Lična karta genocidne tvorevine

Boze moj sta covjek da kaze??!!

i srpska crkva nastavlja svoju sramnu ulogu

Boze dragi, koliko su neki daleko od istine, koliko nam lazu svaki dan, da bi prikrili istinu. Dakle, laganje je strah od istine, istine kojuu ce srpski narod ipak jednog dana morati spoznati.
Hvala autiorima za prilozene video linkove.

citat:

---

cupo wrote:
i srpska crkva nastavlja svoju sramnu ulogu

---

Po***** se na najmlađu srpsku državu.

dok sam pripremo grah za veceru , buduci da nista drugo nisam naso u spajzu sem konzerve nekakvog crvenog graha i neke kobasice u frizideru koju se nemoze jest osim ako nije dobro necim zacinjena i zamaskirana nekim drugim jakim mirisom i ukusom, naoruzan kutljacom i obavijen velom mirisa kuhanog graha bio sam u prilici gledat na svom crnobijelom kuhinjskom televizoru nekakvu emisiju na PTPC u kojoj je gost bio poznati estradni umetnik i tvorac mnogobrojnih filmskih ostvarenja koja za temu imaju romsku populaciju bivse SFRJ Emir Kosturica.
Odmah sam primjetio da je isti bio napusen (vjerovatno dodikova k..ca) , jer je bulaznio i bulazno o srpskim stratistima kroz historiju te nesto o Ivi Andricu , zatim je presao na pricu o jaranu mu iz mladalackih dana Zlatku Lagumasu , te se sjetio kako su doticnom (lagumasu) u to vrijeme on i njegova skvadra opakih fudbalera dopustali da im vraca lopte kad izlete van terena te bi ga ponekad u nedostatku golmana postavili da bude isti, sto je u mojoj iskvarenoj podsvijesti stvorilo sliku nekog mongoloidnog debila kojem cure sline iz usta , zatim je opet nesto srao o republici srbskoj , a meni padose napamet one ljute kobasice sto ih je moj otac prije rata cesto kupovo a sto ih sad nema za kupit ,mozda bi bile dobre sa ovim grahom , nasro se doticni svega i
svacega ,elem grah bi gotov, te sam sa suzama u ocima zbog luka , moro prec za sto .
odakle nisam mogo vise posmatrat vunderkinda srpske filmografije .

Grah je bio dobar mada je mogo bit slaniji.

Osim metoda, ništa se nije promijenilo: Stvaranje RS - kako je počelo?

Ono što se 9. januara dešavalo u banjalučkom Boriku, na Svečanoj akademiji nazvanoj "Republika Srpska - glas koji se čuje", poništavanje je svih prava Bošnjaka i Hrvata i vrhunac kleronacionalne ideologije koja vlada polovinom BiH.

Red sletova mini sjevernokorejskog tipa, red igrokaza tipa osnovnoškolske predstavice, garnirano citatima velikih srpskih mislilaca, govori Milorada Dodika, Borisa Tadića, Emira Nemanje Kusturice...

Medijska kampanja

"Veliki vođa" Milorad Dodik besprizornim falsificiranjem historije reče da je "RS kao strana u sukobu učestvovala u pregovorima čime je potvrđen njen međunarodnopravni subjektivitet", dodavši da "BiH u vrijeme nastajanja RS nije postojala kao država". Patrijarh srpski Irinej čestitao je rođendan "najmlađoj srpskoj državi", a vladika Vasilije Kačavenda nazvao je RS "pravom srpskom državom".

Pet videopriloga na velikom platnu najavljeno je porukom: "20 godina je prošlo, a ovako bi moglo biti za još 20". Na kraju, završni slet, socrealistička muzika i dječiji poljupci za Predsjednika. Priča se završava 3D projekcijom na Banskom dvoru, svjetlima aerodromske piste u Banjoj Luci i noćnim snimkom tog grada iz zraka.

Slava u RS pokazala je da se, osim metoda provođenja, ništa nije promijenilo u realiziranju 200-godišnjeg plana stvaranja srpske države, pogotovo na lijevoj obali Drine.

Stvaranje Republike Srpske kao dijela velike Srbije ili saveza srpskih zemalja za Bošnjake Bijeljine krvavo je počelo 31. marta 1992. Rat u Hrvatskoj uveliko je trajao.

Bila je 27. noć ramazana kada je počelo puškaranje naoružanih grupica okupljenih oko kafića "Srbija" i "Istanbul". Prethodilo je bacanje bombe u "Istanbul" i nekoliko ljudi je ranjeno. No, puškaranje je bilo uvod u već ranije pripremljen ratni scenarij. Uplašeni Bošnjaci u svojim mahalama postavili su barikade.

Medijska kampanja pod vodstvom Pere Simića, tada direktora SIM radija i novina, danas savjetnika za medije Milorada Dodika, te Vlade Trišića, danas vlasnika BN televizije, puškaranje je predstavila kao "djelovanje Handžar divizije koja je zauzela centar grada".

- Muslimanski ekstremisti drže centar grada i bolnicu, ali slabo naoružani srpski borci čine sve da zaštite srpski narod - govorio je Simić na radiju.

