Republika Šumska: Humanitarno pravo po Dodikovoj meri

Nevladini nacisti

Piše: Vedran Savić

Dodikovi pomahnitali vojnici: Galijašević, Margetić, Trifunović
Kada se opasni medijski manipulatori, huškači i obmanjivači – kakvi su Galijašević, Trifunović i Margetić, počnu baviti humanitarnim pravom preuzimajući ime poznate NVO iz Beograda čiji je osnivač Nataša Kandić, onda je to identično mogućnosti da već sutra Ratko Mladić osnuje fondaciju za pomoć žrtvama genocida. Zar stvarnost Dodikovog entiteta nije luđa od najluđe fikcije?

Stvarnost Bosne i Hercegovine mnogo puta umije da nadmaši najrazigranije zaplete naučno-fantastične literature i cinično se naruga svima koji gaje još trunku nade. Tako je i sa osnivanjem „ Fonda za humanitarno pravo“, najnovije nevladine organizacije na ovom prostoru.

Fond bi trebao biti registrovan u avgustu i početi sa radom, a zamišljeno je da se bavi „otkrivanjem istine u vezi s kršenjem etničkih, socijalnih, političkih i drugih prava društvenih grupa u cijeloj BiH“, kako se navodi u tekstu pod nazivom „u službi istine“ objavljenom u banjalučkom „Fokusu“
Ništa, teorijski, tu ne bi bilo sporno, da to nije izjavio Dževad Galijašević koji bi trebao biti prvi čovjek ove organizacije. Isti onaj Galijašević koji je zajedno sa Darkom Trifunovićem i Domagojem Margetićem član famoznog samoprozvanog „Ekspertskog tima za borbu protiv terorizma i organizovanog kriminala jugoistočne Evrope“, sada već višegodišnjih zvijezda većine režimskih medija u Republici Srpskoj. Darko Trifunović će biti medijator fonda, a iako nije objavljeno nema sumnje da će se za „eksperta“ kalibra Domagoja Margetića naći neko mjesto u organizaciji. „Fond će imati veliki uticaj na otkrivanje istine iz proteklih ratnih dešavanja na ovim prostorima. Baviće se kapitalnim projektima kada je riječ o masovnim zločinima počinjenim u Sarajevu, na Ozrenu, gdje su karakteristični zločini odreda ‘El mudžahedin', a koji su i dalje stalna prijetnja bezbjednosti BiH, i na drugim mjestima gdje su bili zločini“ kazao je Galijašević, te ponovio da „nijedan zločin učinjen prema srpskom ili hrvatskom narodu još nije procesuiran“.

Trojac Galijašević – Trifunović – Margetić je skoro svakodnevno prisutan u medijima RS, konstantno stvarajući atmosferu straha, međuetničke i međureligijske mržnje najavama terorističkih napada u BiH od strane radikalnih islamističkih pokreta. Najviše svojih „informacija“ plasiraju u „Fokusu“, ali i drugi mediji u RS su vrlo otvoreni za sve što ima veze sa radikalnim islamizmom. „Fokus“ je najpersonalniji tabloid vladajuće stranke u RS, Saveza nezavisnih socijaldemokrata premijera Milorada Dodika. U njemu često kolumne pišu premijerovi savjetnici, poslanici u Parlamentu BiH, novopečeni gradonačelnici iz redova SNSD, portparol stranke, kao i ostali manje poznati kolumnisti. Samim tim ovaj časopis najvjerodostojnije prikazuje ovu vlast. Opušteni u domaćoj atmosferi ličnog fekalnog medijskog nusprodukta, kolumnisti-funkcioneri bez puno ustručavanja istresaju pred čitaoce sadržaje stranačke utrobe. Zadatak „Fokusa“ je da u svojim tekstovima što više puta pokuša opravdati sve glupe i lažne floskule koje je osmislila SNSD-ova medijska mašina, što uposlenici marljivo izvršavaju.

Tako je u „Fokusu“ bezbroj puta dokazano kako je RS bolji dio BiH i veliko gradilište, policija RS najbolja policijska agencija u regionu, veliki Vođa Dodik daleko najnadmoćniji političar koji „zakucavanjima u petercu“ završava političke bitke sa svjetskim političkim alama, Banjaluka najevropskiji grad u BiH - što je, naravno, samo gomila laži uz čiju pomoć Dodik, stvarajući vlastiti kult ličnosti. misli decenijama vladati. Sve je u režimskim medijima poznato. Ako treba sa radikalnim islamistima povezati aktuelne bošnjačke političare, tu je Galijašević, koji zna sadržaje inboxa svih bosanskih terorista, a posebno drafts foldera. Ako u zavjeru treba uključiti i Stejt department i bivše bošnjačke funkcionere, tu je Trifunović. A ako treba doći do koordinatora svih antidodikovskih elemenata Stjepana Mesića - tu je Margetić.

Kao u lošem trileru, svi oni koje režim u Banjaluci smatra protivnicima, nekako se nađu povezani u maštovitim teorijama zavjere koje kreira ovaj tim „eksperata“. Pa tako Mesić i Silajdžić kao zastupnici interesa Irana u regionu sjajno sarađuju u napadima na Dodika, povremeno prema potrebama režima u Banjaluci teroriste u BiH podržavaju i Rafi Gregorijan, nekada Lajčak i Ešdaun, Zlatko Lagumdžija, Tarik Sadović, Sven Alkalaj, sve do aktuelnih halucinacija Darka Trifunovića „da nova američka administracija neuzaustavljivo srlja u nove greške i novi brak sa Al Kaidom“.

Jedna od luđih teorija koje je kreirao ovaj trojac je da iza prošlogodišnjeg terorističkog napada u Vitezu u kojem je stradala jedna osoba - stoji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić. Kako tvrdi Dževad Galijašević, Mesić je navodno uplašen razvojem situacije oko ubistva Ivane Hodak, za koje je ekspertski tim davno utvrdio da je djelo hrvatskog predsjednika, organizovao napad u bosanskom gradiću da navodno skrene pažnju hrvatske i svjetske javnosti sa ubistva Hodakove! Iza napada vehabija na učesnike sarajevskog „Queer festivala“ stoji Haris Silajdžić, utvrdio je Galijašević, zato da bi prikrio svoje navodne skandalozne nastupe u Americi, tada usvojenu deklaraciju SDA o povratku na Ustav republike BiH, kao i presudu Rasimu Deliću pred haškim tribunalom! Mahnitanje Dževada Galijaševića kulminiralo je prije par dana kada je objavio da je mimo svih do sada poznatih činjenica za napade na Njujork i Vašington 11.9.2001. odgovoran - Haris Silajdžić! Silajdžić je navodno bio „mozak sklapanja finansijske konstrukcije za napad na Sjedinjene Države“, a novac je obezbjedio prodajom Željezare Zenica fiktivnoj kuvajtskoj firmi koja je preprodajom stekla novac za napad.

NATAŠA KANDIĆ:
ZLE NAMERE
„Vodimo veliku regionalnu debatu o utvrđivanju ratnih zločina i ovo može da bude pokušaj da se unese zabuna, jer ima ljudi koji misle da ovo područje ne treba da ima demokratsku budućnost, nego treba da bude nestabilno. Tako se smišljaju neki postupci da se održi stanje u kojem ozbiljni ljudi nisu zadovoljni“, kaže za e-novine Nataša Kandić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo. Ona ističe da ideja o osnivanju FHP u Bosni i Hercegovini „nije posledica toga što 'osnivači' ne znaju da postoji FHP“ i da se ne može osnivati organizacija sa istim imenom. „Očito da postoje druge namere; da organizatori govore u javnosti ono što je u dubokoj suprotnosti sa delovanjem Fonda za humanitarno pravo. Ima više pokušaja da se blokira naš rad, ovo nije jedini incident“.

