Amidža, slažem se i ja sa bambinom



pročita maloprije ovaj tekst, postavila ona naša tetka forumska pa reko da podijelim s tobom da imaš u vidu

‎"Siroti naši prevodioci! Koliko li je tek njima teško kada pokušaju da prevedu neprevodivo. Piše mi jedan iz Amerike:

"U vašoj priči, koju upravo prevodim, postoje neki nejasni izrazi, pa vas molim da mi ih objasnite. Pišete da je to koštalo kao "kajgana svetog Petra". Odakle znate da je sv. Petar jeo omlete? Ako je, pak, jeo, koliko je mogla da košta ta kajgana kada je toliko skupa? Od koliko jaja? U kojoj valuti je plaćena? Da li bih taj izraz
mogao da prevedem kao: "St.Peter’s scrambled eggs?" Kada smo kod jaja, kod vas sam pronašao izraz "jaje na oko"? Šta je to? "Egg on eye"? Zašto bi neko stavio jaje na oko? Da se možda, kod vas očna oboljenja ne leče jajima? Unapred zahvalan itd."

Jedan drugi me pita u pismu, šta to znači da je mališan bio "pljunuti otac"? Ko mu je i zašto ispljuvao tatu? Da li se kod nas pljuju očevi i kojom prilikom?
Zanima ga, takođe, izraz "buni se k’o Grk u apsu". Zbog čega je taj Grk zatvoren kod nas i zašto je protestovao? I kako je, uopšte, moguće da nekome "padne sekira u med"? Otkud sekira u medu? Zar se med ne čuva u teglama ili zatvorenim posudama?

Sa izrazom "spava k’o zaklan", imao sam najviše neprilika. Kako prevesti na civilizovani jezik, da neko tako dobro i slatko spava, kao da su ga preklali? Da li smo se kroz istoriju toliko dugo klali da nam je pokolj već ušao u metaforične snove?

Prevodioce zanima još i to zašto su za nas toliko udaljena baš "španska sela" (To su za mene španska sela), kad ima mnogo
udaljenijih, kao što su, na primer, novozelandska ili peruanska?
Dobro je da se nisu setili da me pitaju šta znači "rasturi ga k’o Bugarin ćurku" i zbog čega se neko "smeje k’o lud na brašno"? Šta ima smešno u brašnu? Da li kod vas u pekarama rade ludaci?

Ma nista ovo mlada, svaki ozbiljan prevodilac ove izraze mora znati, pa nije on/ona jezik nako nedje naucio
I u engleskom, i svim ostalim jezicima ima izraza, "nidje veze"....
Ovo je bezveze clanak.

citat:

---

MelMel wrote:

Ovo sto si sad napisao, nidje veze.

---

citat:

---

MelMel wrote:

Ma mislim, nas je neprevodiv. Mislim, moze se prevesti, ali nije onda to-to.

Kad sam morala jednom prevesti - hebo sliku matere svoje, fakat sam zastala i tek tad skontala koja je to perverzija od psovke. I to mozemo samo mi izmisliti.

Zato ja Amidza tebi dobronamjeran savjet dajem, na nasem ti to i bez editovanja izdaj. Ubice prevodioci dushu citave price. Ne zafrkavam, iskreno ja ovo.

