Imam problem. Tačnije, prijatelj koga znam cijeli život ima problem. Zaljubio se i ljubav mu je, na nesreću uzvraćena. Razlog nesreći je to što je djevojka različita i roditelji ne dozvoljavaju mješovitu vezu. Takvim i slični roditeljima posvećujem sljedeće redke.
Zar nismo lili suza i previše da ih i danas liti moramo? Zar imamo dovoljno slobode da si možemo priuštiti i zabranu slobodne ljubavi? Zar si nismo dovoljno nesreće nanijeli nego moramo činiti nesreću tamo i gdje joj nije mjesto?
Dvoje se vole ali im to brane jer su različiti u smislu riječi koju neću ni napisati – N.........st.
Pa dobro ljudi gdje vi i u kom vremenu živite? Najbolje bi bilo da nazovete 1125 i saznate da ste u novom mileniju. Ili još bolje, nazovite 985 i pitajte je li, dok tako razmišljate, prohodan put do Evrope i ostatka civilizovanog svijeta? Dobro bi bilo da preko informacija 1182 provjerite ko ste vi i s kim živite?. Ipak, ne zovite vatrogasce jer oni nisu nadležni za ljubavne vatre.
Uzalud vam FK, KK, RK „Sloboda“ kad nam srca razgraničavate.
Izgradite nas, dadnete nam mjesto i zvanje, a kad je potrebno da nas ispunite čovstvom onda nas iznevjerite i ostavite prazne. Trebalo bi osnovati omladinsku organizaciju Lapsus za sve one koji se osjećaju kao greškom nastali. Osnujte zaštitnu kuću za ovakve slučajeve!!!
Možete vi mudrovati i pitati se zašto mladi idu iz BiH? Odlazimo zato što, ne samo da su nam džepovi prazni, nego nam zabranjujete i ono što je oduvjek bilo besplatno – „živjeti od ljubavi“.
Svako od nas zna bar jedan primjer zabranjene ljubavi.
Još malo pa bi trebalo postaviti saobraćajne znakove za takvo nešto. Kako bi to zgodno bilo – „PAŽNJA ZABRANJENO ZA VOLITI“ ili „OPREZ LJUBAV NA PUTU“.
Ne, ne, ne. Sada se opraštam od vas, jer žurim izvaditi pasoš što ću i učiniti ukoliko me neki kozak, krstaški ili džihad warior ne spriječi u tome.

Postoji li nešto ljepše
nego kad jednog trena
spoznamo da nam je pogledom nekim
ljubav uzvraćena?

Srećan sam što sam imao
pokoji takav trenutak u kome sam znao
da mi je duša dodirnuta
pa sam mogao dalje.

U ova prazna i siva pustopolja životna.

...


Čekam evo sunce i more...

Ljubav ne bira naciju, rasu, vjeru, socijalni status, pol ili bilo koju drugu karakteristiku. Ljubav je ono što osjetimo u srcu. Pustiti one koji se vole da se vole je veliko umijeće. Pustiti druge ljude da sami odlučuju o sebi isto tako. Uvijek nekako mi znamo šta je drugima bolje. Nadam se Kifla da će u ovom slučaju ljubav biti jača i da će se širiti prema svima onima koji su akteri u priči. Hvala, baš mi je bilo drago čitati. Javi se opet.



[Edited by Sufler on 26-06-2010 at 23:50 GMT]

Povodom događaja u Bugojnu 27.6.2010.

Nisam za one što pucaju,
za one što postavljaju eksploziv,
ubijaju.
Za one što bi tjerali one drukčije
negdje daleko.

Nisam za one što svoje
pretpostavljaju nečijem
Nisam za one što
Boga smatraju samo svojim i
ničijim drugo.

Nisam za one koji ugnjetavaju,
za one što na silu pametuju,
one što samo jedno razumiju
i što bi ljude dijelili, a ne spajali.

Ako me neko uopće pita,
za ljubav sam i želim je
slobodan u Bosni i Hercegovini sanjati.
Živjeti mirno.
Skromno!

