Kreiramo li sami svoju realnost?

Autor: Kosjenka Muk




Nekome se ovo može činiti kao suvišno pitanje. Drugima se opet može činiti kao suvišno pitanje, ali iz suprotnih razloga. U svakom slučaju, ovo je jedno od ključnih pitanja u radu na sebi, koje direktno vodi pitanju smisla života. U svakom obliku rada s ljudima, a posebno sam toga bila sve više svjesna dok sam radila kao socijalni pedagog u školama, to je točka na kojoj razvoj ili kreće uzlaznom putanjom, ili se zaustavlja. Posebno u radu s 'problematičnim' obiteljima i pojedincima, ne može se očekivati promjena dok god osoba prebacuje odgovornost na vanjske okolnosti - a s najvećim brojem ljudi teško je uopće načeti tu temu bez gubitka njihovog povjerenja.

Kako me osobno prilično iritira kad se od mene zahtijeva da nešto vjerujem samo na temelju nečije riječi ili uvjerenja, isto nastojim ne tražiti od drugih. Međutim, psihologiju, a posebno duhovnost, iznimno je teško pretvoriti u brojke, pravila i materijalne dokaze, a tako će i ostati. Službena psihijatrija priznaje (koliko mi je poznato) isključivo psihoanalitički Freudov pristup kao terapiju; svi ostali psihoterapeutski pravci smatraju se 'alternativnima' i nedovoljno znanstveno dokazanima, premda se nekolicina njih u stručnim krugovima priznaje i cijeni. Međutim, niti Freudova teorija nije niti izdaleka znanstveno dokazana - priznata je vjerojatnije zbog opće proširenosti (a do pred nekoliko desetljeća i zbog nedostatka bilo kakve alternative) nego zbog dokazanosti, a sve se više smatra zastarjelom i punom ishitrenih zaključaka, pa i manipulativnih pristupa.

Svatko od nas prije ili kasnije počinje se pitati o smislu života i vlastitoj prirodi. Mnogim ljudima je potrebna snažna emocionalna ili materijalna kriza da ih istrgne iz orijentiranosti na materijalne aspekte života i potakne na razmišljanje. Ponekad tek kad smo suočeni s vlastitom patnjom ili patnjom drugih ljudi, počinjemo se pitati što je svrha života, jesmo li samo proizvod materije prepušten na milost i nemilost slučaju - ili ipak više od toga? Jesu li sve naše misli, emocije, ljubav za koju smo sposobni samo produkt kemijskih reakcija u našem tijelu - ili je možda obratno? Kao i sa znanstvenim teorijama, i tu postoji mnoštvo mišljenja, spekulacija, širokoprihvaćenih uvjerenja koja se s vremenom počinju doživljavati sputavajućim i suhoparnim, te se iznalaze nova... a ono u čemu moram dati za pravo onima koje cijelo područje duhovnosti i alternative a priori odbija, jest činjenica da je to idealno područje za manipuliranje lakovjernima.

Hoće li netko vjerovati u nešto ili ne, presudna je njegova emocionalna spremnost, pa i volja i želja da se u to vjeruje - to je slučaj s bilo kojom vrstom uvjerenja. U prirodi svih nas kao ljudskih bića je da svoja uvjerenja ne biramo putem racionalnog uma, nego putem emocija, koristeći cijeli niz obrambenih mehanizama da filtriramo nove informacije kako one ne bi previše uzdrmale naš postojeći pažljivo izgrađen sustav uvjerenja. Nekad prihvaćamo neka uvjerenja ili riječi neke osobe čak i samo na temelju nade da će nam to pomoći. Treba li samo zbog toga područje duhovnosti i unutarnjeg iskustva potpuno zanemariti? Mislim da to nije mudro.

U području duhovnosti nastojim slijediti svoj snažan unutarnji osjećaj istine i povremena intenzivna unutarnja i vanjska iskustva. Nastojim izbjeći prihvaćanje previše detaljiziranih i specifičnih pravila, jer mi se ona u većini slučajeva čine proizvod ograničavajućih uvjerenja koja zahtijevaju kruto ponašanje u realnom životu. Kako je život previše raznolik da bismo ga mogli strpati u kutije i katalogizirati, radije se orijentiram na što je moguće sveobuhvatnije ideje.