---

Kukavičije gnijezdo

Let iznad kukavičjeg gnijezda.
Jest, jest, Avnstrup je bio najsličniji klinici iz pomenutog filma.
Ako kažes crno, oni kažu bijelo, ako bijelo, oni crno.
A sve sa osmijehom i ljubaznošću, kakva se rijetko sreće.
Bili smo mladi, drčni, nespremni na to da nam život uređuje polupismena socijalna radnica, o sudbini, da nam odlučuje medicinska sestra.
Poslije rata, bitaka, bijede, straha i zime, metlo nas u bivšu ludnicu, sanatorij, u po šumetine.
I kažu, vidi kako vam je lijepo.
A malo- malo, neko se ubije, neko potuče, neko nekog izbode......
A oni sve sa osmijehom.
-Dajte nam ljudi da idemo neđe bliže bolnici, 60km svaki dan, puno je...
-A valja nam i povazdan čekati u holu, na prevoz nazad.
-Ne stignemo na ručak, zakasnimo na večeru, onaj sendvič što dobijemo umjesto doručka, k**** ne valja ljudi...
-Žao nam je nema mjesta u centrima u Kopenhagenu.
-Pa dobro gospođo, kako juče poslaste onu......
-Sestra koja je pomenutu gospođu poslala, dobila je ukor.
-PA DOBIJ I TI MATER TI j***m U PIČKU, JEBO TI UKOR MATER DA TI JEBO, STA JE UKOR?
-Gospodine, smirite se, nema razloga za podizanje glasa.
-MRSH MATER TI j***m, I TEBI I GLASU!!
-Ajmo rođak, vidiš da ovi ne jebu živu silu, mater im j***m.
-Izlazimo, okrećem se, gledam je kako se smješka, ljubazno.
Najradije bi se vratio i sve joj zube poizbijo.
Nisu ba ni oni znali bolje.
Čuj salata od kiselog ananasa.
Ja se sturio, kad sam vidio ananas, joj, Miki, kako ćemo zasladit, ha?
I pun puncat tanjir navadim, onaj duboki.
Kiselo ko krastavice, insan kad ukiseli..... Kupus.
Fuj!
Ananas.
Al opet, to je samo ručak, smeđe moje, i samo moje oke, se ne bune, samo se smjeskaju, zagrle me i poljube.
Ma jest ću i ananas, jebeš ananas.
-Rođak!
-Sastanak!
-Kakav sastanak, j*** te sastanak?
-Hajde kod A u sobu, nas 5-6 ranjenika, da popričamo.
Jebalo majku, ko da u životu radimo šta drugo osim što pričamo, otkako smo došli ovdje..
-Dobro, eto me za 15 minuta.
Jah.....
-Ljudi, ajmo sutra štrajkovat?
-??
-??
-??
Ha?
-Glađu.
-Kad vide da smo ozbiljni prebacit nas, negdje blize bolnici, a sto dalje odavde.
Boze, s kakim budalama ja ovdje deveram........
-Dobro, samo mene nema sutra do popodne, moram onog Forda voziti u Helsingör, mora mi čojk dihtung na glavi promijenit.
-Ništa rođak, ti dođi, a mi ćemo početi ujutru.
Sledeće jutro sam na bezinskoj stanici popio kafu i jeo vruće doughnut-e, nabolje koje sam ikad i prije, i poslije toga okusio.
I danas u nozdrvama mogu osjetiti miris i ukus.
Ford bi gotov oko podne, ja ga upalih, pa pravac Avnstrup opet.
S parkinga odem smeđim okama, a "punara" tarhanu napravila.
De, kaze zete malo.
Maznuh ja i tanjir tarhane, a onda mi rekoše, da mi jarani štrajkuju glađu....
Auuuuu, majku mu, štrajk!!
Pa ja, joooooj..
Zabij mu, manje ću biti gladan, mozda je i gotovo do sad.
Jest, al u mudima.