Kontroliran plan

Za to vrijeme stotinu okolnih srpskih sela već je imalo ratne štabove i do zuba naoružane dobrovoljce. Plan je bio kontroliran iz Srbije. Prvog aprila u Bijeljinu ulaze pripadnici Arkanovih "Tigrova". Uslijedilo je "čišćenje" terena u kojem je ubijeno najmanje stotinu civila, uglavnom djece, žena i starijih. Nijedan Arkanov vojnik, kao i nijedan vojnik "Handžar divizije" nije ubijen niti ranjen. Nije pronađena nijedna "zelena beretka" niti uhapšen muslimanski snajperista.

Prvog dana Bajrama grad je zauzet. Bijeljinska mrtvačnica bila je ispunjena tijelima ubijenih Bošnjaka, Albanaca i Roma, a mnogi leševi bačeni su u Drinu.

Tokom agresije na BiH u Bijeljini je ubijeno najmanje 400 civila nesrpske nacionalnosti, hiljade ljudi prošlo je kroz logore i prisilni rad. Protjerano je oko 35.000 Bošnjaka, a do danas niko za te zločine nije odgovarao.

Danas u Semberiji živi oko trećina predratnog broja Bošnjaka. Mahom su nezaposleni i svakim danom ih je manje, a pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda Republike Srpske.

Bijeljinska priča stradanja Bošnjaka i Hrvata nastavljena je pokoljima u Prijedoru, Briševu, Bosanskom Petrovcu, Bosanskoj Gradišci, Bosanskom Novom, Bosanskom Šamcu, Bihaću, Bratuncu, Brčkom, Rogatici, Trebinju, Vlasenici, Zvorniku, Gacku, Višegradu, Banjoj Luci, Kotor-Varoši, Čelincu, Nevesinju, Foči, Tesliću, Čajniču, Šipovu, Sanskom Mostu, Prnjavoru, Doboju, Ključu, Donjem Vakufu, Kalinoviku, Bileći, Rudom, Žepi, Mrkonjić-Gradu..., najstrašnijim torturama u logorima smrti Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača, Luka Brčko, Batkovići, KPD Foča, Sušica - Vlasenica, Kula - Sarajevo..., masakrima u Sarajevu, na Korićanskim stijenama, Tuzlanskoj kapiji..., genocidom u Srebrenici...


http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/75310-osim-metoda-nista-se-nije-promijenilo-stvaranje-rs-kako-je-pocelo.html

Nova hajka balkanskih ratnika
Kako je Andrej Nikolaidis postao terorist
Piše: Srećko Horvat
Veličina slova:

j***m mu književnost: Milorad Dodik i Emir Nemanja K.
Photo: vesti-online.comDa se Nikolaidisa optužilo za „marksizam“, onda bi ova hajka možda i imala smisla, premda bi i dalje bila groteskna, ali optužiti ga za mržnju Srba i poticanje terorizma doista je farsa. Štoviše, da je Nikolaidis prije nekih četrdesetak godina napisao tu rečenicu, vjerojatno bi ušao u čitanke, danas pak čovjek koji je na petnaestu obljetnicu masakra u Srebrenici ustvrdio da u Srebrenici nije bilo genocida kaže ni manje ni više nego – „j***m mu književnost!“

Prije nekoliko godina u Njemačkoj je, kao jedan od bizarnijih slučajeva antiterorističke histerije, jedan sociolog završio u zatvoru samo zato jer je koristio „fraze i ključne riječi“ kojima se koristila neka marginalna militantna skupina, a među njima i riječ „gentrifikacija“. Još jedan od razloga zbog kojeg je bio sumnjiv bila je činjenica da ni on ni njegovi kolege na sastancima nisu koristili mobitele. Policija ga je po hitnom postupku uhitila i u spektakularnoj akciji helikopterom dopremila na sud. Kasnije se, naravno, pokazalo da je spomenuti sociolog, imenom Andrej Holm, „gentrifikaciju“ koristio naprosto stoga što mu je to struka, a sama ta riječ prilično česta u suvremenim studijama urbanizma. Mobitel nije koristio – jer ga naprosto ne koristi.

Trenutni progon Andreja Nikolaidisa pomalo nalikuje na tu epizodu. Najprije je crnogorski književnik napisao tekst prilikom 20. obljetnice Republike Srpske, u kojem nas je podsjetio na slavnu rečenicu Waltera Benjamina da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva, misleći time, dakako, na režim koji je zasnovan na genocidu. Potom je najčitanija dnevna novina u Crnoj Gori – koja se, uzgred rečeno, istakla i impresivnom inventivnošću u minimiziranju genocida u Srebrenici – tražila njegovo uhićenje. Pa su Nova srpska demokratija, koja je odbila da u crnogorskoj skupštini glasa za deklaraciju osude genocida u Srebrenici, i njihov koalicijski partner Pokret za promjene osudili Nikolaidisa za „govor mržnje“. Na kraju je beogradski Kurir donio glavnu vijest o „Krivokapićevom teroristu“, s tvrdnjom da se Nikolaidis doslovno zalagao za ubojstvo Tadića, Dodika i Patrijarha.