Potraga za humanitarnim pravom: Milorad Dodik, lovac
Dok Bošnjaci piju alkohol na osvjetljenim mjestima i nose kravate sve je u redu, ali problem je ono manje poznato.“Galijašević je ubijeđen da u Sarajevu postoji libanonski sindrom, odnosno sindrom Bejruta, gdje postoji javna scena i život koji funkcioniše na trgovima i osvjetljenim mjestima, gdje Bošnjaci piju alkohol, nose kravate, druže se, ali postoji i paralelni polusvijet po selima i džamijama, koji će za godinu-dvije izaći na javnu scenu i uspostaviti novi poredak“, piše „Fokus“.„Polusvijet je agresivniji. On se nameće. Tako su nastali Hamas i Fatah na Bliskom istoku. E, to je sindrom Sarajeva, koje boluje od bolesti islamskog grada. Zašto diplomate o tome ne govore? Sarajevo je vehabijsko i banditsko, a taj vehabizam i banditizam treba primijeniti u praksi“, kaže pomahnitali Galijašević o uzrocima problema sa terorizmom.



Mentalno poremećeni ekspert za Mesića, Domagoj Margetić, u toku intenziviranog verbalnog okršaja Dodika i predsjednika Hrvatske, obznanio je da je „Mesić sa Harisom Silajdžićem u vrijeme kada klan Osmani kreće u svoje akcije, organizovao i orkestrirao medijski napad na Dodika i RS, isključivo da bi skrenuo pažnju međunarodne javnosti i stranih obavještajnih analitičara sa događanja u Hrvatskoj“. On smatra „da bi Republika Srpska u budućnosti mogla biti meta napada organizovanih od terorističke infrastrukture u BiH ili organizovanih kriminalnih akcija koje bi bile koordinisane iz novouspostavljenih zajedničkih operativnih centara organizovanog kriminala i terorističkih grupa“, ali ima i rješenje u vidu regionalne strategije u borbi protiv terorizma.

A ko je kompetentniji od Ekspertskog tima da je izradi? "Kao stručnjaci voljni smo preuzeti posao koordinacije izrade strategije. To bi ujedno bio najbolji odgovor Vlade RS svima koji se zadnjih mjeseci trude da RS prikažu kao leglo organizovanog kriminala, a u čijoj propagandi prednjači politički Zagreb na čelu sa Mesićem, te njegov poslovni partner Haris Silajdžić u Sarajevu", dodao je Margetić, a naravno prenosi „Srna“. Svojevremeno je ovaj Trojac Ludaka preko Darka Trifunovića lansirao priču da se vehabije iz BiH spremaju na ubistvo Džordža Buša prilikom posjete Zagrebu!

Šta onda reći kada se ovakvi opasni medijski manipulatori, huškači i obmanjivači, navodno počnu baviti humanitarnim pravom preuzimajući ime poznate NVO iz Beograda čiji je osnivač Nataša Kandić? Jasno je da u njihovom tumačenju neće biti nikakvog govora o istini, humanitarnom pravu, nego će se raditi o još jednoj od „vladinih nevladinih organizacija“ Milorada Dodika koja će se truditi da u precizno dodjeljenom području pravi stalne konflikte, raspiruje mržnju prema potrebama režima u Banjaluci. Ideja da se ovi ljudi bave istinom jednaka je onoj da Ratko Mladić osnuje fondaciju za pomoć žrtvama genocida. Zar nije stvarnost luđa od najluđe fikcije?
izvor e-novine.com

U ZENICI UHIĆEN KAMEL –EBU HAMZA
00:02 / 08.08.2009.

Samo 12 sati od raspisivanja crvene tjeralice Interpola,sinoć oko 22 sata u predgrašu Zenice uhićen je bjegunac Karray Kamel -Ebu Hamza,potvrđeno je Večernjem listu iz Agencije za istragu i zaštitu (SIPA), čiji specijalci su ga zadnja dva dana locirali na ...

... tome području. U međuvremenu je uhićen njegov jatak, bivši osuđenik zeničkog zatvora.

Tunižanin Karray Kamel bin Ali (43), zvani Ebu Hamza, od 27. lipnja 2009. nalazi se u bijegu iz KPZ-a Zenica, gdje je izdržavao zatvorsku kaznu za razbojništvo i nedozvoljeno držanje oružja. Koristio je godišnji odmor kao izvanzavodsku pogodnost, ali se nije vratio na vrijeme u zenički zatvor.

Radi pojašnjenja, Ured Interpola u Sarajevu priopćio je jučer, 6. kolovoza, da je međunarodna difuzna potjernica protiv Karraya Kamela raspisana 3. kolovoza te da je od tada tražen na međunarodnoj razini, u svih 187 zemalja članica Interpola.

Karray je u studenom 2007. za razbojništvo u selu Brnjic, općina Kakanj, osuđen na dvije i po godine zatvora, a za nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija na šest mjeseci zatvora, što je objedinjeno u jedinstvenu kaznu zatvora od 34 mjeseca.

U KPZ-u Zenica je od 29. studenog 2001. do 1. studenog 2006. godine izdržavao sedmogodišnju zatvorsku kaznu po presudi Kantonalnog suda u Zenici za ubojstvo nepoznatog Arapa 17. siječnja 1997. godine ispred Islamskog balkanskog centra u Zenici.

Ebu Hamza je bivši pripadnik odreda El-mudžahid i nositelj je priznanja "Zlatni ljiljan".

Odlukom državne Komisije za reviziju državljanstava 2007. godine oduzeto mu je bh. državljanstvo pa je diskutabilno njegovo korištenja izvanzatvorskih pogodnosti. Ostaje pitanje hoće li tko odgovarati za ovaj slučaj.



(Biznis.ba/Večernji.hr)

Ma koje procedure...samo DAJ lovu...,a ko ce je vratiti? E, onda ce poceti procedure!

Dogovor s MMF-om nelegalan

SARAJEVO - Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, uputio je prije dvadesetak dana pismo Nikoli Špiriću, predsjedavajućem Vijeća ministara i Draganu Vrankiću, ministru financija i terzora, kojim traže objašnjenje kako i na osnovu kojih i čijih ovlaštenja je sklopljen sporazum s Međunarodnim monetarnim fondom o kreditu u iznosu od 1,2 milijarde maraka! Objašnjenje je zatražio i od Kemala Kozarića, guvernera Centralne banke BiH.

Odgovor još nije dobio. Komšićev zahtjev temelji se na činjenici da je ustavna procedura potpuno zaobiđena, zapravo da je ustav BiH prekršen. Naime, Predsjedništvo BiH prema ustavnim odredbama vodi i odobrava sve međunarodne ugovore, donosi odluku o njihovoj ratifikaciji koju potpisuje predsjedavajući Predsjedništva, a koju kasnije potvrđuje Parlament BiH.

Vijeće ministara pokreće inicijative i njih mora, po slovu Ustava, odobriti Predsjedništvo BiH. U slučaju pregovora i sklapanja ugovora sa Međunarodnim monetranim fondom, Predsjedništvo BiH nije čak ni konsultirano niti je upoznato s „pismom namjere" koju je Vijeće ministara uputilo MMF-u. Željko Komšić, Haris Silajdžić i Nebojša Radmanović, članovi Predsjedništva BiH, za pregovore s MMF-om saznali su iz medija i izjava koje su davali Špirić, Vrankić i Kozarić. San neslužbeno doznaje da Predsjedništvo BiH nije ni upoznato sa sadržajem ugovora sa MMF-om.