Smjestilo nas u tv salu, poredalo 7 kreveta, imamo i televizor.
-Đe si do sad rođak, revolucija počela.
-Aferim drugovi, evo i mene da dam skromni doprinos vašoj borbi za prava, izbjeglica ranjenika i sličnih...
Narod ulazi, izlazi, sestrice se uzhodale, upravnik prođe, sve ispod oka mjerkaju.
Neko nas podrzava, neki pokušavaju odgovoriti od ludosti, neki nas napadaju, što zloupotrebljavamo gostoprimstvo drzave koja nas je primila,i što istu sramotimo, na ovaj način.
A kaze, da sav narod istjeramo napolje, i da zaključavamo vrata.
Ovo je ozbiljno, j*** te.
Sledeće jutro dolaze da nas pregledaju, mjere pritisak, vagaju nas....
A ćute.
Svi ćute.
Dan poslije došla nam i ambasadorica, i onaj amerikanac Frank, psihijatar, psiholog, koji je njeznik.....
Vagaju nas, mjere pritiske.
Pijemo samo kafe i vodu.
I pišamo.
Nismo ni gladni.
Smijemo se, svađamo, zahebavamo.
Pustimo ponekog da nam dođe u tv-salu.
Smeđe oke, naravno.
Kazu, hrana u kafeteriji je nikad bolja.
Sve same specijalitete spremaju, ne bil nas odgovorili od štrajka.
Vagaju nas, pritisak mjere.
A je prestao uzimati tablete.
Za nekoga kome fali petnest centi kosti potkoljenice, i čija je noga sva u fiksatorima, ovo i nije baš najpametnije što je mogo uraditi.
Ne osjećamo se bas najbolje, spavamo, pijemo kafe, vodu....
Vagaju nas.
Gubimo kilu po danu.
Došli su i novinari, intervjue nekake opet dajemo.
Kazu da smo bili na vijestima.
Htjelo nas slikati, ja jedini stojim, ostali niko ne more, il su u kolicima, il na štakama, il slabi..
De kaze, uzmi i ti te štake, da vas slikamo.
Ne mogu ziv ostati od ostalih poslije..
-Alo ranjenik, de ba uzmi štake, tebi je lakše odšepati, i vode mi malo donijeti.
-Jebo ti mater svoju, ako te dernem ovom štakom, slomit ću ti i drugu nogu, pa nek ti i tu centi kosti fali!
Mladost.
G. Telefon!
-Dobar dan
-Ovdje ambasadorica.
-Dobar dan, kako ste?
-Sine ti mi djeluješ najpametniji od svih vas (fala đe čula i ne čula, al nisam ništa reko).
-Ti ih pokušaj ubijediti, da prestanu sa štrajkom, djeco poumirat ćete, a nikoga od ovih nije briga.
-Ne znam koliko ću moći.
-Pokušaj.
-Upravnik kaze da vam neće izaći u susret, ne smije zbog politike. Ne mozete vi štrajkom ništa postići, pogotovo ne natjerati nekoga od njih na bilo šta.
-Kaže da i kad bi počeli umirati, on ne smije ništa…
-Ali je rekao, da ako prestanete, bez puno buke, uradit će sve da vas premjesti, u sledeće dvije- tri sedmice.
-Dobro.
Drugovi, vako ćemo.....!
Ma meni se nije ni išlo odavde, nešto pretjerano, ja sam imao svoje...... ma znate već.
Ubijedih ih, nije bilo ni teško.
Izgubili smo svi po 7 kila.
Dvije sedmice kasnije podijeliše nam papire, mooving.
Smeđe oke došle sedmicu kasnije, našlo mjesta i njima.
Ljeto 1996. je ću pamtiti po "bellevue strand", po obnazenim grudima smeđih oka na pomenutoj plazi, po bratovoj posjeti, po prelijepim jutrima u Hellerupu.
Zatišje pred pakao.

