Znamo li ikad ko je pravi prijatelj? Čini mi se da je najbolji odgovor u onoj staroj poslovici koja kaže da prijatelja u nevolji poznajemo. Volio bih ipak da to nije jedina prilika za dokazivanje prijateljstva. Znam da nekad oni od kojih ne očekujemo budu najbolji, a oni u koje smo se pouzdavali ne opravdaju očekivanja... Takav je život.

Odustao

Nedavno sam bio u Beču i Budimpešti.
Nekad bih slao desetine razglednica
dragim ljudima s putovanja.
Već u nekoliko navrata to ne radim
Odustao.Mrsko mi pisati, a ponajviše mi nedrago tražiti da kupim marke kad ih nema na mjestima gdje se nađu razglednice.
Odustajem li polako od svih nekadašnjih principa? Jesam li previše samog sebe umorio? Kad sam napisao pismo prošli put?
Bojim se odgovora...

Povratak na mjesto zločina 10.3.2010.

Često sanjam da sam opet u školi. Osnovnoj na Pazaru ili u Gimnaziji, tuzlanskoj. Tako mi nedostaju, makar podsvjesno, oni dani kad se strahovalo od kontrolnog iz matematike, nedostaje pohvala koju čitam iz očiju učiteljice Dese Mujkanović, šarmantna nonšalantnost i dah boemstva rahmetli razrednice Najle Sušić dok nas poučava nastavcima za glagolski pridjev radni - o, la, lo, li, le, la...Nedostaje dječačka razigranost Harisa Kurbegovića, mladog nastavnika opštetehničkog obrazovanja, koji nas je ipak znao vještinama naučiti, pa i mene, usprkos trapavosti. Naravno, nedostaju i drugarice i drugovi sad rasuti po svijetu, a nekih već više i nema...
Trideset godina kasnije imam evo čast da me moja osnovna škola pozove da govorim ono što sam napisao i objavio. To je poziv koji grije dušu nekadašnjeg dječaka i daje nadu i volju da se ide naprijed. Škola na Pazaru "Džemal Mandžić" ostaće mu uvijek velika, privlačna i drukčija od modernijih, stereotipnih školskih zgrada, a mnoge nove generacije imaće priliku da budu ponosne na nju, poput njega.

Cijeli život gledam
kako da strah ukrotim,
da mi od neprijatelja
saveznik postane.

Kad me more noćne
iz sna probude
da mi teško ne bude
zaspati opet,
a da svjetlo ugašeno ostane.

Trudim se ja tako,
ali se i strah trudi,
ne da se lopov stari,
bezobrano mi prkosi,
a ja eto još ne odustajem.

Kroćenje straha je proces
koji neki zovu životom.

Sandri

Sandra, u tvojim mislima
biseri se kriju
i svijet je sretan kad ga obasjaš.
Osmijeh tvoj nagrada je
koju daruješ onima što su misli shvatili
i našli inspiraciju u hrabrosti tvojoj.

Uhvati radost u trenu dok se zbiva
i uživaj u pobjedi
koju si osmislila.
Vrijedi ne odustajati!

Uhvatio se

Opet je proljeće.
Ponovo mijena dominira
i zelenim boji tuzlanske vidike
dok promjene pritiska uspavljuju
ovo četrdesetpetogodišnje
stokilaško tijelo.

Još učim kakav sam
Godine idu, ali nisam puno otkrio...
osim spoznaje da dotična tjelesina
ima rok trajanja.

Hvatam sebe kako mislim
da sam star.
Arsen je napisao "Ne daj se, Ines"
kad je imao 36.
Dobar sam!

Aleja Slobode

Kad sam bio nešto mali, neke 1969. recimo, a stanovao sam ispod Banje u Ulici Slavka Mičića broj 2 u bijeloj zgradi pored škole "Albin Herljević", često su me vodili na Banju. U to vrijeme je tamo čak bio čuvar u zelenoj uniformi koji je pazio da se ne uništava trava i da se ne zagađuje. Na popločanoj aleji, bila je i jedna ploča na kojoj je pisalo nešto, a ja sam mislio da je to najvažnija i da se na nju ne smije stati.

Kad sam nakon nekoliko mjeseci naučio čitati, iluzija je nestala jer je pisalo samo Tehnograd i bila je godina izvođenja radova...Shvati se tako, u neka doba, da se čuda rijetko dese, da Jack možda i nije bio u stanju da se popne čarobnim grahom do oblaka i diva i da bude baš muka od ljuljanja u čamcu u onom Vrtiću i Zoološkom vrtu što ih više nema...

Kad gledam sliku zapuštenih ploča, onda shvatim da to nije Aleja na njoj,
nego to ja još uvijek magičnu ploču tražim, a ona sve dalje...

