citat:

---

Aidatuzla wrote:



ma nemas ti pojma

---

citat:

---

Aidatuzla wrote:

zasto mislis da me to zanima?

---

citat:

---

Abulafija wrote:
Otkad se nisam niceg prisjetio



Nisam nekakav veliki ljubitelj auta, al sam, za zivota u Kopenhagenu, znao cesto otici na pumpu u blizini doma, nedeljom uglavnom, pranje, lickanje, i naravno zemljaci.
Jednom sam tako dosao peugeot-icem 206, kupio momcina sebi, godinu star od nekakve zene, stao ja na noge, moze mi se.
Zavrsio pranje i ulickavanje, i stojim onako na bezinskoj, pusim i da mi je da naidje ko poznat, da sutnemo tockove koji put, i promuhabetimo koju.
Nisam ja ni do po cigare doso, kad staje peugeot 307, metalik sive boje i otvori se prozor.
Prica meni cojk nesto na talijanskom, sturi se on. Ja mu odgovorim na engleskom da ga ne razumijem.
On se poce smijati, i na odlicnom engleskom kaze, izvinjavam se, mislio sam da si talijan (jebalo majku). I tu ja naravno pridjem da vidim, treba li sta cojku pomoc. Kaze on ne treba, nego eto doso da opere auto, ima nekoliko sati do aviona, a ne zna sta ce sa sobom (od rent-a car auto, by the way, AVIS)
Haj reko, super.
Ode Talijan u benzinsku da kupi zetone za pranje i usisavanje, a ja ga gledam u odlasku i nesto kontam, bas su ovi talijani gospoda. Nekakve lijepe sive pantole na njemu, crna rolka, lijepe crne cipele, otmeno drzanje, siroka ramena, prijatan osmijeh pedesetogodisnjaka sa iskustvom. Ovakvima zene daju, i bez da zaiscu. Bezbeli cojk i s parama, za Armani radi, mora biti.
Izlazi i nosi dvije kafe, u papirnim soljama. Volim popiti esspreso iz ovih papirnih solja na benzinskim pumpama, ma sta danci govorili za benzinske pumpe i kvalitet kafe na njima. Oni svakako piju samo filterusu, ona ne more bit dobra ni kad bi je u po Brazila pravili, sve sa frisko samljevenim zrnima.
Daje mi jednu solju, vadi cigarete i nudi me.