Dođe tako neko vrijeme
da čovjeku nije ni do ćega.
Okrenuo se, a Život već zamiče
za krivine.
Uhvatio bi ga, ali ima Život
noge brže od Carla Lewisa i Jesszja Owensa
zajedno.
Poigra se samo pokatkad i pusti
da pomislimo da smo ga stigli,
onda opet odjezdi.
I tako, sve do jednom...

http://dovoljnolud.blogspot.com/

I

Kad sam se nedavno sedamnaest dana odmarao u Dubrovniku, u svakom od dana i svakom od dubrovačkih predjela i ulica pronalazio sam u sebi odjeke osjećanja i prošlih dana nekad provedenih u tom za mene uz moju Tuzlu, najdražem gradu. Nisam ništa bilježio, naravno. Lijen sam ja za sistematičnost koja je nekad vrlina. Večeras se iznervirah i planuh verbalno na osamdesetpetogodišnjeg roditelja. Nisam to želio dakako, ali nisam izdržao. Živci mi postaju sve kraći. Koliko li traje ovaj muški prelazni period?

Elem, pošto se sad osjećam loše, odlučih da zapišem poneko od tih sjećanja. Tako je jedno od prvih sjećanje kako sam bio jako žedan neke 1970. kad sam s mamom došao na kontrolu u bolnicu u Cavtat, pa smo se naravno našli i na Stradunu. Da bi mi dala vodu iz za to predviđena posude koju naljeva na velike Onofrijeve česme, mama mi kupuje zelenu plastičnu šolju na štrafte iz koje pijem naiskap. Decenijama nisam dozvoljavao da se ova zelena plastična šolja u kojoj mi je mati donosila bijelu kafu kojom me je budila, baci. Na kraju je bila sva iskrivljena s velikim ispupčenjima i izvitoperenjima. Bacili su je jednom dok me nije bilo.

Prolazeći Stradunom sjetih se da sam opet tih godina jednom noćio s roditeljima u memljivoj sobi za izdavanje na Stradunu, gdje ponovo dobijam asmatični napad. Još osjećam sigurne očeve ruke kako me nose tamo-ovamo dok se borim za zrak. Sjećam se i dubrovačkog tramvaja i kako se vozim njime, a na Boninovu veliki plakat Tereze Kesovije s dugačkom crnom kosom u koji zaljubljeno gledam.

Na povratku u Tuzlu nakon dužeg boravka u cavtatskoj bolnici iskazao sami veliku zahvalnosti tetku Salihu Bureku što me u svom peugeotu 204 dovezao kući, negdje u Kreki, kad smo prolazili pored Ekonomskog instituta gdje je on bio direktor.

Prolazi život, sve se mijenja a ja još ne znam neke važne stvari što napisa Zvonimir Golob, a otpjeva Ibrica Jusić, a ne znam ni da li da nastavljam s ovim nabacivanjem sjećanja i ponekog osjećaja. Vjerovatno će biti još...


II

Evo sam se razbolio i kašljem, teško dišem. Dugo me ovo nije hvatalo, obično se završi sa sinusima. Po onoj staroj koga su zmije ujedale, taj se i glista boji ili kako već ide ta poslovica, odmah postajem oprezniji i sam sebi ordiniram lijekove i savjete...Elem, prije nekih 41 godina, proljeće je bilo, ostadoh ja dva mjeseca u bolnici u Cavtatu da mi liječe bronhije nakon učestalih astmatičnih napada koji su završavali na hitnoj pomoći u starom Domu zdravlja u Tuzli kojeg više nema gdje bi me otac donosio na leđima iz našeg stana u Srpskoj varoši ili fićom koji je 1968. svečano kupljen u našu prosvjetarsku porodicu.

Prvi susret s Dubrovnikom bio je dolazak sanitetskim vozilom iz bolnice u Cavtatu u staru bolnicu iznad Pila u Dubrovniku gdje me izbodoše i izvadiše nalaze. Sjećam se da su me pustili da landaram i gledam kroz prozor na tramvaje koji su jurili i tada još ne posve česta kola u vansezonskom periodu. Poslije sam opet dolazio i pravio se važan pred drugim malim pacijentima cavtatskim jer me vozaju gore dole. Naravno u neka doba sam imao i vezu jer mi je doktor bio muž mamine prijateljice Nidže, doktor Smail koji se dobro brinuo o meni, a nakon izvjesnog vremena i moja tetka Sena je stigla iz Gradačca da se brine o meni i obilazi me. Mama i tata su morali da rade...

