Info: Ako imate neke nejasnoće, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima.


FORUM : Politika : Izvodi iz stampe
Strana: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 ... Last Page >>
New Topic Post Reply
Pošiljalac Poruka
mosnik
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 07-01-2008
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 2074
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim

Reakcija iz ACIPS-a
´Reis Cerić izlazi iz okvira vjerskog djelovanja´
Politički savjet ACIPS-a (POLIS) smatra da je izjava reisa Mustafe ef. Cerića o potrebi za stvaranjem nacionalne države Bošnjaka zloupotreba pozicije vjerskog autoriteta za postavljanje političkih ciljeva.
Cerićeva izjava predstavlja izlazak iz okvira duhovnog i vjerskog djelovanja i znači direktno učešće u političkom životu BiH. Političkim djelovanjem Cerić krši osnove sekularizma i laicizma u našoj državi i otežava nam dalju integraciju u porodicu demokratskih nacija.

Pored rušenja sekularizma u političkom životu BiH, sami ciljevi koje Cerić postavlja bošnjačkom narodu su potpuno suprotni duhu i tradiciji naše države kao multietničkom i višekonfesionalnom društvu.

I pored činjenice da današnje ustavno uređenje Bosne i Hercegovine ne omogućava potpuno poštivanje svih prava građana i građanki zbog diskrimintornih zakona, POLIS smatra da niko nema pravo da odustaje od neminovnog vraćanja jednakopravnosti svih na svakom pedlju naše zemlje. Nacionalna država Bošnjaka ne može biti odgovor na sadašnje diskriminatorne norme koje sprječavaju BiH da bude punopravna članica Europske uniije kao demokratske zajednice pojedinaca i naroda.

Konačno, stvaranje nacionalne države Bošnjaka je nemoguće ostvariti demokratskim sredstvima i poziv za ovakvo političko djelovanje je ujedno i poziv na novu nestablinost. Ukoliko Mustafa Cerić smatra da bi ovo trebalo da bude cilj bošnjačkog naroda, jedini način na koji bi u sekularnom društvu mogao da učestvuje u njegovom ispunjavanju je tako što će prestati obavljati vjersku funkciju i otvoreno ući u političku arenu, stoji u saopćenju ACIPC-a.

sarajevo-x.com 


Kume i ti ces to da radis, samo sutra.
20-04-2009 at 19:01 | Uključi u odgovor
Abulafija
Nivo: Moderator podforuma

Registriran(a): 02-07-2004
Odgovori: 28828
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim

START:

UVODNIK
Korumpirani građani ili čekajući Molotova
Samir Šestan

Već drugi put, u zadnjih par mjeseci, na užas Superhika, ulice svjetskih prijestonica preplavljene su demonstrantima koji protestvuju protiv sistema koji pljačka siromašne za račun bogatih. Sporadični nemiri su učestali. Radnički protesti paraliziraju gradove na samu najavu otpuštanja radne snage i prebijanja posljedica krize preko leđa najsiromašnijih. I to u zemljama blagostanja, te „klasnog mira i takvih trica“, što bi rekao Štulić.

U Bosni, stočni fond, nakon klanice u devedesetim, mirno trpi, uredno raspoređen po nacionalnim torovima. Tek povremeno malo zastenje i to redovno kad je već kasno i samo individualno ili u manjim grupicama.

Više je energije potrošeno na pobjedu turske reprezentacije (a o ovoj zadnjoj našoj da ne govorimo) nego na sve radničke i građanske proteste u Federaciji BiH od rata na ovamo. Više ljudi u Republici Srpskoj bi bilo spremno prebiti novinare koji „vrijeđaju“ Milorada Dodika (ili ratovati za njega?), nego što ih je za svo ovo vrijeme protestvovalo protiv neviđene pljačke i uništavanja im života.

Neodgovornost građana ove zemlje je fascinantna. Kao i njihovo licemjerje i korumpiranost, za koju optužuju vlast. Najznačajniji problem ove zemlje, zapravo, nije korumpirana vlast, nego korumpirano društvo.

O vlasti se, naime, nema više šta reći. Radi se o notornoj bandi, zločinačkoj organizaciji koja sistematski, kontinuirano, uništava državu i živote njenih građana. I koja treba biti uklonjena!

Ali o „građanima“ se ima još štošta reći.

Tokom rata, negdje na „teritoriji pod kontrolom Armije RBiH“ došlo je do vojne pobune i jedna jedinica je ušla u grad i, nakon pljačke lokalne pijace i par prodavnica, okupirala zgradu opštine. Situacija je bila napeta, „pobunjenici“ su imali oružje, lica su bila mračna, usta puna psovki. No, lokani načelnik je mirno ušao među „pobunjenike“, noseći par paketa cigareta, raspakovao ih, bacio u gomilu, i – završio pobunu (uz par slatkorječivih obećanja).

Ništa se nije promijenilo do danas.

Protesti koji izbijaju završavaju se „prije nego i počnu“, šupljim obećanjima (u koje, valjda zmijskim pogledom vlasti hipnotisana, masa, svaki put iznova povjeruje, mada, svaki put iznova, završi prevarena) i/ili s nekom sadakom koja joj se udjeli.

Radnici i njihovi sindikati, navodni bivši ratnici i njihova udruženja, penzioneri, invalidi, nezaposleni...svi redom apsolutno liče na svoju vlast. I svi imaju identičnu filozofiju: „Daj ti nama! I daj nam danas! Boli nas k**** za sve druge i šta će biti sutra“. I svi redom, umjesto da ujedinjeni ruše vlast, koja je očigledno sposobna samo za pljačku i destrukciju, i dovedu neku koja će raditi na ozdravljenju zemlje i stvoriti uslove da se bar sutra živi bolje, s tom vlašću koketiraju, trguju i međusobno se jedni dugima javno uvlače u guzicu. Ili prijete.

Evo, po ko zna koji put, slušamo kako su federalni „borci poslali posljednje upozorenje: isplatite naknade, ukoliko želite mir.“ (da su to pokušali ovi u RS-u Dodik bi im garant odgovorio: Gonite se u p**** materinu, ako ne želite da vas sad pošaljem u rat). Zaposleni u obrazovanju štrajkaju (pritom, dobro pazeći da to rade odvojeno, po torovima – valjda u sklopu projekta „Dva sindikata pod jednim krovom“) protestvujući što im se smanjuju primanja. Radnici Mitalove Željezare u Zenici protestvuju zbog vala otpuštanja (dok njihove kolege iz Mitalovih rudnika u Prijedoru ne protestvuju – jer je u Boljem Dijelu, to naprosto, neprilično – moglo bi, uzrujati Vođu, zaboga), najavljuju se štrajkovi i protesti u čitavoj zemlji, „vruće“ proljeće, „vruće“ ljeto, „vruća“ jesen, „vruća“ zima. Ali se sve završava hladno - pijačarskim cjenkanjem sa vlašću.

Čitavi slojevi stanovništva su korumpirani. Vlast plaća njihovu šutnju i odanost. I oni protestvuju samo kad im se ta kombinacija mita, sadake i reketa, ne isplaćuje redovno.

Šta se dešava s društvom? Sa još nepopljačkanom imovinom ove zemlje? Sa drugim ljudima? I kakva je sudbina ove zemlje sa ovakvom vlašću? To njih ne interesuje! To što vlast otima od drugih, onih slabijih, čije se reakcije manje boji, da bi dala njima, takođe ih ne interesuje. To što, zadužujući se, otima i od onih koji dolaze i što nam upropaštava i budućnost, takođe ih ne interesuje. Ništa osim golog vlastitog interesa ih ne pokreće. I to onog omeđenog vlastitom kratkovidošću ili sljepilom. I po tome nikakve razlike između njih i vlasti zapravo i nema. Oni se savršeno razumiju. I funkcionišu. U sadomazohističkom odnosu, u kome se, istovremeno, svi prave i ludi i zbunjeni (zato atmosfera i jeste tako nabijena emocijama i strašću).

Zato, koliko god protesta i štrajkova da bilo, ova vlast ne treba da se boji. Bar, dok god ima od koga otimat ili se gdje zaduživat. Da parafraziram onu komunističku: „Vlast koja ima ovakve građane, ne treba da brine za svoju budućnost.“

Ako institucije sistema ne djeluju (a ne djeluju!) onda građani, ako im je stalo do vlastitog i dobra države, moraju izaći na ulice i tražiti odgovornost konkretnih ljudi za određene stvari (u prevodu: ostavke ili smjene!). I biti spremni da idu do kraja (uz sve što to podrazumijeva!). Jedino to može pokrenuti stvari s mrtve tačke.

No, za to je potrebna akcija nekorumpiranog dijela društva. Postoji li, uopšte, takvo u BiH? A da ga ne moramo tražiti svijećom. I mikroskopom.

21-04-2009 at 12:27 | Uključi u odgovor
primus inter pares
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 31-01-2008
Odgovori: 20460
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim

Kolumna
Život u zemlji nepismenih


Nažalost, stotine hiljada je nepismenih u ovoj našoj lijepoj zemlji. Statistike pokazuju da time činimo većinu nepismene populacije na evropskom tlu. Ali ništa zato. Naše deklarativne ambicije da budemo najsuperiorniji ili tvrdnje da to već jesmo u odnosu na ‘dekadentni Zapad’, možda su najbolji dokaz tome dokle smo u stvari dogurali u svome nezajažljivom ublehaštvu. A, možda je to jednostavno u skladu sa preovlađajućom epidemijom slaganja i klimoglava kao oprobanog recepta za samopotvrđivanje. Da, mi smo super i, eto, nije sve tako crno.

Tuga. Baš tuga. Zemlja koja razmišlja da se čak do kraja ove godine prijavi za članstvo u jednoj od najmoćnijih zajednica na planeti, Evropsku uniju, na svojoj teritoriji ima ni manje ni više nego 750.000 nepismenih ljudi i to je jedna od ‘vrijednosti’ kojom namjerava doprinijeti njenoj raznolikosti. Ova brojka koja nikoga ne bi trebala ostaviti ravnodušnim, većinu upravo čini takvim. Koga uopšte briga za nepismenost? Ili, šta bismo mi s tim i da su ti ljudi pismeni? Svejedno nam je.

Znači slegni ramenima i složi se, i to je kao da si potpisao da je sve za pet i da je stanje u našoj domovini takvo da nam ne trebaju nikakve popravke. Jer u zemlji u kojoj su ljudi većinom nepismeni uz one koji su na razne načine dobili potvrdu da su pismeni, vjerovatno je sve u redu i ljudi su vrlo zadovoljni činjenicom da je dobro tako kako je sada. Zbog toga umjesto jasno artikuliranog bunta, imamo jednostavno prihvatanje činjenica k znanju i jednostavno nečinjenje ničega. Naime, tu je uvijek jedan veliki brat koji će se pobrinuti o svim našim interesima. Časna riječ. Piše u novinama a kažu i na televiziji.