-Otkud u Danskoj, kaze radim za Armani pa bio na ovom sajmu odjece u Bella-centru.
-Jel rekoh, bas lijepo.
Raspricali smo se o svemu i svacemu, ja zapalio jos jednu, on pita ko sam i odakle sam, ako vec nisam talijan.
Kako je u Bosni, jel sve po tabijatu, dje su mi otac i mati, i jesu li zivi. On je kaze iz Milana, i rado se sjeca Sarajeva jos od olimpijade.
-Ej reko, ti bio na olimpijadi, kaze jesam. A meni drago, vidi ga sto je dobar cojk, skoro zemljak, makar na ovoj benzinskoj pumpi u ovoj skandinavskoj nedodjiji.
Ode da ostavi auto u praonicu, to su one poluautomatske praonice, udjes, ostavis auto, izadjeh, ukucas kodove, i ono se pere. kasnije ga izvezes, pa mozes nastaviti sa usisavanjem, poliranjem, ili jednostavno otici za svojim poslom, dalje.
Vrati se, komentarise mog peugeot-a (na mom leugeota), kaze najljepsi model poslije 205-ice.
-Jest rekoh i ja mislim tako.
U ugodnom caskanju uz kaficu, opra se i njegova tristosedmica, on je izveze i parkira se pored mene.
Ja ga ispitujem o tom sajmu odjece, pitam ga zna li Armanija, i kazem da mu zavidim na zenama, koje se krecu u njegovom dunjaluku.
Smije se, i govori da nije bas sve tako sjajno, da je Armanija vidio nekoliko puta u zivotu, s njim razgovarao, i da je lijepo nositi dobru i kvalitetnu odjecu.
Vidim mu nekakve kese na zadnjem sjedistu, od tvrdog papira, i sa karakteristicnim znakom.
Primjecuje moj pogled i kaze, da mu je ostalo par koznih jakni, nije prodo, i da ce mi ih rado prodati, za nikakve pare, samo da ih ne mora po aerodromima i carinama vukljati.
De rekoh, da vidim.
Otvara auto, pokazuje mi.
Ja se u ovu vrstu garderobe razumijem ko izvjesna Mara u zakrivljen muski polni organ, al Armanijeva jakna kosta tauzenku maraka minimum, kaka god da je, tako da tu ne more biti greske. A ovi nasi ce svakako kupit i g***o, samo ako je kaka markica na njemu.
-Nemam ti ja rodjo para za ovo, govorim ja talijanu, a oci mi svjetlucaju ko dijetu pred slasticarnom.
-Ma daj mi nesto simbolico, koliko sam hoces, eto imas tri jakne, pa ti sam reci.
-Sta da mu kazem, ni sam ne znam, u novcaniku nikad ne nosim pare, sad mi bas krivo. Da nosim, izvadio bi 5 stoja i reko, to je sve sto imam i ne bi me bilo sramota, a ovaku, dje cu cojku reci 500DM, a jos mi kafu platio, i sve vako lijepo samnom.
Ma jarane, ja nemam na banci vise od 500DM, govorim ja njemu, a to je tebi malo, tako da nemamo o cemu dalje pricati.
Kaze on, nema veze, ja znam da lopovi po Evropi ove jakne prodaju za trecinu cijene, kad mogu oni tako jeftino, mogu i ja nekad nesto nekome, jeftino dati. Moze za 500DM
Ja u svog pezoa sjednem, on u svog i zamnom.
Na prvom bankomatu podignem pare, dam mu ih, on meni jakne, pozdravimo se ko stari jarani, da mi cak i broj telefona u Milanu, ko biva, ako kad dodjem, da se obavezno javim, i svako sebi....
Nazovem jarana, bivseg sanera, ko ce bolje prodati 3 armanijeve jakne od njega.
"Jebo ti Armani mater, i talijan na benzinskoj, okreci auto i za njim, zaj*** te za pare, majmune jedan glupi!!!", cuje se s druge strane slusalice, i ja naravno shvatam da sam prevaren.
"Talijana" zglave nigdje nema, sreca jakne smo uspjeli za 500DM prodati nekakim arapima par mjeseci kasnije.
Iskreno, nisu ba bile uopste lose jakne.

---

Naidjoh na stari post od @Dalile dok podforum dijaspora nije ni postojao. Zelim ga podijelti ovdje sa vama.

citat:

---

Dalila wrote:

Od Pocetka

Ljudi me cesto pitaju sta sam i odakle sam. Zamislim se dobro prije no sto odgovorim. Bosna mi je majka, tu sam rodjena, tu prohodala,govoriti naucila.
Bosna mi je oblik dala.

Malezija mi je pomajka, ona me odhranila, naucila me da postujem i razumijem ljudsku raznolikost koju u Bosni nikad nisam upoznala. Naucila me da ne dijelim ljude po bilo kojoj osnovi osim na dobre i lose. Malezija mi je dala priliku da rasirim krila, da ostvarim svoje snove pa bilo kakvi da su. Bas kao sto roditelji daju svom djetetu svaku sansu da se snadju u zivotu, tako je i Malezija meni.

I opet se zamislim.

Sjecam se daleke 1992, Novembar mjesec, vrijeme kisno i nikakvo, potpuna reflekcija raspolozenja na autobuskoj stanici u jednom gradicu u Bosni taj dan.. Nas 15, 30 roditelja i po koji djed i nena su tu, svi tuzni i placni. Put dugacak i naporan. Tri dana se vozimo do Zagreba po blatnim planinama, i skrivenim puteljcima, da nas ne vide, da ne pucaju na nas. Granicari nas drze 18 sati pred granicom, ne daju da predjemo u Hrvatsku, ko zna zasto, a kao da je onda razlog i trebao. Sjedamo u avion svi u svojim mislima. Svaki put kad se okrenem vidim nekog drugog kao rukavom brzo obrise suzu na obrazu, prije no sto i izadje iz oka kako treba. I tako 12 sati do Kuala Lumpura.

