Info: Ako imate neke nejasnoće, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima
|
kifla Nivo: Forumas sa iskustvom tuzlak od nedavno, od pradjeda Registriran(a): 19-08-2009 Lokacija: tuzla Odgovori: 64 IP: Maskiran
|
Re: Tuzlanske - ˝Nacijima˝
Imam problem. Tačnije, prijatelj koga znam cijeli život ima problem. Zaljubio se i ljubav mu je, na nesreću uzvraćena. Razlog nesreći je to što je djevojka različita i roditelji ne dozvoljavaju mješovitu vezu. Takvim i slični roditeljima posvećujem sljedeće redke.
Zar nismo lili suza i previše da ih i danas liti moramo? Zar imamo dovoljno slobode da si možemo priuštiti i zabranu slobodne ljubavi? Zar si nismo dovoljno nesreće nanijeli nego moramo činiti nesreću tamo i gdje joj nije mjesto?
Dvoje se vole ali im to brane jer su različiti u smislu riječi koju neću ni napisati – N.........st.
Pa dobro ljudi gdje vi i u kom vremenu živite? Najbolje bi bilo da nazovete 1125 i saznate da ste u novom mileniju. Ili još bolje, nazovite 985 i pitajte je li, dok tako razmišljate, prohodan put do Evrope i ostatka civilizovanog svijeta? Dobro bi bilo da preko informacija 1182 provjerite ko ste vi i s kim živite?. Ipak, ne zovite vatrogasce jer oni nisu nadležni za ljubavne vatre.
Uzalud vam FK, KK, RK „Sloboda“ kad nam srca razgraničavate.
Izgradite nas, dadnete nam mjesto i zvanje, a kad je potrebno da nas ispunite čovstvom onda nas iznevjerite i ostavite prazne. Trebalo bi osnovati omladinsku organizaciju Lapsus za sve one koji se osjećaju kao greškom nastali. Osnujte zaštitnu kuću za ovakve slučajeve!!!
Možete vi mudrovati i pitati se zašto mladi idu iz BiH? Odlazimo zato što, ne samo da su nam džepovi prazni, nego nam zabranjujete i ono što je oduvjek bilo besplatno – „živjeti od ljubavi“.
Svako od nas zna bar jedan primjer zabranjene ljubavi.
Još malo pa bi trebalo postaviti saobraćajne znakove za takvo nešto. Kako bi to zgodno bilo – „PAŽNJA ZABRANJENO ZA VOLITI“ ili „OPREZ LJUBAV NA PUTU“.
Ne, ne, ne. Sada se opraštam od vas, jer žurim izvaditi pasoš što ću i učiniti ukoliko me neki kozak, krstaški ili džihad warior ne spriječi u tome.
|
26-06-2010 at 08:16 |
| Uključi u odgovor
|
|
Sufler Nivo: Forumski doajen Registriran(a): 11-11-2006 Lokacija: Tuzla Odgovori: 1517 IP: Maskiran
|
Re: Tuzlanske
I
Kad sam se nedavno sedamnaest dana odmarao u Dubrovniku, u svakom od dana i svakom od dubrovačkih predjela i ulica pronalazio sam u sebi odjeke osjećanja i prošlih dana nekad provedenih u tom za mene uz moju Tuzlu, najdražem gradu. Nisam ništa bilježio, naravno. Lijen sam ja za sistematičnost koja je nekad vrlina. Večeras se iznervirah i planuh verbalno na osamdesetpetogodišnjeg roditelja. Nisam to želio dakako, ali nisam izdržao. Živci mi postaju sve kraći. Koliko li traje ovaj muški prelazni period?
Elem, pošto se sad osjećam loše, odlučih da zapišem poneko od tih sjećanja. Tako je jedno od prvih sjećanje kako sam bio jako žedan neke 1970. kad sam s mamom došao na kontrolu u bolnicu u Cavtat, pa smo se naravno našli i na Stradunu. Da bi mi dala vodu iz za to predviđena posude koju naljeva na velike Onofrijeve česme, mama mi kupuje zelenu plastičnu šolju na štrafte iz koje pijem naiskap. Decenijama nisam dozvoljavao da se ova zelena plastična šolja u kojoj mi je mati donosila bijelu kafu kojom me je budila, baci. Na kraju je bila sva iskrivljena s velikim ispupčenjima i izvitoperenjima. Bacili su je jednom dok me nije bilo.