Elem, ta jedna čitava armija nepismenih ne zabrinjava ovu državu jer država od nje ima itekakave koristi. Pored toga što ne zahtijeva visoke životne standarde, osim struje vode i hrane, te duševnog napajanja, to je izvrsna masa za oblikovanje za različite potrebe. Baš poput plastelina. Malo za izbore, malo za nacionalizam, malo za referendume, malo za otcijepljene. I svi računi podmireni, a neki i previše. Dok pucneš prstima, priča je ispričana.

No, šalu na stranu. Naša mala konzerva od države koja je zatvorena poput boce vina sa plutanim čepom, vjerovatno je i evropski lider u zavaravanju naroda i samozavaranju u narodu, pa se sve stvari kod nas recikliraju i vrte u krug, ideje provlače kroz raznorazne cjediljke i svaka pojava heretičkog mišljenja u odnosu na ono što je zamišljeno u mudrim glavama ove sile nebeske, strogo kažnjava na supernapredne načine. I kad se to desi, one stotine hiljada nepismenih klimaju glavom i aplaudiraju.

Pa, to što imamo najviše nepismenih i nije loše. Zbog toga vjerovatno obaramo još jedan evropski rekord. Zemlja smo sa najviše ljudi koja će ustvrditi bez daljnjeg da je najpametnija i uvijek u pravu, a sve ono što im se ne sviđa popljuvati bez ikakvog argumenta. Pogotovo na masovnoj osnovi ako se radi o virtuelnom svijetu u kojem pojedinci dobijaju nadnaravnu moć. I zbog toga trebamo biti ponosni jer je situacija nepismenosti od nas stvorila višestruku silu, bilo realno ili internetski.

Argument je ovdje već odavno odnio neki specijalni đavo znajući da nama argumenti ne trebaju jer nam ne trebaju ni stvari koje većina ljudi na zemlji koristi da se imalo ponaša civilizirano. Kod nas su red i poredak odavno izgubili smisao pa je besmisao obuzeo svaku poru društva, a kažu da se može i dalje od toga. Kakvi smo, vjerovatno ćemo i to pokušati.

I dok nam, dakle, iznad glava visi ta brojka nepismenih kao oštrica srednovjekovne inkvizicije i praktično vlada našim dnevnim životima, mi eto samo šutimo i čekamo da nam demokratija riješi sve probleme. Kad se to kod nas desi, ljudi sa dekadentnog Zapada će ići na izlet u svemir. Ali nema veza. Oni su svakako bolesni.

Iako se može uvijek bolje, to kod nas ne pali. Jer što će nam bolje kad je sigurnije gore. Navodno, kažu, ako je gore ne može se propasti. A, mi već propadamo godinama pa nikako da propadnemo. Što znači da je ova tvrdnja ipak tačna. Tako da je nepismenost, pokazaće se ipak na kraju, jako dobar put povratka u bolju prošlost. I kome to smeta? Nikome. Osim onima koji će autora ovog teksta još jednom i po ko zna koji put išamarati putem svojih tastatura jer se usudio konsultovati vlastiti razum a ne nekoga drugog.

I onda na kraju, da ne bude baš sve crno, i jedna dobra vijest. A, ona glasi – nije sve tako crno! Ima dobrih škola u kojima se može postati pismen i uz to naučiti razmišljati. Kritički. Ali one su, nažalost, van naše zemlje.
Piše: Asim Bešlija

27-04-2009 at 08:21 | Uključi u odgovor
diwna
Nivo: Forumski doajen
***

Registriran(a): 17-05-2008
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 3577
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim

San : Potpredsjednik SAD-a Joe Biden u maju u Sarajevu



Postavljeno: 28/04/2009 - 06:56

• Potpredsjednik SAD-a Joseph Biden jedan je od najuticajnijih političara u Americi. Ovaj profesor prava na nekoliko američkih univerziteta bio je od 1973. do lanjskog izbora za potpredsjednika SAD-a, senator.

On je tokom predsjedničkog mandata Billa Clintona bio jedan od glavnih zagovornika američke vojne intervencije u Srbiji. Svoje iskreno prijateljstvo i naklonost prema BiH redovno iskazuje.
Čuvena je njegova izjava: „Ako ljudi koji su institucionalizirali ...



Potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joseph Biden u drugoj polovini maja, u okviru evropske turneje, posjetit će i Bosnu i Hercegovinu.
Kako saznajemo, on će u Sarajevu provesti jedan dan i s domaćim političarima će razgovarati o situaciji u BiH, načinima izlaska naše zemlje iz sadašnje političke i ekonomske krize i ulozi Amerike, odnosno administracije predsjednika Baraka Obame, u tome.
Treba reći da je ovo najznačajnija diplomatska posjeta iz SAD-a našoj zemlji u posljednjih deset godina. Naime, 1997., a potom i 1999. godine u BiH je boravio tadašnji američki predsjednik Bill Clinton sa suprugom Hillary koja je sada američki državni tajnik.

U posjetu Sarajevu sa potpredsjednikom SAD-a Bajdenom doći će i njegov tim saradnika. On će u okviru svoje evropske turneje posjetiti i Beograd gdje će također provesti jedan dan.
Posjeta potpredsjednika Bidena BiH od prvorazrednog je značaja i za region i za Evropu.



Amerika neprestano dokazuje da je iskreni prijatelj Bosne i Hercegovine i da je potpuno spremna da pomogne našoj zemlji na svaki način.Mi imamo još posla u BiH. Međunarodna zajednica još uvijek u BiH nije uspostavila jednu demokratsku i funkcionalnu vlast niti je na bilo koji način počela reintegraciju društva u BiH.
Zato kažem da SAD imaju još posla u BiH, mi moramo da nađemo pravi put za rješavanje pitanja BiH i drugih balkanskih zemalja – kazala je u prošli petak u Kongresu Hillary Clinton, američka državna tajnica.

Potpredsjednik SAD-a Joseph Biden jedan je od najuticajnijih političara u Americi. Ovaj profesor prava na nekoliko američkih univerziteta bio je od 1973. do lanjskog izbora za potpredsjednika SAD-a, senator.

On je tokom predsjedničkog mandata Billa Clintona bio jedan od glavnih zagovornika američke vojne intervencije u Srbiji. Svoje iskreno prijateljstvo i naklonost prema BiH redovno iskazuje.

Čuvena je njegova izjava: „Ako ljudi koji su institucionalizirali politiku genocida u Evropi 1990-tih dobiju ono što su namjeravali, onda je to apsolutno kapitulacija. To je katastrofa“.

Potpredsjednik Bidenje u američkom Senatu predložio rezoluciju zahvaljujući kojoj je svijet prepoznao da je u BiH počinjen genocid.
Tu rezoluciju američki Kongres usvojio je na desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. (San)



28-04-2009 at 08:39 | Uključi u odgovor
Abulafija
Nivo: Moderator podforuma

Registriran(a): 02-07-2004
Odgovori: 28828
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim

STARTBIH:

Likovi i nedjela: Od Dodikovog nasilnog primitivizma do Silajdžićevog kvazi-patriotizma

NEPRIJATELJ MOJIH NEPRIJATELJA MI NIJE PRIJATELJ


Dodik je, kada je Silajdžić krenuo sa svojim scenarijem Velikog Povratka, bio manje-više statista. U međuvremenu je, van prvobitnog scenarija i raspodjela uloga, napredovao do, istovremeno, glavnog glumca i režisera bosanske drame. Ali, to ne amnestira Silajdžića od odgovornosti za sve što se dešava i činjenica je da bi naši današnji životi bili bitno drugačiji, i gotovo sigurno – bolji, da nas Haris Silajdžić, prije izvjesnog vremena, nije odlučio usrećiti svojim povratkom u politiku

Piše: Samir Šestan

Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže / tko ne misli ovako taj kleveće i laže / ljudi bez kalibra i ideje / ufuravaju nam istine crno-bijele / investicije su probile plafon, troše se krediti / svuda mnogo paranoje, svi su do grla u krizi / a mi htjeli da budemo centar svijeta / kineski sindrom za mnoga ljeta / ... / svako malo neko se pospe pepelom po glavi / opreznost iznad svega, budi pametan stari / a kaj ti tu možeš ne budi lud / oni budu tebe, rista, ravno na sud / ... / udarac u glavu me brutalno dovlači svijesti / ako ne slušaš kurvin sine nećeš ni jesti /...“

Svi totalitarni režimi liče jedan na drugog. Tako i ova Johnnyjeva pjesmica, napisana u sasvim drugom kontekstu i za režim sa sasvim drugačijim ideološkim obrascem, savršeno odgovara i aktuelnom režimu u Republici Srpskoj. Režimu u kome se sudi novinarima kojima obdusmani-zločinci ne uspiju smjestiti metak u čelo. Režimu koji otpušta sa posla profesorice ekonomije, jer se usude govoriti protiv njega i Njega. Režimu čija policija mlati a sudovi na zatvorske kazne osuđuju djevojke koje se na predizbornom skupu, na užas mase zombija, usude prekidati Vođu povicima „Lopove!“. Režimu čiji ga se podanici plaše (i istovremeno mu pružaju podršku – jer je stvorio paranoičnu atmosferu straha od Drugoga i Drugačijeg, u kojoj fašizam izgleda kao izlaz). Režimu koji je u kućni pritvor stavio i Boga i sad, preko povampirenih inkvizitora u mantijama, određuje ko mu može prići, a ko ne. Režimu koji organizuje linčovanja, kamenovanja, pa i ubistva usred svog glavnog grada. Režimu u kome mafija na vlasti prijeti opštim krvoprolićem ukoliko se takne u njeno pravo na nesmetanu pljačku. I, konačno – režimu u kome, kao i u svakom totalitarnom (i samo u njima) napad na Vođu jeste(!) napad na Režim i Tvorevinu kojoj je na čelu (i tu je Seljačina potpuno u pravu! A oni koji to negiraju ili prikrivaju istinu ili lažu sami sebe).

SEPTIČKA JAMA HARISA SILAJDŽIĆA
No, ni režim Milorada Dodika, ni gangsterski dnevni bilten bošnjačkog medijsko-građevinskog tajkuna Radončića, i pripadajući mu medijsko-propagandni psi koje povremeno pušta s lanca, ni klerikalni pedofilni, homofobni i istinofobni podstrekači zločina, ni politička bagra u parlamentu, ni unutar-federalna anarhija, ne mogu biti opravdanje za pruženu ruku višestrukom povratniku u zločin protiv Države i Naroda, notornom Harisu Silajdžiću, koju je, ovih dana, da bi tragedija bila veća, ovom političkom davljeniku (koji se batrga u septičkoj jami svojih promašaja) pružio lider 60-minutaške medijske gerile. Umjesto da čudovište, bez milosti, definitivno dokusuri, dok je na koljenima.

Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj? Ma, jok! Nek se svi zajedno gone u pizdu materinu. Nacionalističko-mafijašku. To što se banda počela međusobno razračunavati nije razlog ni za sažaljenje ni za pomoć, nikome od njih.