Nastojim da ostanem jaka, ali slika mog oca mi je urezana u sjecanje, slika njega kako nastoji da ne zaplace na autobuskoj stanici, nastoji da istisne nepostojeci osmijeh na lice da me ne sekira. Znam da su i ostali plakali, naravno da su, ali slika njega koji je uvijek bio stijena u porodici kako se bori sa poplavom suza, me skrhava bespovratno. Nastojim da barem placem bez glasa, a vise ni sama ne znam zasto. Nisu me nikad ucili da je plakanje na bilo koji nacin sramotno, niti da su oni koji placu slabici. A opet nekako osjecam da nije u redu, da ne trebam…Polako tonem u san, nemiran i nelagodan, ne sanjam nista, to znam, ali nesto me pritiska, nesto sjedi na grudima i ne da mi da disem. Pitam se po ko zna koji put, da li je sve ovo velika greska? Mozda nisam trebala otici, ostaviti cijelu porodicu u ratu, otici.... sa svega 17, zaboga, kako cu sama sa 17 godina donositi pravilne odluke, kako sama sebi napraviti zivot kojeg se necu stidjeti ni pred znanim ni neznanim. Sta ce biti s mojom porodicom, kako se uopste cuti s njima s telefonskim vezama u prekidu i zatvornim cestama u Bosni. Tuga, nesigurnost i potpuno beznadje nikad nisu bili tako jaki kao sto su bili tada u mom 17-godisnjem srcu.

A onda carolija - jer u tom momentu, nista drugo nije bilo ravno tom osjecaju.

Izlazimo iz aerodroma a vazduh ljetnji topao i mirisan do besvijesti! Taj miris jos uvjek pamtim, miris karanfilcic-zacina. Ostar i dubok kao cimet, ali jos sladji i opojniji. Gdje god da se okrenem - zelenilo, tropsko rastinje i cvijece u najvatrenijim bojama, u oblicima koje ni u knjigama poznavanja prirode i drustva nikad ne vidjesmo. Svjetla na ulicama kao da je Nova Godina vec stigla u grad - svako drvo obasjano ukrasnim lampicama, i svjetluca kao novogodisnja jelka. Ljudi se oprastaju na aerodromu ali ne placu, smiju se i grle, govore nesto na jeziku nama nepoznatom.

Nevjerovanto!! Gledam svu tu Boziju ljepotu i pitam se, da li uopste postoji ono odaklo smo mi upravo dosli?!?! Nevjerica mi je napisana na celu. Ne mogu da povjerujem da se ovaj predivan svijet nece rasplinuti pred ocima poput nedosanjanog sna, i sve ce opet biti blatnjave ceste i sitne duse u uniformama. Da li je moguce da se neciji zivot promjeni ovoliko u par dana? Ne mozes a da se ne osjecas poboznim, da ne osjetis Njegovu moc, pa ma kako ga ko zvao.

A carolija se ne rasplinu, ne nestade s prvim zracima sunca naredno jutro, nego se nastavi dan za danom, svaki put veca i mocnija, katkad iznnadjujuca, ali nikad s namjerom da zastrasi i nagna nas putnike namjernike da se pokajemo sto se upustisimo u igru s njom.

Sjecam se sve ijednog svog ´prvog puta´ u Maleziji. Sad su vec mozda milioniti ali se prvi ne zaboravlja. Kad prvi puta ugledah hibiscus, taj orientalni cvijet koji su nase majke s paznjom odgajale u kucama kao malo dijete, kako bezbrizno raste, divlji kraj ceste; kuce bez radijatora i prasnjavih podruma punih uglja; ljude kako jedu u javnosti koristeci se cistom desnom rukom umjesto kasikom, i hranu 1001 mirisa, okusa i izgleda, svaki put bi mi se oci razgoracile kao djetetu u slaticarnici.

I tako momenat za momentom, dan za danom vec vise od decenije. I dalje se pitam ko mi je majka a ko pomajka, i ko je na mene uticao da odrastem ovako kako jesam i postanem bas ovo sto jesam. Mada mi vazno nije, jer obje me vole i ja ih obje volim svom dusom. Ja sam ono sto jesam zbog njih dvije i hvala im za sve jer su napravile zenu od mene, zenu ponosnu na samu sebe i na ono za sto stoji......

---

citat:

---

Dalila wrote:
Prvi Bajram u Maleziji

Malajci, kao etnicka grupa, su svi muslimani, i njihov najveci vjerski praznik u godini je ramazanski bajram, poznatiji u Maleziji kao Hari Raya Puasa. To je naravno prvenstveno zato sto je ramazanksi bajram propisan muslimanima kao takav. Doduse, ja cvrsto vjerujem da je to donekle i zbog toga sto ovaj praznik dodje nakon cijelog mjeseca posta, a posto malajci izuzetno cijene dobru hranu, ramazanski bajram im dodje kao otvorena dozvola za dnevnu gozbu, i pri tom, dakle, razlog za jos vece slavlje. Da sam vjerovatno u pravu pokazuje i to sto slavlje ramazanskog bajrama u Maleziji traje citav mjesec - tacno onoliko vremena koliko je provedeno u postu. Skoro kao da jedan cijeli narod pokusa nadoknaditi za sve nepojedeno tokom Ramazana.