Sve ovo je razlog novog međunarodnog skandala, a u ovom trenutku još nije poznato kako će na to reagirati Međunarodni monetrani fond. Ovo utoliko više što je prva tranša iz aranžmana s MMF-om uplaćena Centralnoj banci BiH. Radi se o iznosuod 400 milijuna maraka i dvije trećine novca su prebačene Federaciji BiH, a jedna Republici Srpskoj.

MMF će svaka tri mjeseca kontrolisati kako se i u koje svrhe raspolaže s tim novcem, a od rezultata tih kontrola zavisit će svaka iduća uplata. I ovaj slučaj najbolje dokazuje u kakvoj se dramatičnoj situaciji nalazi BiH u kojoj se svjesno krši Ustav i to od strane Vijeća ministara i uopće državnih institucija.

8.8.2009.
Pincom.info

http://pincom.info/index.php?p=opsirnije&s=68727

Feller čestitao policiji na hapšenju Karaya Kamela

08.08.2009. 16:41

Šef Policijske misije Evropske unije komesar Stefan Feller pohvalio je danas profesionalno obavljenu zajedničku akciju Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, koja je rezultirala hapšenjem osuđenika Karaya Kamela bin Alija, saopćeno je iz EUPM-a.

"Poslije bjekstva Karaya Kamela bin Alija svjedočili smo dobro planiranoj i koordiniranoj akciji SIPA-e i policije Zeničko-dobojskog kantona. Policijske snage su još jednom potvrdile svoj profesionalizam", izjavio je komesar Feller.

Komesar Feller je podsjetio da je ovaj slučaj otkrio ozbiljne nedostatke u zatvorskom sistemu i izrazio nadu da će rukovodstvo zatvora, agencije za provođenje zakona i Ministarstvo pravosuđa sada prepoznati naučene lekcije.

Policijska misija EU, koja je nadgledala slučaj, svoju procjenu cjelokupne situacije dostavit će relevantnim bh. institucijama.

"Vrijeme je za konstruktivan dijalog o nedostacima u funkcioniranju zatvorskog sistema BiH. Misija će nastaviti pružati pomoć u tom procesu", zaključio je Feler.
(Svevijesti.ba/Fena)

http://www.svevijesti.ba/content/view/37299/215/

Cistka soosobo-nepodobnih ?

U MUP-u započinje velika čistka Faberovih policajaca

U ponedjeljak bi trebali smijeniti načelnika Uprave kriminalističke policije, načelnika Ureda za suzbijanje korupcije kao i njegovog zamjenika...


Sva tri čelna čovjeka Kriminalističke policije imenovao je Faber

23:21 | 07.08.2009. | Piše: Boris Rašeta

Šef Uprave kriminalističke policije Boris Spudić, Tihomir Kralj, načelnik Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, te njegov zamjenik Željko Brincka, u ponedjeljak bi trebali biti smijenjeni, saznajemo iz obaviještenih izvora. Sva tri čelna čovjeka Kriminalističke policije imenovao je smijenjeni ravnatelj Vladimir Faber u listopadu 2008. godine. Smatraju ih vrhunskim profesionalcima.

Doznavši za planirane smjene, ravnatelj USKOK-a Dinko Cvitan i državni odvjetnik Mladen Bajić navodno su bili šokirani. Na njihova mjesta mogli bi zasjesti riječki kadrovi, Vitomir Bijelić i Božo Barbarić. Spominju se i Tomislav Buterin i Ivica Cetina. Nije poznato čime će ministar obrazložiti smjene.
(24SATA)

http://www.24sata.hr/news/clanak/u-mup-u-zapocinje-velika-cistka-faberovih-policajaca/129721/?context=naslovnica&web_page_id=main_page_news

Zar i toga ima?

U vlakovima omamljuju i pljačkaju putnike

SARAJEVO - Noćna putovanja vlakom u BiH mogu biti veoma opasna zbog džeparoša koji, kako tvrde sugovornici "Dnevnog avaza", kako bi uspavali putnike i lakše ih opljačkali, često upotrebljavaju i opojne plinove.



Bračni par Pribilović iz Sarajeva ispričao je svoj doživljaj u noćnom vlaku, kojim su putovali za Zagreb, gdje su umalo opljačkani, a sumnjaju da su bili i omamljeni.

- Od samog ulaska u voz osjećali smo se kao da smo na Divljem zapadu, jer su nas kondukteri upozorili da ne smijemo zaspati, pogotovo kada dođemo blizu Banje Luke, pošto su tamo džeparoši izuzetno dobro organizirani - kazala je Belma Mujezinović-Pribilović, dodajući da su takvu priču čuli i od suputnika u kupeu.

Ipak, pošto su bili umorni, stavili su stvari pod glavu i zaspali.

- U jednom trenutku sam se probudila omamljena i vidjela nekog čovjeka u kupeu. Moj muž je vikao: "Šta radiš tu? Izlazi napolje!" Kasnije mi je kazao da je čovjek ušao s lampom u naš kupe i provjeravao da li spavamo. Misleći da i moj suprug spava, krenuo je zatvoriti prozor - ispričala je Avazova sugovornica.

Ističe kako su tek kasnije čuli priče da džeparoši koriste sredstva za omamljivanje i zbog toga zatvaraju prozore kako bi ono potpuno uspjelo. Smatra kako je vrlo vjerovatno da su i njih dvoje bili pod utjecajem takvog sredstva, jer su se osjećali veoma umorno. Ovo se dogodilo u blizini Banje Luke, a kondukter je potvrdio da se radi o džeparošu.

- Kazao nam je kako on, kako bi spriječio pljačkanje, stalno hoda od kupea do kupea kako bi putnike držao budnima - kazala nam je Belma.

Belmin suprug Vedran kazao je da je ovo bilo neprijatno i šokantno iskustvo, ali da su na kraju sretni kada pomisle što se sve moglo dogoditi da se nisu probudili.

- Vjerujemo da smo bili pod utjecajem nekog omamljivača, ali ne možemo to tvrditi, jer nismo išli na medicinski pregled. Međutim, činjenica je da smo bili veoma bunovni i da smo, i pored toga što je situacija bila veoma opasna, 20 minuta nakon toga ponovo zaspali - kaže sagovornik.