U uvodniku jednog od izdanja iz Avazove ergele, koncipiranog da imitira nezavisne magazine (ne bi li se uvalio na „njihovu teritoriju“ i time konačno dohakao malobrojnoj skupini medijskih lučonoša, koji su održali svjetlo u nacionalističkom mraku, svih ovih poratnih godina, i koji su gazdi tog nedonoščeta dugogodišnja kost u grlu i smetnja njegovim mafijaškim projektima), lamentira se nad sudbinom odrednice „bosanski“ u nazivima gradova Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica.

Iako je, sama po sebi, izvađena iz šireg konteksta priče o bosanskoj tragediji, primjedba sasvim OK!, ona u sebi nosi klasičnu silajdžićevsku prevaru, zamagljivanje stvarnosti i odvraćanje pažnje od suštinskog problema. Kroz kvazi-patriotizam, nudi nam sofisticirani (i zbog toga još opasniji) bošnjački nacionalizam (valjda niko neće biti dovoljno glup da me pokuša demantovati imenom potpisnika teksta i natjera na objašnjavanje elementarnih pojmova).

Bosni i Hercegovini, naime, nije dohakao (iznutra je razorio, onemogućio i uništava njene posljednje ostatke) agresivni srpski nacionalizam (kao ni isti takav hrvatski), nego potihi bošnjački!

Problem Bosne i Hercegovine, naime, nije u imenu gradova u Republici Srpskoj (pa ni u imenu te tvorevine, koje, definitivno, izaziva mučninu svakog normalnog – nije za to potrebno biti „nacionalno osviješćen“), nego u, i bez formalne odrednice u imenu, bošnjačkom(!) Sarajevu, (bilo bukvalno, bilo kao metafori za prostor pod kontrolom bošnjačkih nacionalista), koje je umjesto kao svjetionik i moralni i svaki drugi uzor, izgrađeno kao nacionalno-vjerski tor, gotovo identičan ostalima i u potpunoj suprotnosti sa predstavom o samom sebi. Umjesto da ono, kao istinski multietnički i multikulturni grad vladavine prava i individualnih sloboda, multireligijski ali sekularni, bude etalon po kome će se ravnati ostali i snaga koja će pozitivnim primjerom dovesti do željenih promjena u čitavoj zemlji, njegovi poratni vladari su ga koncipirali kao bošnjački odgovor istom mjerom, na nacionalnu isključivost svojih „partnera u vlasti“. Ili, da to kažemo tako – umjesto da izgrade Sarajevo koje će biti uzor Republici Srpskoj i kad-tad je upristojiti, denacifikovati i humanizovati, njima je, očigledno, Republika Srpska uzor prema kome transformišu Sarajevo (na isti način na koji im je Dodik, sa svojim totalitarnim obrascem vladanja, nedosanjani san i evidentna frustracija, koju zasad još moraju da trpe, zbog prisustva stranaca i nemogućnosti da medije u svom okruženju stave pod kontrolu, kao što je to sa svojima učinio laktaški diktator).

Razaranje Bosne i Hercegovine u njenom idealističkom, multinacionalnom-konfesionalnom-kulturnom smislu, nije počelo velikosrpskom i velikohrvatskom agresijom na ovu državu i masovnim kvislinškim pokretom unutar BiH, proizvedenim iz fašiziranih, postkomunističkim nacionalizmom opijenih „matica“, nego izdajom bosanskih patriota svih nacija, od strane Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije, koji su početni široki front borbe protiv fašistističkog okupatora i domaćih mu sluga (da se poslužim tom „komunističkom“ formulacijom) vremenom suzili na svojevrsnu islamsku revoluciju. Prevarivši, kao i svojevremeno (u NOB-u) komunisti, masu iskrenih patriota i iskoristivši ukazanu priliku za sprovođenje svog uskog ideološkog cilja.

Početak kraja Bosne i Hercegovine nije bila agresija (koja, sama, Bosnu i Hercegovinu nije mogla uništiti) nego uklanjanje Srba i Hrvata iz Armije RBiH, njena agresivna islamizacija i pretvaranje od legitimne multietničke armije jedne države u stranačku i vjersku miliciju, po uzoru na bliskoistočne. Proces, koji je zajedno sa dovođenjem radikalnih arapskih vjerskih fanatika i tolerisanjem zločina na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, i doveo do toga da rat koji je počeo kao klasična agresija i odbrana od nje završi kao – građanski i međuetnički!

Velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam atakovali su na Bosnu i Hercegovinu kao teritoriju, ali je njenu smrt kao ideje omogućio bošnjački nacionalizam (pristajanjem na identičan filozofski, politički i etički obrazac, legitimirajući kvislinge kao legitimne predstavnike naroda i žrtvujući bh. patriote drugih nacionalnosti, zarad bratskog dogovora nacionalista). Zato danas i imamo i nemamo Bosnu i Hercegovinu. Imamo je kao formalni teritorijalno-administrativni okvir, ali je ona kao ideja, možda i definitivno, izgubljena.

Jedina nada za nju, naime, je politički potpuno neralna – ukidanje bošnjačkih nacionalnih stranaka, kako je to, nedavno, predložio profesor Enver Kazaz. Jedina nada je, naime, napuštanje politike reciprociteta i izgradnja stvarnog humanog multietničkog društva na teritoriji na kome su Bošnjaci većina. Upravo onog, dakle, čime bošnjački nacionalisti plaše svoje ovce – kao, Srbi imaju svoje(!), Hrvati svoje(!), a sad bi neki izdajnici htjeli da ono malo bošnjačkog(!) bude i srpsko i hrvatsko. Da. I upravo u tome je bit čitave priče. I upravo na tome se razotkriva licemjerje tobožnjeg bošnjačkog patriotizma i zalaganja za građansku BiH. I upravo to onemogućava reintegraciju društva i čini neostvarivim tobožnji cilj bošnjačkih „patriota“ s prikrivenim nacionalističkim pretenzijama – povratak istinskog multietničkog društva, po uzoru na predratno.

Da multietničko građansko društvo, ravnopravnih pojedinaca i naroda, u kome nema mjesta bilo kakvoj majorizaciji i ugrožavanju ljudskih i kolektivnih prava, vide kao poželjni oblik uređenja, u kome bi voljeli živjeti, a ne kao sredstvo za ostvarenje dominacije na teritoriji čitave države, izgradili bi ga, kad već ne mogu na čitavom prostoru, a ono na dijelu zemlje na kome imaju većinu i moć da to sprovedu u djelo. No, faktičko stanje na tom dijelu zemlje - od totalnog minoriziranja političkog uticaja drugih naroda, preko etnički gotovo potpuno „čistih“ rukovodnih mjesta u javnim preduzećima i organizacijama do gradnje bogomolja kao svojevrsnog obilježivača vlasništva nad teritorijem i većinskog ideološkog nasilja, putem uvođenja vjeronauka u obdaništa npr. – sve govori.

HULJE IZ VICEVA ili O UKUSIMA SE NE RASPRAVLJA
Haris Silajdžić je, u tom kontekstu, paradigma bošnjačkog nacionalizma. Za razliku od Dodika, s kojim ga najčešće porede, koji je, definitivno, najružnije, ili bar najprimitivnije, lice srpskog nacionalizma (bar onog bez kame i ruku do lakata u tuđoj krvi), Silajdžić nije najružnije lice bošnjačkog nacionalizma. Nego, naprotiv, možda i najpristojnije. Ali, istovremeno, i najpogubnije.

Zato što se lažno pretstavlja. I, klasično miloševićevski, prisvajajući i zloupotrebljavajući državu i njene simbole, i uvijajući svoj nacionalizam u oblandu građanskog, čini dvostruku štetu – s jedne strane, obmanjuje istinske patriote i građanski orijentisane pojedince (ili ih, jednostavno, čini nevjerodostojnim jer im je isprostituisao priču), a s druge strane (možda još opasnije) onemogućava političkim protivnicima iz druga dva naroda svaku vezu sa državom.

Haris Silajdžić svoj „patriotizam“ i „borbu za Bosnu i Hercegovinu“ uporno dokazuje rastjerujući sve od nje. Ignorišući osnovni postulat da ne postoji monoetnički patriotizam u višenacionalnoj zajednici. Patriotizam i nacionalizam, u takvoj zajednici, se isključuju. I, s tog stanovištva, sve bošnjačke nacionalne stranke su antidržavne i antipatriotske. Kao što su antidržavni i antipatriotski svi mononacionalni „patriotski blokovi“.

„Nacionalizam je glad za moći, pomiješan sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno neiskrenm ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samoga – nepokolebljivo siguran da je u pravu“, napisao je u svom eseju o nacionalizmu, još 1945. Eric Blair, poznatiji kao George Orwell.

Nerijetko, ta nepokolebljiva uvjerenost u vlastitu ispravnost poprima obličje groteske, kao kada je pri nedavnom gostovanju na Federalnoj televiziji (u emisiji koja stvarno zna iznervirati svojim apsurdnim izborom tema, ali nećemo sad o tome) Irfan Ajanović, jedan od tragikomičnih likova iz SDA-ove parlamentarne ergele, insistirao da je SDA najmanje crna od šest crnih tačaka vladajuće koalicije. (aferim!)

Bilo kakva (ne nužno duboka) analiza lako dokazuje da su sav patriotizam i građanska orijentacija Harisa Silajdžića samo plod zloupotrebe riječi, kojima je promijenjen smisao. Kad god Silajdžić kaže „građani“, on misli na Bošnjake. Kad god govori o Bosni i Hercegovini, on govori o okviru koji će omogućiti bošnjačku dominaciju na što većem prostoru – čime, da bi apsurd bio veći, prostor za život Bošnjaka, zapravo, čini sve manjim.

Haris Silajdžić je lik iz onog vica kome jadnik kojeg on „brani“ (govoreći siledžiji „Hajd’ udari ga još jednom, ako smiješ“), na kraju, modar od batina, preklinjući zavapi: „Nemoj me branit više, matere ti.“

Pošto nije glup (ne zato što mislim da je posebno pametan, nego zato što je ovo u nastaku krajnje očito) on zna da svako njegovo spominjanje Bosne i Hercegovine i samo njegovo političko postojanje, sprečava bilo kakvu (ionako beznačajnu) mogućnost povratka prije svega velikosrpskim projektom zaluđenih bosanskih građana, svojoj državi. Iole moralna osoba, iole patriotski nastrojen građanin BiH bi istog trenutka podnio ostavku i nestao sa političke scene. No, Haris Silajdžić je, suprotno rečenom, uvijek spreman vlastiti ego i politički položaj staviti ispred interesa Države i Naroda.

Kao što je, uostalom, zarad vlastitog spektakularnog povratka na političku scenu srušio Aprilski paket i stvorio Milorada Dodika, kakvog ga danas znamo, te, u više navrata, spašavajući vlastitu kožu, spasio i njega, u doba kada je odluka međunarodne zajednice o njihovom zajedničkom uklanjanju bila još moguća. Patriota i moralna osoba nikad ne bi dvojio – čak i da se osjeća potpuno nevinim, svoj život (a da ne govorimo o političkoj poziciji) bi bez razmišljanja dao za uklanjanje očite opasnosti za državu za koju se on, navodno, zalaže.

