Opomena

Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.
I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

Miroslav Antić

opet M.M.Antic

Kada mi nedostajes....


Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlacim ga
Izmedju oblaka, snova,
Daljine i snega...

Kada pozelim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.

Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim

Tako mi nedostajes...

Mit o neprolaznosti i pripadanju

Nemoj da mi šapućeš te slatke male gadosti
tvoji ponori su i suviše nesigurni za moja bosa stopala
kao bršljan sam se uplela u tvoje strahove
pa sad više ne znam ko koga
vezuje i truje

Ne, ne moraš mi ništa reći
tvoja tišina je najljepša noćna muzika
dok iskašljavaš talog svih nesretnih godina
i pokušavaš se sjetiti blještavih četvrti
neonskih reklama sa pin up lutkicama
koje te poziva na degustaciju međunožja

Zar možeš vidjeti razliku između mene i njih?
kad pod jezikom osjetiš mliječno bijelu put
i zaboraviš na sve usude prošlosti
sa oporim ukusom vina na nepcima
svaka sliči jedna drugoj bez izuzetka

Uzalud tražiš djelić raja za mene
ne cvjetaju orhideje na ovom hedonističkom smetlištu
uštogljeni punoglavci palacaju plamenim jezicima
šalju Tanatosa u naše odaje
kao gladni vuci njuše nam tragove
a ti još vjeruješ da sam posebna i vrijedna trenutka
tvoja plaha srna sa oreolom od trnja

Ne, nijesam ja ništa bolja od svih njih
koje kupiš i prodaš za par osmjeha
za pregršt lijepih riječi i izgužvanih perpera
dok pečatiraš sudbinu kao poštansku markicu
koja putuje sa drugog kraja svijeta

Dodir na daljinu i pogled u prazninu
to je igra starija od svemira
a mi smo samo tu zbog ravnoteže ponora
jer imeđu vrha i dna
početka i kraja
nema ama baš ništa
osim privida kojeg krstiše životom
ispisujući krštenicu i umrlicu istim simbolima
šiframa umjesto imena i datuma.

Zato ne traži od mene da budem drugačija
odavno sam prestala da se nadam
jer nada je kao kurva
kad jednom probiješ zid tišine i kodeks ćutanja
ruke počnu da govore a oči da kriju istine

Ne pokušavaj da oduvaš zidove moje staklene iluzije
jer uzeću ti više nego što možeš da mi daš
neću te štedjeti i neću se kajati
nijesu ni drugi mene od sebe sačuvali
dok sam slikala riječima
i vjerovala sumnjivim idealima
vjerujući da smrt ne dolazi preko reda
i ne odnosi dušu prije tijela
u pakao ili raj
zar ima neke razlike?
kad ti odnose ono jedino što ti preostaje
san o vječnosti i ljubavi.

Aminuj sve moje pogrešne poteze
u nekom drugom životu bili bi ovjenčni lovorom
umjesto trnjem i osudom
i ne šapući mi te slatke male gadosti
ja sam samo još jedan crni leptir
koga su čiodom dodali svojoj kolekciji
prije nego što su mi spalili krila na lomači
Penelopa koja luta tvojim morima i grli prazne ulice

Ovaj Vavilon je pao od prvog osmjeha
i grešna sam kao izlog nekog šminkerskog butika u centru grada
otići ću sa prvim pijanim pjesnikom
jer nemam više šta da ti ponudim
osim onaj djelić duše u koji si zario zube
i mit o neprolaznosti i pripadanju




MARIJANA MAJA VUCKOVIC

Zivot


Sve to ne zavisi od mene.

Setim se kako bese lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.

I, vidis, to utesi me.

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamirise preorana,
ili da oblaci prolete,
malo nize,
pa da me to potrese.

Ne, ne od mene.

Dosta ce biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrci neko ozeblo, tudje, dete
i zagrli me.


Milos Crnjanski

Evo jedna peMzionerska.

Godinama opterecen,
umno poremecen,
seksualno rasterecen,
novcano ugrozen,
vremenom pregazen,
dosadom zarazen,
tekstilno unakazen,
uvijek drijema,
zuba nema,
jede sve manje,
sere sve tanje,
smrezurana lica,
rijetka stolica,
sve mu smeta,
svakog grdi,
ide i prdi,
na bijeli luk smrdi,
niko ga ne gleda,
ledja pognuta,
stomaka naduta,
dupe sve manje,
noge sve tanje,
guza sve uza,
muda sve duza,
kita viseca,
totalna nesreca!

MNOGOSTRUKI ŽIVOT

Bit će da živimo
istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,kad smo tako čudno
iznemogli
od čeznje za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit,
I
kad umiremo,umire nas mnogo.
I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom
slutim,
da samo karika sam golemog mog žica,
samo jedno svoje
čulo, dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom
troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla
nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni
u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
ko
ponoćna rosa.

Vesna Krmpotic

Irena Vrkljan: Carolija zaborava


U ovom prostoru
omedjanom stablima
mog razuma,
u ovom prostoru
bez sredista svjetla,
bez okusa,
bez glasova,
u ovom sjecanju,
zatvorenom u tamni obruc tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jucer,
ja dozivam noc.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom medju oblicima,
u ovaj moj plac
neka iz mahovine izidju sve kosute
i poloze moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne zene
svezu moja stopala
i zapale sve ladje,
snene pod lukom mog vrata.



Ja zovem.





Neka dodje velika tisina,
neka dodje velika tisina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja vise ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim vise daljinu izmedju dva neba,
ne osjecam krv.

U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam rijeci
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje koze,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji brise obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pcele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.



Ja zovem.



Neka se mora preliju
u presusen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napusta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otudji od sunca,
neka ostrice izrasle u dodiru nase sutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.



Nadjite me,
vezite me,
spalite moje sjecanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i sljunak pretvara u ljubav.

Smiraj

Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kutove blede,
oko usana...

Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u u kojoj su smeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.

Klatno zvona
teško i tmurno
u grudi udari me.

Tad se dize,
i, u mutnom oku prozora
puna sitnih glasova veceri
sapucem, nesigurno,
u moje ime.

Milos Crnjanski (1893-197

I pusto i tuzno

I pusto, i tuzno, i nikog da ruku ti dade
kada je dusa raspeta...
Zelje! ... Ta nasto zaludne zelje i nade?
A ljeta bjeze - najbolja ljeta!

Ljubit... al` koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vjecne ljubavi nema.
Pogledas u se - proslosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u nista pala.
A zivot, kad hladno pogledas oko sebe svuda,
pusta je i glupa sala.

Ljermontov

Dotakla bih te

Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutas
trazeci ljubav,
nasla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu da doletim,
uzalud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razume srecu.
Dotakla bih te
kao zelja;
znam da me zelis
i da me pratis
nekim mislima
kad nikog nema
da te utesim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju ceznje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da zacaram ti usne
i umirim te rukama
tražeci samo
da me cvrsto stegnes,
da mi samo kazes
da sve proslo je.
Dotakla bih te
kao miris
kad ides poljem,
kad u njemu nadjes
neki mali svet.
I onda
kad sve nestane,
još uvek osecas
miris poljskog cveca,
jos uvek si tamo
još uvek me pratis...
Dotakla sam te
svojim recima
al nije to sve,
ne, nije jos kraj,
još uvek cekam te...

Maja Miljkovic