Vjerujem da su naša tijela duboko povezana s našim nesvjesnim umom i unutarnjom mudrosti, te često koristim tijelo kao 'barometar' za provjeravanje smislenosti pojedinih informacija. Drugim riječima, naša podsvijest i tijelo percipiraju i reagiraju na mnogo finiji i obuhvatniji način nego naš racionalni um, a ako dovoljno svjesno i pažljivo pratimo tijelo, primijetit ćemo kako reagira praktički na svaku našu misao. Na neke od njih odgovorit će stezanjem i nelagodom, koliko god ponekad suptilnom, a na neke osjećajem radosti, opuštanja i širenja. Kad god uzmem vremena da ispitam i prevedem u riječi i najmanju nelagodu ili stezanje u tijelu kao reakciju na neku ideju, obično se ona pretvori u vrlo smislen i mudar prigovor.

Kao pravilo, prihvaćam isključivo one ideje koje u mom tijelu izazivaju potpuno pozitivnu i radosnu reakciju. Naravno, pritom je uvjet, ako već nemam materijalne dokaze ni za ni protiv, onda barem da ih mogu doživjeti logičnima i racionalno prihvatljivima. Jedna od njih je i ideja da nismo nemoćna bića prepuštena okolnostima, nego da sami stvaramo i privlačimo okolnosti u svojem životu, po načelu da ćemo privući vanjske okolnosti koje odražavaju naš unutarnji svijet.

Pojedinci koji nastoje znanstveno prezentirati ovu ideju, obično se ograničavaju na racionalni dio objašnjenja: ako u nešto ne vjerujemo, imat ćemo mnogo manje hrabrosti, želje i motivacije uopće pokušati krenuti u tom smjeru, a pogotovo ustrajati. Pritom se ističe ustrajnost i vjera u sebe gotovo svih pojedinaca koji su stvorili nešto istinski veliko i obilježili ljudsku povijest. Ipak, ova ideja nadilazi razinu same konkretne akcije u vanjskom svijetu i obuhvaća još dva koncepta: prvi je da na energetskoj razini naše misli i emocije privlače sličnu energiju izvana, a drugi da na nad-svjesnoj razini ta iskustva oblikujemo kako bi nam na najbolji mogući način pomogla u našem razvoju.

Ovaj koncept donosi nam svijest o moći, odgovornost, osjećaj smislenosti života jači nego što ga bilo koja druga ideja može dati. Kakvog smisla ima zemaljski život pun napora i često patnje, ako patnja nema svrhu? Što je logičnija svrha izazova i patnje nego razvoj i učenje? Nije li za očekivati da osobna (a i kolektivna) evolucija ima određene zakonitosti i strukturu? Kako bi to bilo kad se ne bi mogli nadati da će, kako malo - pomalo napredujemo, naš život postajati sve kvalitetniji i sretniji, umjesto da se uvijek iznova suočavamo s istim oblicima patnje? Nije li logično da su naše misli te kojima oblikujemo svoja iskustva i svoje lekcije, budući da upravo naše misli i emocije pokazuju stanje naše svijesti; koliko smo napredovali i što još trebamo naučiti?

Nema teorije koja nam istovremeno može donijeti toliku svijest o vlastitoj vrijednosti, a istovremeno toliko potaknuti preuzimanje odgovornosti. Počinjemo biti svjesni da je isključivo na nama odgovornost za sva naša iskustva i kako ćemo na njih reagirati. To nije nametnuta odgovornost pod prijetnjom krivnje, nego odgovornost koja donosi moć i motivaciju. Više nema potrebe za zamjenskim pokazivanjem moći nad drugim ljudima ili prebacivanjem krivnje na druge, jer prepoznajemo uzroke i posljedice takvih impulsa.