Kuala Lumpur je potpuno prazan tu prvu sedmicu Ramazanskog Bajrama. Sjecam se svog prvog Bajrama u KL-u – kako Kuala Lumpur zovu njegovi stanovnici od milja - nas petoro, tada vec studenta, smo razgovarali da, kad bi kojim slucajem legli na najprometniji autoput u gradu, sasvim je vjerovatno da bi se dobro naspavali prije no sto bi se neko ljutito nasadio na automobilisku sirenu, ljuteci se na kretene i svakakve ideje koje im padnu na pamet.

Cetiri miliona ljudi u zivi u ovom gradu, a za Bajram on izgleda nesto poput opustosenog grada u osrednjem, naucno-fantasticnom filmu o eksploziji nuklearne bombe. Ili jos tacnije – sjecate li se kaubojskih filmova sa Dzon Vejnom koje smo gledali kao djeca, nedjeljom popodne? Kad Dzon Vejn ponosno ujase na mracnom konju u potpuno opustoseno malo mjestasce gdje samo “bar-tender” daje znake zivota? Eh, tako nekako KL izgleda prvih dana Bajrama.

Za prvi Bajram u Maleziji za nas Bosance bio je organizovan put u jedno sela na zapadu Malezije. Malo, slikovito mjestasce sa drvenim sojenicama, bez cestite ceste, I ogradjeno s dvije strane pravom pravcatom dzunglom s majmunima i pitonima a na trecoj s izlazom na more.

Svakog od nas je prihvatila jedna od porodica u selu da nas ugoste par dana. Bili su to nevjerovatno topli i prijatni ljudi. Djeca, ko djeca, rodjena u udaljenom ruralnom dijelu Malezije, nisu nikad prije vidjela bijelog covjeka uzivo - mi smo im bili zanimljiviji od lokalnog vashera koji bi povremeno prosao kroz selo. Tako bi se par njih obuceni u laganu odjecu od batika – malezanksog platna oslikanog rukom, i bosonogi, brze-bolje skupili oko nas, ali jos uvijek na pristojnoj udaljenosti, u slucaju da nismo bs tako bezopasni kao sto izgledamo, i gledali u nas netrepcuci.

Domacice obuceno u sarong suknje, majice kraktih rukava i ovlas prebacene marame su iznosile hranu pred nas, i stavljale je na sto koji je nazlost, na visokoj temperaturi i u kuci bez klima uredjaja bio opsjednut muhama, od kojih se nista nije moglo odbraniti. Jos uvijek imam jasnu sliku koliko sam se neugodno osjecala u tom momenu jer nisam zeljala uvrijediti ljubaznu domacicu, i ispasti arogantna bjelkinja za koju hrana u malajskom selu nije dovoljno dobra, ali zaista samo pomisao da se izborim s rojem muha za zalogaj mi je stvarala sliku tog zalogaja kako biva impulsivno izbacen iz mog stomaka vani!

‘Ah’, dosjetih se savrsenom izgovoru, ‘ako vam nije tesko ja bih se istusirala prvo da se malo svjezim prije nego sto jedem’ toplo se nadajuci da ce neko do tada pojesti barem pola od onog sto je izneseno. Naravno jezik je bio ogromna prepreka u tom periodu, ja sam govorila engleski tek pomalo, a malajski nikako a oni nisu govorili engleski uopste.... Tako da samo se sporazumjevali najvise gestikulacijom. Najvise zbog toga sam pomislila da me domacica nije razumjela kada me je umjesto u kupatilo izvela vani u dvoriste, zatvoreno drvenom ogradom, i dala mi u ruke sarong i peskir! Pokusala sam joj ponovo obajasniti da meni treba kupatilo a ona se ljubazno osmjehnula i pokazala mi a ogromnu kantu punu vode, i manju plasticnu posudu sa kojom, u tom momentu mi sinu misao, bih ja trebala vaditi vodu iz vece kante i okupati se. Vani!!