Onda sam dlazio na kontrole i poslije za zimske raspuste s mamom u neki Grand Hotel Park na Lapadu gdje je čak održan važan seminar za profesore književnosti i srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika 1974. koji je uključivao i izložbu knjiga za djecu, a ja zgrabio Vernovu "Djecu kapetana Granta" i Majevog "Vinetua" i mati mi kupila.Tako sam učestvovao u dogovorima o jezičkoj politici u BiH. Obilasci pješke cijelog grada, vožnja autobusima jer tramvaja više nije bilo, plivanje u zatvorenom bazenu do iznemoglosti dok se družim s Biljanom Simić, kćerkom majčine kolegice Nade i njenog Dragana koji izjavi za stolom da "ništa gadnije od lignji nije pojeo, ali je disciplinovan pa mora...uz pet pet predjela, jela i deserta na izboru, a ja kao pravi jedem voćni sok umjesto supe...Obilazak Akvarijuma i zidina su ostali u sjećanju i čarobni dubrovački krovovi...Bio sam fasciniran velikom kornjačom, valjda sjećajući se one male iz Slanog koja mi netragom nestade kad smo trebali krenuti kući. Odlutala, rekoše tata i mama...

Onda je došla 1979. Ljeto. Sunce. More. Fascinantni kozmopolitski turistički Dubrovnik. Radko Polič umirao je kao Richard II na Lovrijencu, francuska TV emisija Veče sa Jacquesom Chanselom koja je emitirana uživo iz Dubrovnika uz Terezu, Ibricu i Trubadure koji su predstavljali svoj grad, a sestra i ja uporno stajali uz ogradu i gledali 3 sata emisije...Čak sam pisao i školski sastav o Dubrovniku nakon povratka kad više nisam bio 7. nego 8. razred, nosio već cipele broj 46-7 koje i danas nosim i manje više nosio Lapad, Kopakabanu i Lokrum u srcu do narednog susreta...

Augustovska kiša 2010.

Vodopadom se kiša s neba slijeva
na tuzlanski asfalt.
Izgleda kao da Slatinom rijeka teče.
Jala opet liči na rijeku.
Sve je zeleno. Tropska klima mi
...udara na bronhije.
Ipak, manje je prašine, a ja bih rado
komad neba plavog sakrio
u srce, da makar ono
ne bude sivo na čas.

Automat za nostalgiju

U slastičarni "Jagoda" kao da je vrijeme stalo.
Automat za sladoled još proizvodi miješani sladoled
u kornetu.
Jagoda-vanilija.
Krajičkom ćoravog oka uhvatih prizor i vratih se.
0,70 bosanskih maraka za
malo nostalgije.
Za vremenima kad se moglo pojesti
onoliko sladoleda iz sivog automata
koliko je bilo dinara u džepu.
Još uvijek sladoled iz automata ide glatko niz grlo.
Nastavih dalje put kuće ohrabren dobrom dozom
šećera i nostalgije. Treba li poželjeti više?

Ne bih da pišem o tuzi.
Dovoljno je imam.

Zato me obraduj noćas
spoznajom o ljubavi,
prijateljstvu, radosti,
praštanju i razumijevanju.

Obraduj me ljudskošću
što mi se čini
zaturena u povijest
koja o ratovima ne govori.

Obraduj me iskrenošču
zbog koje vrijedi čekati.
Obraduj me tako
što ćeš mi se obradovati.

Otjeraću ovaj strašni nemir pjesmom.
Zapjevaću kao da još imam glasa.
Kriknuti neću. Nisam naučen.
Nasmijaću se makar nazor
i gledaću očima umornim u prazno.
Otvoriću ovo okrnjenog srca
i neću se nadati.
Opet ću probati da nastavim onako kako znam.
S optimizmom čekati gore.
Bolje mi je tako.