citat:

---

racionalna manjina wrote:


Pobijedićemo, izgubićemo, il' će bit neriješeno

---

uvijek bude ono prvo..haj' sta je tu je,...nego, neka sad odrijese malo kese za dalje...

[Edited by kagemusha on 07-09-2011 at 23:22 GMT]

Samo da kazem da je atmosfera u Zenici i pored kise FENOMENALNA sta reci osim Cestitam Bosno i Hercegovino!!!

Komentar @Aoh-a, inace mog dobrog prijatelja , na FB "pritisni PETICU i zapocni igricu"

Treba udarit na Pariz svim raspoloživim sredstvima
Za ono sinoć

citat:

---

racionalna manjina wrote:
Treba udarit na Pariz svim raspoloživim sredstvima
Za ono sinoć

---

Nema zemlje za reprezentaciju BiH


Emir Imamović

Nije se Vojska Republike Srpske, kao članica svečetničke balkanske alijanse, borila za Republiku Srpsku. Pogotovo ne za Republiku Srpsku kao entitet u Bosni i Hercegovini. Nije se ni HVO, kao Hrvatska vojska sa slovnom greškom, borio za institucionalnu i političku ravnopravnost, konstitutivnost, kako li, Hrvata u BiH, pa niti za Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, osim kao prijelazno rješenje do micanja granica Republike Hrvatske prema Neretvi, ako već ne može dalje, do Drine. Nije se, vala, ni Armija BiH borila za Bosnu i Hercegovinu u kojoj Srbi imaju republiku, Hrvati je traže, a Bošnjaci baštine toliko političke moći da mogu, kada im prahne, promijeniti načelnika Općine Trnovo na četiri godine ili obrazovni sistem u Kantonu Sarajevo na sedam, osam dana. E, sada se od tih veterana izgubljenih ratova i njihovih najbližih, očekuje da se ponašaju kao sav normalan svijet, da, eto, puna srca navijaju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine u fudbalu i punih usta zvižde himnu svoje države.

Kada god nogometna selekcija BiH igra neku historijsku utakmicu – dakle, svakih šest do dvanaest mjeseci – repetiraju se tastature, pa novinari i građani novinari, odnosno dokoličari s foruma, nastave priču staru, valjda, koliko i nezavisni fudbal u nezavisnoj Bosni. Samoproglašeni patriotski mediji upinju se iz petnih žila ne bi li dokazali kako – ma šta da stvarnost ima za reći na istu temu – za selekciju BiH navijaju svi Hrvati osim onih sa zapada Hercegovine, svi Srbi osim onih sa Pala i Sokoca, iz Banje Luke i Nevesinja i, normalno, svi Bošnjaci, jer...

I tu se više problem ne može zaobići.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine je u poziciji nevjerovatnijoj i od one u kojoj je bila Jugoslavija Ivice Švabe Osima. Za taj tim je na Svjetskom prvenstvu u fudbalu održanom u Italiji navijalo, barem, pola jugoslavenske federacije i tu jugoslavensku zajednicu sa šest republika i dvije autonomne pokrajine podržavali su svi, baš svi, navijači nogometne reprezentacije SFRJ. Za Bosnu i Hercegovinu, u fudbalu i inače, nije pola stanovnika Bosne i Hercegovine, dok među navijačima te iste ekipa ima oko pet (ne stotina ili hiljada) onih što se ne ježe na državu sa dva entiteta, tri konstitutivna naroda i Sejdićem i Fincijem.

O čemu god govorili u BiH, uvijek govorimo o ratu i njegovim rezultatima, zbiru poraza u skupu međusobnih nepodnošljivosti. I fudbalska selekcija, kao i savez pčelara, državna veterinarska služba – ako uopće postoji – reprezentacija u pikadu i Vijeće ministara, makar i u tehničkom mandatu, za većinu bosanskih Srba i Hrvata su, zapravo, simbol poraza u ratu. Očekivati da dojučerašnji srpsko-hrvatski vojnici i njihovi najbliži, plus šira rodbina i prijatelji, navijaju za BiH, jednako je kao i očekivati da, recimo, građani Šapca kolektivno glasaju za predstavnika Kosova na Eurosongu. Džaba je tu priča o uzrocima i posljedicama, krivim odlukama i istim takvim stranama nišana: ako i nakon velikih pobjeda u ratu slijede lični porazi, onda nakon velikih poraza može biti samo gore.

VRS i HVO u Bosni, možda, nisu izgubili, ali sigurno nisu dobili rat. Kao i Armija BiH, uostalom, jer današnja Bosna i Hercegovina sa onom Bosnom i Hercegovinom iz 1992. i Platforme Predsjedništva BiH o ciljevima borbe ima veze koliko i srednjovjekovna sa dejtonskom BiH.