Službena psihologija prepoznaje i priznaje da kao djeca doživljavamo sebe kao uzrok svega što se događa oko nas. To je razlog zbog kojeg djeca preuzimaju toliko odgovornosti za ponašanje, osjećaje, ponekad i iskustva drugih ljudi. Djeci je svojstveno i ono što se (često pogrdno) naziva 'magijskim razmišljanjem' - vjerovanje da možemo stvoriti određene okolnosti ili događaje samim time što to želimo. Ako je to (uz želju i očekivanje za bezuvjetnom ljubavlju) prirodan i instinktivan način na koji u najranijoj dobi doživljavamo svijet - ima logike u pretpostavci da se radi o vrlo dubokom instinktivnom sjećanju na realnost iz koje dolazimo (i u kojoj, zapravo, uvijek i ostajemo).

Sjećanje na to ubrzo se gubi i zamjenjuju ga vrlo snažna uvjerenja o nemoći i osjećaj da vanjske okolnosti kontroliraju nas, zbog vrlo spore manifestacije posljedica u odnosu na uzroke u našem svijetu, koje je zbog toga teško povezati i prepoznati, te iskušenja često teških, zastrašujućih i nerazumljivih za dijete. Okolina taj proces svesrdno potpomaže svojim strahovima, upozorenjima i opomenama djetetu, te žaleći se pred djetetom na svoje uvjete života.

Sigurno postoje područja u vašem životu u vezi kojih se osjećate nesigurno i godinama, možda i desetljećima, doživljavate vrlo slična iskustva i obrasce, dok u drugim aspektima života uspijevate, a da ni ne razmišljate naročito o njima. Vjerojatno znate pametne i sposobne ljude kojima se, bez obzira čak i na najpovoljnije vanjske okolnosti, uvijek iznova nešto ispriječi na putu, a očekivanja izjalove. Možda poznajete i ljude čijim se uspjesima u pojedinim područjima potajno čudite: izgleda kao da ih postižu bez napora ili brige, čak i u naizgled nepovoljnim okolnostima. Ako istražimo bilo koji od takvih slučajeva, uvijek ćemo otkriti strah, brigu i nepovjerenje u slučaju kroničnog neuspjeha, te optimizam i prirodno, opušteno očekivanje povoljnog rješenja u područjima kontinuiranog uspjeha. Slučajnost? Možda, ali nikad još nisam upoznala ljude kod kojih bi bilo obratno.

Promatranje iskustava koja privlačimo zapravo je najbolji način otkrivanja kakva uvjerenja nosimo u sebi, budući da su mnoga od tih uvjerenja vrlo suptilna i nesvjesna. Neka uvjerenja su nam toliko duboko ugrađena u temelje karaktera da možemo imati teškoće u tome da ih uopće percipiramo kao nešto što bi se moglo promijeniti. Upravo izbjegavanje prepoznavanja i suočavanja s tim dubokim i iznimno utjecajnim uvjerenjima, ono je što mnoge ljude ometa u razvoju i drži u stanju stagnacije.

Posebno ako smo se tek susreli s idejom pozitivnog razmišljanja, možemo biti u iskušenju da je doživimo i koristimo prilično površno, kao način izbjegavanja suočavanja s dubljim emocijama i pokušaj da se na brzinu izmijeni realnost. Često se očekuju promjene nakon samo površnog rada na sebi - npr. mehaničkog ponavljanja afirmacija ili vizualizacije. No, prema mom iskustvu, to jedva da i dotiče dijelove nas koje smo otcijepili i duboko potisnuli. Soulwork tome dodaje ideju da su sva uvjerenja stvorena u odnosima s važnim drugima i imaju svrhu očuvanja tih odnosa. Negativna uvjerenja u pravilu se stvaraju u trenucima traume i njihovo stvaranje zahtijeva odbacivanje dijela našeg izvornog identiteta. Rad s ovim aspektima neophodan je za trajnu promjenu uvjerenja - a vaša iskustva najbolji test uspjeha.


copyright Kosjenka Muk, 2005

@laly, jel ova Kosjenka udata Mudro zbori

citat:

---

racionalna manjina wrote:
@laly, jel ova Kosjenka udata Mudro zbori

---

citat:

