Bili smo u "devetci", čini mi se.
Mora da je devetka.
Ako je "prljuga" gor' prva, onda je ona kraj kuċe "desetka", a mi devetka.
Ja.
Tako je, mora bit' tako.
Ludi M, (onaj sto ga je ono pošlo zarobit u Požarnici, pa poludio, onaj što rake sad kopa na groblju), bio bolestan, i meni je bilo samom, sedam dana, biti u rovu.
Nije mi tšeško ni palo, u stvari, dječački ponos se raširio do po sela, ja sam sad ozbiljan ratnik, sam na zemunici, sedam dana.
General i vojska, sve u jednom.
-Ne more čojk sam bit na rovu!
Dadose mi R.
Prvi put na liniji.
I poslaše ga meni, "prekaljenom" ratniku.
Ko djeca smo se igrali, a sad u istom rovu.
Mlađi je od mene, par godina čini mi se.
Glumi borca, ovako sam i ja nekad..
-Hajmo drva nabrati i nasjeċi po šumi, zima ce bit večeras.
-Bježi j*** te drva, evo ima drva.
Imaju dva naramka, ostala od prošle smjene, al neċu ni ja ako neċe on, jebat ga, mogu ja durat zimu, a on ni ne zna sta ga čeka večeras.
Noċ se spustila rano, mogo je biti januar, februar.
Neke godine.
Sjedili smo uz ono malo vatre, do 6, a onda je izašao i po mraku sabiro otpale grane, rezao mladu bukovinu, dole prema potoku.
Mašala je i zbavio, možemo noċ pregurati komotno.
Pušim pred zemunicom, i vidim siluetu kako se približava.
Z. sa osmice, došo da nas obiđe, prije nego prava noċ padne, nema hodanja okolo kad sat usitni.
-Šta ima?
-Ništa, evo zapalio pa hocu R. da isċeram na stražu.
-Borac je stigo, jel?
-Jašta je, eto ga unutra, nanio je drva, more do prekosutra biti.
-Kad se guzica smrzne more se rezati i po noċi.
-Goni ga u p**** materinu.
Čujem ih kako pričaju u zemunici.
Ulazim i gledam staru M48, što je Z. donio sa sobom.
Dok oni tabire seoske dogodovštine, ciljam u bubnjaru pred sobom i okidam.
Klik, ništa...
-Šta ovo nosaš okolo praznu pušku probisvijete?
-Ma ja, odgovori mi, ne prestajuċi gledati u R. i nastavi priču.
Dosadno mi je, a od njih dvojice ništa interesantno.
Okreċem onu 48micu prema R-ovoj, glavi, i ciljam u čelo.
-De ba!, govori, istovremeno odmičuċi pusčanu cijev dlanom.
PRASAK!
Problijedjela lica tri dječaka.
Užas u našim ocima.
Olakšanje u grudima, po spoznaji da ga nije pogodilo.
Rasprava i pominjanje matera, jedni drugima.
-Lijepo sam te pito, što nosaš praznu...
-Jebo ti ona mater, što ċeš ciljati u glavu čojku...
Z. ustade i ode ljut ko ris.
Kako i ne bi bio.
-Hocemo li stražariti po dva sata?
-Hocemo.
-Evo ja cu prvi, probudit ċu te u dvanest.
-Dobro
Žao mi je, ponio sam se ko balavac.
Mogo sam ga ubit.
U p**** materinu, koji mi je k****.
Oj, zamisli, ubio svog, na pravdi Boga.
Nemoj se zajebavati više nikad ovako.
Jesam, i kasnije, moram priznati, mladost ludost, šta li.......
Dvanest je, trebo bih ga buditi.
Ložim vatru u bubnjaru, lijepo je sa one zime utċ i sjediti ovdje.
Kako ċu lijepo zaspati sad.
-Ustaj baksuze, tvoja reda!
-Evo ustajem.
Smiještam se na krevet od granja i slame, prekriven "konjskim" ċebadima, pušku stavljam pored uzglavlja, pokrivam se jorganom, blatnjavim od čizama bivših heroja sa ove zemunice.
-Ustaj majmune, koliko ti puta moram govoriti!!
-Ne smijem.
-
-
-
-Šta ne smiješ p**** ti materina?
-Ne smijem.
-Izlazi ba napolje, nemoj da te ja izbacujem mater ti j***m!
-Ne smijem.
Plače.
Dižem se, otvaram vratica od bubnjare, da osvijetlim zemunicu, sjedim i gledam ga.
Plače, stvarno plače. Trese se, jecajuci na gomili granja, improvizovanom krevetu.
Ne smije.
-Znaš šta je jaro?
-Nemoj ni izlaziti, spavaj, ako smiješ spavati, i čekati da te zakolju, spavaj.
-Ne smijem. Izvini.
-Spavaj.
Izlazio sam nekoliko puta u toku noċi, budio se, instinktivno, ložio vatru, pušio u tranšeu, razmišljao o ljudskoj hrabrosti i gluposti.
Vraċao se u zemunicu, opet ložio vatru, sanjao dječačke snove, prerano odraslog muškarca i čeznuo za jednim očima, što ne hšedoše…
U zoru nas je probudila pucnjava iz potoka.
Dobro ti jutro dječače.
Došli su da i od tebe muškarca naprave.