Navodno! To je ključna riječ. Koja objašnjava sve u vezi sa Harisom Silajdžićem i njegovim političkim djelovanjem. Uz onu o patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja.

ŠUTANJE U GUZICU ili O UNUTRAŠNJIM I VANJSKIM NEPRIJATELJIMA
Pogubnost političkog djelovanja Harisa Silajdžića, najuočljivija je upravo na razlaganju njegovih zasluga za stvaranje Dodika, što podrazumijeva i zasluge za trenutni status Republike Srpske, koji nije bio jači ni u doba rata, sa svim tenkovima JNA, koljačima, siledžijama, mučiteljima, logorima i masovnim grobnicama ugrađenim u njene temelje.

Haris Silajdžić je, naime, od Dodika napravio unutrašnjeg neprijatelja Bosne i Hercegovine, a od sebe, Sarajeva i Bosne i Hercegovine – vanjskog neprijatelja Republike Srpske.

No, u svim društvima, a pogotovo primitivnim, kao što je naše (ili: kao što su naša), unutrašnji neprijatelj razara državu, dok je vanjski učvršćuje i snaži. „Naročito nova tvorevina npr. nova država ima potrebu više za neprijateljima nego za prijateljima“, zaključio je još poodavno Nietzsche.

Haris Silajdžić je, dakle, svojim povratkom na političku scenu i nizom katastrofalnih poteza (od obaranja ustavnih promjena, nerealnih očekivanja od presude haškog Suda pravde, zahtjeva za ukidanjem RS, preko prokockane prilike u vezi policijske reforme, poigravanja sa Srebrenicom i njenim izdvajanjem iz RS, protraćenom podrškom međunarodne zajednice, spašavanja Dodika od smjene,...) istovremeno dao sve što je potrebno za snaženje Republike Srpske, do nivoa u kome je od osamostaljenja dijeli samo trenutna ruska nezainteresovanost za konflikt sa Zapadom, i, Bosnu i Hercegovinu oslabio gotovo do krajnje granice, dovodeći u pitanje njen opstanak.

I onda, nakon svega, u jednom od nezavisnih sarajevskih magazina (ne pitajte me kako je to moguće, ja sam preglup za to) biva inauguriran u „neformalnog lidera novog patriotskog bloka na političkoj sceni Federacije“. I sam sebe predstavlja kao nenacionalistu, patriotu i građanski orijentisanog političara.

Iz političke je teorije poznato da je, recimo, fašistička ideologija manipulirala autentičnim narodnim htijenjem za istinskom zajednicom i društvenom solidarnošću. Zaboravlja se, naime, da se Zlo, svojim sljedbenicima, gotovo nikad ne predstavlja kao Zlo, nego kao Dobro. Zli su uvijek oni drugi. Tako su „komunisti zapalili Raichstag“, „Poljska je napala Njemačku“, „Milošević je branio Jugoslaviju“, „Vojska RS nije izvršila genocid nego je štitila Srbe“ a „Haris Silajdžić brani Bosnu i Hercegovinu“.

Još jedno Silajdžićevo karakteristično obilježje našlo je mjesta u Orvelovom eseju: „Svakog nacionalistu progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati.“

Ono što je strašno je da povremeno uspijeva da ubijedi u svoju iskrenost i one koji su, u suštini, neprijatelji svega onoga što on zaista (ispod svoje građanske i patriotske maske) jeste – istinske antinacionaliste i stvarne a ne lažne patriote. Naprosto se radi o neprihvatljivim greškama koje kasnije svi skupo plaćamo. Greškama koje nastaju zbog neshvatanja činjenice da često uopšte nije važno šta se kaže, nego - ko je to rekao. A ne postoji ništa(!) što može reći Haris Silajdžić u što bi se trebalo vjerovati i što može imati ikakav dignitet. Osim ako sljedeće gostovanje na Federalnoj televiziji ne iskoristi da bi rekao: „Da, ja sam politički idiot i potpuno promašen lik i ovog trenutka podnosim ostavku na sve dužnosti koje obavljam i odlazim u penziju. No, pošto mi se, naravno, ne može vjerovati na riječ, jer je ovo 500-ti put da „Samo jednom podnosim ostavku“, evo vam je napismeno. Pa ko slagao magarac bio i šutanjem u guzicu u Tursku protjeran bio.“

Naprosto je zapanjujuće da nam je potpuno jasno da je Milošević zloupotrijebio bivšu državu i njene simbole, i da ju je „braneći“ totalno uništio, ali nam farsa od reprinta istorije, koja nam se odvija pred očima, u Silajdžićevoj organizaciji, nije jasna.()

„Nek mi neko nađe i jednu moju izjavu koja je nacionalistička“ poteže Silajdžić „krunski argument“, negirajući tvrdje da je nacionalista. E, pa, nek nam Silajdžić nađe i jednu nacionalističku izjavu Slobodana Miloševića. I jel to išta govori ili mijenja u suštini onoga što je bio Balkanski Kasapin? A, podsjetimo se, kad se već bavimo besmislenim izjavama, i svojevremenih uvjeravanja medijskog tajkuna koji će kasnije postati poznat kao analni otvor na Vođinoj guzici – da Milorad Dodik nije nacionalista. Ne, nego sam ja. Il, recimo, Željko Komšić i Marko Vešović.

Na kraju, ostaje nam samo nada da je fra Ivo Marković bio u pravu kada je ustvrdio da „nemaju perspektive oni koji žele i dalje živjeti od neizliječene rane svoga naroda“.

P.S. ili POSLIJE JEBANJA NEMA KAJANJA
To što je Dodik u međuvremenu postao sam sebi dovoljan, što je potrošenog Silajdžića odbacio, čim se od efikasnog strašila za unutrašnje potrebe pretvorio u ruinirani objekat sažaljenja (što se poklopilo sa rezultatima posljednjih lokalnih izbora, ali se radi o kompleksnijem problemu) i što je opasnost koja sada prijeti od njega neuporediva sa onom koja prijeti od Silajdžića, koji se pretvara u beznačajnu olupinu koju niko ne shvata ozbiljno (i koju bivši mafijaški saradnici šutaju po svojim novinama, a partijsko članstvo napušta), ne umanjuje Silajdžićevu odgovornost za trenutno stanje. On ga je, naime, proizveo. Dodik je, kada je Silajdžić krenuo sa svojim scenarijem Velikog Povratka, bio manje-više statista. To što je, u međuvremenu, van prvobitnog scenarija i raspodjela uloga, napredovao do, istovremeno, glavnog glumca i režisera bosanske drame, ne amnestira Silajdžića od odgovornosti za sve što se dešava. Naši današnji životi bili bi bitno drugačiji (i gotovo je sigurno – bolji!) da nas Haris Silajdžić, prije izvjesnog vremena, nije odlučio usrećiti svojim povratkom u politiku.

30-04-2009 at 08:51 | Uključi u odgovor
nemo
Nivo: Forumas sa iskustvom
Registriran(a): 30-08-2007
Odgovori: 169
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim


Slijepi vođa Milorad Dodik
Objavljeno: Pet, 01. 05. 2009. 12:20
CRNI GAVRAN NAD RS
Crni gavran nad RS

PHOTO: www.pescanik.net
Ako nisi narode ništa do sada naučio, ako nisi nikakve pouke izvukao kuda te vodi nacionalistička politika (da ne bude zabune, nije sporno voliti svoje, ali nacionalizam pomalo mrzucka ostale, u tome je problem), ako nisi još na „svetom srpskom nebu” primjetio Crnog Gavra sa Miloradovom predizbornom plakatom u kandžama, i ako podržiš i samu pomisao na referendum i politiku razdvajanja, a kamoli da glasas za to, znaj da će se niz fatalnih političkih grešaka sa fatalnim posljedicama nastaviti, znaj da će s tobom biti završen pakleni balkanski ciklus
Piše: Bojan Bajić

Često se u bližoj srpskoj istoriji ova zloslutna ’tica pojavljivala na nebesima svetih srpskih zemalja i nepogrešivo najavljivala crne bilanse. Ne bi tako davno kada Crni Gavro preleti preko Slavonije do Knina sa letačkom oznakom Z4 noseći u kandžama predizborne plakate Milana Martića i Slobodana Miloševića. Dal’ je to trebalo da znači da se radi o glavama ove dvojice ili cijelog naroda nesretno uvučenog u spiralu političke samodestrukcije, otkrili smo ubrzo nakon toga. Prvo je do najsitnijeg detalja nastrad’o narod, a onda i ova dvojica, a bilo bi bolje da su samo ova dvojica.

Nemoj da posle ponovo svijet bude kriv, treba odmah da se zna, ako se bosanski Srbi odluče na referendum o nezavisnosti, uslijediće invazija NATO pakta, biće ukinuta Republika Srpska, a dobar dio naroda će se razbježati po Srbiji. Nakon toga će slavne srpske vođe potpisati još jednu kapitulaciju, još jednu rezoluciju 1244 kojom će onda Srbi moliti Boga da makar ostanu konstitutivni narod u BiH, a o postojanju entiteta ne bi bilo ni riječi.
Iz Knina Crni Gavro pobježe od Oluje prema Drvaru, u kandžama sada noseći plakate Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Leti Crni Gavro, al’ Oluja za vratom, gori pod njim 13 krajiških opština, narod bježi. Bježi nebranjeni narod, a tek je prošlo mjesec dana otkako je „slavni srpski general i strateg” brukao srpski narod i vojničku čast, probavajući genocid nad nedužnim civilima Srebrenice i Žepe.

Leti Crni Gavro dalje, prema Banja Luci, na letu zvanom: Ričarde pomozi. I dalje nosi plakate ove dvojice, pakuje se narod Banja Luke, no, na svu sreću, zastade Crni Gavro da se malo odmori na Manjači. Međutim, narod je opet do najsitnijeg detalja u onih trinaest opština nastrad’o, i ona će dvojica posle, a bilo bi bolje da su mnogo prije i samo njih dvojica. Ne prođe puno vremena, samo što je Crni Gavro prezimio, na samom pragu proljeća, poleće Gavro prema Sarajevu, na letu s oznakom PSSZ (ponijećemo sve saobraćajne znakove). U kandžama mu plakate Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Opet je narod uvučen u stravičnu spiralu političke samodestrukcije. Paklenim planom luđaka sa političkog vrha, pokreće se 150.000 duša preko ledene Romanije, ostavljajući djedovinu i grad, tražeći sreću po istočnim kasabama i Srbiji, te tuđoj djedovini. Kakvu su sreću pronašli, to samo oni znaju, a bilo bi bolje da su samo ona dvojica stradali.