Načelnik CJB Banja Luka Zoran Stanišljević kazao je za "Dnevni avaz" kako nema saznanja da se opojne materije koriste u svrhu omamljivanja putnika u vlakovima. On je dodao da u prvih šest mjeseci ove godine nije bilo prijavljenih krađa u vozovima.
9.8.2009.
Pincom.info

http://pincom.info/index.php?p=opsirnije&s=68746

Hrvat u emigraciji
Kako je Isus H. (33) preživio Srebrenicu

Piše: Boris Dežulović


Očevici tvrde da je nakon ispitivanja Isus H. zajedno s većom skupinom zarobljenika autobusom prebačen u osnovnu školu „Vuk Karadžić“ u Bratuncu. Drugi dan okupili su ih ispred škole i rekli im da ih vode na razmjenu u Kladanj. U Konjevićima, međutim, autobus se zaustavio i onda umjesto prema Kladnju krenuo prema Zvorniku. Tada je posljednji put viđen Isa Pejgamber, Isus Hrist iz Srebrenice
„U Srebrenici, u oltaru hrama pokrova presvete Bogorodice, na Ivanjdan, a uoči Petrovdana ove 2009. godine, desilo se duhovno čudo: pojavio se lik Isusa Hrista! Vest je obelodanio protonamesnik Željko Teofilović, i ona je donela veliko uzbuđenje i uznemirenost narodu ovog kraja – desilo se čudo koje opominje!“

Tako u posljednjem broju srpskog nedeljnika Grom, u reportaži pod naslovom „Duhovno čudo u Srebrenici“, piše legendarna Ljiljana Bulatović - srpska Oriana Fallaci, kako žurnalistička čaršija zove ovu nekad najmlađu članicu Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, danas najstariju groupie đenerala Mladića – ocvala Majka Glupost poznata po tezi iz Žitija Ratkovog, kako su đenerala „oteli da ga koriste negde i protiv njegove volje, jer postoji sada i ta mogućnost elektronskih uzimanja informacija iz čovečjeg mozga“.

Da nije, eto, „mogućnosti uzimanja informacija iz čovečjeg mozga“ na beogradskim trafikama, ne bih ja ni znao za opominjuće čudo što se još prije mjesec dana, na Ivanjdan 2009, dogodilo u pravoslavnoj crkvi Pokrova presvete Bogorodice u Srebrenici.

„Čudo se desilo baš na dan rođenja Jovana Krstitelja, koji je u Svetom pismu nazvan anđelom zbog svoje moralne čistote, u crkvi koja slavi pokrov presvete Bogorodice, pokroviteljke i zaštitnice hrišćana“, piše u religioznom transu Ljiljana, „a uoči Petrovdana, praznika apostola Petra i Pavla.“ Zašto je to čudo? Zato što, objašnjava Ljiljana, „srpski narod Petrovdan obeležava bolnim sećanjem na najveći masakr koji su muslimani baš na taj praznik izvršili 1992. u selima Biljača, Zalazje, Zagoni i Sase“. „Zato su“, piše dalje Ljiljana, „pravoslavni Srbi pohrlili u svoju crkvu koja dominira nad Srebrenicom, da lično dožive to čudesno pojavljivanje lika Isusa Hrista baš u njoj, i baš uoči Petrovdana.“

- Kada sam završio svetu liturgiju i narodu podelio naforu, vratio sam se, kao što biva, u oltar – priča protonamjesnik vremešnoj srpskoj Oriani Fallaci. – Sasvim neobjašnjivo i neočekivano pogled mi je zastao na ovoj mermernoj ploči i prvi put otkako ovde službujem video sam ovaj lik! Video sam lik Gospoda Isusa Hrista!

I zaista, gledam na fotografiji u nedeljniku Grom zid u apsidi crkve Pokrova Bogorodičinog, u dnu zida dva-tri reda mramornih ploča, a na jednoj od njih ljudski lik, sa sve brkovima, bradom i dugačkom kosom: ako i jest ljudski, od ljudske ruke bogami nije. Iako me protonamjesnik Željko i protonamjesnica Ljiljana uvjeravaju da je to glavom i bradom Isus Hrist, ja sumnjičavo gledam u fotografiju, udaljavam je od očiju, pa približavam, stiskam oči i mjerkam, i ne pomaže: meni bezbožnom - neka mi protonamjesnik oprosti - ovaj Isus, onako crnomanjast, tamnih očiju i nauljene kose zabačene unazad, više izgleda kao kakav bugarski šibicar, Elvis Presley na amfetaminima ili consigliere Silvio Dante iz Sopranosa u programu zaštite svjedoka.

Ja bih – ali ne slušajte mene – čak prije rekao da je crnpurasti muškarac s mramorne ploče glavom onaj jeruzalemski kabadahija Baraba, kojega je masa pred Pilatovom palačom amnestirala presuđujući Isusu.
Iz nekog razloga, međutim, svaki bradati muškarac koji se ukaže u panju posječene bukve, odsjaju u staklu ili, eto, šarama mramorne ploče, može biti samo Isus Krist i nitko drugi. Zašto bi se, uostalom, za oltarom Bogorodičinog hrama u Srebrenici ukazivali bugarski šibicari, Elvis ili Sopranosi? – razumno je pitanje na koje ja nemam razumna odgovora. I zašto bi, najzad, Isus Krist morao izgledati kao sa svetačkih sličica našeg doba, fragilni švedski sweet-metalac brižno njegovane kovrčave fudbalerke, poput Joeya Tempesta iz Europe, kao da će svaki čas sa križa na veličanstvenoj bini Golgotahallena povikati „Hello, Jerusalem!“, pa zapjevati refren - „It’s the final countdown“?

Ako ćemo pravo, živi bi Isus Krist zaista prije morao izgledati kao lik sa mramorne ploče u oltaru srebreničke crkve, dakle semitske fizionomije, crnomanjast i crnokos, onako kako su Palestinci oduvijek izgledali, kako su izgledali prije dvije hiljade godina i kako izgledaju danas, na televizijskim vijestima, potjernicama na američkim aerodromima i mramornim pločama pravoslavnih crkava u Bosni.

Valja nam zato vjerovati na riječ protonamjesniku i sestri Ljiljani, pa onako smjerno i kršćanski postaviti drugo, filozofski i teološki mnogo važnije pitanje: otkud Isus u Srebrenici 2009. godine? Odnosno – preciznije - kako je preživio? Kako je, naime, Isus Krist (33), punoljetan i zdrav muškarac, vojno sposoban i u punoj snazi, preživio u Srebrenici?

- Ti, ti! – pokazuje prstom s debelim zlatnim pečatnjakom general Ratko Mladić prema grupi ljudi u UNPROFOR-ovoj bazi u Srebrenici. – Halo, roker, tebi govorim!
- Ko, jel ja? – odgovara crnpurasti, mršavi muškarac duge tamne kose, ovako odoka tridesetak mu je godina.
- Jok, nego moja baba – kaže Mladić, a grupa oficira i vojnika oko njega grohotom se smije. - Kako ti je ime?
- Isa – probija se prema žici mršavi. – Isa Pejgamber.
- Odakle si, Huso? – strogo će Mladić.
- Isa. Iz... Palestine.
- Iz Čajetine?! Pa šta ćeš ti ovde?
- Ne, ne, iz Palestine.
- Kalesije?!
- Palestine, Palestine... Palestinac.
- Pa to. Znači mudžahedin, je li? – zadovoljno će Mladić, pa se okrenu svojoj hagiografkinji Ljiljani Fellaci. – Snimaj, Ljiljo, arapski plaćenik u Alijinoj vojsci. Koliko te plaća Alija, Huso?
- Ne plaća me Alija. I nisam mudžahedin.
- Ali jesi musliman?
- Jesam, ali i kršćanin, i pravoslavac i katolik. I musliman. Isa Pejgamber. U Bratuncu me zovu Isus Hrist.
- Zajebavaš ti, Huso, je li? – unese mu se Mladić. – Jesi ti mangup neki?