---

laly wrote:

evo pa je pitaj http://www.centar-angel.hr/HR/Kontakt.php

---

citat:

---

flor wrote:


Ma ništa tebi ne fali, al' ako baš moraš onda bolje smotaj

---

O narcizmu...
(...iz članka R. Sennett-a)

Sve osobe iz svoje sredine narcis dijeli u tri skupine:

• idealni drugi , oni od kojih ocekuje narcisticku potvrdu i to su u pravilu jake, nadredene, slavne licnosti;

• neprijatelji , urotnici koji ugrožavaju njegovu narcisticku afirmaciju;

• svi ostali, masa , lutke , naivci (suckers ), koji su tu samo zato da ih iskoristi i odbaci. Medutim, vrlo lako idealni drugi može postati samo dio mase ukoliko ne ostvari ocekivanja narcisa; ako ga razocara, ne mari za njega ili ga ponizi.

Narcis uopce nema odnos prema drugima kao prema subjektima, pa je raspoloživost s drugim ljudima sama po sebi razumljiva. Najprirodnija je stvar postupati s ljudima bez obzira i koristiti ih zbog vlastitog zadovoljstva. Narcis zavodi, ocarava, blješti govorljivošcu, zanesenošcu i spolnom zavodljivošcu.

No, ispod te vanjštine krije se indeferentna i hladna proracunljivost koja veliku ocaranost u trenu pretvara u ravnodušnost . On je zato nesposoban iskreno se vezati uz neku osobu, biti ovisan o njoj u smislu veze i obaveze, angažmana, povjerenja i predanosti. On je ovisan o drugom samo u granicama samopriznanja i samodivljenja. Prema ljudima cuva temeljno nepovjerenje, strah ga je od otkrivanja, jer se boji vlastite ispraznosti, te na podrucju spolnosti prednost daje kratkotrajnim, “hladnim” vezama, koje ne opterecuju emocionalno. Krajnja je konsekvenca da Narcis u biti i ne može uživati. Njegovo uživanje se podudara s time da mu drugi priznaju njegovo uživanje.

citat:

---

flor wrote:

Sve osobe iz svoje sredine narcis dijeli u tri skupine:

• idealni drugi , oni od kojih ocekuje narcisticku potvrdu i to su u pravilu jake, nadredene, slavne licnosti;

---

citat:

---

racionalna manjina wrote:


Svi su ljudi idealisti, samo se razlikuju ideali koje žele da ostvare. Ja sam skloniji da za stvaranje negativnih osobina kod određene osobe više krivim njenu okolinu nego tu dotičnu osobu. Želim reći da "Narcisa" stvara okolina, pretjerano ga hvaleći, govoreći mu da je bolji, jači, vrijedniji od drugih, ne vodeći računa da li takve ocjene imaju uporište u realnosti. Svi mi tražimo potvrdu svoje vrijednosti, želimo da nas okolina prizna i to je normalna stvar, ali nije normalno kad nas neko ubijedi da možemo ono za što realno nismo sposobni ili nemamo potrebne vanjske uslove da to ostvarimo. Osoba koja ima određene sposobnosti i okolina mu to prizna i omogući mu razvoj tih sposobnosti neće postati "Narcis".



[Edited by racionalna manjina on 10-01-2011 at 17:53 GMT]

---

citat:

---

flor wrote:


Postoje različite teorije, a dio članka govori o tzv. debelokožnom narcisu, onom koji gazi preko leševa do svojih ciljeva. Iako je takav kakav jest, ne vjerujem da je takav postao zato što ga je neko pretjerano hvalio, upravo suprotno. Ustvari, vrlo često se iza toga krije ispraznost i depresija, pa je takva manifestacija bolesnih ambicija samo paravan.

---

citat:

---

flor wrote:
Međutim, meni je zanimljiviji "tankokožni" narcizam, više svojstven našim prostorima. Ljudi koji stalno govore iz pozicije žrtve, gdje je njihovo "JA" tema svakog susreta, oni koji ne žele ideal, već idealizirati nešto veće od sebe pa da ih vodi i usmjerava i riješi im sve probleme. Da se riješe osjećaja krivnje i zavisti, vrlo vješto kritikuju sve što ima ambiciju da nešto postigne, jer zašto da se ja trudim kad država ne valja ili što su roditelji nekad pogriješili. Ta obuzetost sobom se najviše vidi po tome što su uložili sve da ispadnu fini u očima drugih, pa čak su i sebe uspjeli prevariti.

