RECI MI

Kroz noc
koracam i cekam te
kao da ides iza mene
osecam te
kao da me stalno pratis
...govorim ti
neke slatke reci
al tiho
da ne cuju drugi
onako kao i ti
kad si prisao mi
i sasvim blizu
gorele su tvoje usne
nisam te razumela
ali sam znala
sta si mi govorio
kao i ti
kad dotakao si mi usne
i oziveo me
posle hiljada praznih zivota
vratio mi nesto
sto se zove razlog
da ne pobegnem
i ne pocnem iz pocetka
isti ovaj zivot
po ko zna koji put
sa ko zna kim
dok zivim pored
ko zna koga
dok slusam neke poznate reci
a ne razumem
njihovu smisao...
koracam
kroz noc
dok oluja se sprema
osecam oko sebe
neki cudan nemir
kao da me pratis
kao tvoje usne
kao da slutis
sta ti zelim reci...

Reci mi!


Maja Miljkovic

DA ME NE NAĐEŠ..

Ti uživaš
u slanosti
mojih obraza,
Posle olujnih kiša..
Skidaš inje srebrno
sa promrzlih
trepavica..

Čekam te,
na železničkim
stanicama,
I autobuskim
stajalištima,
Na raskršćima..

A ti lutaš..
Tražiš me,
da me ne nađeš..

Ili se bojiš
da me izgubiš,
Pa me šalješ
od sebe daleko..
Da me ne vidiš..

Jelena Simonović

Dusu mi pokloni

Dusu mi pokloni,
meni je malo taj trenutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje,
dusu mi pokloni,
od iskoni u meni spava,
ceznja plamena za vecnim
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.

Ja sam zena i ne ceznem samo,
za vrelim ljubavnickim bdenjem
posle kojeg dusa pada,
htela bih u zagrljaju
da dozivim svetle snove,
i pijanstvo onog mutnog sklada
sto ljubav se zove .

Htela bih da se ne izgubi
nijedan nas trenutak,
da svaka nasa milosta se stvori,
u kakav zivot, pa malen bio
kao grumen vecitog zlata,
da mi dusa blista posle zagljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.

Dusu mi pokloni,
pricaj mi svoje snove u tami,
pricaj mi detinjstva, secanja,
zeli i ti da budes uza me
do poslednjeg dana.
Dusu mi pokloni i zadnju joj
cesticu svaku
i najlaksi dasak svaki
njenog bezdana.

O, daj mi svojih suza,
nocnih nejasnih muka,
pricaj sta srce ti najcesce sanja,
drhti od iznenadnog zvuka,
moga koraka i glasa,
Zeli i ti u mom zagljaju
da i posle smrti casa
ostanu ti na mene secanja.

D. Maksimovic

DESANKA MAKSIMOVIC - PREDOSECANJE

Poznala sam te kad sneg se topi
topi,i duva vetar mlak,
blizina proleca dusu mi opi,
opi, pa zudno udisah zrak.

S neznoscu gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom,
i znadoh da ces biti mi drag,
drag u zivotu celom.

Poznala sam te u zvonak dan
dan pijan,svez i mek.
Cinja mi se vec davno znan,
znan kad te poznadoh te.

S neznoscu gledah stopa ti trag,
trag na snegu belom
i znadoh da ces biti mi drag,
drag u zivotu celom

Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah,
kad dan je cas rumen, cas setan, bled,
kad sretno se i tuzno u isti mah.

S neznoscu gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom,
i znadoh da ces biti mi drag,
drag u zivotu celom.