Usto sam oko 3 ujutru.
Popio kafu, zapalio, obavio što insan obavlja, sve polako i bez srkleta.
Neću kafe u thermo šolji nositi, u Bosni se barem kafa ima popiti, kad god insan zaželi i gdje god zaželi.
Prva, kuplung, druga- treća, ruski ti je motor sila.
Dobro nije ruski, nego Njemački, golf je, ipak smo u Bosni.
Pošo u Ključ, četiri dana mušičarenja, po krajiškim ljepoticama, A će me čekati, čak mi i kuću dati na ta četiri dana, a on i žena će u stan u gradu.
Preko "skvera" u ljetno jutro, pa dole na Irac, Šicki, Lukavac........
Volim voziti sam, uključiti player, slušati ono što mi se sluša, malo odškrinuti prozor, zapaliti.
Doboj.
Kod Zenice se vec Bosna polako budi.
Iako, nekako tromo i nesigurno.
Ni traga onim gužvama po ulicama mog djetinjstva, nigdje užurbanih radnika, tek poneki, čeka autobus na osamljenoj stanici.
Ni auta nema koliko bi ih trebalo biti.
Na ulazu u Travnik, ljetna kišica rominja, pola sedam.
Plava voda, naravno.
Pod tendom, uz samu vodu, ogrnut jaknom, gledam konobare, kako raspravljaju, jel im pametno iznositi sve stolove ili samo ove pod tendama.
Espresso, kisela. Dec rakije.
Vrući uštipci, i hladna plata. Vlašićki kajmak i sir. Malo suhog mesa i sudžuke.
Mal cug, velik zalogaj, drukčije ni ne može, dug je put još predamnom.
Ma i nije tako dug, vozio sam puno duže, ali eto.....
Lijepo je.
Huk, vode, kišica što lupa po tendi, cigareta poslije doručka.
Jos jedan espresso.
-De naplati momak!
Prva druga....
Jajce.
Pušim pred ulazom u gradić, na onom proširenju s kojeg se vodopad najbolje vidi.
Kakva ljepota.
Parking pored mosta.
Kafa u nekom od kafića, slušanje naroda...
Volim biti stranac u svojoj državi.
Volim se voziti, ovako bez žurbe, bez pretjeranih obaveza.
Poslije Travnika je ljepota, Jajce, serpentine prema Mrkonjiću.
Gdje god pogledaš vidici pucaju, jedan ljepši od drugog. Bosna, kad je najljepša.
Prodavači krajputaši, bakreni kotlići, domaći med, jagode u teglicama, što ih djeca nude, sunce što vec dobro grije.
Raspoloženje.
Thunderstuck na cd-u, umjesto sevdalinke, niotkuda.
Jako, do kraja.
Repeat.
Gas!
Guma glavu čuva, a u mene nove.
Lijepe se za asfalt, u krivinama.
Zamnom "dijaspora" u audiju.
Neobično im što vide "brata stranca" što dere puteve, koci, pred krivinama, pa opet po gasu, kao da zna svaki metar ovih nedođija.
I ko da zna gdje su patrole, koči, taman pred njima, pa čim ih maši, opet.....
I sve tako.
Smiri se, izludovo si svojih po sata.
Uživaj.
Rijeke.
Svaka ljepša od prethodne.
Bosna
Vrbas
Pliva
Ribnik
Eno tamo je odvajanje za Mrkonjić.
Ključ je pravo.
Kasabica, ko Lukavac.
Opet ne nalazim restoran Bosna lako.
Skoro je podne.
Sijesta pod tendom.
A sjedi sa gazdom, ne prepoznaje me.
Majku mu drugovi, ko da sam ne znam ni ja đe, po sata ja ovaj restoran tražim vozam se.
Začudjeni pogledi naroda.
Ooooooooo G. moj, čujem A, koji me konačno prepozna.
Omijesi dobrodošlice.
- Doktore, ovaj je izgleda neki zajebant ko i ti.
- Rakiju, kahvu i kiselu.
- I vama šta ćete.
- Kake su vode?
- Ne sikiraj se ništa, Ado će te sutra voditi, a večeras ću ti pokazati mjesto na Sanici.
- Šta ima?