---

Nekad sam i ja slično razmišljao o psihičkim smetnjama, često tako miješajući uzroke i posljedice svih pojava. Ipak, naišao sam vremenom na malo drugačija, savremenija, objašnjenja.

U toj reviziji svojih stavova i znanja pronašao sam i neke stvari i činjenice o sebi koje nisam ni znao da su "moje". Prilično je teško o sebi saznati nešto "skriveno", ali se dugoročno to isplati...

Kad sam spominjao narcizam, nisam imao na umu uzroke, nego posljedice takve obuzetosti sobom. Možda se neko prepozna ili prepozna nekog drugog u tome?! Možda se neko na ovom forumu zapita kako uspijeva biti faca na forumu, da ga svi znaju, a da njemu/njoj istovremeno nije važan ni zanimljiv niko?! (...floskula o forumu kao zabavi ne pije vode, jer svako pošten će priznati koliko vremena i koncntracije uloži u svoj "nastup", ako se radi o aktivnijem članu koji osim predstave ništa drugo ne želi)

Da ne bi ostalo samo na pretpostavljanju, ponovit ću nešto što sam i ranije govorio.

Kod većine ljudi na planeti, svijest radi na tripartitnom sistemu. Jedna "polovina mozga gleda" samo sebe (ego, ambicije), druga polovina gleda samo druge izvan sebe (superego, ideali, moral...), a povezanost te dvije suprotnosti čini treću cjelinu i to se naziva ličnost, u najboljem slučaju.

Kod nekih ljudi ličnost je više organizovana oko pola ambicija, a kod nekih više oko pola ideala. Dok jedni žele graditi fabrike i popeti se na krov svijeta, drugi žele izgraditi bogomolje i u njima biti na koljenima. Obije perspektive su prisutne kod "normalnih" ljudi, samo je jedna prigušenija. Nije teško zaključiti koje su civilizacije i kulture kreirane na takav način.

Gdje nastane problem? U krajnosti ja bih rekao.
Što je veza između suprotnih polova u mozgu slabija to veće šanse za fragmentaciju ličnosti. Previše JA - narcizam, previše drugi - paranoja. S tim da se simptomi narcizma javljaju na oba pola u različitim oblicima, bilo je govora o tome.

Depresija bi bila stanje kad se čovjek ne vidi nigdje, a sebe pogotovo. To je svakako posljedica, uzrok nikako. Religija, politički sistem, patrijarhat, matrijarhat su odavno došli pod znak pitanja. Nauka je teška, pogotovo u kulturi gdje se ne afirmira i prirodna reakcija ljudi, bez amicija i ideala, bi bila depresija. Stanje bez energije, volje, smisla.... nedostatak "nečega" da te povede i da smisao života.

Depresija je oduvijek postojala, samo ljudi nisu imali vremena za nju, jer su vjerovali u nešto od gore navedenog. Kad je nauka preuzela dominaciju, napravila je grešku što je pokušala "poništiti" kulturu iz koje je ponikla. Nietzsche je primjer čovjeka koji se izdigao iznad čovječanstva, ali na žalost nije zauzvrat ništo novo dobio osim svog Ega, pa je zato i puk'o, ali je i rekao "Da bi živio sam, čovjek mora biti životinja ili bog". Primjer je i PTSP, koji se upravo javlja kad se izgubi ono u što se vjerovalo, za šta se borilo, pa te to nešto odbacilo na kraju...

Danas roditelji ne potiču djecu ničim i time im ne grade kontekst života. Depresija je posljedica besmisla i nedostataka svrhe. Možda je najbolji način da se vratimo korak nazad, na nauku, koju smo olako odbacili i time napravimo novu kvalitetu u odnosima.

Jest da sam pretjero, naheklo ponjavu, al' nema ljutnje