Prolazeći Stradunom sjetih se da sam opet tih godina jednom noćio s roditeljima u memljivoj sobi za izdavanje na Stradunu, gdje ponovo dobijam asmatični napad. Još osjećam sigurne očeve ruke kako me nose tamo-ovamo dok se borim za zrak. Sjećam se i dubrovačkog tramvaja i kako se vozim njime, a na Boninovu veliki plakat Tereze Kesovije s dugačkom crnom kosom u koji zaljubljeno gledam.
Na povratku u Tuzlu nakon dužeg boravka u cavtatskoj bolnici iskazao sami veliku zahvalnosti tetku Salihu Bureku što me u svom peugeotu 204 dovezao kući, negdje u Kreki, kad smo prolazili pored Ekonomskog instituta gdje je on bio direktor.
Prolazi život, sve se mijenja a ja još ne znam neke važne stvari što napisa Zvonimir Golob, a otpjeva Ibrica Jusić, a ne znam ni da li da nastavljam s ovim nabacivanjem sjećanja i ponekog osjećaja. Vjerovatno će biti još...
II
Evo sam se razbolio i kašljem, teško dišem. Dugo me ovo nije hvatalo, obično se završi sa sinusima. Po onoj staroj koga su zmije ujedale, taj se i glista boji ili kako već ide ta poslovica, odmah postajem oprezniji i sam sebi ordiniram lijekove i savjete...Elem, prije nekih 41 godina, proljeće je bilo, ostadoh ja dva mjeseca u bolnici u Cavtatu da mi liječe bronhije nakon učestalih astmatičnih napada koji su završavali na hitnoj pomoći u starom Domu zdravlja u Tuzli kojeg više nema gdje bi me otac donosio na leđima iz našeg stana u Srpskoj varoši ili fićom koji je 1968. svečano kupljen u našu prosvjetarsku porodicu.
Prvi susret s Dubrovnikom bio je dolazak sanitetskim vozilom iz bolnice u Cavtatu u staru bolnicu iznad Pila u Dubrovniku gdje me izbodoše i izvadiše nalaze. Sjećam se da su me pustili da landaram i gledam kroz prozor na tramvaje koji su jurili i tada još ne posve česta kola u vansezonskom periodu. Poslije sam opet dolazio i pravio se važan pred drugim malim pacijentima cavtatskim jer me vozaju gore dole. Naravno u neka doba sam imao i vezu jer mi je doktor bio muž mamine prijateljice Nidže, doktor Smail koji se dobro brinuo o meni, a nakon izvjesnog vremena i moja tetka Sena je stigla iz Gradačca da se brine o meni i obilazi me. Mama i tata su morali da rade...
Onda sam dlazio na kontrole i poslije za zimske raspuste s mamom u neki Grand Hotel Park na Lapadu gdje je čak održan važan seminar za profesore književnosti i srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika 1974. koji je uključivao i izložbu knjiga za djecu, a ja zgrabio Vernovu "Djecu kapetana Granta" i Majevog "Vinetua" i mati mi kupila.Tako sam učestvovao u dogovorima o jezičkoj politici u BiH. Obilasci pješke cijelog grada, vožnja autobusima jer tramvaja više nije bilo, plivanje u zatvorenom bazenu do iznemoglosti dok se družim s Biljanom Simić, kćerkom majčine kolegice Nade i njenog Dragana koji izjavi za stolom da "ništa gadnije od lignji nije pojeo, ali je disciplinovan pa mora...uz pet pet predjela, jela i deserta na izboru, a ja kao pravi jedem voćni sok umjesto supe...Obilazak Akvarijuma i zidina su ostali u sjećanju i čarobni dubrovački krovovi...Bio sam fasciniran velikom kornjačom, valjda sjećajući se one male iz Slanog koja mi netragom nestade kad smo trebali krenuti kući. Odlutala, rekoše tata i mama...
Onda je došla 1979. Ljeto. Sunce. More. Fascinantni kozmopolitski turistički Dubrovnik. Radko Polič umirao je kao Richard II na Lovrijencu, francuska TV emisija Veče sa Jacquesom Chanselom koja je emitirana uživo iz Dubrovnika uz Terezu, Ibricu i Trubadure koji su predstavljali svoj grad, a sestra i ja uporno stajali uz ogradu i gledali 3 sata emisije...Čak sam pisao i školski sastav o Dubrovniku nakon povratka kad više nisam bio 7. nego 8. razred, nosio već cipele broj 46-7 koje i danas nosim i manje više nosio Lapad, Kopakabanu i Lokrum u srcu do narednog susreta...
|
04-08-2010 at 17:03 |
| Uključi u odgovor
|
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja forumaša u posljednjih 24 sata
|