citat:

---

Abulafija wrote:

---

citat:

---

soraya wrote:

ovo je tekst uz one fotke koje si postavio nekad davno na Fotografijama...
prošetah se ja virtuelno kroz moj zavičaj i rodni grad
fala Amidža

---

Gledmo snijeg kako pada kroz otvorenu ceradu kamiona, dok se polako spustamo prema selu.
Jos jedna je odradjena, a i Bozic je.
Sedam dana mira i odmora.
Uglavnom se vojska veseli, ovi mladji galame, kuju planove o izlascima, stariji sute, sretni sto su prezivjeli jos jednu smjenu.
Zimska idila.
Prelijepo je.
Prohladno.
Pred skolom nas kao i obicno ceka lokalna balavurdija, dokoni prolaznici, OPA, komandant brigade??
Izlazimo, postrojavaju nas.
Sta on hoce, mater jebo svoju, nije valjda opet.....
Kaze, ne idemo kuci.
A u pm....
Napravilo nam selo zakusku, rucak.
Ej to?

Gledamo poredane stolove u ucionici, svako malo, flasa rakije.
Sjedimo.
Jedemo.
Pijemo.
Nikad nista sladje nisam ni pojeo, ni prije ni poslije toga, niti mi je rakija ikad bolje sjela.
Gladno se valjda bilo dugo.
Umorilo se od kupusa.
Kazu, lokalni gazda, organizovo.
Sin mu nije nigdje, a evo tata kupio vojsku, prasetom i desetak litara rakije, pa sin i dalje nece.
Jebo ti nas, zasta smo se prodali.
AL je ukusno, majku mu j***m i prase, zar more biti ovako ukusno.
Tacno se topi u ustima, i nestaje u grlu, svaka se pora puni energijom i snagom.
Neko zapjeva, neko se pridruzi.
Neko ne pjeva.
Jesmo se i prodali, za rucak...
Ustadoh, omamljen rakijom, sit.
Uzimam pusku, ranac.
Izlazim.
Nocit cu kod djeda, pa sutra kuci.
Lijepo je gaziti suh, smrznut snijeg, sto prsti pod nogama.
Teturam kroz selo, malo zbog rakije, a vise zbog sedam dana mediterana provedenih u.... negdje valjda.
Iz dimnjaka se viju dimovi, ljudi su u toplom, mirni.
Dobro je, sito se, zivo se, mlado se....
Ovo "mlado se" mi je na pamet palo puno godina kasnije, kad mladost vise nije bila nesto sto se podrazumijeva.
Vadim cigaru, i palim na mostu.
Gledam smrznuti potocic, u kojem sam prve ribe lovio ko dijete.
Udisem dim cigarete, duboko...
Ispuhujem ga.....

Sedam dana slobode, nije ni lose.
Ulazim u avliju, kucam i otvaram istovremeno.
Sjedi na otomanu uz sporet.
Stigo si unuche?
Osmijeh, radost...
Ista pitanja.
Koji je to?
Ja sam imo Vis.
Cigara, uz sporet u vrucoj sobi.
Djed i unuk.

Otkako doselih ovdje, gledam prekoputa, u balkon i stan.
Nekako, odmah po useljenju, začuh tonove poznate pjesme, i izađoh na balkon.
Od buke auta, i gradske vreve ne razaznah pravac iz kojeg je dolazila, pa i pomislih da mi se učinilo.
Gledam, u taj pomenuti balkon i stan, vrata otvorena, a na kožnom trosjedu sjedi šezdesetogodišnjak, go do pasa, i gleda televizor.
Dobrodržeći
Pjano neki švedski sigurno, pomislih, i pogled mi odluta dalje.
Nekoliko dana kasnije ista situacija, balkanska melodija, otvorena vrata balkona i onaj do pasa, opet na istom mjestu.
I opet mi pogled odluta.
I tako sve do jedne nedelje, kad su sva vrata balkona, u susjednoj zgradi bila zatvorena osim njegovih.
I ne bi više greške, zemo je sigurno.
I počeh ga zagledati.
Uvijek na istom mjestu na trosjedu, zagledan u tv ispred.
Nekad sa glasnijom muzikom, a nekad sa tišom.
I tako stalno.
Danima
Mjesecima
Uvijek na istom mjestu, od jutra, do kasno u noć.
Mahnuh mu jednom.
Raspriča se nešto, ali pola nisam čuo.
Dođe, sjede kod mene na balkon.
Vlaška krajina.
Ko momčić prispio u Švedsku.
Dovelo ga.
-Imaš li koga?
-Imam, imam, majku i oca.
Otac je u Malmö, goni ga u pizdu materinu….
Klasična prica o egoizmu, strahu, patrijarhalnosti.
Prijevremena penzija.
Televizor.
Trosjed.
I tako svaki dan.
Više ga nisam pozivao.
Nekako mi se učinilo da u njemu nema duše.
Potrošila se na ovom sjeveru ili je nikad nije ni bilo.
Trosjed
Televizor
I tako svaki dan.
Danima
Mjesecima
Godinama.
Evropa.
Integracija
Asimilacija
Ludilo, najvjerovatnije.
Žalio sam ga danima, al mu pomoći nisam mogao.
Kako ćes pomoci nekome, ko misli da mu je dobro.
Gledao sam ga s užasom, pomislivši da ce i meni život tako prolaziti.
Trosjed
Televizor
Krevet
Bolje ne živjeti, nego tako….
Kad jedan dan ga nema.
Ni drugi.
Prodje i hefta, meščini.
Pojavi se na balkonu debela plavuša, njegovih godina.
Sad sjede zajedno, pričaju i gledaju televizor.
Pa nestanu na sedam dana, valjda žive sedmicu kod njega, sedmicu kod nje, šta li…..