Nekoliko trenutaka napeta tišina reže uši, čuju se samo rafali u daljini, a onda Mladić pali cigaretu.
- Koliko ti je godina, Huso?
- Isa mi je ime.
- Ne seri, nego reci koliko ti je godina?
- U decembru napunio trideset tri. Odnosno u januaru. Zabucali nešto u opštini.
- Tries’tri? Ni ti nisi bio u Armiji BiH, jelde?
- Ne, nisam. Kažem, za muslimane sam Isa Pejgamber, prorok, za kršćane Isus Hrist. Hristos, Krist, kako gdje.
- Dvojno državljanstvo, je li? – vrti Mladić Isusove dokumente, pa ih vraća generalu Zdravku Tolimiru. – Šta ćeš ovde, šta si radio u Srebrenici?
- Kažem vam, ja sam Pejgamber. Prorok. Nosim poruke.
- Oho, znači štapski kurir. Čuješ li, Zdravko, koga imamo ovde! Da čujem, Huso, pjevaj. Kakve poruke?
- Recimo, „ne ubij“.
- Ne ubij?!
- Da. Ili „ne ukradi“, „ne poželi kuće i ništa od bližnjega svoga“. Blaženi krotki, gladni, milosrdni, miroljubivi i prognani... „zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne primjećuješ“, takve stvari, uglavnom poruke ljubavi i praštanja. Na primjer, „oprosti ne sedam, nego sedamdeset puta sedam puta“.
- Zdravko, čuješ li ti ove šifre? – okreće se Ratko Mladić generalu Tolimiru, pa opet dugokosom zarobljeniku. – Imaš li još tih... poruka?
- Imam. „Ljubi bližnjeg svog“ – mirno nastavi mršavi. – Ko tebe kamenom ti njega kruhom, ko tebi šamar ti mu okreni drugi obraz, i tako... „Ljubi neprijatelja svoga, blagoslivljaj one koji te proklinju, čini dobro onima koji te mrze i moli za one koji te zlostavljaju i progone“.
- Ljubi neprijatelja svoga?!? – nije više general Mladić siguran da li ga dugokosi zajebava ili je stvarno lud. – Ti si neka lujka, jelde? Il si uzimao droga?!? Znamo mi kako medžahedine drogiraju pa se zalijeću ko mahniti. Snimaj, Ljiljo, drogiranog Alijinog mudžahedina iz Palestine!
- Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta – odgovorio je, kažu, neobični zarobljenik. - Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Srbima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.

Heroj ili ratni zločinac: Ukazanje Mladića na beogradskom zidu
Tako je na Petrovdan, 12. jula 1995. godine, završilo ispitivanje Ise P. (33) iz Kalesije - vlasnika dvojnog državljanstva koji se predstavljao i kao Isus H. iz Čajetine - štapskog kurira 28. divizije 2. korpusa Armije BiH. Očevici tvrde da je nakon ispitivanja Isus H. zajedno s većom skupinom zarobljenika autobusom prebačen u osnovnu školu „Vuk Karadžić“ u Bratuncu. Drugi dan okupili su ih ispred škole i rekli im da ih vode na razmjenu u Kladanj. U Konjevićima, međutim, autobus se zaustavio i onda umjesto prema Kladnju krenuo prema Zvorniku. Tada je posljednji put viđen Isa Pejgamber, Isus Hrist iz Srebrenice.

Punih četrnaest godina nije se znalo za njegovu sudbinu, sve dok se ovoga ljeta - baš na Ivanjdan, „na dan rođenja Jovana Krstitelja, koji je u Svetom pismu nazvan anđelom zbog svoje moralne čistote, u crkvi koja slavi pokrov presvete Bogorodice, pokroviteljke i zaštitnice hrišćana“, a baš uoči Petrovdana, kad je posljednji put viđen - nije dogodilo čudo neviđeno: u oltaru pravoslavnog hrama u Srebrenici pojavio se lik Isusa Hrista.

Gdje je svih ovih godina bio, gdje se krio i što je radio, nitko pouzdano ne zna. Kažu da je u julu 2005. godine viđen u Bijeljini, na uglu ulica Svetog Save i Kneginje Milice, na stablu jasena s kojeg je posječena grana. Po drugima, prešao je granicu i krio se po Srbiji: prije tri godine u kori stoljetne bukve vidjeli su ga mještani Belog Kamena kraj Prokuplja, a 2007. pojavio se na stablu topole u dvorištu domaćina Mila Ješića u selu Galović kraj Kosjerića.

Ljiljana Bulatović, međutim, sada dokazuje da Isus zapravo uopće nije napuštao Srebrenicu, već se sve ove godine krio u ruševinama crkve Pokrova presevete Bogorodice, jer su „mermerne ploče na kome se ukazao lik Isusa Hrista jedine preostale iz predratnog enterijera crkve“. Tako je Isus na kraju pronađen živ i zdrav, iako su antisrpska piskarala i soroševski plaćenici, ubačeni čak i u Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve, godinama širili laž da je Hrist raspet i ubijen.

Zato nije ni čudo da je, kako ono reče Ljiljana, „vest donela veliko uzbuđenje i uznemirenost narodu ovog kraja – desilo se čudo koje opominje!“

Na što, međutim, o Petrovdan opominje Isus Hrist iz srebreničke crkve pokrova Bogorodičinog? Srbomrsci i lažovi kod kojih su noge duljine pameti svojom će mračnom logikom zaključiti, jasna stvar, da srebrenički Isus opominje na Petrovdan 1995, kad se dogodio onaj „slučaj“ kojega protonamjesnica Ljiljana Bulatović raskrinkava u svojoj knjizi „Istinita Srebrenica“, ili brojnim studijama, poput revizionističkog manifesta „Neverovatni 'slučaj Srebrenica'“ objavljenog 2007. godine.

„Kako već nekoliko godina istražujem istinu o stradanju naroda u srebreničkom kraju, znam da se u 'slučaju Srebrenica' oni koji optužuju srpski narod ne služe dokumentovanim činjenicama“, piše tada Ljiljana Fellaci. „Od oslobođenja Srebrenice od džihada terora muslimanskih paravojnih i vojnih snaga prošlo je već dvanaest godina, a narod se još nije oslobodio od nametnutog mučnog prebrajanja nestalih i poginulih muslimana prilikom predaje Srebrenice generalu Mladiću! Da bi se iskupili za teško stradanje naroda i da bi rat trajao, evo treću godinu 'bogovi rata' organizuju spektakularno okupljanje muslimana na taj dan, 11.jula, na muslimanskom spomen groblju u Potočarima. Tu se svake godine sahranjuje novi broj muslimana, navodno identifikovanih žrtava srpskog genocida 11. jula 1995. godine.“

Među tim „navodno identifikovanim žrtvama“ bio je, eto, i Isa P. iz Kalesije, Čajetine, odakle već, štapski kurir 28. divizije 2. korpusa Armije BiH, pronađen četrnaest godina kasnije živ i zdrav u oltaru pravoslavne crkve, gdje su ga – nota bene – sve ove godine čuvali Srbi!