[Edited by Abulafija on 17-01-2013 at 18:25 GMT]

Eh Amidža...Opet ti i tvoje prekrasne priče...Evo sam se sva naježila...

citat:

---

soraya wrote:
Eh Amidža...Opet ti i tvoje prekrasne priče...Evo sam se sva naježila...

---

citat:

---

Aidatuzla wrote:
amidza, ... ma znas

---

Otišla je.
Da se ne vrati, vjerovatno više nikad, samo što ja to tad, nisam znao.
Ma možda sam i znao, jesam vjerovatno, ali srce to nije moglo prihvatiti, nikako.
Približavala se nova godina, vrijeme zajebano, za muhadžira bez novogodisnjih planova, u centru, u kojem su svi negdje odlucili otići.
Zato je poziv u Berlin dosao kao naručen.
-Dođi, sta ti fali, pismen si, znaš na voz sjesti.
-Dobro si, možda bih i mogao.
-Ma jašta ćes, šta ćes tu, svakako kažeš da nikog neće ni biti za novu.
-Ja, dobro si.
Prije nego što sam mogao i pomisliti, sjedio sam tog decembra, neke od devedesetih, u vozu, što iz Kopenhagena, preko gradova i sela, kojima ni imena nisam znao, juri prema Putgatttenu, pa još dalje do samog Berlina.
Njemačka, san svih izbjeglica tad. Barem ovih po skandinaviji.
Velika je to stvar bila među ljudima, koji nisu mogli maknuti iz Danske nigdje.
Bilo je hladno, bilo je rano jutro, kad sam se u kupeu ušuškao u misli....
Želio sam....
Ko Petrarka što je Lauru svoju želio...
A bježao od misli o njoj.
Bježao od mogućnosti, da možda neće više nikad.
I nisu pomagali ni ostali putnici, ni briga, hoće li me pustiti preko granice, ni radost ponovnog viđenja sa Š.
Ništa.
Nikako je iz glave istjerati......
Tako nekako dođoh i do broda.
Prvi put idem ovim brodom, a da ću u stvari izaći na Njemačkoj strani.
Mi uvijek ostanemo na brodu, dok je isti na doku, nekih desetak minuta.
Nismo imali vize, niti prava da se iskrcamo, tako da smo vjerovatno tad bili ljudi koji su u pomenutoj državi bili najviše puta, a bez da su se ikad iskrcali na njeno tlo.
E ja ću se sad iskrcati.
Prvi put.
Jest, hoću, nema govora.
Al u mudima jedne žene....
Na brodu sam kupio flašu whiskey-ja za Š, i šteku cigara.
Cvijeće, ženi mu, ću kupiti negdje usput u Berlinu, u kakvoj cvjećari.
Red je red.
Lijepo je biti na ovom brodu a ne osjećati se ko najgora fukara, svercer izbjeglički, sto kamči od naroda bon za duhan i alkohol, kao sto obično činim.
Deutchland.
Masa izlazi, i ide prema carini.
