijet promjeni, a Bošnjaci nema šta da se mijenjaju osim da se još čvršće prihvate arapske nošnje, ilahija i kasida.

I na kraju o najpodlijoj podvali da Srbi i Hrvati neće Bosnu. Da i Hrvati i Srbi nisu glasali ZA nezavisnu Republiku BiH na Referendumu o nezavisnosti, JNA bi bila legalna na teritoriji BiH, a ne okupaciona vojska. Da je umjesto Srbina Bogić Bogićević-a nekim slučajem bio neki Poturica u Predsjedništvu Jugoslavije kada se odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u Jugoslaviji, JNA bi bila legalna na teritoriji Republike BiH, a Armija BiH nelegalna iredentistička vojska. Ne bi bilo rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a o agresiji Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, niti presude o genocidu. Oni koji kažu kako Srbi nisu htjeli Bosnu neka se sjete Srebrova i hiljada Srba u Armije BiH koji su se borili rame uz rame sa Bošnjacima i Hrvatima sve dok Poturice ne pretvoriše Armiju BiH u ”muslimansku” vojsku. Oni koji tvrde da Hrvati nisu htjeli Bosnu neka nam objasne zašto izdajnici i hrvatska okupaciona vojska ubiše Kraljevića.

Oni koji kažu kako Srbi i Hrvati ne vole Bosnu neka odu na internet i poslušaju Miloša Bojanića rodom iz Bijeljine i njegovu pjesmu “Bosno moja” ili Mitra Mirića iz Ugljevika i njegovu pjesmu “Ja sam ti Bosanac” ili Željka Jurića iz Srednje Slatine kod Bosanskog Šamca i njegovu pjesmu “Bosanac” ili pjesmu “Plače Bosna” koju pjevaju Braća Begić.

Braća Begić: “Drž’ se Bosno, digni glavu gore, još je mnogo onih što te vole.”

Veto Rusije i Kine na rezoluciju u Siriji

http://balkans.aljazeera.net/makale/veto-rusije-i-kine-na-rezoluciju-u-siriji

Mislim da ovaj link upravo pripada ovde...
Vrijedi pogledati i poslušati Anđelinu Džoli..intervju koji je dala Senadu Hadžifejzoviću...
http://www.facetv.ba/face-tv/novosti/7984.html

Prijedlog zakona o lustraciji koji predvidja da osobe koje su komunistickom rezimu, bilo gdje, ucestvovale u represivnim strukturama, nemogu obavljati:
- javne funkcije
- raditi u pravosudju
- raditi u medijima
- raditi u vjerskim institucijama
- i u prosvjeti, of course
Dostavljen je Ministarstvu Pravde FBiH

dodao bih ja ovoj listi jos svasta nesta,
da se i ja pitam...

UDBI i zaostalim cetnicima po sumama i gorama je davno trebalo ukinut EGZISTENCIJU a kamoli nekakvo djelovanje, ikad igdje…promijenise kokarde za petokrake preko noci, zato i imamo ovo danas sto imamo, lazno bratstvo jedinstvo i“Krvavi Med”
sve su to sumski razbojnici i razbijaci normalng zivota ovog napacenog balkanskog naroda,
vidite sta rade horde zla po Visegradu i diljem RS-a, izrod od ono malo pravog srpskog naroda sto je ostalo na ovim prostorima, sto im to treba, sto vlastima RS i BH generalno, treba da ih ne zaustavjaju… sto
ja ne vidjeh nigdje da skupine bosnjackog ili hrvatskog naroda nazivaju ulice po historijskim ratnim zlocincima, da ovako orgijaju i otvoreno prijete sigurnosti, ne samo Mulimana, vec svih Bosanaca i Hercegovaca…
ja da sam Srbin ja bih se stidio, kao sto se u neku ruku stidim Maoche i onih klosara od Vehabija, ali oni makar ne bludniche nad svetinjama i ne salju javne poruke istrijebljenja…

helem, moram da napomenem i ovo:
primjetio sam uzrujanost pa cak i srdzbu par forumasa, kad se u zajebanciji a kamoli ozbiljno zarofla pozdrav komunjarama ili UDBAsima in general sto bi rekla Esma, pitam se ako se u biti covjek smatra komunjarom zasto mu je krivo kad ga neko tako nazove
ako sam koga ipak uvrijedio neka mi oproste Sava Kovacevic, Slavko, Mirko, Nikoletina i Marija Bursac, Walter, Bosko Buha i ostali likovi iz crtanih filmova Edwarda Kardelja, Maka Dizdara, Branka Mikulica i kurvetine Jovanke…
neki koji se jos uvijek udaraju u komunisticka prsa i zaklinju u Tita i bratstvo jedninstvo, nemaju nidje veze vezom, zive zarobljeni u pecinama duhova proslosti…
zar nije vrijeme vise da se okrenemo buducnosti tezimo boljoj ostavstini za nove generacije...