„Postoje video zapisi i pisane izjave muslimanskih političara, koji govore da je Srbima izmišljen genocid!”, kaže gospođa Bulaznović na kraju svoje studije “Neverovatni ‘slučaj Srebrenica’”. Koji su to “zapisi i izjave”? Najpoznatija srebrenička revizionistica, koja se – kao i njena kolegica Oriana Fallaci, talijanska Ljiljana Bulatović, koja se potkraj života i zdrave pameti proslavila antimuslimanskim pafletima - služi samo “dokumentovanim činjenicama“, vjerojatno misli na onaj povjerljivi izvještaj Alijine obavještajne službe, kodnog naslova Kur’an, u kojemu lijepo piše da Isus nije ubijen: „A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi.“ (An-Nisa, 157-15

Autorica „Isinite Srebrenice“ tako konačno, zahvaljujući samom Proviđenju, ima konačni dokaz za svoju teoriju: među osam hiljada takozvanih žrtava takozvanog srebreničkog masakra, bezočna je muslimanska propaganda upisala i imena ljudi koji su poginuli godinama ranije, ili uopće poginuli nisu. Poznata je, naime, stvar da su se „žrtve genocida“ pojavljivale kasnije žive i zdrave na biračkim spiskovima i popisima stanovništva, ili – samo posljednji slučaj – na mramornoj ploči u oltaru crkve Pokrova presvete Bogorodice, na Ivanjdan, a uoči Petrovdana, usred Srebrenice.
izvor :e-novine.com

[Edited by soraya on 11-08-2009 at 10:18 GMT]

Srbija odbija da se suoči sa genocidom

Srebrenica je ključ za izgradnju demokratskog društva
Lidija Franović

Kao i svakog 11. u mesecu, tako su se i ovog oblačnog dana, na platou ispred Predsedništva Srbije okupili predstavnici nekoliko nevladinih organizacija koji uporno traže od predsednika Srbije da proglasi 11. jul Danom sećanja na genocid u Srebrenici, što on uporno odbija

Još jednom je Milan Antonijević iz YUCOM-a pročitao dobro poznato pismo predsedniku Tadiću, koje je na platou ispred Predsedništva Srbije prvi put pročitano 11. februara, nepunih mesec dana nakon što je Evropski parlament doneo rezoluciju o proglašavanju 11. jula za Dan sećanja na genocid u Srebrenici.

“Polazeći od interesa Srbije da svoj ugled u međunarodnoj zajednici gradi poštovanjem presude Međunarodnog suda pravde, odnosom prema zločinima na prostoru bivše SFRJ kao i poštovanjem Rezolucije Evropskog parlamenta o proglašenju 11. jula Danom sećanja na genocid u Srebrenici, molimo vas da predstavnike podnosioca ove inicijative primite 11. avgusta 2009. godine i u otvorenom razgovoru ukažete na mogućnosti zajedničkog delovanja. Svesni načela podele vlasti, oslanjamo se na Vaš autoritet i želju da Srbiju izvedete na evropski put”, pročitao je Antonijević saopštenje Žena u crnom, Centra za unapređenje pravnih studija, Komiteta pravnika za ljudska prava - YUCOM, Fonda za humanitarno pravo, Inicijative mladih za ljudska prava i Helsinškog odbora za ljudska prava.

Još jednom je predsednik Tadić, koji inače ne zaboravlja da se odmah oglasi kad neko od naših sportista osvoji neku medalju, ostao nem na ove zahteve.

I ovoga puta malo ljudi na platou ispred Predsedništva Srbije. Među njima Žanka Stojanović, Nataša Kandić...

“Nažalost, Srbija stvarno jeste ušla u jednu fazu poricanja nekih osnovnih vrednosti koje se tiču prošlosti a i budućnosti. Srebrenica je ključ naše prošlosti i izgradnje demokratske budućnosti”, rekla je izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić za e-novine.

Ona dodaje da, imajući u vidu kakav je sastav Parlamenta i kako je došlo do formiranja ove Vlade, u kojoj su demokrate i socijalisti, sve ukazuje da je Srbija danas dalje od onoga gde je bila pre nekoliko godina, kada se moglo nadati da će priznati da se u Srebrenici dogodio genocid.

Kandićeva podseća da je predsednik Tadić, koji je u leto 2005. posetio Srebrenicu, najavio Deklaraciju o priznavanju žrtava Srebrenice. Međutim, kako je dodala, on je to učinio bez prethodnih konsultacija sa saradnicima i političkim partnerima. “Posledice su da kod nas nema niti priznanja činjenica koje su utvrđene na sudu i iznete u izveštaju Komisije Vlade Republike Srpske", kazala je ona.

“Imamo jednu klimu u kojoj priča o ratnim zločinima postaju bezvredna, kao da ne postoji veza, kojoj se ovde i ne daje pažnja, između Evropske unije i nekog novog puta Srbije u Evropi”, rekla je Kandićeva i dodala da se mora prihvatiti ono što se dogodilo u prošlosti i da se javno moraju izneti činjenice o onome što se dogodilo.

Nataša Kandić ukazuje i da smatra da predsednik Tadić, koji je doživeo atmosferu na groblju u Potočarima pre četiri godine, ima saosećanje za žrtve srebreničkog genocida, ali “da je jedna stvar saosećanje kao njegov lični odnos, a druga je šta je njegov politički interes”. “Žrtve se mogu izjednačavati po tome što imaju bol, ali se zločini ne mogu izjednačavati”, poručila je ona.

izvor:e-novine.com

Šta to beše Srebrenica?
Ćilim od ljudskih kostiju
Piše: Dinko Gruhonjić


Još sam pod utiskom filma “The Reader”, koji sam konačno odgledao prethodne večeri. I sada još ova epizoda sa izložbom o Srebrenici. Vozeći sam uspeo samog sebe da opečem cigaretom, što me povratilo iz razmišljanja. Shvatam da odavno više uopšte nisam iznenađen kada čujem da neko u Srbiji ne zna čak ni da se desio genocid, a kamoli pojedinosti o Srebrenici
- Kako ti izgleda ova izložba?
- Veoma je interesantna. Slike su zaista interesantne i treba ih videti.
- Zašto?
- Pa treba ih videti zato što su neobične slike. Znači, radi se o Srebrenici posle 14 godina…
- A znaš li šta se tamo desilo pre 14 godina?
- Pa ne tačno, ali sad ću da saznam sve!
- Koliko godina imaš?
- 27.
- Kada kažeš ne tačno, šta u stvari znaš?
- Pa po slikama vidim da se nešto veoma desilo… Ali barem se nadam da ću sada da saznam nešto više o tome.
- Koliko ste ti i tvoji drugari mogli da čujete o Srebrenici u našim medijima?
- Pa nisu mnogo čuli o tome… Mislim da su jako malo informisani.

Ovaj dijalog vodio sam sa jednom od posetiteljki akcije novosadske Omladinske grupe Helsinškog odbora za ljudska prava. Mladi iz ove nevladine organizacije odlučili su da svakog 11. u mesecu organizuju izložbe fotografija, projekcije filmova i razgovore o Srebrenici, uvereni da mladi u Srbiji veoma malo znaju o genocidu koji je počeo 11. jula 1995. godine. Akciju će organizovati, kažu, sve dok Ratko Mladić ne bude izručen Haškom tribunalu. Navode da se plaše da će ovaj projekat potrajati, iako su se za ovu priliku potrudili pa izradili fotomontažu Mladića iza rešetaka i sa robijaškom kapom na glavi.

Kada sam isključio mikrofon, devojka s kojom sam razgovarao me pitala da li se jako osetio akcenat njenog maternjeg jezika. Ona je iz Novog Sada, navodi, ali “akcenat se definitivno oseti, zar ne?”, pita bojažljivo, nevešto glumeći bezbrižan osmeh. Kažem joj da mi njen akcenat zaista ništa ne znači i da više marim za neke druge stereotipe o devojkama iz “manjine” kojoj pripada. Na primer, za one o njihovoj lepoti. Gleda me zbunjeno.

Prilazi joj mlada aktivistkinja Helsinškog odbora, s namerom da joj odgovori na gomilu pitanja. Postaje jasno da “manjinka” nije baš sasvim sigurna ni gde je Bosna, ni ko tamo živi.