Posle napornog posla, odluči Crni Gavro da odmori koju godinu, ko veli mogli bi se Srbi malo u pamet dozvati nakon ovog silnog jada, pa da se i Gavro već jednom penzioniše. No, ne da đavo mira, spremaj se Gavro Drinu vodu prelijetati, biće posla u Srbiji preko glave. I tako Gavro, posle višegodišnjeg odmora, u novu misiju pod rednim brojem 1244, sa plakatom Slobodana Miloševića u kandžama, ode u pravcu „suverenog” srpskog neba. Nosao je Gavro plakatu luđaka i u Rambujeu, pa čak i onog predzadnjeg dana kad je Ričard sa Slobom u Belim dvorima kafu i viski pio. Tada je „veliki” srpski vođa, političar i državnik rekao istorijsko NE. Rekao NE, a dobio Milosrdnog anđela i 1244. Bježao je narod opet, i jedan i drugi, razvaljena je država sistematski bila, ginuli su opet nevini, opet oni iz spirale političke samodestrukcije, prvo oni, pa onda on, a bilo bi bolje da je samo on.

U toj čudnoj interakciji i nadopunjavanju Gavrovih favorita sa plakata i naroda koji takve podržava stvara se spirala samouništenja. Teško je reći da je narod kriv, ali narod ipak ne raspoznaje uzročno-posljedičnu vezu između svoje podrške Gavrovim luđacima i onoga što neminovno slijedi. Nije narod kriv, ali je podržao Milana Martića, nije narod kriv, ali je veličao Radovana, Ratka i Momčila, nije narod kriv, ali je zdušno podržavao politiku Slobodana Miloševića. Nije narod kriv, ali je nastavio podržavati iste luđake godinama nakon sopstvene katastrofe, nije narod kriv, ali i dalje uglavnom svaljuje krivicu na svijet, Hrvate, Bošnjake i Albance, a ne na sopstvene luđake i slijepe vođe.

-.-PHOTO: EPA/DRAGO VEJNOVIC-.-Čije jabuke, njegov kredit: Milorad Dodik, lider
Čije jabuke, njegov kredit: Milorad Dodik, lider
PHOTO: EPA/DRAGO VEJNOVIC

Sve ovo napisah, jer se pojavio još jedan, ko jaje jajetu sličan prethodnicima, još jedan „srpski vitez”, slijepi vođa, avanturista i politički luđak. Ima već više od dvije godine kako je Crni Gavro opet preletio Drinu, ovaj put s istoka na zapad, pod letačkom oznakom 2K1R (kriminal, korupcija, referendum), a u kandžama mu se crveni velika predizborna plakata na kojoj dominira glava Milorada Dodika. Spirala samouništenja je već poodmakla i podsjeća na najblistavije trenutke slave srpskih političkih luđaka iz devedesetih godina prošlog vijeka. Pomalo se vođa Milorad prilagođavao željama i zabludama narodnim, a pomalo je i sam dodavao ulja na vatru i produbljivao zablude. Pa se sada ne zna ko više želi da skoči s ivice provalije i ko za kim trči, narod za Miloradom ili Milorad za narodom. To je klasična spirala samouništenja, koja prijeti da nakon što dovoljno ubrza svoje kretanje, sve uništi po preciznom redoslijedu, prvo narod, a onda i njega.

Za razliku od Srbije devedesetih, Republika Srpska ima još nepovoljniju spiralu samodestrukcije, jer je Srbija makar imala liberalnu i građansku opoziciju vođi, dok se u Republici Srpskoj niko ne protivi ni narodu ni Miloradu, već naprotiv, opozicija je još glasnija u zagovaranju nerealne nacionalne i nacionalističke politike. To znači da niko ne pritiska kočnicu na putu ka propasti, nego svi dodaju samo gas.

Zadnje izjave vođe Milorada su zato i prizvale Crnog Gavra da najavi narodu nadolazeću nesreću. Izjave koje postaju sve žešće nakon što postaje sve izvjesnija krivična prijava protiv Milorada & Co, a za milionske malverzacije u vezi gradnje autoputa Banja Luka-Gradiška, gradnje administrativnog staklenika za uzgoj kadrova za korupciju i otimačinu, gradnju APS-RTRS (agit-prop sistem Radio televizije Republike Srpske), te dodjele tromilionskog povoljnog kredita za uzgoj jabuke „zeculje” svome nasljedniku od devetnaest ljeta starosti. Nakon što je staklenik opremljen sa stonim pepeljarama od 1.293, 51 KM po komadu, korpama za otpatke od 1.733,76 KM po komadu, konferencijskim stolom od 48.664,89 KM po komadu, lusterima i ornamentima u stilu Luja XVI, o umjetničkim slikama da i ne govorimo, specijalno izrađenim monitorom ogromnog prečnika, izgrađenog u Beču, u vrijednosti od 100.000$, te skoka vrijednosti izgradnje dva tunela u Laktašima i Klašnicama sa početnih 19.8 miliona KM, na basnoslovnih 60.3 miliona KM. Sve te unosne poslove vođa radi sa svojim kompanjonom Stankovićem, vlasnikom firme Integral, prema kojima SDS-ov kriminal iz rata i poraća izgleda kao sitno razbojništvo. Da vođa sve više ubrzava kretanje Republike Srpske i naroda ka fatalnoj propasti, govori i stanje uma voljenog i obožavanog lidera, koji je rekao ovako nešto: „Bolje da moj sin uzgaja jabuke, nego da bude klošar i narkoman po Banja Luci, pa je zato i dobio tu sitnicu od 3 miliona KM kredita iz IRB - Investiciono razvojne banke RS-a”. Ova izjava najvjerovatnije označava prekretnicu u vođinoj vladavini, daj Bože na njegovu štetu, a ne na štetu cijelog naroda.

U poznatom maniru prethodnika, zbog kojih se Crni Gavro već više puta pojavljivao na srpskim nebesima, vođa je aktivirao taktiku zbunjivanja, medijskih probnih balona, skretanja pažnje javnosti, a to sve koristeći autostradu užasa, pakla i stradanja, kako naroda, tako i Republike Srpske. Kao provala oblaka zadnjih dana je ponovo počeo najavljivati referendum o nezavisnosti RS-a, u želji da ta potmula grmljavina njegovih riječi zasjeni njegov kriminal, korupciju i nepotizam. Kaže vođa da je Srbija domovina bosanskim Srbima, baš kao da su bosanski Srbi u BiH na privremenom radu, a ne da tu žive stotinama godina. Ponovo podgrijava narodnu zabludu o mogućoj nezavisnosti RS-a, ponovo se igra riječima, tj vatrom, tvrdeći da u Dejtonu nigdje ne piše da secesija nije dozvoljena. Što je još najzloslutnije, poručuje to Ričardu Holbruku i drži mu lekcije pred nesretnim narodom i kamerama APS – RTRS. Istom onom Ričardu, koji je spasio Banja Luku od pada 1995. i koji je prizemljio Crnog Gavra na Manjači, istom onom Ričardu kome je Milošević u Belim dvorima na Dedinju održao lekciju pred kamerama RTS, a onda dobio Milosrdnog anđela brže nego što je narod uspio i proslaviti taj herojski, Slobov retorički podvig.

Negira Milorad i BiH, negira i OHR, negira i Valentina i Gregorijana, i Sanadera i Englisha, negira dosadašnje mukotrpne reforme, sve negira i prkosi cijelom svijetu. Zar opet nesretni srpski narode, zar opet da te luđak i slijepi vođa vodi, zar ti se opet istorija ponavlja, zar opet da izbjegavaju zaslužene kazne za kriminal i korupciju tako što im ti narode daš legitimitet da krenu autostradom nacionalnog užasa i pakla. Zar opet da odbiju plan Z4, zar opet da odbiju reintegraciju Sarajeva, zar opet da odbiju Rambuje, zar opet da svoj samoubilački zanos o sopstvenoj sili i snazi, kao kakav opijat prenose na tebe narode.

Zar opet narode da si se našao u spirali samouništenja i samodestrukcije. Zašto bi narode na održanom referendumu o nezavisnosti RS glasao u ogromnom procentu ZA, zar nisi svjestan da je luđak u stanju da te nagovori na to samoubistvo, da bi spasio svoju zadnjicu, da bi spasio sebe i svoje kompanjone, spreman je da te gurne na referendum, i sam znajući da ne bi prošlo ni mjesec dana od tog čina, a Republika Srpska bi bila ukinuta. Da ne govorimo o 100, 200 ili 300 hiljada tebe narode, kojih bi se našlo na privremenom odsustvu kod „braće” u Srbiji, da ne kažem u izbjeglištvu.

Ko da zaustavi ovu spiralu samouništenja koja nepokolebljivo napreduje? Možda Milorad, ne, on će biti sve nervozniji zbog sopstvenih repova i sve više će se primicati prelasku crvene linije, tj referendumu, a vilu na Dedinju je već kupio. Valjda će odatle voditi izbjegličku Vladu RS. Stranka mu SNSD, ne, mnogo ih se rastalilo s njim zajedno u unosnim poslovima. Opozicija mu u Skupštini, ne, i sami grade kampanje na romantičarskim ideologijama podgrijavanja narodne zablude o samostalnosti. Ko onda? Samo ti narode i niko više. Dok ne shvatiš da trebaš napraviti radikalni rez sa samoubilačkim nacionalističkim politikama, okrenuti se Bosni i Hercegovini kao državi svojih pradjedova. Sve što ti u političkim govorima miriše na izolaciju, ograđivanje od komšija Bošnjaka i Hrvata, ned’o Bog na referendum i nezavisnost, ne budeš li odbacio i prepoznao kao političku prevaru luđaka koji manipulišu tvojim osjećanjima, bogami ti se crno piše.

Ako nisi narode ništa do sada naučio, ako nisi nikakve pouke izvukao kuda te vodi nacionalistička politika (da ne bude zabune, nije sporno voliti svoje, ali nacionalizam pomalo mrzucka ostale, u tome je problem), ako nisi još na „svetom srpskom nebu” primjetio Crnog Gavra sa Miloradovom predizbornom plakatom u kandžama, i ako podržiš i samu pomisao na referendum i politiku razdvajanja, a kamoli da glasas za to, znaj da će se niz fatalnih političkih grešaka sa fatalnim posljedicama nastaviti, znaj da će s tobom biti završen pakleni balkanski ciklus.

Nemoj da posle ponovo svijet bude kriv, treba odmah da se zna, ako se bosanski Srbi odluče na referendum o nezavisnosti, uslijediće invazija NATO pakta, biće ukinuta Republika Srpska, a dobar dio naroda će se razbježati po Srbiji. Nakon toga će slavne srpske vođe potpisati još jednu kapitulaciju, još jednu rezoluciju 1244 kojom će onda Srbi moliti Boga da makar ostanu konstitutivni narod u BiH, a o postojanju entiteta ne bi bilo ni riječi.

Pamet u glavu narode i izvini na brutalnosti mojih riječi i neuvijenim porukama, ali je važno da prestane više foliranje i izgovori u stilu: ma nismo mi krivi, ma to nam svijet priprema zavjeru, ma Mile se bori za nas, ma ko je znao da će se to desiti nakon želje za samostalnošću. Biće napisani tomovi knjiga i žalopoljki nakon katastrofe, ako se za katostrofu narode odlučiš... Bolje da zasluženo propadne on, nego narod.


