SKANDALI U SUDU BiH (redovni?)

Todorović pušten da pobjegne iako je tražio da ide u zatvor!

Sa­mo zbog gre­ške Ape­la­ci­onog vi­je­ća odje­la I za ra­tne zlo­či­ne Su­da BiH ra­tni zlo­či­nac Mir­ko To­do­ro­vić, ko­ji je osu­đen na 17 go­di­na za­tvo­ra zbog zlo­či­na pro­tiv čo­vje­čnos­ti, na­šao se na slo­bo­di!

Pušten iz zatvora

Ovo je "Sa­nu" pot­vrđe­no iz do­bro oba­vi­je­šte­nog izvo­ra, ko­ji nam je još ot­krio da se To­do­ro­vić tre­nu­tno na­la­zi u Srbi­ji bu­du­ći da ima držav­ljan­stvo te ze­mlje. To je još je­dan u ni­zu skan­da­la ko­ji ovih da­na tre­su bh. pra­vo­su­đe, a za to vri­je­me drža­vni mi­nis­tar prav­de Ba­ri­ša Čolak ne po­du­zi­ma ni­šta da se to­me sta­ne u kraj.

Ka­ko je, za­pra­vo,To­do­ro­vić od do­ka­za­nog zlo­čin­ca pos­tao slo­bo­dan čo­vjek?

Prvos­te­pe­nom pre­su­dom Su­da BiH To­do­ro­vić je osu­đen zbog kri­vi­čnog dje­la zlo­čin pro­tiv čo­vje­čnos­ti na za­tvor­sku ka­znu u tra­ja­nju od 17 go­di­na. Odmah na­kon izricanja pre­su­de To­do­ro­vić je za­tra­žio da ga upu­te na iz­drža­va­nje ka­zne i pri­je nje­ne pra­vo­sna­žnos­ti.

Svjes­tan da mu je to za­ko­nom do­zvo­lje­no i da ni u ape­la­ci­onom pos­tup­ku ne mo­že bo­lje pro­ći, To­do­ro­vić je za­tra­žio da bu­de upu­ćen na iz­drža­va­nje ka­zne što se ka­sni­je i do­go­di­lo. U sep­tem­bru pro­šle go­di­ne,To­do­ro­vić je upu­ćen u Ka­zne­no-po­pra­vni za­vod Fo­ča na iz­drža­va­nje ka­zne. I ov­dje ni­je kraj pri­če.

Vje­ro­va­tno ni sam To­do­ro­vić ni­je mo­gao pre­tpos­ta­vi­ti da će mu ka­sni­ja de­ša­va­nja ići na ru­ku i da će ubrzo bi­ti na slo­bo­di.

Dru­gos­te­pe­nom pre­su­dom objav­lje­nom sre­di­nom fe­bru­ara, Ape­la­ci­ono vi­je­će je pre­kva­li­fi­kovalo kri­vi­čno dje­lo i To­do­ro­vi­ću izre­klo ka­znu za­tvo­ra od 13 go­di­na. Tu ne bi bi­lo ni­šta spor­no da is­to Ape­la­ci­ono vi­je­će ni­je kra­jem ja­nu­ara do­ni­je­lo rje­še­nje o uki­da­nju pri­tvo­ra To­do­ro­vi­ću i pus­ti­lo ga na slo­bo­du. U KPZ-u Fo­ča su, pos­tu­pa­ju­ći po tom rje­še­nju, To­do­ro­vi­ća pus­ti­li ku­ći.

Raspisana potjernica

Me­đu­tim, pri­ča se po­či­nje do­da­tno kom­pli­ko­va­ti. Na­kon pra­vo­mo­ćnos­ti pre­su­de, Sud BiH je za­tra­žio da se To­do­ro­vić vra­ti na iz­drža­va­nje ka­zne. Na nje­go­vu stal­nu adre­su sta­no­va­nja u Bra­tun­cu upu­će­ne su po­li­cij­ske sna­ge.

Me­đu­tim, sva­ki put je po­li­ci­ja os­ta­la pra­znih ru­ku, a na­kon uza­lu­dnih po­tra­ga za od­bje­glim zlo­čin­cem je ra­spi­sa­na po­tjer­ni­ca. Po­slje­dnje in­for­ma­ci­je go­vo­re da je To­do­ro­vić uto­či­šte pro­na­šao u Srbi­ji, bu­du­ći da ima držav­ljan­stvo te ze­mlje.

