(Potpuna zeno, putena jabuko...)


Potpuna zeno, putena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakav se tamni sjaj otvara izmedju tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

Jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jedinim medom porazena.

Od cjelova do cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje rijeke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobrazen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok bude i ne bude jedino munja u sjeni.


Pablo Neruda

STARO VINO

Narandža na stolu
Tvoja haljina na podu
A ti u mojoj postelji
Blagi poklon trenutka
Svežina noći
Toplota moga života

Žak Prever

[Edited by laly on 24-01-2010 at 21:17 GMT]

Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!


I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.


Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.


Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!


Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.


I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.


... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.


On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!


Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.


U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!


Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.


Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


Silvije Strahimir Kranjčević

Svjetlost

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.

Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oci ocima cutim,
kao da cu te izgubiti, sada, ovoga casa.

Enes Kišević

citat:

---

ZELENI wrote:

Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
"Doc'u u cetiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i vece
u nocnu strahu bjezi, vece decembarsko
s prozora
u magli
**************

(Majakovski)

---

Potrebno mi je dušo


Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju –
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

Abdulah Sidran

Kad bi čovjek

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio."

"Luis Cernuda

Neces jos dugo biti zedno, plameno srce!
Obecanje je u zraku, sapucu mi ga nepoznata usta: - velika svjezina dolazi ...
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas sto dolazite,
vi - iznenadni vjetrovi,
vi - svjezi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i cist.
Ne mjeri li me,
zavodnicki,
prijeteci pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrasivo!
I ne pitaj: zasto?

Freidrich Nietzsche

MOLITVA

Sto htjedoh reci, davno sve sam
U djetinjstvu jos reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat jos mogu,
Za ovo dijete, koje volim,
Ovako boga bih da molim:

Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Sto sija zvijezdama iz tmine.
Svejedno da li cemo stici
Na vrhove il past u bezdan
Mi moramo tek ici, ici
Svud kuda put nas vodi zvjezdan!

O dobri Boze, ako one
Zvijezde sto sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U ocajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oci kao lane,
Od buducih joj dana crnih
Ucini, Boze, svijetle dane!

Sve zvijezde sto joj zivot mrace,
O dobri Boze, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znace
Besanih noci sijede vlasi.
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako neces da ih zgasis
I ako iskusenja treba,
Ti moras, Boze, da je spasis
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj zivot zgadis,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustis ruku na nju,
Spusti je samo da je gladis!


Dobrisa Cesaric