Autor je predsednik Naše stranke (BiH). Tekst preuzet sa Peščanik.net

03-05-2009 at 13:47 | Uključi u odgovor
nevenkagaragic
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 07-02-2008
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 2378
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim

Optuženi: Medijska blasfemija



Nakon što je direktor jedne banke odbio da zakupi dio zjapećeg prostora u novoj Avazovoj zgradi, na naslovnicama Radončićeve medijske bejzbol palice, kojom lomi kosti onima koji mu se suprotstave i odbiju plaćati reket, započela je kampanja pritisaka i blaćenja banke i ugrožavanja njenog rejtinga u bh. okvirima. Kao što već mjesecima traje obračun sa Silajdžićem, koji je odbio da, izvršavanjem Radončićevih planova oko energetskog sektora, plati račun za Avazovu logističku pomoć u pred i postizbornom surovom obračunavanju s Tihićem

Samir Šestan

Medijski Tasim Kučević, makro bh. javne riječi, koji, koristeći tešku socijalnu situaciju i egzistencijalnu nesigurnost u zemlji, od novinara pravi prostitutke, držeći ih u poluropskom odnosu (ko bi, naime, osim onih par patoloških tipova, sa ozbiljnim psihičkim poremećajem, radio za Avaz, da ga nužda na to nije natjerala, kao i nesretnice koje završavaju kao žrtve podzemlja), a medij koristi kao oružje za ucjenu i iznuđivanje reketa od bh. privrednika i političara, svoje žrtve i kompletnu javnost gotovo svakodnevno šamara i iživljava se nad njima bez ikakvih sankcija. I to, za razliku od svog podzemnog, manje opasnog pandana, nad čijim se divljaštvom ovih dana zgrožava kompletna javnost, koji svoje žrtve zlostavlja u dvorištu suda, ovaj žrtve svojih javnih iživljavanja, silovanja, premlaćivanja i egzekucija, ako se usude reagovati u samoodbrani, zlostavlja u samom sudu, tj. – sudu ih tuži. I ne samo to. Nego reketira i sam sud. I maltretira sudije koje se usude donijeti presude u korist žrtava njegovog terora.

KAD BOG TUŽI ŠEJTANA

Nakon najznačajnijih imena tzv. nezavisne medijske scene (ljudi koji su očuvali čast profesije u 10-15 najtežih godina s Njima, u kojima su medijskim mrakom ove, kao i susjednih nam država vladali avazovski zločinci), te 60-minutaške gerile, na čelu sa, od političko-vjersko-medijske mafije ucijenjenim herojem Pokreta otpora (kome Avaz svako malo štampa potjernice, na kojima fali samo cifra nagrade za nepoznatog egzekutora) i lidera najjače opozicione partije (koji je u Avazu dežurni krivac za sve, od lošeg vremena, preko rata u Iraku, do nestašice prezervativa i rezultata vlasti SDA i Stranke za BiH), te čitavog niza likova iz političkog i privrednog života zemlje, koji su se u nekom trenutku usudili usprotiviti Gazdinim nezaježljivim apetitima, red je došao i na potpisnika ovog teksta, tačnije na izdavača magazina START, koji me, prije izvjesnog vremena, upornim insistiranjam, izvukao iz postpolikitične samoizolacije (znate ono kad čovjek popizdi i kaže „Ma, jebite se svi redom“?) i angažovao kao političkog analitičara, a koji je sada tužen od vlasnika Avaza, zbog mog teksta „Tri stuba bošnjačke mafije“, koji je Gazdi, navodno, zadao strašne duševne boli.

Mada me strašno zaboli (ali ne, naravno, duša) za duševne boli beskrupuloznih moćnika, koji su se bogatstva dočepali na, u najmanju ruku, sumnjiv način i gazeći po leševima svojih prijatelja, mentora i poslovnih pajdaša a moć i snagu medija koriste, umjesto za javno dobro, za ostvarenje svojih privatnih interesa, nastavak bogaćenja i kriminaliziranje čitavog društva, čitav slučaj je zapravo zanimljiv i od šireg značaja od sukoba između nekoga ko za sebe mrtav ozbiljan tvrdi da je Bog u Sarajevu i nekoga ko se u zajebanciji, u vremenu Polikite, mijenjajući jedno slovo u prezimenu, predstavljao kao Šejtan iz Lukavca.

Ova tužba, naime, neodoljivo podsjeća na seriju poratnih tužbi prononsiranih ratnih huškača, sluga zločinačkog diktatorskog režima Balkanskog Kasapina i neprocesuiranih zločinaca, koje je ovaj samoamnestirani ljudski talog i mentalna i moralna bijeda pokrenula zbog „govora mržnje“ novinara koji nisu bili voljni pristati na lobotomiju i učestvovati u kolektivnoj igri amnezije po kojoj „ništa nije bilo, idemo sad ispočetka“. Jedna od prvih žrtava ovog ludila (koje, na žalost, nije zahvatilo samo tužioce, nego kompletna društva, čime je onemogućeno da se te budale istretiraju prema zaslugama i smjeste u odgovarajuće medicinske ustanove, sa ili bez rešetaka, u zavisnosti od stepena oboljenja) bio je legendarni Petar Luković (čija je jedina greška što, zbog dobre duše i naklonosti prema Žrtvi, dozvoljava da ga bošnjačka medijska nacionalistička bagra iskorištava za svoje ciljeve). A poznat je i slučaj tužbe Miloševićeve Leni Riefenstahl Nemanje Kusturice, protiv i u spisateljskom i u moralnom pogledu besprjekornog Andreja Nikolaidisa (zbog koga mi Crna Gora izgleda bar dvaput veća, kad god pomislim na nju i njega).

Živimo u poremećenim društvima u kojima se brine o ljudskim pravima kriminalaca, dok se dopušta šikaniranje, premlaćivanje ili prijetnje smrću njihovim žrtvama (pa i tužiocima i sudijama). U društvima čiji ratni zločinci borave u zatvorima-hotelima i imaju životne uslove bolje od većine njihovih preživjelih žrtava. U društvima kojima vlada mafija, koja se umjesto problemom zaposlenosti i povećanja životnog standarda stanovništva bavi usvajanjem zakona kojima će moći da se amnestiraju od bilo kakvog zločina i povećanjem primanja svojih parlamentarnih i aparatskih janičara. U društvu u kome zločinci, kriminalci i intelektualna gamad, onoj maloj skupini koja se ne predaje i nastavlja borbu protiv mafije, zamjeraju „govor mržnje“ i „nekulturu dijaloga“. U društvima u kojima kriminalci ne samo da slobodno hodaju unaokolo, nego slobodno terorišu kompletno društvo, javno se bave ucjenama, reketom, egzekucijama političkih i drugih protivnika, ometaju policijske akcije i dovode u opasnost ljudske živote a onda i podnose tužbe protiv svojih žrtava.

Fahrudin Radončić je jedan od tih likova koji imaju perverzan običaj da zloupotrebljavaju pravni sistem i tuže žrtve svojih medijskih egzekucija, hajki i staljinističkih montiranih procesa. I zahvaljujući činjenici da nam je pravosuđe (s nečasnim izuzecima) prebolilo početne poratne simptome služenja moćnicima (političkim, vjerskim, medijskim...) po pravilu gubi te procese. Za razliku od onih koji tuže njega. (Na žalost kazne nisu „američke“ nego više simboličke, inače bi Avaz već odavno bio u većinskom vlasništvu Zlatka Lagumdžije, Senada Avdića, Senada Pećanina i Bakira Hadžiomerovća, koje Gazdini medijski kerberi ne prestaju optuživati za sve i svašta, uključujući i suludu, monstruoznu, staljinističku konstrukciju o udruživanju radi izvršenja državnog udara.)

Mada, u svakom, pa i pravosudnom, žitu ima i kukolja. Tako da je sve uvijek moguće. Pa i bosanski remake presude nvo aktivisti iz Novog Sada Zoranu Petakovu, koji je osuđen zbog nazivanja četvorice crkvenih velikodostojnika sklonih neonacističkim organizacijama u Srbiji – jahačima apokalipse. Pri čemu je sudija, u obrazloženju presude ne samo poljubio ruku i čmar jednog od jahača, nego mu se i čitav zabio u guzicu. I to u galopu.

MAFIJAŠ SA SUDSKOM POTVRDOM

Mada se Fahrudin Radončić u spornom mu tekstu takoreći uopšte ne spominje (osim na kraju u širem spisku i u kontekstu na koji Radončić ne reaguje) i tekst se uopšte ne bavi njegovim likom, nego analizira stanje na bh. društvenoj sceni (varirajući i razrađujući poznatu tezu da „svaka država ima svoju mafiju, jedino u BiH mafija ima svoju državu“ Gazda Radončić je tekst shvatio kao vrijeđanje njega lično (što me podsjetilo na onu poratnu zajebanciju kad su na moj plakat sa likom Adolfa Hitlera i natpisom „Jedan narod – Jedna stranka – Jedan vođa“, iz vrha SDA reagovali tvrdnjom da je to djelo velikog izdajnika i da se tim plakatom vrijeđa lik i djelo Alije Izetbegovića i napada Stranka demokratske akcije.)

Reakcijom koja se, po gluposti, u potpunosti može mjeriti sa tom, svojevremenom, sljedbenika „Oca Nacije“, Fahrudin Radončić je, ustvari, s jedne strane, javno demaskirao sam sebe, a s druge se doveo u opasnost, da odlukom suda, dobije i zvaničnu potvrdu stava koji je zasad, ruku na srce, tek mišljenje jednog ne previše čitanog autora u magazinu prilično skromnog tiraža (da se ne lažemo i ne pridajemo si prevelik značaj). Stava da je Avaz kriminalna organizacija koja ima samo formu novine, da je bastion bošnjačkog nacionalizma, primitivizma i kriminala, da se služi reketom, ucjenama i javnim egzekucijama, a da su mu poslovni partneri „mafijaški partneri ruku do lakata uprljanih krvlju nevinih“. I da mu je gazda kriminalac, gangster i mafijaš, kako je sam u tužbi naveo, mada se ja, da ponovim, njime u tekstu uopšte ne bavim, pa to nisam ni mogao ustvrditi.

Fahrudin Radončić, praktično, zbog 6.000 KM, koliko traži u tužbi, rizikuje da dobije sudsku potvrdu da je mafijaš. Jedva čekam rasplet.

Potpisujući se iza tužbe za nanesene lične duševne boli, tekstom koji se uopšte ne bavi njime, nego Avazom, Fahrudin Radonjčič je po prvi put, koliko znam, javno priznao da je Avaz samo njegov alter-ego. (On(!) je Avaz.) I da, posljedično, sve što se u Avazu objavljuje objavljuje se po njegovom nalogu i odražava njegove stavove. Nema tu novinarskih sloboda i uredničke odgovornosti (osim one vrste koju nisu mogli izbjeći ni čuvari logora, gestapovci ili SS ubice, koji su samo „slušali naređenja“ ili „radili svoj posao“). Gazda stoji iza svega. I sve što se u Avazu objavljuje odražava Gazdine stavove i političke i poslovne interese. Jedino je tako, naime, moguće shvatiti da je ocjene o Avazu kao novini Fahrudin Radončić doživio kao ličnu uvredu.

