Izuzetno dobra tema za nas Bosnjake.Oni u RS misle drukcije.Za njih nije bilo zlocina, nije bilo genocida. Ima cak i tako apsurnih tvrdnji kao onda, da su Bosnjaci sami napustali svoje kuce, stanove i sva svoja dobra doborovoljno ostavljali RS, valjda iz "ljubavi" prema toj tvorevini, koja je po nekima puno, puno starija od BiH. Ima i ona druga, da su Bosnjaci sami rusili svoje vjerske objekte a onda to pripisivali Srbima a ima i ona treca, da su Bosnjaci sami sebe ubijali pocev od Sarejava pa sve do Srebrenice.

Bilo kako bilo, dobro je prezentirati ovakve sadrzaje da Bosnjaci znaju, da pamte i da vise nikad ne dozvole da se nesto slicno ponovi.

Ovaj laktaski kabadahija svrseni ucenik SPO mesarski smjer, kasnije navodno zavrsio Fakultet politickih nauka u Beogradu, ne prestaje da prica stare price kako bi zadrzao vlast. Sve ono sto on prica vecina u RS prihvata "novo za gotovo" a niko od bosnjackih politicara ne reagira, sto mu daje za pravo da i dalje prica slicne price.


"PODSTICANJE MRŽNJE: - Izjave poput one Biljane Plavšić da su muslimani genetski kvaran materijal, stavovi Milorada Dodika kako ne mogu suditi sudije muslimani i da se ne može vjerovati muslimanima predstavljaju nedvosmislene primjere činjenja i podsticanja mržnje i diskriminacije na temelju vjere što je sankcionirano nacionalnim zakonodavstvima svake demokratske države svijeta i svim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama. Musliman je univerzalna vjerska kategorija kojom se označavaju ljudi koji prihvataju islam kao svoj svjetonazor i duhovni okvir, bez obzira na njihovu nacionalnu ili državnu identifikaciju.

Dodikovo posljednje pojašnjenje da je govorio u političkom kontekstu i da je upotrijebio termin musliman, misleći na Bošnjake, govori o novoj opasnoj i prijetećoj dimenziji negiranja nacionalnog imena i identiteta Bošnjaka. Nakon poricanja genocida u Srebrenici, Dodik negira nacionalni identitet Bošnjaka smještajući bošnjački narod isključivo u vjerski identitet, čime pokazuje podcjenjivački i negativan odnos prema sveukupnim vrijednostima bošnjačkog naroda. Devedesetih godina XX stoljeća iz Beograda je po istoj matrici vršena propaganda i pripreman teren za rat, kada je Bošnjacima negirana zasebnost i nacionalni identitet, a njihova vjera predstavljana kao opasnost i nužno zlo koje treba svesti na njima prihvatljivu mjeru i čvrsto držati pod kontrolom. Takva matrica je rezultirala genocidom, počinjenim od strane vojnih i policijskih snaga Republike Srpske, koje su bile podčinjene tadašnjem političkom rukovodstvu. Te činjenice je utvrdio Haški tribunal. Dok je trajala priprema srpskih ratnika za genocid protiv muslimana Bošnjaka, u Sarajevu su Bošnjaci muslimani šutili smatrajući to budalaštinom neodgovorne grupe srpskih ekstremista. Grešku šutnje o novoj opasnosti muslimani Bošnjaci više nikada ne smiju napraviti".

[Edited by Dajdza on 16-07-2011 at 14:56 GMT]

[Edited by Dajdza on 16-07-2011 at 18:12 GMT]

11.07.2011 Srebrenica




Spisak i ukop 613 zrtava (11.07.2011, Potocari, Srebrenica) Dio 1 / 2





Nastavak 11.07.2011

Snagovo

Klanjana dženaza i obavljen ukop 35 civilnih žrtava agresije

Ubice i dalje na slobodi

U zvorničkom selu Snagovo danas je obavljena zajednička dženaza i ukop posmrtnih ostataka 35 žrtava zločina nad civilima Snagova strijeljanih 29. aprila 1992. godine na lokalitetu Rašidov han. Dženaza je klanjana za 35 civilnih žrtava i obavljen je ukop 14 kompletnih skeletnih ostataka i manji dio spaljenih posmrtnih ostataka dvadeset jedne žrtve ovog zločina koji su pokopani u zajedničku grobnicu.



Klanjanje dženaze namaza predvodio je muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović, koji je kazao da se zločin u Snagovu ne može i ne smije zaboraviti. “Neki govore da trebamo praštati, da se trebamo pomiriti i to je ljudski. Ljudski je oprostiti i pomiriti se, ali moramo znati da je ljudski i osuditi zločin i da je pravda za zločin, kazniti ga”, dodao je Kavazović.