Ni­je on je­di­ni ko­ji je zlo­upo­tri­je­bio dvoj­no držav­ljan­stvo. Na is­ti na­čin je, pod­sje­ti­mo, pos­tu­pio od­bje­gli hrvat­ski ge­ne­ral Bra­ni­mir Gla­vaš, ko­ji je pri­je ne­ko­li­ko da­na do­bio bh. držav­ljan­stvo i mir­no ži­vi u Her­ce­go­vi­ni.

Ka­ko god, pra­vni ek­sper­ti je­dno­gla­sni su u ocje­ni da u To­do­ro­vi­će­vom slu­ča­ju ni­je bi­lo mjes­ta za do­no­še­nje rje­še­nja o uki­da­nju pri­tvo­ra bu­du­ći da je on do­bro­vo­ljno tra­žio da se upu­ti na iz­drža­va­nje ka­zne pri­je pra­vo­mo­ćnos­ti pre­su­de.

Na kra­ju smo kon­ta­kti­ra­li i Sud BiH gdje nam ni­su mo­gli pot­vrdi­ti ni de­man­to­va­ti da je To­do­ro­vić u Srbi­ji, ali su nam pot­vrdi­li da je Sud BiH 6. ma­ja iz­dao na­re­dbu za ra­spi­si­va­nje po­tjer­ni­ce za To­do­ro­vi­ćem.
A. Žigo-Opijač
(SAN)

http://www.san.ba/index.php?id=6538

Zaboravio bi i ti, Muhareme Serbezovski, da si osamario!

´Kad žena dobije šamar,...´

Reakcija na skandaloznu izjavu Serbezovskog

Nakon što je poslanik u Domu naroda Federalnog parlamenta Muharem Serbezovski na jučerašnjoj sjednici izjavio da ´kada žena dobije šamar, zaboravlja ono što ga je uzrokovalo´, reagovalo je Udruženje građana Infohouse iz Sarajeva.

Serbezovski je tokom rasprave o usvajanju Nacrta zakona o zaštiti od nasilja u porodici istakao da je ovu problematiku potrebno sagledati iz više uglova, s obzirom na suptilnost porodičnih odnosa. Naveo je da ´porodičnoj svađi muškarac želi smiriti tenzije, što žena ne dopušta i nastavlja s verbalnim maltretiranjem, a nakon što dobije šamar, zaboravlja na ono što ga je uzrokovalo´.

U saopćenju UG Infohouse se navodi da se zbog ove izjave ´osjećaju manje vrijednim i poniženim te se stide glasati za poslanika koji tako govori i za druge koji mu šute´.

"Zbog izjave Muharema Serbezovskog, svih onih koji ga podržavaju ili se slažu s njim, svaki šamar koji odjekne, šamar je i nama", navodi se u saopćenju.

(Sarajevo-x.com)

http://www.sarajevo-x.com/clanak/090513093

Eh, ali je zato godinama DOBRO prolazila kao poverljivi "kljucar" (devizni)!

Izbor direktora DEI

Bisera Turković pala na pismenom testu

Usmeni dio ispita za izbor direktora Direkcije za evropske integracije /DEI/, koji je bio zakazan za danas popodne, nije održan zbog odsustva bošnjačkih članova komisije.
Srna nezvanično saznaje da je, nakon Emine Kadrić, ostavku na članstvo u petočlanoj izbornoj komisiji dao i drugi bošnjački član Samir Rizvo.

U slučaju ostavke dva bošnjačka člana komisije konkursna procedura biće ponovljena.

U drugi krug izbora za direktora DEI prošle su Nevenka Savić i Lidija Topić, dok je bošnjački kandidat Bisera Turković pala na pismenom dijelu testa.

Turkovićeva, kako se saznaje, na pismenom testu nije odgovorila na pitanja poput šta je solunska agenda, niti je navela ključne prioritete iz Evropskog partnerstva, a na pitanje koje fondove poznaje navela je samo IPA fondove.
(sarajevo-x.com/SRNA)

http://www.sarajevo-x.com/clanak/090513107

Mirnes u akciji "pojela maca"

BOSS podnio prijavu protiv Tihića, Paravca i Čovića

Nalazi ovlaštenih revizora ukazuju na osnovanu sumnju da su djelovali kao "organizirana kriminalna grupa"...
14.05.2009. 12:59

U sklopu kampanje za sankcioniranje kriminaliziranih političara, BOSS je podnio nadležnom tužiteljstvu prijavu protiv Sulejmana Tihića, Borislava Paravca i Dragana Čovića.