Stari švercer, zna kako se najbolje prelazi preko granica, stani u gužvu, istopi se u masi, što bi se reklo, nikoga od carinika ne gledaj, walkman, slusalice, i pravi se da ovako prelaziš granicu svaki dan.
Minimum.
Jest al u k****.
U svoj onoj gužvi, baš mene neko mora po ramenu potapšati.....
Ja se ko biva iznenađeno okrećem
-Yes?
-ölfigghöoqegou9eoirejäposjg
-Do you speak english sir?
-Ja, ja, kom with me.
-ok
Pih...
Polizei der Deutschen Demokratischen Republik!!
I to u civilu, otac ih očin jebo...
Šta se ja imam sikirati, pa ja imam sve papire uredne, ja u stvari mogu preko granice.
Odvedoše me do one šube gdje se pečati u pasoše udaraju, oduzeše mi ovaj moj, i nestadoše negdje.
I nestadoše.
I nema ih.
Od nervoze mi se dlanovi znoje, đe su u p**** svoje lijepe matere, ko da sam Carlos terorist, u najmanju ruku, a ne izbjeglica obični.
Doduše, izbjeglice su im tad bezbeli bile mrže i od samog Carlosa, obzirom na broj istih u pomenutoj republici.
Elem, nema nigdje nikoga, ono putnika što je bilo, je otišlo za svojim poslom, carinici su se takodje pokupili i otišli.
Jedino ja stojim pred praznom šubom, i cekam polic.......
A šta ako on i nije policajac, j*** te otac tvoj, pa on tebi ni značke nikake ne pokaza, ni iskaznice, ništa.....
Ukrade ti levat pasoš, bezbeli...
A hoće se i naputovati s mojim bosanskim pasošem.....
Možda mu za šta drugo treba.
E jebi ga....
Samo mi je još ovo trebalo.
Ipak se pojavi, nakon jedno pola sata.
Milion pitanja.
Gdje?
Kome?
Zašto?
Daj adresu......
Na posljetku me pita imam li para.
Vidi rekoh, hoće bezbeli da mu nesto dam, kud se prije ne sjetih, džandar je džandar, svugdje u svijestu.
Otvaram novčanik, a on mi ga uze iz ruke i izvadi ono petsto maraka što je u njemu bilo, prelista ih, vrati, i zazelje mi sretan put.
Jebi se, mislim u sebi al ništa ne govorim.
Kako ćes kaže, doći do Berlina, zadnji voz je otišao prije sat vremena, a sledeći je tek ujutru.
MOLIM!!
Hodam po luci ko mamen, pričam sam sa sobom, mrznem se u tankoj jaknici, i proklinjem sudbinu, baksuznu, vlastitu.
Na levo krug, na brod, pa opet ganjaj vozove za povratak u izbjeglištvo Avnstrupa.
Došao negdje oko devet naveče, u groznici, ljut i bolestan.
U kafeteriji, su ipak feštali, ali nije mi bilo ni do čega.
Dok se čestitala nova godina, ja sam ležao sa temperaturom od četrdeset, dva limuna i glavicom bijelog luka.