Nekoliko mještana, među kojima je i Zlatija Mujanović, preživjelo je maskr ali je izgubilo sve najbliže. Zlatija tvrdi da se 29. aprila 1992. godine, zajedno sa drugim mještanima sela Snagovo, krila u šumi sve do dolaska srpskih vojnika koji su ih doveli pred jednu garažu i počeli ubijati “Kada je započelo strijeljanje uspjela sam da pobjegnem, uzela sam sestru za ruku i počela trčati. Sakrile smo se u jedan poljski WC. Sa nama su bile još dvije žene i dva dječaka, mali Mirnes koji mi se otrgao iz ruku i oni su ga ubili, dok sam drugog dječaka Saliha uspjela spasiti. Ubijene su i te dvije žene, a ja sam pala na njih zajedno sa dječakom Salihom i nismo se mrdali, tako smo i preživjeli” kaže Zlatija Mujanović koja je danas u Snagovu pokopala posmrtne ostake nene Derve, majke Ismete i sestre Edine.



Bilježimo i prvi susret nakon 19.godina između Zlatije Mujanović i Saliha Dogića, dječaka kojem je Zlatija spasila život. U momentu strijeljanja imao je samo četiri godine. Salih danas živi sam u Njemačkoj, a u Snagovo dolazi rijetko, jer kako kaže, niti ima kome, a i pomisao na sve ono što se dogodilo uliva mu strah.



Ratni zločin u selu Snagovo, 19. godina poslije, još nije dobio svoj sudski epilog. Podsjećamo, 29. aprila 1992. pripadnici Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija, uz pomoć komšija Srba, zarobile su više od 800 stanovnika Snagova na tri lokaliteta. Zarobili su civile iz obližnjih šuma, koji su se danima i noćima skrivali od granatiranja i upada naoružanih jedinica. Na lokalitetu Rašidov han strijeljana je grupa od 36 civila, među kojima je bilo trudnica, maloljetna djeca (najmlađem je bilo dvije godine), staraca i odraslih muškaraca. Zločinci koji su odgovorni za ovaj monstruozni masakr još nisu pronađeni i kažnjeni.

Danas su u Snagovu pokopani: Krupinac (Smajo) Himzo 1935, Krupinac (Mehmed) Hatija 1933, Krupinac (Himzo) Senudin 1963, Krupinac (Haso) Azra 1964, Krupinac (Senudin) Mirza 1987, Krupinac (Himzo) Idriz 1966, Krupinac (Haso) Sadija 1968, Krupinac (Idriz) Alen 1989, Dogić (Osman) Šeća 1949, Dogić (Sulejman) Mehdin 1968, Dogić (Sulejman) Zada 1977, Dogić (Selim) Fatima 1971, Dogić (Mehdin) Meliha 1991, Dahalić (Ramo) Hasnija 1945, Dahalić (Ibrahim) Sead 1965, Dahalić (Pašan) Džemka 1965, Dahalić (Sead) Semir 1989, Dahalić (Mujo) Mujesira 1939, Dahalić (Avdulah) Hamdija 1965, Dahalić (Bego) Razija 1966 Sahranjena 2008. god. u Memićima, Dahalić (Hamdija) Esad 1989, Krupinac (Smajo) Senija 1959, Krupinac (Osman) Mirsad 1977, Krupinac (Osman) Mirnes 1985, Mujanović (Osman) Derva 1932, Mujanović (Avdija) Ismeta 1953, Mujanović (Muharem) Edina 1977, Ibrahimović (Husein) Mehmed 1936, Ibrahimović (Husein) Husejn 1945, Salihović (Ramo) Ramiz 1956, Salihović (Ramo) Hatija 1953, Ibrahimović (Ibrahim) Fahira 1974, Ibrahimović (Ibrahim) Mešan 1979, Krupinac (Mustafa) Aiša 1938, Krupinac (Salkan) Hajrudin 1960. i Krupinac (Redžo) Reif 1960.

(Tuzlarije.net)

Snagovo danas...dzenaza za civilne zrtve agresije

Bratunac: Ekshumirani posmrtni ostaci četiri žrtve

Na lokalitetu Pervani, na području općine Bratunac, danas su ekshumirani posmrtni ostaci četiriju žrtava.

„Prema informacijama Instituta, riječ je o žrtvama koje su stradale '93. godine usljed pada Konjević-Polja u Bratuncu“, kazala je Feni glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić.

Pretpostavlja se da je riječ o civilima bošnjačke nacionalnosti, dvije žrtve s područja Zvornika i dvije žrtve s područja Vlasenice.

Posmrtni ostaci su prevezeni u Komemorativni centar u Tuzlu, gdje će biti izvršena sudskomedicinska obrada, utvrđivanje uzroka smrti i uzimanje koštanih uzoraka za DNK analizu da bi se utvrdio identitet ovih žrtava.

Ekshumacijom je rukovodilo Tužilaštvo BiH.