“Kada se to desilo, da li je to bilo onda kada je Bosna htela da se odvoji od nas?”, pita. “Ko je tu ubijen? Albanci?”, dodaje, pomalo bojažljivo ali svakako radoznalih, bistrih očiju.

Palim cigaretu i jedva odolevam da se ne umešam, slušajući mladu aktivistkinju kako joj pruža ne baš precizne odgovore o Bosni, o Srebrenici, o Mladiću… Uspevam da odolim pedagoškom pokroviteljskom porivu, sedam u auto i odlazim.

Još sam pod utiskom filma “The Reader”, koji sam konačno odgledao prethodne večeri. I sada još ova epizoda sa izložbom o Srebrenici. Vozeći sam uspeo samog sebe da opečem cigaretom, što me povratilo iz razmišljanja. Shvatam da odavno više uopšte nisam iznenađen kada čujem da neko u Srbiji ne zna čak ni da se desio genocid, a kamoli pojedinosti o Srebrenici.

Više me boli taj bistri i stidljivi pogled devojke koja se pomalo plaši svog akcenta. Ona je imala 12-13 godina kada su, uz bolne, jezovite krike žena i dece, u Potočarima odvajali muškarce od žena. Roditelji su je očigledno brižljivo “čuvali” od groznih saznanja. Možda su joj objasnili i da je ona “manjinka” i da ti prokleti ratovi samim tim nisu “njihovi”. Možda je htela da mi poruči da je taj akcenat pravi izgovor za potpuno neznanje o tome šta se to “veoma desilo” u Bosni.

Pošto sam u međuvremenu postao dobar psiholog-amater za čitanje straha iz ljudskih očiju, nemam dilemu: ova devojka se plaši svoga akcenta. Ne može protiv njega, a tako bi to htela, barem u nekim situacijama. A šta je razlog za njen strah, možemo samo da zamislimo. Sigurno ne to što ju je neko pohvalio u, recimo, gradskom autobusu u Novom Sadu, kada je čuo taj “čudni jezik” koji se u Vojvodini govori već 400 godina.

Lako mi je da je zamislim kako odlazi iz Vojvodine i kako prolaze godine dok se, u “matičnoj” zemlji ili u nekoj drugoj, ne oslobodi tog pogleda strašljivog zamorca kada počinje da priča. Lako mi je da zamislim kako uspeva sebe da ubedi da ona, kao “manjinka”, nije ni bila dužna da zna šta se to “veoma desilo”, zahvalna roditeljima koji su je “sačuvali”…

Nije mi, međutim, lako da zamislim budućnost postgenocidne dece, koja se igraju na ćilimima satkanim od kostiju iz masovnih grobnica, dok im roditelji lažu da je reč o skupocenim persijskim sagovima.

Ili, što bi pesnik predgrađa Balašević rekao: “…crne senke što se gnezde u ljudima nadleću me kao gavrani... Nekada sam putovao po mesecu... Kroz vilajet pun hajdučije... A sada me oči ljudske plaše više nego vučije...”


izvor:e-novine.com

[Edited by soraya on 13-08-2009 at 02:22 GMT]

Imam opasnih namjera

Mustafa Cerić u mitsku srpsku i stvarnu albansku državu nije išao zato što ga peče savjest jer je u vrijeme kosovskih užasa on galamio po Bosni ili je ostatku svijeta pokazivao umilno, lažno lice tolerantnog vjerskog lidera, niti zato što je kao bošnjački vjerski lider zainteresiran za poziciju sunarodnjaka izvan granica BiH. Hodžin put u jednu od dvije zemlje orlova dio je njegove političke kampanje u kojoj se svaki potez povlači sračunato i u ono vrijeme u kojem dodatno dobija na težini



Gdje god je stigao na Kosovu, Mustafa Cerić je govorio o sličnostima koje povezuju bošnjački i albanski narod. Malo je, međutim, onoga u čemu ta dva naroda liče
"Tokom razgovora gospodin Vlasi je uputio poziv reisu-l-ulemi dr. Ceriću da posjeti Kosovo. Reisu-l-ulema se zahvalio gospodinu Vlasiju, kao starom prijatelju od kojeg se može dosta naučiti, na posjeti te podržao ideju da posjeti bošnjačku zajednicu Kosova"

(Iz izvještaja MINA-e sa sastanka Mustafe Cerića i Azema Vllasija, člana advokatskog tima Muhameda Alija Gašija, februar 2009.)

"Došao sam na poziv Islamske zajednice Republike Kosovo, vjerske institucije koja se tako zove"

(Mustafa Cerić o svojoj posjeti Kosovu, august 2009.)

Ljeta 1999., evo baš u ovo vrijeme, Kosovo je brojalo prve sedmice mira. U prazne, zapuštene gradove vraćalo se stotine hiljada izbjeglica iz Albanije i Makedonije. Preostali Srbi uglavnom su, žaleći što nisu otišli ranije, kretali ka Srbiji. Prištinom ili, recimo, Ferizajem, kružili su do zuba naoružani komandosi NATO-a i tek razoružani, ali još uvijek uniformirani borci UČK. Politički nedefiniranog i vojnički određenog statusa, Kosovo, nekada najsiromašniji dio Jugoslavije, nije bilo niti nezavisno niti Srbija. Opustošene čaršije, nepostojeća privreda, obrazovni sistem u tranziciji iz podrumskog svijeta što su ga Albanci izgradili za vrijeme srpske represije u školske zgrade izrešetanih fasada, vojske i paravojske, civilne institucije u povoju… Trebalo je tada vidjeti Kosovo spram kojeg je Bosna i Hercegovina bila kao Kopenhagen za Bužim.

Među onima što su se izmoreni vraćali iz kolektivnih izbjegličkih centara ili od rodbine osiromašene nenadanim, mukom dovedenim gostima, bilo je i nekih pedesetak hiljada kosovskih Bošnjaka. Ili pola od broja onih što su do početka devedesetih godina prošlog vijeka u rubrici nacionalnost pisali - Musliman, da bi se do kraja te decenije podijelili na Bošnjake i Gorance. Bez ikakve političke moći, malobrojni, marginalizirani u postapokaliptičnom društvu obilježenom albanskim nacionalizmom ojačanim dobijenim ratom, kosovski su Bošnjaci bili u, blago rečeno, nezavidnom položaju.

Te 1999. godine je reisul-ulema Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić poručivao Bošnjacima, ne onima u Prizrenu nego onima u Zenici: "Budite ponosni što se zovete Omer, Samir, Nedžad, Fatima, a ne Jovan, Marko, Mile..." Vijesti s Kosova pratio je na televiziji, ako ne bi bio na putu ili kada ne bi javno kritizirao urednike iste te televizije jer su Ivana Pavla II nazivali svetim ocem, a Vinka Puljića uzoritim kardinalom, što je, prema Ceriću, bilo - antimuslimanski!

