Registriran(a): 21-12-2004 Lokacija: Suncana strana ulice Odgovori: 28091 IP: Maskiran
Re: Poezija
KAD BI ÈOVJEK
Kad bi èovjek mogao reæi ono što voli,
kad bi èovjek mogao uzdiæi svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi èovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuæi samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreæa ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konaèno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim oèima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
èije ime ne mogu èuti bez uzbuðenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noæu ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushiæuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajuæi te, ne bih umro, jer nisam živio
Poðimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oèi su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz oèiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;5
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol raða djecu,
o gola ljubavi moja.
Velika si u slobodi i veæa je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noæ, tajanstvena ko oblak,10
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.
Naša æe ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne naðoše doliène rijeèi;
mi æemo se cjelivati goli i topli i štipaj æe biti krvava pjesma naša,
èupat æu ti kose, a ti æeš tiskati oèi svoje u dušu moju i bijes æe biti prokleta pjesma naša;
svijat æemo se ko zmija i plaziti ko ideal – i tragika æe biti oèajna pjesma naša;15
zatravit æe nas ljubav naša – šibat æe nas strahotom i bol æe biti grozna pjesma naša;
šuma æe biti hram naš i trava postelja naša – kaos božanstvo naše,
a duše naša žrtva.
Tugu ne mozes opisati.
Ona je poplava koja nosi sve pred sobom
podriva kuce,
rije nasipe,
valja bregove.
Covek je premlaceno pseto nikom potrebno.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes izraziti.
Ona je pozar koji tinja godinama
i bukne,
ocas planu sume,
nestanu gradovi.
Covek je vaseljenski les koji niko
ne moze poznati.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes suditi.
Ona je uvek kamen o vratu davljenika
zanavek vezan.
Smiraj je samo na dnu
koje se izmeriti ne da.
Covek-plamen
vraca se u kamen.
Mrzim tugu.
Mozes mi reci da u bezglasju
Cesto zalutas
kad sricem slogove tvoga imena
I da se uzalud borim protiv vremena
koje na nasim telima gravira
Nebeske istine u strahu od smrti.
Mozes mi reci da je moja tisina laka
Poput niti paukove mreze
A teza od sedam smrtnih grehova
I ja cu od nje satkati pesmu i pokriti te
Kad neman noci teskom sapom poklopi nebo
I u krzno svoje sakupi zvezde kao cicke.
Mozes mi reci da sam slobodna
A dusa sam slepa koja cuje samo zlo kad se govori o svetlost
Dusa koja nocima ne spava i ciji su okovi tragovi nebeski
bozjih karuca sto u sumrak ispisuju molitve najvecih gresnika
I postaju vapaj upucen tebi.
Mozes mi reci da bih trebala da te saslusam
Kada se budem pravila da te ne cujem
Sakrivsi usi rukama
Kao sto deca sakrivaju po dzepovima
male sedefne skoljke sto izbaci mora utroba.
Mozes mi reci kako sam gresila
I ja cu na svoja ramena
Tezinu neba, ako treba, prihvatiti
I ti ces opet biti u pravu a ja cu se osmehnuti
Osmehnucu se kada tvoje ime bude prelazilo preko mojih usana
i one budu krvarile kao nekada moje srce.
Osmehnucu se jer moja ce dusa pevati
U tisini sto tvoje ime u vazduhu iza sebe ostavi
I doci cu tebi kao sto kap kise dolazi zemlji
U krugu vecnom
Isparavanja i padanja
I tada, na dlan ces me topao docekati
Kao suzu izdajnicu sto bezi preko obraza
I u secanjima potraziti moje ime
Kao sto bi trazio uvojak kose
Il`neki davno naucen stih.
Mozes mi reci da su tvoji dani podeljeni
Na dane secanja i dane zivljenja
A neces znati da su svi moji dani - dani prezivljavanja
secanja davnih ozivljavanja
sto kopne na izmaku noci.
Mozes mi ponovo reci da bi mi srce u kutiji dao
Da ga pored kreveta cuvam
dok na barsunu kao na odru
Mirno pocivaju snovi
A ja bih mogla.
mogla bi da ti kazem da te jos uvek sanjam, da te jos uvek volim,
Ali reci nista necu, cutacu,
Jer ja i kada cutim - cutim o tebi.
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vjeèito kipi,
Što vjeèito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad proðe vjeènost zvjezdanijem putem
Jedna vjeènost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naæi
Neka ista usta.
Možda æeš se jednom uveèe pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteæi da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove èudne rime,
Oh, ja neæu znati, èežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim æe glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod veèernjih lampa mi æemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci
No vrijeme se kreæe, no vrijeme se kreæe
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut æe oèi, naæi æe se ruke,
A srca se diæi -
I slijepi za stope bivšega života
Njima æemo iæi
Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
jer svaki atom koji pripada meni, pripada takoder i tebi.
Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.
Ja ležim i lagodno tracim vrijeme promatrajuci vlat ljetne trave.
Moj jezik, svaki atom moje krvi, stvoren je od ovoga
tla, ovoga zraka,
roden sam ovdje od roditelja rodenih ovdje od
roditelja
isto tako, a i njihovi roditelji isto tako;
ja sada, u mladosti od trideset i sedam godina, u
potpunome zdravlju pocinjem u nadi, da necu
prestati do smrti.
Vjeroispovjesti i škole još neodlucne povuku se ucas,
ocijenjene na svoju pravu cijenu, al se nikada ne zaboravljaju.
Primam u goste i dobro i zlo; ja dopuštam da govori uz
ma kakvu pogibelj priroda bez smetnje s
izvornom, iskonskom energijom.
Re: Poezija