Poenta saronga, to sam kasnije shvatila je bila ta da jedan omotas oko sebe i ispod njega skines svoju odjecu i onda se kupas PREKO tog istog! Mislim da mi konkretna tehnika nije postala jasna cak ni 13 godina kasnije, ali u teoriji to je bilo to. A djeca su se ko kakvim cudom bas u tom momentu sva nalazila s druge strane ograde vireci kroz pukotine!!

Zahvalila sam se domacici, oprala ruke i umila se i vratila nazad u sojenicu, zatrazila casu soka, uzela kolacic od rizinog brasna i samljevenog kikirikija jer dodje zamotan u list banane, tako da mi se ucinio prilicno “siguran” i pokusala gledati malo lokalni TV program, jer nije bilo govora o mogucnosti bilo kakve dublje konverazije izmedju nas.

Naredno jutro je pocelo mnogo bolje. Bio je to dan pred bajram, i nas 20-tak Bosanaca se pridruzilo mjestanima da ocistimo seosku dzamiju, sto nije bio narocito veliki zadatak za toliko nas. Za svega 3 sata dzamija se sijala kao nova, cvijece je bilo zasadjeno u dvoristu i ograda oko dzamije bila ukrasena sarolikim svjetlima, kao sto je to obicaj u Maleziji za svaki praznik. Zadovoljni ucinkom svog truda, krenuli smo prema periferiji sela, gdje su nas ogranizatori cekali. Na kraju sela ukazala se povelika cistina, ocito tek napravljena jer su mjestani jos uvijek krcili siprazje a posjeceno drvece papaje i kokosa je lezalo u istom polozaju u kojem je palo. Ne znam zasto, ali i dan danas slika tropskog voca kako raste na drvecu, me apsolutno fascnira! Nekako me vrati u stvarnost da sam stvano u tropima!

Jedan od mjestana mi je prisao sa svjeze ubranim kokosom jos uvijek zelene kore, i s ogromom macetom, vjesto odsjekao vrh, i pruzio mi orah zivo gestikulirajuci da ga prinesem usnama. Nepovjerljivo sam to i ucinila, ispocetka samo uzimajuci mali majusni gutljaj a onda veci i veci.

Tek nakon prvih utisaka shvatih i zasto je cistina bila napravljena – mjestani su gradili kucu jednoj od mjestanki jer je odlucila da svoju sojenicu u kojoj je zivjela preko 20 godina, ostavi sinu i njegovoj tek vjencanoj zeni. Nije bilo niti govora da bi svi mogli nastaviti zivjeti u istoj kuci jer su seoske sojenice ovdje gradjene vrlo male, sa svega dvije sobe i vanjskim kupatilom. Njena nova kuca je zaista bila zavrsena za samo jedan jedini dan! Nisam mogla da vjerujem ali kuca je bila potpuno useljena sutradan ujutro i tu smo cak popili kafu kad smo otisli da joj cestitamo Bajram...

---

Ja sam otiso, prvo u Sloveniju, naso mi komsija poso u Savi, lijep poso, za masinom sjedis, one gume dolaze, ti ih malo obradis...
Lijep poso.
Lijepa i para, al ne potraja dugo. Mladost.
Pobijem se s nekakim, i iscerase me, ko vele, mlad je snaci ce se.
Meni se u selo u Bosni nije vracalo. Sta cu tam, otac me cero da radim na zemlji, ko Bog maglu, a pare neda zglave, kad bi na sijelo poso.
I ja tako sjedim u nekakoj kafani u Velenju, kad nekaki pricaju, da imaju dvojica zidara, duplu dnevnicu daju, ko hoce radit s njima.
I ja ih upitam, pa poslije i nadjem te zidare.
I daju oni meni poso.
S njima ti niko nije mogo radit, radnik im trajo dan- dva i gotovo. Nemere niko s njima.
Njija su dvojica, i ti nemeres stic za njima, dodaj ciglu, daj malter, idi ovo, daj ono.
Al jesu davali duplu dnevnicu.
Radio ja shnjima jeno tri mjeseca i dopizdilo mi, da izvines. Imam para, ne znam kucu shnjima, a ne merem trosit, nemam kad, oni mene dovuku u sobu oko deset navece, a izjutra u pola 7 dodju po mene.
I ja reko necu vise.
I 'odo po onim kafanama, pio, naso i jednu slovenku, iso njoj stalno.
I jednu noc se zapijem i kasam od nje izlazio, ja vidim neki slovenac meni njesta govori, na cesti kod nje prid kucom. Ja naki pjan, nisam ga ni sluso, neg' ga sastavim odma medju oci, i nastavim svojim putom.
I sutra ti meni poziv dodje u SUP da se javim.
I ja tam, kad otaj sto sam ga osino sjedi, da mu vidis dagme na celu.
Moj ti pobro, oto je bio inspektor neki, a i on je iso otoj mojoj slovenki, i on je mene sceo ocerat, da nejdjem vise tam njoj.
Ubili su oni ljeb u meni, i iscerali me iz Velenja, kazu ako me opet vide, necu se dobro provesti.
Do avtobusa me doveli, za Bosnu.