No, ako stvari tako stoje (a naravno da stoje, nismo naivni, ali je lijepo čuti kad se neko sam razotkrije) onda je, s jedne strane, za sve zločine koje je Avaz počinio u svojoj nedugoj karijeri, odgovoran upravo Radonjčić, a, s druge, pokazuje se da on tu novinu i zaposlene u njoj (novinare?) tretira kao kupleraj i prostitutke.

Da bi stvar bila smješnija Fahrudin Radonjčić se u tužbi brani argumentima koji su karakteristični za mafiju. On tako „nije mafijaš nego biznismen“ (kao „kontroverzni biznismen Keljmendi“, recimo). A, identično monstrumu Kučeviću, koji nam mrtav hladan, nakon što je patosirao jadnu ženu, govori da je nije ni pipnuo, Fahrudin Radončić nas uvjerava da se on ne bavi ucjenama, reketom i egzekucijama. I to netom što je otpočeo još jednu od svojih karakterističnih ucjenjivačko-reketaških akcija: nakon što je direktor jedne banke odbio da zakupi dio zjapećeg prostora u novoj Avazovojzgradi, na naslovnicama Radončićeve medijske bejzbol palice, kojom lomi kosti onima koji mu se suprotstave i odbiju plaćati reket, započela je kampanja pritisaka i blaćenja banke i ugrožavanja njenog rejtinga, u bh. okvirima. Kao što već mjesecima traje obračun sa Silajdžićem, koji je odbio da, izvršavanjem Radončićevih planova oko energetskog sektora, plati račun za Avazovu logističku pomoć u pred i postizbornom surovom obračunavanju s Tihićem (Koji je ovaj jedva preživio. I metaforički i bukvalno). No, iako i ovaj slučaj ima elemente za Avaz klasičnog ucjenjivanja i reketiranja političara na vlasti, tu se zapravo radi o sukobu različitih gangova unutar energetske mafije.

Što se tiče egzekucija – broj Avazovih žrtava (što potpuno nevinih, kao što je vođa 60-minutaške medijske gerile, što raznih silajdžića i bičakčića, koje možemo kategorizirati kao žrtve unutrašnjih obračuna mafije, oko pljačkaškog plijena – preostalih bogatstava ove zemlje i njenih građana) je toliki, da je naprosto zapanjujuće da to Radončić navodi kao dio tužbe. Svojevremeno je, velemajstor verbalnih obračuna, Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, sklon makijavelističkoj surovosti u polemikama i obračunu s neistomišljenicima (pa je sreća da je s prave strane medijske bojišnice), u jednom od mirnijih sahranjivanja Gazde Avaza, objavio da će novac koji je dobio u parnici koju je protiv njega pokrenuo Radončić, donirati u Fond žrtava Avazovog medijskog genocida u BiH.

A radi se o teroru i obračunima (da ponovim dio Radončiću spornog teksta, koji je svoje mjesto našao i u optužnici) čiji se primitivizam, amoralnost, niskost, vulgarnost, odvratnost i ekstremna neljudskost mogu porediti samo sa najodvratnijim komadima četničke propagande zločinca Riste Đoge.

Mržnja koja isijava iz njihovih stavova i dosljednost s kojom se obračunavaju s političkim protivnicima je zapanjujuća. Sve je dozvoljeno u toj priči (tj. Avaz sebi sve dozvoljava). I srećom da su stranci još ovdje, jer bi Avazovo djelovanje bio nepregledni niz medijskih organizacija linča Gazdinih protivnika. Federacijom BiH bi bez sumnje vladao Fahrudin Radončić. Uz pomoć Avaza, kao revolucionarnog suda koji „neprijatelje revolucije“ šalje na giljotinu. I sluđenog lumpenproletarijata, kojima su godine očaja pojele sve ljudsko u njima i ostala je samo želja da neko, bilo ko, plati za to.

Uostalom, ocjene o neprihvatljivim egzekucijama na stranicama Avaza i učešću u fabrikovanju monstruoznih optužbi na račun opozicije i nezavisnih medija, našle su se čak i u godišnjim izvještajima američkog State Departmenta o stepenu poštovanja ljudskih prava u svijetu.

Spomenimo da su osim političara, novinara i prvrednika, žrtve divljačkih medijskih hajki bile i sudije koje su donosile presude u korist Avazovih tužitelja, a odbijali njegove tužbe.

KOMPLIMENT ZA KRAJ

Fahrudin Radončić uvredljivim je označio i moje konstatacije(!) o iskorištavanju ljudi (što je, zapravo, drugo ime za Avaz i njegovog gazdu) i ugrožavanju tuđih života (valjda misleći da smo zaboravili, ili, još gore, i dalje ne videći ništa problematično u svojevremenom objavljivanju na naslovnoj strani vijesti o otmici djeteta, nakon upozorenja policije da bi takvim postupkom život djeteta bio doveden u opasnost a uspješnost policijske akcije u pitanje). Avaz je praktično upozorio otmičare da su roditelji obavijestili policiju i da ona traga za njima. I, mada je priča završena na konstataciji nemoralnosti i neljudskosti Avazovih urednika, što se tiče bar autora ovog teksta, pogotovo s obzirom na Gazdine izvanredne veze s podzemljem, ostaje bar sumnja da se ne radi ni o kakvoj žeđi za senzacijom po svaku cijenu, nego o signalu mafijaškim kolegama. Mada, da naglasim, motiv uopšte nije važan za percepciju zločinačkog karaktera ovog Avazovog postupka, koji bi, vjerujem, ta bagra pravdala i da je dijete nakon toga ubijeno.

Zanimljivo je da se Radončić, iako u tužbi citira kompletnu rečenicu iz teksta, u kojoj se tvrdi da je Avaz „bastion bošnjačkog nacionalizma, primitivizma i kriminala“, žali samo na dio koji se odnosi na kriminal. Što, pretpostavljam, znači da se slaže sa ocjenama o nacionalizmu i primitivizmu.

No, Avazov-Radonjčićev nacionalizam je neodvojivi dio njegove kriminalne dimenzije. Radi se, naime, o klasičnom miloševićevskom zločinačkom korištenju nacionalističke retorike u cilju manipulacije masom, zarad ostvarivanja ličnih interesa. Što odlično pokazuje i posljednji slučaj, ataka na UniCredit banku, u kome Radončić zarad vlastitih interesa, medijski raspiruje najcrnji nacional-šovinizam i ksenofobiju i izmišlja prijetnju Bošnjacima, što od domicilnih Hrvata, što od susjedne države i njene vlasti.

Pri tome, laž o tobožnjoj zaštiti bošnjačkih nacionalnih interesa, od strane Fahrudina Radončića i Avaza, postaje najočitija u poslovnim vezama i upornim pokušajima da u BiH na mala vrata uvede jednog iz „balkanskog kruga bogataša ruku do lakata uprljanih krvlju nevinih“ – Miloševićevog finansijera i najmoćnijeg čovjeka Srbije – Miroslava Miškovića. Pritom se obračunavajući sa svakim ko se tome usprotivi ili ukaže na nelogičnost i moralnu neodrživost i gnusnost takve situacije.

A ne zaboravimo ni naklonost Avaza prema laktaškom diktatoru, koji se na stranicama Avaza pojavljuje kad mu se prohtije i za koga Avaz tvrdi da ga se mora(!) respektovati i zbog njega napada 60-minutaše i FTV.

„Bošnjački“ Avaz, zapravo, u mnogome, funkcioniše kao federalni ogranak Dodikove propagandne mašine, koji zajedno sa propagandno-poltronsko-profašističkim carstvom Željka Kopanje i medijskim naslijeđem zločinačke prošlosti tog entiteta – RTRS i agencije SRNA – predstavljaju najcrnje tačke bh. medijskog prostora. Mediji koji se tim imenom ne zaslužuju zvati. I koji samo koriste formu medija za ostvarivanje ciljeva koji s ulogom medija u demokratskom društvu nemaju ništa zajedničko.

Spomenimo na kraju da se u tužbi ne nalazi dio teksta u kome se Avaz označava kao „najodgovorniji za vehabijsko fašističko divljanje ulicama Sarajeva (tokom Queer festivala), za teror i stvaranje atmosfere straha, za ugrožavanje prava manjina, za sramoćenje glavnog grada i prikazivanje njegovih stanovnika, u svjetskim medijima, kao netolerantnih, militantnih ludaka. Jer upravo je Avaz bio taj koji je sedmicama huškao javnost i praktično, iz sjene, organizovao pogrom, čije posljedice, samo pukom srećom, nisu bile mnogo strašnije”. Ili za Radončića u tome nema ništa uvredljivo (možda se ponosi time?) ili smatra da je to već tako očito da bi teško dokazao svoju nevinost?

I još nešto, što je zaboravljeno – nacionalna krvna zrnca sudijama, nakon Karadžića, prvi je, javno počeo prebrojavati Fahrudin Radončić, a ne Milorad Dodik (do Dodikove izjave o neprihvatljivosti da mu/im sude sudije Muslimani proći će godine). Desilo se to nakon serije izgubljenih tužbi, kada su Fahrudin Radončić i Avazpočeli da izazivaju nacional-šovinističku histeriju o tome kako Bošnjacima u Sarajevu sude Srbi i Hrvati (što je za ad-hok sazvani Avazov fašistički kružok bilo neprihvatljivo), da je kantonalni sud u Sarajevu anibošnjački i da oni (Avaz i F.R.) neće poštovati odluke takvih sudova (što je bio samo još jedan u nizu doprinosa F.R. i Avaza „izgradnji“ pravne države u BiH).

Samo tranzicijsko-poratna anarhija bh. društva omogućava postojanje monstruma kao što je Avaz. I samo socijalna bijeda i egzistencijalna, politička i svaka druga nesigurnost, koju producira i Avaz i krvavi ratovi i na političkoj i na medijskoj sceni (u kojima se Avaz snalazi kao riba u vodi, među kratkovidim političkim idiotima koji se bore za njegovu naklonost, umjesto da uspostave demokratska pravila igre u kojima će bilo kakav oblik korupcije i trgovine na medijsko-političkoj sceni biti onemogućen) sprječava da se toj zločinačkoj organizaciji oduzme status medija i javno ga se nazove gangsterskim smećem. I procesuira.