Ovo samo ti mozes docarat

Tvoje price se citaju,covjek se uzivi...tacno mogu osjetit taj put brodom,stojanje i cekanje,strepnja dok ne prodje provjera od zohara i na kraju smrad bijelog luka

Hebo ti sebe,jesi maher  

citat:

---

nadi wrote:
Ovo samo ti mozes docarat

Tvoje price se citaju,covjek se uzivi...tacno mogu osjetit taj put brodom,stojanje i cekanje,strepnja dok ne prodje provjera od zohara i na kraju smrad bijelog luka

Hebo ti sebe,jesi maher

---

Idu borci, olovski junaci.....
Ma ide........
Da ne lajem.
-Ljudi, treba ići na Olovo, pomoći borcima, gore je situacija zajebana.
Neko se protivi, neko kaže da neće, neko psuje.
Sto baš mi, nek ide ko drugi, nek idu Kladanjci, Olovljani, njihovo i jest da ratuju na svojim prostorima.
Sto nas baš mora, svaka frtutma strefiti.
Naredba je naredba, ko neće, nek jebe mater, ima zatvor, ako vas nije sramota.
Komešanje, "glasovi razuma", ljudi, red je, i oni bi nama pomogli.
Sramota je.
Stari "dajcovi" se zaustaviše negdje na putu prema Sarajevu. I danas dan pogledom tražim mjesto na kojem nas istovariše, al nikad nisam siguran, svaka mi okuka ista, iznad svake, šipražje, strana, i šumetina.
Krenusmo uzbrdo, dobro smo se pripremili, naoružani smo ko nikad do tad, municije koliko možemo ponijeti, mada nam je reklo da necemo učestvovati u direktnim borbama, nego "samo" pripaziti na liniju, dok ovi drugi, idu u napad ili su negdje u ispomoci, ne upamtih dobro.
Brdo je ko "uz nos" da se penješ, paprat prekrivena rosom je do ramena, dizemo puške iznad glave, da se ne skvase, mozda malo i glumimo ko u filmovima iz Vijetnama, sokolimo potsvjesno sami sebe, da smo strašni i zajebani.
Bukve, Borovi i Jele, se smjenjuju, dva ih čojka "opasati" ne mogu, nebo se nad nama više ni ne vidi, iako je podne, mrak nekakav u po dana.
I putu nikad kraja.
Stajemo, pušimo, tiho pričamo, nastavljamo, pitamo se gdje ćemo u p**** lijepe matere, kome je do rata i osvajanja ove nedodjije i vukojebine..
Vodi nas nekakav čičica i sve se divi našim uniformama, naoružanju, opremi.
Joj, kaže, vidiš ti sile, svaka vam čast momci.
A nama drago, budale, ni ne znamo da nas i čičica sokoli, ovdje ako nas ko i napadne, možemo se samo boriti "prsa u prsa", od ovog drveća, metak ne moze daleko ni proći.
STIGLI SMO.
Dje smo stigli?
Eno dole, jedno sto metara je prvi rov, pa ćemo ovako silaziti dole po trojica na svaki rov, pored kojeg prodjemo.
Šta je ovo, kako je ovo rasporedjivanje vojske, čuj dol' vam je rov, pa hajte.....
ccccc......
Silazimo, polako, korak po korak, pazeći da se ne okliznemo, da ne dignemo buku, pa da nas odnekle ne poskidaju snajperom ko golubove.
PRAZAN
NEMA NIKOGA.
Ja vojske i k****, čuj prazan rov, i to ovdje, pa ovdje iza svake bukve more insan proći ili se sakriti, a ovi ni rova čuvati neće...
Dž govori da mu se ovo ništa ne svidja.
-Jebeš mi mater, ovo je najgore mjesto, na kojem sam ikad s puškom bio u životu. Pa ovde je bolje da su nam palije kake kali il koplja, ovde ni pucat ne mores od ovog drveća.