Zatvoru oći, zaustavi vrijeme...vidjet ćes, BIĆU TU.
skloni paućinu zaborava sa našeg neba u snu,
kad ti se život učini bezvrijedan i gorak...
Kad shvatiš da je za sve daljine svijeta potraban jedan korak...

pogledaj u ogledalo sudbine i vidjet ćes moje oći.
kad te samoća slomi i tuga ti u dušu kroći,
kad samom priznaš sve svoje poraze...
Kada ti slane kapi kiše skliznu niz obraze...

poslušaj jecaje vjetra...na tren ćeš čuti moj glas.
poslušaj muziku jutra,al ne misli puno na nas,
kad shvatiš neizvjesnost svih svojih planova,
Kada ti posljednja nježnost odluta s dlanova...

moj osmjeh sačuvan negdje u kutku tvog sjećanja...
zaviri kroz prozor srca, tamo ću biti ja...
i kad te ruka bola povuće do samoga dna...
Kad se osjetiš podjeljen između jave i sna

Danas - Horhe Luis Borhes

Danas bih mogao...
voljeti te kao jucer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao..
otici daleko...puno dalje
no sto je vrijeme,
puno dalje no sto oci dosezu.

Danas bih mogao
pruziti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaci zlatnu ribicu za srecu.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam vec tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski zivot obicnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
sto ga tamo daleko
na tvoje celo
smjesta povjetarac
usuljavsi se izmedj´ zavjesa
nosen mojom zeljom...
i srebrnom trakom mjeseca

Mea culpa

Priznajem!
Lagala sam svijet da ništa mi nije. Da ista sam ona čije lice pamte. Obmanula prostor i promakle sate. Ćutala istinu pred porotom pravde.
Mea culpa!

Isušila mora, podvezala rijeke ispod samog toka, jezerske vode usahla sa gora. Ispravila željom vrh planine bijedne, pokosila livade i pašnjake medne. Ugasla mjesec i zvijezde bijele.
Sunce u malenu šaku skrila. Da bih sa njim bila.
Mea culpa!

Obila sam reze na vratnici sreće. Ćelije tuge stopila na plamenu svijeće. Razbila katance i pustila dan. Sebe prodala za jedan san.
Mea culpa!

Ukrala sam svemir da ga njemu dadnem. Sa nebom u džepu, pred njega da padnem.
Ponornica svjetla zatvorila puta, da mi ljubav, s njom, ne odluta.
Mea culpa!

Ubila sam prošlost. Bez stida. Bez srama.
I sve sam svoje, njemu dala.
Mea culpa!

Ako ti postaneme išta - Delišimunović Irena

Kad ti postanem ista
kao vjetar
kao trava
što u svome plesu zavodi ljude
Kad budem nalik
na neke pretke
najdražu knjigu
i njene retke
nemoj se pitati kamo sam pošla
jer tu sam

Kada ti postanem ista
kao stablo
kao klupa
što u svojoj sjeni ugošćuje
Kad budem nalik
na nespokoje
najdražu sliku
i njene boje
nemoj se pitati gdje li sam bila
jer tu sam

Kada ti postanem ista
kao vrijeme
kao ljubav
što je u nama i grč i dodir
Kad budem nalik
na noći duge,
vlakove, barke,
mora i pruge,
nemoj se pitati kamo sam pošla
jer ostajem.

[Edited by laly on 04-06-2014 at 20:33 GMT]

Slovo o ljubavi - Desanka Maksimović

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.

Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.

I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećeš spasti.

Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.

Ako je želiš bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.

Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.

Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.

Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.

Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge - i osetimo se nesrećni i krivi.

Na mome sutonskom nebu - Pablo Neruda

Na mome sutonskom nebu ti si poput oblaka
i tvoja boja i oblik su onakvi kakve želim.
Moja, moja si, ženo usana slasnih,
moji beskrajni snovi u tebi žive.

Svjetiljka duše moje rumenilom ti boji noge.
Moje vino trpko najsladje je na usnama tvojim,
oh, žetelice moje sutonske pjesme,
kako te moji samotni snovi osjećaju mojom.

Moja si, moja, i ja kličem u popodnevnom
povjetarcu, a vjetar pronosi moj udovički glas.
U dubini očiju mojih ti loviš, tvoj noćni
pogled se zaustavlja poput vode tvog otimanja.

Zatočenica si u mreži moje muzike, ljubavi moja,
a mreže muzike moje kao nebo su široke.
Na obali tvojih tužnih očiju duša mi se radja.
U tvojim tužnim očima početak je zemlje snova.