"U Ustavu Kosova Bošnjacima je priznat status nacionalne zajednice, a bosanski jezik je spomenut u Ustavu, dok je u opštinama u kojima Bošnjaci žive, predviđena i službena upotreba bosanskog jezika... Od posebnih prava koja su specifična za manjinske zajednice, valja spomenuti i tri rezervisana mjesta u Parlamentu, dok su izabrani predstavnici bošnjačke zajednice zastupljeni i u Vladi Kosova, kao i u vlasti na lokalnim nivoima u nekoliko opština", kazao je maja ove godine, govoreći na Forumu Bošnjaka Kosova, Ćerim Bajrami. On je kao bošnjačke probleme naveo sve i jedan čisto svjetovni: manjak udžbenika na bosanskom jeziku, nedostatak nastavnika u manjinskim školama, mogućnost studiranja na tek "tri-četiri smjera na dva fakulteta na Kosovu", nepovoljan status bošnjačkih studenata s Kosova u BiH, odnos s maticom sveden na privatne veze s nekolicinom intelektualaca, ekonomsku neodrživost printanih medija na bosanskom jeziku, nemogućnost putovanja u BiH s dokumentima Republike Kosovo…

Za proteklih deset godina kosovski su Bošnjaci - bez ikakve pomoći matice - prošli put od marginalizirane, nimalo važne skupine, do politički priznate, institucionalno zaštićene nacionalne manjine čija su prava zajamčena najvažnijim dokumentima Kosova, iako je u praksi, kako bi rekao Bajrami, "implementacija bošnjačkih prava u život proces koji se u mnogim sferama, a posebno u službenoj upotrebi bosanskog jezika, još ne sprovodi u zadovoljavajućoj mjeri…" No, ono što ni danas, kao ni ljeta 1999., nije problem bošnjačke zajednice na Kosovu, jesu vjerska prava pripadnika tog naroda. Bošnjaci u Prizrenu, Peći ili Prištini, dakle, mogu komotno i koliko hoće biti i muslimani, a o njima kao takvima, baš kao i o ostalim muslimanima Kosova, institucionalno brine Islamska zajednica te države predvođena Cerićevim kosovskim domaćinom, muftijom Naimom Trnavom.

Pitati se zašto je Cerić išao među Bošnjake na Kosovu ove 2009. godine, a ne 1999. jednako je naivno kao i vjerovati da bi on pomakao ahmediju zbog brige za sunarodnjake. Također, pogrešno je na Cerićevu kosovsku turneju gledati uz opću svijest o njenim unutarbosanskim posljedicama ili (očekivanim) reakcijama iz Srbije. Jednostavno rečeno: svesrpska nespremnost na prihvatanje kosovske nezavisnosti realnost je kao i kosovska nezavisnost, samo što će se prvo možda jednoga dana promijeniti, a drugo neće, baš kao što Kosovo nije bilo manje samostalna država prije Cerićevog gostovanja, niti je to više poslije njegovog povratka. Da je, dakle, na Kosovo otišao Šaćir Filandra, pa tamo gledao nastupe bošnjačkih folklornih društava i razgovarao s kosovskim zvaničnicima o kulturnoj saradnji dvije zemlje, jedili bi se i Beograd i Banja Luka. A upravo je to trebalo Ceriću. On, naime, u mitsku srpsku i stvarnu albansku državu nije išao zato što ga peče savjest jer je u vrijeme kosovskih užasa on galamio po Bosni ili je ostatku svijeta pokazivao umilno, lažno lice tolerantnog vjerskog lidera, niti zato što je kao bošnjački vjerski lider zainteresiran za poziciju sunarodnjaka izvan granica BiH, a niti zato što je smatrao neuljudnim odbiti poziv(e) prijatelja Vllasija, pardon, kolege Trnave. Hodžin put u jednu od dvije zemlje orlova dio je njegove političke kampanje u kojoj se svaki potez povlači sračunato i u ono vrijeme u kojem dodatno dobija na težini.

"Cerić je prva politička faca Bošnjaka", rekao je jednom predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik. Lukavi seljak potpuno je u pravu: Mustafa Cerić jeste najambicioznija, strašno utjecajna, inteligentna koliko i opasna politička pojava (još) uvijek maskirana ahmedijom. Kao takav on je išao, prvo, ponuditi predsjedniku Srbije Borisu Tadiću da otvore bošnjačko-srpski dijalog, da bi mu nakon odbijenice s Kosova poručio: "Cijelome svijetu kažemo da smo mi na Balkanu dva autentična i autohtona naroda, Bošnjaci i Albanci, kojih, kada se svi skupe, po cijelome svijetu ima oko dvadesetak miliona"!

Za nekih sedamdeset i dva sata koliko je bio na Kosovu, Cerić je demonstrirao i do sada stečenu moć i zastrašujuću spremnost da, hineći brigu za sunarodnjake, manevrira tako da i oni koji još nekim čudom nisu shvate da je on sadašnji i posebno budući bošnjački lider. Došavši u najmlađu evropsku državu u "regionalnoj" pratnji pokazao je da su, pored bosanskih, pod njim i muslimani u Hrvatskoj i Srbiji (plus crnogorski dio Sandžaka) iako u tim zemljama, baš kao i na Kosovu, postoje (prividno) samostalne islamske zajednice. Naime, u posjet kosovskim Bošnjacima, s Cerićem su išli i glavni muftija u Srbiji Muamer ef. Zukorlić i rektor Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru Mevlud ef. Dudić, pa pomoćnik muftije zagrebačkog Aziz ef. Hasanović i član Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Mirza Šabić, te predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH Edhem Bičakčić, sekretar Rijaseta Islamske zajednice u BiH Muhamed ef. Salkić i urednik Preporoda Aziz Kadribegović.

Gdje god je stigao na Kosovu, Mustafa Cerić je govorio o sličnostima koje povezuju bošnjački i albanski narod. Malo je, međutim, onoga u čemu ta dva naroda liče. Albancima je, za razliku od Bošnjaka, bitniji nacionalni od vjerskog identiteta, njihova borba za slobodu i predstavljana je i doživljavana kao sukob ugnjetavanog naroda protiv okupacije i diktature, politika kosovskih Albanaca za sve ove godine ostavila je religijske utjecaje na svojim marginama, ne dozvolivši da nacionalni cilj remete unutarnacionalne vjerske razlike. Nema, dakle, niti jednog, uslovno rečeno, važnog, historijski utemeljenog, kao što nema ni politički obostrano korisnog razloga zbog kojeg je Fatmir Sejdiu zvanično ugostio Mustafu Cerića. Sejdiu je onako kao što se sastao s Cerićem, mogao odbiti susret. Kosovska politička elita BiH doživljava onakvom kakva ona jeste: zvanična Priština, vjerovatno, razumije bosanskohercegovačke specifičnosti - odnos Srba prema kosovskoj nezavisnosti, utjecaj Beograda s obje strane Drine - zbog kojih Sarajevo nije i još dugo neće priznati Republiku Kosovo. Jednako tako, zvanična Priština zna da je bosanskohercegovačko priznanje Kosova isto što i nepriznanje - nešto što na sudbinu Kosova utječe koliko i kurs jena na veličinu kugle sladoleda u slastičarnama albanskih vlasnika na obali Jadrana. Fatmir Sejdiu je, dakle, ugostio Mustafu Cerića malo da pokaže kako uvažava bošnjačku manjinsku zajednicu i razumije njene probleme, a malo - reda radi. Mustafa Cerić je, međutim, drugorazredni politički susret za predsjednika Kosova iskoristio za još jedno pokazivanje sebe kao, samo trenutno vjerskog, a zapravo političkog lidera, jedinog među Bošnjacima kojem je briga za sunarodnjake prioritet, ma koliko to nekome (a najbolje Srbima) smetalo.

Reisul-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Mustafa Cerić nije nikakva politička štetočina koju je vrijeme učinilo važnom, nego, sasvim suprotno, opasni karijerista vladarskih ambicija. Ne treba, dakle, trošiti vrijeme na procjenjivanje trenutnih posljedica njegovog puta na Kosovo, jer je riječ o kontinuitetu onoga što je počelo još 1993. kada se Bošnjacima desio imam opasnih namjera.