-Ne mogu, ni oni, zato ne seri, nego hajmo vidjeti kakav je rov, zemunica, valja nam ovdje biti 7 dana.
H ce ostati na straži, a nas dvojica ispitujemo okolo.
Ništa s ničim, nema ni bubnjare, nista, čim bi se mogli grijati naveče ako zahladni, a hoće, dzaba što je ljeto, ovdje je i sad prohladno.
-Haroo!
-Meni se ovo ništa ne svidja
-Meni se baš svidja, mater ti j***m, poslije rata ću na godisnji ovdje sa ženom i djecom dolaziti.
-Ti baš misliš da ce ti neko dat da mu dijete napraviš?
-Daće makar tvoja, mati, ko i dosad što je davala, mater ti j***m, eto nek tebi ko da...
Smijemo se. Mladost začas na frtutmu zaboravi.
-Ej Haro, znaš ti sta proučit?
-Znam sve šta ćeš?
-Samo nemoj Fatihe, ostalo more sve.
DIŽI RUKE, DIŽI, DIŽI, MATER TI j***m, DIŽI RUKE!!!
EVO IH, IZLAZITE!
Bacamo se, repetiramo, skačemo, nisanimo u spodobu u SMB uniformi, pred nama, galamimo, naredjujemo mu da legne, unezvjereno gledamo oko sebe, dje smo, šta smo, gdje su ostali, u p**** materinu, dobro je sto ga Haro vidje....
LEZI DOLE, MATER TI j***m I ŠUTI!
-Nemojte ljudi, molim vas, ja po drva pošo, nemojte molim vas.
-SUTI MATER TI j***m, SAD ĆU TE ZAKLAT, DJE SU OSTALI, GOVORI, DJE SU!!
-Nema nikog, matere mi moje mile, nemojte ljudi molim vas, u mene su sve Srbi jarani bili, ja nemam nista protiv Srba, naćeralo me u vojsku, nemojte ljudi ko Boga vas molim.
-Kaki Srbi, jebo ti Srbi mater?
-Ko si ti?
-Kako se zoveš pederu?
-Rasim
-j***m li ti majku, sad ću te zaklat, nema četnika dok ga muslimanka ne rodi, majku li ti j***m, da ti j***m, LEZI DOLE, NE DIŽI GLAVE.
-Nisam ja ljudi četnik, kakav četnik, ja sam ovdje iz Olova, ko ste vi?
-Matere ti jebachi, eto ko smo, dje si pošo otac te tvoj jebo?
-Po drva, lijepo vam kažem.
-Ovaj je naš ljudi!
-Ustani, ne moraš ležati, naši smo, ispomoć iz Tuzle.
-Oj ljudi, kaki ste strašni, ja mislio četnici me bome zarobiše.
-O fala ti Bože, ostadoh živ.
Pa dje ćeš pred liniju, i KAKA TI JE TO UNIFORMA I k****, I DJE TI JE PUSKA?
-Mi boljih nemamo, ova mi je iz 92'
-E jesi se i naratovo, nova ti uniforma.
Smijemo se opet.
Lokalna jedinica, drže liniju ovdje, a nemaju ljudstva ni da je popune, pa ni ne čuvaju svaki rov.
Nema kaže ovdje ništa, tam' su borbe, vidite one stijene, to je tamo, crvene stijene.
Nema ovdje ništa.
-A jeste opasni svaka vam čast.
-Vidi, u svakog po pištolj visi.
-Haro, majku ti j***m, ti našeg čojka zarobio.
-Ne piše mu na čelu ko je, jebo ti on mater, vidiš da ni oznake nema nikake, možda i jest četnik, DAJ ISKAZNICU KAKU PEDERU, sad ću te roknuti!
Pruža mu vojnu knjižicu, bijeli karton sa ljiljanima.
Naš je, jašta je.


[Edited by Abulafija on 24-01-2013 at 20:21 GMT]

Goni ga u p**** materinu

šta ne smiješ p**** ti materina

j*** te otac tvoj,

pitamo se gdje ćemo u p**** lijepe matere

***

Tacno te insan cuje kako psujes Ne daj da te cenzurisu

citat:

---

Bambi wrote:
Goni ga u p**** materinu

šta ne smiješ p**** ti materina

j*** te otac tvoj,

pitamo se gdje ćemo u p**** lijepe matere

***

Tacno te insan cuje kako psujes Ne daj da te cenzurisu

---