Na kraju, kurioziteta radi, spomenimo da Fahrudin Radončić u uvrede, iz spornog mu teksta, nije izdvojio tvrdnju o Avazu kao omiljenom bošnjačkom toalet papiru. Valjda je to shvatio kao kompliment. Ispravno!n

Dabogda ti Fahrudin Radončić bio vlasnik novine

Uvrede, klevete (i pripadajuće im duševne boli) su krajnje relativan pojam. I subjektivno su određene. Sama forma nije dovoljna da nešto bude tretirano kao uvreda ili kleveta, kao što i nešto naizgled neproblematično može biti stravična uvreda. Pretpostavljam, slušajući snimke telefonskih razgovora Radončićevih kriminalnih jarana, da se oni pozdravljaju srdačno jedan drugome psujući mater, što znači da nešto što bi normalnom čovjeku bila uvreda njima nije. S druge strane, ne pretpostavljam nego znam da je najveća(!) moguća uvreda koju bi neko mogao nanijeti urednicima Dana i Slobodne Bosne, recimo, da im kaže da im novina liči (pazi – samo liči!) na Avaz.

Moj grijeh

Podijeliću s vama malu intimnu “dramu“. Vlasnik jedine medijske imperije u Federaciji BiH me optužuje da sam ja u tekstu („Tri stuba bošnjačke mafije“, START br. 263) napisao da je on kriminalac i mafijaš, što je kod njega, navodno, prouzročilo teške duševne boli. I sad sam ja u ozbiljnim problemima. Ne zato što me Radončić tuži i što će me Avazmožda uskoro početi čerečiti po novini (pa ću se naći u nezgodnoj situaciji da Gazdi moram zahvaljivat na reklami, kao i svojevremeno policiji koja mi je, onih poratnih godina, plijenila Polikitu), nego zato što me tužitelj optužuje za nešto što ja zaista mislim o njemu ali to nisam napisao u članku zbog koga me tuži (jer se nisam bavio njime nego Avazomi njegovom ulogom u ovdašnjoj vladavini mafije). I zato što navodi da sam mu ja izazvao duševne boli, što bi me, zapravo, veoma radovalo (kao oblik satisfakcije za sve žrtve njegovog terora) ali niti ja smatram da zaslužujem tako laskave ocjene (e, taman ću ja izazvat duševne boli kod monstruma tolikih dimenzija. mislim... to ima samo u bajkama), niti tom esencijalnom zlu iko može izazvati duševnu bol, izuzev možda banaka kod kojih je digao kredite, poreske inspekcije ili organa koji ispituju švajcarske mu bankovne račune. Elem, rado bih priznao, ali me Utamanitelj, pardon... Utemeljitelj nije tužio za ono što mislim o njemu, nego za ono što sam napisao. A to, jebiga, nisam. Mea Culpa.

Avazova strahovlada

Lider SDP-a, jedna od najredovnijih i najvećih žrtava Avazovog terora, precizno je detektovao izvorište Avazove i moći Fahrudina Radončića: „On u velikoj mjeri živi od straha svojih žrtava. Na žalost, veliki broj ljudi se povlači pred medijskom torturom jednog beskrupuloznog uljeza u naše društvo. Njegova imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite... „

Nema puno izbora u toj kučevićevskoj priči. Građani BiH mogu biti ili žrtve mafijaškog šamaranja, ili pribijeni uz ogradu, ako pokušaju pomoći napadnutom, ili kukavički nijemi posmatrači zločina. Ah, da - mogu se i pokušati učlaniti u mafiju. Znate kome da se obratite.

Tragikomedija

Najtragičnije (ili najkomičnije – zavisi iz kog ugla se gleda) od svega je da nekoga, zbog etiketiranja kao mafijaškog glasila (i time nanesenih duševnih boli), tuži novina koja člana Predsjedništva države i dojučerašnjeg Gazdinog intimusa (s kojim se u međuvremenu pop****o oko pljačkaškog plijena), naziva - vođom mafije u BiH. Zbog optužbi za kriminal, ucjene i medijski reket, tuži vas čovjek koji u Centralnom dnevniku S. Hadžifejzovića , direktora najveće bh. banke naziva kriminalcem i reketašem, a guvernera Centralne banke BiHglupanom

Fahrudin Radončić se, u tužbi, kojoj je povod tekst „Tri stuba bošnjačke mafije“, poziva na navodno prekršene „opšteprihvaćene profesionalne standarde“, na „senzancionalistički karakter“ i „namjerno javno plasiranje neistina“. Pa to je kao da je Tasim Kučević Bakira Hadžiomerovića optužio za prostituciju i robovlasništvo. Fahrudin Radončić, samoproglašeni alter-ego Avaza, senzacionalističkog smeća, koje lideru opozicije i čelnim ljudima nezavisnih medija i federalnog javnog emitera, izmišlja sumnjive puteve u inozemstvo, silovanja, islamofobiju, veze s četnicima, organizovanje državnog udara, podmetanje bombi po Sarajevu, pokušaj pravljenja haosa, kriminal, antibošnjaštvo, sataniziranje Dodika (), naziva ih huljama, opsjednutim, bolesnim, KOS-ovcima, neoudbašima, povampirenim jatacima državnog udara, špijunsko-novinarskom ekipom, ratnim profiterima, Lagumdžijinom propagandnom mašinom, novinarskom kamarilom u vještačkom sumanutom lovu na Dodika, i koji je prekršio sve moguće profesionalne i moralne standarde, nekome drži predavanje iz profesionalnih standarda i poziva se na iste pri podizanju tužbe? Pa to je naprosto, i za Radončića i Avaz, a i za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, nevjerovatan cinizam i totalna šizofrenija.
(Start)

http://www.startbih.info/Default.asp?broj=271&ID=418

05-05-2009 at 10:33 | Uključi u odgovor
yugi
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 20-12-2006
Lokacija: NORVEŠKA
Odgovori: 35281
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim

IMA PRAVDE: Šljivančaninu kazna povećana s 5 na 17 godina zatvora

DEN HAAG - Žalbeno vijeće Suda u Haagu povećalo je kaznu Veselinu Šljivančaninu (55) s pet na 17 godina zatvora, dok je Mili Mrkšiću (61) potvrdilo kaznu od 20 godina.








Njih dvojica su osuđeni za ubojstva ratnih zarobljenika nakon pada Vukovara 1991. godine, no tužiteljstvo i obrana su se žalili na prvostupanjsku odluku iz rujnu 2007., koja je šokirala Hrvate, prenosi 24sata.hr.


Sud je Šljivančaninu kaznu povećao jer prva presuda nije, prema riječima suca, reflektirala ozbiljnost zločina. Žalbeno vijeće utvrdilo je da je Šljivančanin ipak odgovoran za pomaganje u ubojstvima 194 zatočena Hrvata na Ovčari, koje su mučili i ubili.


Mrkšić je osuđen za isti zločin. On se u pritvoru Međunarodnog suda nalazi još od 15. svibnja 2002. godine.


Šljivančanin je bio u zatvoru četiri godine. Na privremenoj slobodi čekao je presudu Žalbenog vijeća. Na Sud u Haagu je doputovao u ponedjeljak. Treći zapovjednik u skupini "Vukovarske trojke", kapetan Miroslav Radić oslobođen je još 2007. godine optužbi.



5.5.2009.
Pincom.info
Foto:24sata.hr
 


<br /><br /><br /><br />

05-05-2009 at 17:34 | Uključi u odgovor
yugi
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 20-12-2006
Lokacija: NORVEŠKA
Odgovori: 35281
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim



Filipović: Jasne misli bez diplomatskog uvijanjaMuhamed Filipović

Vječiti patriota

Valjda će se jednog dana naći vezir koji će bez sujete i egoizma prihvatiti poruke ovog bošnjačkog intelektualca i veličine...

06.05.2009. 07:06

Akademik Muhamed Filipović bez imalo uvijanja u diplomatski celofan poručio je na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) da Bošnjaci sami sebi kopaju grob, upozoravajući pri tome da neujedinjeni nemaju šansu da ujedine državu BiH.

Održao je Tunjo predavanje, ali daj Bože da je ikome od onih kojima i jesu bile poruke upućene shvatio šta govori ovaj veliki bošnjački um.

Jer, da žele slušati bošnjačke intelektualce, po uzoru na Srbe ili Hrvate, kojima je itekako stalo šta govore mudri i iskusni ljudi, zasigurno bi ovaj narod i država daleko dogurali.

Ali, nažalost, profesora Filipovića saslušaju iz kurtoazije, valjda zbog njegovih godina, na jedno uho ušlo, na drugo izašlo. Čim mu vide leđa, opet po svome. A države BiH, kako to već godinama upozorava on, sve je manje i manje, a sve više vezira koji se bore za prijestolje.

Uprkos tome, on ne odustaje od političko-intelektualne borbe za BiH i Bošnjake. Valjda će se jednog dana naći i vezir koji će zanemariti sujetu i egoizam, koji krase bošnjačke političare, te prihvatiti kao dobronamjerne Tunjine poruke i početi ih primjenjivati praktično.
 


<br /><br /><br /><br />

06-05-2009 at 12:06 | Uključi u odgovor
nevenkagaragic
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 07-02-2008
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 2378
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Izvodi iz stampe (bez komentara)
Bez chatanja molim

NOVI SKANDAL U SUDU BiH!!! SVASTA!!!

Sud BiH: Pljačkaš Branko Simić pobjegao zbog neopreznosti sudskog policajca!

Sudski policajac, odgovoran za bijeg, suspendiran i oduzeto mu oružje...

11.05.2009. 16:23
Iz prostorija za privremeno zadržavanje u Zgradi pravosudnih institucija u Sarajevu jutros je pobjegao Branko Simić, koji je osumnjičen za pljačku draguljarnice u Njemačkoj, javila je Federalna telavizija (FTV).

Simić je u periodu od 3.00 do 5.00 sati iskoristio neopreznost sudskog policajca, koji ga je trebao čuvati i pobjegao iz svoje ćelije.

Branka Simića je policija privela na osnovu potjernice iz Njemačke, zbog sumnje da je opljačkao draguljarnicu.

Nadležne vlasti utvrdile su odgovornost čuvara za bijeg privedenog, te je on suspendiran i oduzeto mu je oružje.

Kako je navedeno, Agencija za istrage i zaštitu u BiH /SIPA/ vrši uviđaj, a za bjeguncem se još traga.

Portparol SIPA-e Željka Kujundžija rekla je da ne može da saopšti više detalja o ovom događaju.
Autor: SRNA

(Dnevni avaz)

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/crna-hronika/sud-bih-pljackas-branko-simic-pobjegao-zbog-neopreznosti-sudskog-policajca

11-05-2009 at 21:07 | Uključi u odgovor
Trenutno aktivni korisnici
Aktivni gosti: 12
Skriveni clanovi: 0
Aktivni članovi: 0
Sretan rođendan: Abd al-Madžid, ado121, ibrahim_beg, mikica, miss_leeloo
FORUM : Politika : Izvodi iz stampe New Topic Post Reply

Strana: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 ... Last Page >>


Niste logirani? Nadimak / Username: Password: Sakrij mi ime
Zaboravili ste password?




Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)

Pregled pisanja forumaša u posljednjih 24 sata

Skokni do foruma:

Kontaktiraj nas | tuzlarije.net

Powered by: STRING FORUM Version 1.0
Copyright © 2001 STRING