[Edited by Sufler on 16-05-2010 at 23:59 GMT]

Nekad sanjam

Sanjam nekad
more, sunce, radost.
Nekad opet još
ljubav sanjam.

Nekoć sam sanjao
da letim.
Usnio bih tako
da prepreke nisu
nesavladive.
Mogle su se prijeći.

Odavno već
ne letim u snu.
Ipak još sanjam.
More, sunce,
radost, ljubav.

Može se puno
i pješice dosegnuti.

Kod "Expresa"


Jedan moj mladi prijatelj
organizira javno gledanje
Svjetskog fudbalskog prvenstva ove 2010.
Na stadionu "Telex" u Tuzli.
Ovo veče odem i odgledam
cijelo poluvrijeme utakmice između Engleske i Sjedinjenih Država.
Dokle je ovaj svijet dogurao kad Engleska ne može u nogometu da pobijedi
nezainteresirane Amerikance.
Možda više nisu nezainteresirani?
U meni se vrti film mojih ranih dolazaka na stadion kod "Expresa"
kad je Ekspres još bio restoran, a ne "narodna kuhinja" za sve brojnije siromašne
i one kojima treba pomoć u obrocima.
Sjetih se da sam jedno ljeto pratio stariju sestru koja je završavala osnovnu školu "Albin Herljević" i trenirala košarku u Slobodi kad je ista još imala žensku ekipu.
A tekl kako sam navijao za KK Sloboda koja je igrala protiv reprezentacije Kube i to dobro neke od ranih sedamdesetih godina, možda baš 1970... Čini mi se da je i Delibašić igrao i Sloboda nije puno izgubila.
Sjedim tako skoro na istom mjestu na tribinama "kod Expresa" i nadam se da će ovo mjesto još godinama okupljati mlade i one koji su to nekad bili, a da će "Expres" opet jednom biti restoran, za šta je namjenski napravljen. Nadam se da će Tuzlaci i svi ljudi imati šta da jedu mimo "narodnih kuhinja" . Nadam se...

Po crvenom tepihu gor' i dol'

Naljutim se na sebe što se iznerviram kad vidim i čujem kako se glupost i površnost promovira i kuje u zvijezde. Okrećem maločas kanale i zadržim se, ne znam zašto, na televiziji OBN i emisiji RED CARPET (naši ćilimi dakako ne valjaju) koja navodno govori o svijetu spektakla i popularnosti. Elem, nakon što je dvoje voditelja, koje i mogu okabuliti. odverglalo najavu izvještačeno se osmjehujući, stiže prilog s promocije knjige "poznate Biljane Vujović"koja govori o tome kako joj je Jelena Karleuša preotela muža tokom devedesetih godina" Na promociji negdje u Zemunu je bila i Seka Aleksić, koja je kupila "prvi unikatni primjerak knjige za 100.000 dinara", a inače je i" recenzent". Autorica reče i ostate živa da priprema deset tomova o svom životu. Ne bih da pominjemti gramatičke greške autorice i novinarke po prezimenu Bokan čini mi se, zaboravih ime, a koja je u dvije rečenice komentara uspjela da se izgađa padežima i glagolskim pridjevima uzduž i poprijeko. Ponekad je i pogodila u metu.

Onda se naljutim na sebe opasno i kažem lupajući samom sebi šamar u mislima: Šta si ti bolji Nihade Mešiću?! Ko si da s visine gledaš na ljude i podsmjehuješ se, nerviraš i pametuješ!!!!Ti to ne praviš jezičke greške?" "To ljubomora progovara iz tebe!"

Okrenuo sam naravno na drugi TV kanal nakon ove epizode i sjetio se opet Bekima Fehmiua koga je svojevremeno Ava Gardner birala za partnera vidjevši legendarne "Skupljače perja" na B92. Nema više Bekima i nije ga bilo dugo na našim ekranima. Zato je tu poznata autorica stihova za turbo-folk da nam odredi šta i kako dalje. Nema više ni Zorana Matića Mazosa da nas obraduje svojim Žikišonom koji je njegovao satiru. Zato je tu recenzentkinja Aleksić da otkupi "prvi unikatni" primjerak knjige književnice Vujović dok čekamo deset domova iz njenog života. Dobro će doći. Za regala, ako opet uđu u modu i budu "in" kao što sada nisu. Nekako su i regali otišli skupa s Tolstojem i Dostojevskim, Krležom, Andrićem, Heseom, Selimovićem, Jane Austen i drugovima Titom i Kardeljem da se više ne vrate u ovo vrijeme površnosti i frivolnosti u koje se ne znam dovoljno uklopiti, makar se ne znam koliko trudio.