Čengić je najavila da će u toku sedmice biti nastavljena ekshumacija na području Han-Pijeska.

fena

Jedno su price koje su nam pricali Milosevic, Dr.Bora Jovic, Dr.Radovan Karadzic i druga bratja a drugo je stvarnost, stvarnost o kojoj nismo dovoljno znali.

AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE
Pise Dr. Ivo Banac

citat:

---

Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosiri svoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovih ratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo,dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima, Bosnjacima i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda.Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika.Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina. Srpska ideologija osvajanja teritorija Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju podrucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine. Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.

Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim obiteljima su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bosnjackih obitelji dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji.

Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista.

Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije, cija je sintagma - jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeniu vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji.

Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih obitelji dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine provedena je u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom podrucju skoro 1.200.000 clanova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova obitelji dobilo uvlasnistvo i posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda ivlasnistva.

---

Nastavak II
Povijesno, Banjaluka nije srpski grad, "mars smrti" u 1919 i simbolicna naknada za otetu zemlju,


Prof.Dr.Ivo Banac

citat:

---

Pred kraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom. Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banja Luka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 % a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto. Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu. Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore. Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosnjacki grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.
Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista.

Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacenesu samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija oprovodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.

Sazetak

Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji.

Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji suzivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito srpske, obitelji. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena demografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.


Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine
1. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine
2. Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919.
3. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine.
4. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl.novine KSHS 84./1919. godine.
5. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine.
6. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novineKSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine.
7. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od 14. februara 1920. godine.
8. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini.Sl. novine KSHS 111./1921. godine.
9. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije zemljista velikih posjeda zajavne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih stanova.Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine.
10. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine. Znanstveni i strucni radovi
11. Genocid nad buslimanima u Bosni i Hercegovini, agrarnom reformom iz 1918. i 1919. godine, studija financirana od Fonda za naucno istrazivacki rad BiH, Sarajevo, 1991. godine.

Kraj

---

Ramo legenda Dnevnik tv1

Budi posten i hrabar pa svjedoci?

citat:

---

BEOGRAD - Trojica bivših pripadnika posebnih jedinica policije, koji su svjedočili o ratnim zločinima koje su činili pojedini pripadnici srpske policije na ratištima širom bivše SFRJ, optužili su danas Jedinicu za zaštitu svjedoka i Tužilaštvo za ratne zločine da zapravo štite ratne zločince. Policajci su na Konferenciji o domaćim suđenjima za ratne zločine u Beogradu ispričali da su svojim očima gledali na ratištima kako pojedini srpski policajci čine teške ratne zločine i da su odlučili da o tome svjedoče i daju iskaze Tužilaštvu za ratne zločine. Optužili su Tužilaštvo da je ono otkrilo njihov identitet, iako im je garantovana zaštita. "Gledao sam svojim očima kako ubijaju metkom u čelo decu mlađu od 13 godina, kako siluju žene, ubijaju civile. A oni koji su naređivali te zločine su u međuvremenu napredovali", ispričao je bivši pripadnik Specijalnih antiterorističkih snaga (SAJ) MUP-a Srbije Bojan Zlatković. Zlatković je naveo da je svjedočio pred Tužilaštvom za ratne zločine 2006. godine i da je potom prošao kroz "golgotu i torturu", nakon što je ubačen u program zaštite svjedoka, za šta je okrivio Jedinicu za zaštitu svjedoka. "Jedinica za zaštitu svedoka je zapravo jedinica za zastrašivanje svedoka", rekao je Zlatković, koji je u julu ove godine svojevoljno izašao iz programa zaštite svjedoka. Zlatković, kao i penzionisani policajci Jovan Golubović i Slobodan Stojanović, ispričali su da su u svojim sredinama etiketirani kao "izdajnici", zbog toga što su htjeli da svjedoče o ratnim zločinima koje su vidjeli. Oni su naveli da im je motiv za svjedočenje bilo da pokažu da nije cijela srpska policija činila zločine na ratištima na prostoru bivše SFRJ, već samo pojedinci, koji sebe danas proglašavaju ratnim herojima. Dodali su da su nakon pada Miloševićevog režima povjerovali da se Srbija promijenila nabolje. "Bio sam očevidac raznih ubistava, pljački, silovanja i nisam mogao više da ćutim o tome", ispričao je Jovan Golubović. On je naveo da su policajci koji su bili pohapšeni nakon njegovog iskaza poslije 90 dana pušteni iz pritvora "da se brane sa slobode" i dodao da mu i dan-danas prijete. Slobodan Stojanović je ispričao da su njemu i njegovoj familiji, kao i njegovim kolegama Goluboviću i Zlatkoviću, neprestano ugroženi životi, dok su njemu bacilli bombu na kuću i na lokal, a počinioci nikada nisu pronađeni. Tužilac Mioljub Vitorović rekao je da je problem u tome što program zaštite svjedoka ne funkcioniše dobro, zbog čega je zaštićene svjedoke teško na odgovarajući način zaštititi.
Izvor.Nezavisne novine

---