Nema u ukupnoj povijesti sporta puno, vjerovatno nema uopće takvih slučajeva, u kojima jedan tim ne predstavlja, van čisto sportskog konteksta, još nekoga osim sebe samoga. Da je, dakle, Sušićeva selekcija odraz političkog raspoloženja Bošnjaka, kao, recimo tako, najbrojnije etničke skupine među navijačima BiH, ne bi ti isti Bošnjaci dobijali tahikardiju zbog mogućnosti da i njihova država bude dvoentitetska do stoljeća dvadeset i sedmog. Jednako tako, da i reprezentacija BiH nije posljedica postojanja države protiv koje su ratovale srpska i hrvatska vojska, ne bi svi navijači BiH iz bivše Herceg-Bosne i sadašnje Republike Srpske mogli stati u kombi, bez da se guraju.

Ovakva kakva je, nogometna selekcija Bosne i Hercegovine je jedan, krajnje uslovno govoreći, običan fudbalski tim. I pri tome jako, jako dobar. Možda i najbolji od svih nacionalnih – nacionalnih u smislu državljanstva igrača, a ne narodnosti – ekipa nastalih raspadom Jugoslavije. Nema, govore i statistika i zdrav razum, niko od Slovenije do Makedonije bolje braniče od Spahića i Papca, dva vezna igrača u klasi Misimovića i Pjanića, niti boljeg napadača od Džeke. Plus Begović, Salihović, Lulić, Rahimić, Ibišević, Medunjanin, Zahirović, Pandža, Maletić...

Htjeli mi to priznati ili ne, ali danas u Bosni za Bosnu i Hercegovinu ne bi navijala većina Hrvata, pa da je svih jedanaest igrača iz Čitluka i da se zovu Mate, niti bi većina Srba grizla nokte pred televizorima ako bi od golmana do kondicionog trenera u selekciji BiH bili Paljani. No, ne navijaju, kome se da neka provjerava, ni Bošnjaci za Bosnu u fudbalu zato što ona predstavlja (i) njihovu današnju državu, već zato što u onih jedanaest dječaka vide projekciju Bosne po svojoj mjeri: Bosne u kojoj, ali stvarno, nije važno ko je koje narodnosti, samo što su, ipak, Bošnjaci dominantni. Prvo kvantitetom, pa ako može i kvalitetom.

Nikada bolja, talentiranija, vrjednija grupa ljudi od fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine nije bolje, suštinski neistinitije, predstavljala zemlju posljednjih stvari. Njih dvadeset i nešto što se svako malo nađu na Ilidži, sve su ono što mi, dva entiteta, tri naroda, Sejdić i Finci, nismo. Jer mi smo, prije i poslije svega, pripadnici svojih nacija ili, u ništa boljem slučaju, do prije neku godinu zaraćenih vojski, a oni su, ma kako to nekome zvučalo, prvo nogometaši. I to nisu niti zbog mjesta rođenja i identiteta stečenih tim rođenjem, već zato što su talentirani, posvećeni i, ipak, dovoljno sretni da im je u jeziku pasova i centaršuta, povratnih lopti i formacija 4-4-2, domovina. Prave domovine jednako nemaju ni Bošnjak Džeko, ni Srbin Maletić, ni Hrvat Pandža. U onoj u kojoj su rođeni, oni su uvijek nekome ili izdajnik ili balija, četnik, ustaša.

Da su rođeni desetak, petnaest godina ranije oni bi ratovali između sebe. Da su rođeni danas, za desetak, petnaest godina bi, možda, živjeli u tri različite države. U petak će, međutim, oni voditi svoj rat, čist i čestit, u kojem poražene ne zatrpava zemlja, niti se pobjeda mjeri kvadratima krvlju natopljene zemlje na kojoj korov raste iz temelja spaljenih kuća. Njihova pobjeda protiv Portugala bit će trijumf dara i volje. Njihov poraz bit će, pak, naše prirodno stanje. Samo što mi, ovakvi šugavi, nismo bolje ni zaslužili. A oni jesu zaslužili bolju državu od one koju predstavljaju.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: [email protected]



Radiosarajevo.ba

Dvadesetsedmogodišnji reprezentativac BiH i sada već bivši napadač Hoffenheima je u transferu vrijednom 5,5 miliona eura prešao u ekipu Stuttgarta.


SRETNO VEDO...

Opet ga poflautasmo u zadnjoj sekundi

citat:

---

fijubriju wrote:
Opet ga poflautasmo u zadnjoj sekundi

---