Pisala bih pjesme
da ubijem vrijeme..
al odjednom
stihovi zanjeme..
Izgovaram rijeci
uzalud mi znanje..
sto vise mislim
stihova sve manje...

....pogled , skriven u tišini....
izlomio je svjetlost , nastala je tama..
Duboka crna rupa u duplji misli mojih...
iza čela visoko uzdignutog....praznina..

Ipak , dostojanstvena je Žena u boli svojoj
i rasipa se po postelji satkanoj od snova/stvarnosti ,
"ulovljena" u oku svom s one strane ,
dok istražuje pregibe na vratu ,
delikatnost nadlaktice ,
pokrete kao ples
senzualne marionete neostvarenih joj snova
i budi se opijena mirisom ,
života....




[Edited by andjela on 01-11-2009 at 10:21 GMT]

Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredila da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredila da te samo voli.

Čudo najkraće traje

Znaš
Bilo je mnogo dobro
Bilo je
Bolje od
Bilo čega.

Bilo je kao
Nešto
Što možemo da
Podignemo
Držimo
Gledamo
I onda se smijemo
Zbog toga.

Bili smo na
Mjesecu
Bili smo u
Jebenom Mjesecu
Imali smo ga.

Bili smo u vrtu
Bili smo u
Beskrajnom ponoru.

Nigde nema takvog
Mjesta.

Bilo je duboko i
Svjetlo i
Visoko
Primaklo se tako blizu
Ludilu
Smijali smo se bezumno
Tvoj smjeh
I
Moj.

Pamtim kada su
Tvoje oči
Glasno rekle
Volim

Sada
Dok se ovi zidovi
Tako nečujno
Ljuljaju.

Charles Bukowski

Ne daj se Ines
(stihove napisao Arsen Dedic)


Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukcijim pokretima i navikama
Jer jos ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vise ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedeceg jutra oko devet do stanice
I rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u vecernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines


Dugo je pripremano nase poznanstvo
I onda slucajno uz vrucu rakiju
I sa svega nekoliko recenica, lose prikrivena zelja
Tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke
Prostakuso i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba objesena u zraku kao naranca
Kao narancasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovicka
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
Upotreba zajednicke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko trazi"


Ne daj se Ines


Evo me ustajem tek da okrenem plocu
Da li je to nepristojno u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdrazi pocetak
Raspolazem s jos milion njeznih
I bezobraznih podataka nase mladosti
Koja nas pred vlastitim ocima vara, i krade, i napusta


Ne daj se Ines


Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
Odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice


Znam da ce jos biti mladosti,
Ali ne vise ovakve - u prosjeku 1938
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta ce mi mladost tesko pasti
A bit ce ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno

A ponovo pocinje kisa,
Kao sto vec kisi u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se mijesaju
Glas majke prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Jos malo setnje uz more i gotovo


Ne daj se Ines
 

Nasa tajna

O tebi necu govoriti ljudima.
Necu im reci da li si mi samo poznanik bio
ili prijatelj drag;

ni kakav je, ni da li je u nasim snovima i zudima
dana ovih ostao trag.

Necu im reci da li iz osame, zedji, umora,
ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo;
niti srce nase da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod bolelo.

Necu im reci kakav je sklad
oci nase cesto spajao u sazvezdje zedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.

Necu im reci da li je zivot
ili od smrti strah spajao nase ruke;
ni da li zvuke smeha voleli smo vise
od suma suza.

Necu im reci ni jedan slog jedini,
sta je moglo, ni da li je moglo nesto,
da uplete i sjedini duse nase kroz citav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo sto je doslo
onome sto je bilo.

Nikome necu reci kakva se zbog tebe pesma dogadja
u meni vecito:
da li opija toplo kao sume nase s proleca;
ili tiha i tuzna cuti u meni recito.
O, nikome necu reci
da li se radosna ili boleca
pesma dogadja u meni.

Ja vise volim da precutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetloscu sja
i zora i noc i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreca i bol ziva;
tamo gde je od istog vecnog tkiva
i covek i njegov san.


Desanka Maksimovic
 

EMINA


Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

predivno, predivno , predivno........



 

NE VERUJ ...

Ne veruj u moje stihove i rime
kad ti kažu da te silno volim
u trenutku svakom da se za te molim
i da ti u stabla urezujem ime..

Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi ...

Dođi,čekaću te!U časima tijem ,
kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li draga,da mi tijelo dršće,
i da silno gorim ognjevima svijem

Tada vjeruj meni i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za reči ne zna
Ona samo plamtičsilna,neoprezna,
Niti mari ,draga,da stihove piše.

Aleksa Santic

Poezija - Rade Serbedzija - Cekaj Me

Ja te ne volim više

Ja te ne volim više
Znaš li koliko sam bola
Morao podnijeti
Da bih rekao tu jednostavnu rečenicu

koliko sam morao žena poljubiti
U mraku se poigravati sa mjesecom
U njihovim očima
I paziti da ne izgovorim tvoje ime

Bojao sam se ljubavi nakon tebe
Učio sam zaboravljati ulice
Kojima smo išli
Izmišljao nove gradove
Rijeke
Zvijezde
Brisao sam kišu sa svojih pjesama

Pamtio sam tragove tvojih prstiju
Koji su skinuli nježnost s mene
Pamtio sam slike
Riječi sam znao na pamet

I trošio vrijeme da te zaboravim
Da te ne volim
Molio se očajnički da to nestane iz mene
Da se vratim na početak

Ne znaš ti ništa o mračnim olujama
O jutrima hladnim koja mirišu na snijeg
Ne znaš ti ništa o meni

Ali ja te više ne volim
I čudno sam sretan zbog toga



Zeljko Krznaric