Antiterorističkoj histeriji ovdje nije kraj. Dao je izjavu i predsjednik Matice srpske u Crnoj Gori koji tvrdi da se radi o „državnom protežiranju terorizma“. Dodik također nije bio štedljiv na riječima pa je, nakon što su ga novinari uputili da je Nikolaidis nedavno dobio uglednu europsku nagradu za književnost, bez pardona odgovorio: „Napišite slobodno: j***m mu književnost!“ Očekivano – jer kakav bi to bio dernek bez njega – javio se i Kusturica koji je tom prilikom izjavio da je „Nikolaidis podgorički taliban. On poziva da se aktivira terorizam na Balkanu i to mu ne treba dozvoliti. A to nije poklič samo da se ubije Srbin, već bilo ko. Ponovo ću da ga tužim“. Ako se sjećate one prošle tužbe, jer Kusturica očito nema pametnijeg posla nego da tuži koga stigne a pogotovo Nikolaidisa, naš je crnogorski književnik bio kriv jer je velikosrpskog redatelja prozvao „dželatovim šegrtom“. Nije li ironija u tome da bi sada upravo Nikolaidis mogao tužiti Kusturicu jer ga ovaj bez ikakvih argumenata naziva „podgoričkim talibanom“ koji poziva na terorizam? I to isti onaj redatelj čiji bend na koncertima izvodi ode Radovanu Karadžiću!



Pa u čemu je, dakle, problem? Problem je u tome što je sporan Nikolaidisov odlomak sve samo ne nacionalizam, on je suprotnost nacionalizmu, a „civilizacijski iskorak“ o kojem govori upravo je osuda svakog nacionalizma. Neuspjeli teroristički čin bio bi „civilizacijski iskorak“ da je „Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni“. Da se Nikolaidisa optužilo za „marksizam“, onda bi ova hajka možda i imala smisla, premda bi i dalje bila groteskna, ali optužiti ga za mržnju Srba i poticanje terorizma doista je farsa. Štoviše, da je Nikolaidis prije nekih četrdesetak godina napisao tu rečenicu, vjerojatno bi ušao u čitanke, danas pak čovjek koji je na petnaestu obljetnicu masakra u Srebrenici ustvrdio da u Srebrenici nije bilo genocida kaže ni manje ni više nego – „j***m mu književnost!“ I to zato što ne shvaća – ili ne želi shvatiti – da je za Nikolaidisa „civilizacijski iskorak“ ne ubijanje ljudi ili mržnja Srba, već upravo suprotno: spoznaja da se iza ubijanja ljudi ili mržnje Srba zapravo krije krivo usmjeren bijes koji ne da je promašio ceo fudbal, nego i dalje skače na lopti koja se zavrtjela prije dvadeset godina i opustošila čitavu regiju tako što se utakmica igrala protiv ovih ili onih nacionalista (srpskih ili hrvatskih), a ne onih koji su doista određivali ishod, a to su, uvijek, bili oni koji suštinski uopće nisu marili za svoj vlastiti (srpski ili hrvatski identitet) nego su prije svega marili za novac.

Upravo je u književnosti i problem i sada se poput „samoostvarenog proročanstva ostvaruje rečenica koju je Nikolaidis prije dvije godine izjavio nakon što je optužen za nanošenje „duševnih boli“ Kusturici: „Brine me i što sam kriv za korištenje ironije i sarkazma, a s obzirom na to da o sebi volim razmišljati kao o piscu, to mi je priznanje pa ću i dalje svoju ironiju i sarkazam usavršavati“. Čini se da se Nikolaidis, na što upućuje i europska nagrada za književnost kao i skorašnji engleski prijevod njegova romana „Dolazak“, doista usavršio kao književnik, dok je Republika Srpska konačno postigla ono za čime je dugo žudila. Postala je dijelom Europe. Jer je konačno otkrila antiteroristički fundamentalizam koji vlada i u Europi. I ako zbog čega treba skinuti kapu svim kritičarima Nikolaidisa onda je to upravo zanimljiva činjenica da su njegov tekst uspjeli iščitati dijametralno suprotno od autorove intencije. Njihovo povlačenje u sigurnu kulu nacionalizma zapravo je simptom poricanja prave istine koja se – prilično transparentno – krije u tom tekstu. Kako to da baš nitko nije iz konteksta izvukao rečenicu koju je Nikolaidis čak podvukao, a u kojoj se zalaže da „Podgorica smanji pljačku“ i da „pohapsi tajkunsku đubrad“? Gdje su sada čak i oni protivnici Nikolaidisa koji su tvrdili da se „prodao“ kada je prihvatio mjesto savjetnika predsjednika crnogorske Skupštine? Kako to da baš nitko iz toga nije iščitao suptilnu kritiku crnogorske vlasti? Kao i u svijetu, i balkanski borci protiv fikcijskih terorista namjerno previđaju suštinski problem – pravi su teroristi svi oni tajkuni koji su opljačkali i koji i dalje nesmetano pljačkaju sve države Balkana. Fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima više smisla za one koji sada ponovo proganjaju Nikolaidisa.