Dodjem u selo, a tam samo sto nije pocelo. Narod se pripo, znas nama su u onom ratu sve zapalili, ni jedna kuca nije ostala.
Svijet izbjego u Hrvatsku i tad bio.
Kasu se vratili, meni otac prico, u kolibama od granja spavali, za kilu zita se radilo povazdan.
I sve kucu po kucu pravili.
Sreca otac i njegovi imali vola, pa ga upregnu i radi. Na jednoj strani vuce vo, na drugoj otac, i ori, drljaj....
Po dana vo ore, i nemere vise, nema snage, moras ga pustit da odmori i da pase.
Pa ga tek sutra mores opet upregnt.
I napravise opet selo, i skucise se svi.
Zemlja dobra, a i bilo je vala, polijepo. Eno sad sve ostalo.
Mi izbjegnemo u Hrvatsku, culo se da ce bit frtutme, znas, a parok za nama dodje.
Kaze vratite se, na svoje, na rodnu grudu.
Sta cete u tudjoj zemlji.
I mi se vratimo.
Srbi dosli, pofatali naroda dosta, pobili, u logore ocerali.
Parok pobjego dan prije.
Prico narod da je pogino, da je u logoru, kad poslije ga neki vidjeli po Hrvatskoj. Sceo ga tuc' narod.
Ni ne znam kako sam doso ovdje, ma znam, al.....
Ko i svi, nista tu nema, nesto....
Moji su u Hrvatskoj, nisu daleko od kuce, idu u Bosnu kad god im sta treba. Mati kaze, ovo u Hrvatskoj nista ne valja, daj ti meni iz Bosne...
I dan danas tako.
Sve bosansko kupuje.
A u kucu nikad vise nije otisla.
A eto je pred nosom.
Otac bi se vratio, al mati nece ni da cuje.
Ja im nudio pare, da im kucu opremim, al.......
Sad mi im valja u Hrvatskoj pravit, ne mogu ih pustit da u onoj maloj zive vise.
Da ti pravo kazem mene nista ne vuce dol.
U Bosni nemam nikog, selo zapaljeno, narod se razbjezo, izgino...
U Hrvatskoj su mi otac i mati, brat, al drugog slabo koga znam. Malo ovih mjestana, al to je sve mraka, ti slavonci, madjari......
Ne volim ja njija.
Odem, jasta, obidjem mater i oca, nasikiram se, posvadim, svaki put, jal s njima, jal s bratom, jal sa sestrom, kad sa zetom dodje iz Slovenije.
Ma dje cu se vracat, u mene je ovom malom 5 godina, nema meni ovdale maknt nidje, jos najmanje petnest.
A onda vise i nisam nidje prispio.........

[Edited by Abulafija on 21-02-2014 at 09:27 GMT]

@Abulafija, sunce te zarko ogrijalo, haman ti nisi po prici los djecko, sem, sem da ti nije bas dobra karakteristika, nadam se da je to bilo u mladosti, da se volis shorati, eeee to nije dobro, man se tog belaja.

Helem, slozio si tipicnu eglenu jednog Balkanaca u dijaspori i na duzi period gledano, nemoze ti to na dobro izaci, nadam se da si se opametio.

citat:

---

Ma dje cu se vracat, u mene je ovom malom 5 godina, nema meni ovdale maknt nidje, jos najmanje petnest. A onda vise i nisam nidje prispio.........

---

Amidza ima novi stajling

citat:

---

Bambi wrote:
Amidza ima novi stajling

---

citat:

---

Abulafija wrote:


Pomamio se
Vidi Bonga sto sjetuje...

---