Kako se navodi u saopćenju iz te stranke, prijava je podnesena jer nadležne institucije ne poduzimaju potrebne procesne radnje protiv spomenutih funkcionera unatoč dostupnim revizorskim izvještajima o njihovom nezakonitom djelovanju.

"Službeni nalazi ovlaštenih revizora finansijskog poslovanja bh. Predsjedništva ukazuju na osnovanu sumnju da su Tihić, Paravac i Čović na funkciji članova Predsjedništva BiH djelovali kao organizirana kriminalna grupa i to izvršenjem krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlasti, prevare u službi i nesavjesnog rada u službi.

Nalazi ovlaštenih revizora dokazuju da su prijavljeni odgovorni za budžetska prekoračenja, nenamjensko trošenje, nabavke bez raspisivanja konkursa, pravdanje fiktivnih računa, zapošljavanje službenika bez raspisivanja javnog konkursa i druge kriminalne radnje nastale posljedicom kršenja Zakona o javnim nabavkama i drugih propisa", navodi se u saopćenju.

U BOSS-u navode primjer kako je Sulejman Tihić, zaobilazeći propisanu zakonsku proceduru, uzeo iz državne kase 15.000 maraka kako bi u jednoj povlaštenoj sarajevskoj zlatari bez raspisanog konkursa kupovao skupocjeni nakit i druge predmete od zlata te da su fakture Tihićevih troškova prepravljane ručnim dopisivanjem uvećanih novčanih iznosa.

"Brojni su dokazi da su za vrijeme mandata prijavljenih u Predsjedništvu BiH suprotno zakonu nabavljani i službeni automobili i rezervni dijelovi, pravdani su računi za gorivo u količini koja ne može fizički stati u rezervoar, te je utvrđeno da je u isto vozilo sipana i nafta i benzin.

S obzirom da Tihić, Paravac i Čović nisu izvršili ni preporuke revizora da se finansijske aktivnosti Predsjedništva BiH dovedu u propisane zakonske okvire, osnovano je sumnjati da su krivična djela obavljali kao organizirana kriminalna grupa, što je prema članu 250. KZ BiH kažnjivo s minimalnom kaznom od tri godine zatvora", navodi se u saopćenju BOSS-a.
Autor: FENA

(Dnevni avaz)

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/boss-podnio-prijavu-protiv-tihica-paravca-i-covica

E-novine:
Paralelni (srpski) svetovi
Objavljeno: Čet, 14. 05. 2009. 23:59
SAO HALUCINACIJA
Koljačka simetrija: Modna linija a la Draža
PHOTO: STOCK

Građani Halucinacije su čudnovata sorta koja veruje u razne bapske priče. Na primer, oni su ubeđeni da svo zlo dolazi sa Zapada a da im je Rusija najbolji prijatelj, uprkos činjenici da ih Zapad materijalno pomaže već decenijama, a matuška Rusija pokušava da im otme ključne energetske resurse. Mnogo vole da izgovaraju sintagmu „moja zemlja”, glasom obojenim dubokim emocijama, uprkos tome što njihova zemlja pripada malom broju moćnih i bogatihPiše: Tomislav Marković
Pošto mnogo bolje poznajem paralelne svetove u Srbiji nego u BiH, govoriću o njima. Mislim da ipak neću promašiti temu, jer se čini da je srbijanski slučaj u velikoj meri primenljiv i na bosanskohercegovački. U Srbiji, baš kao i u BiH, postoji veliki broj paralelnih svetova u svim sferama društva. Linije razgraničenja su precizno iscrtane, svaka grupa je iskopala svoj rov i gleda na druge preko zamišljenog nišana. Svetovi nisu samo paralelni, već su i neprijateljski nastrojeni jedni prema drugima. Frontovi između paralelnih svetova su otvoreni u svim sferama života: medijskoj, političkoj, verskoj, kulturnoj, ekonomskoj, nacionalnoj itd. To je manje-više banalna činjenica.

Međutim, mene ovde zanima jedna druga vrsta paralelnih svetova. Ogromna većina građana Srbije živi u paralelnoj realnosti koja nema veze sa stvarnošću, u vlasti ideoloških konstrukcija koje su nadrealne i budalaste. Ta virtuelna zemlja u kojoj žitelji Srbije mentalno borave mogla bi se nazvati Srpska autonomna oblast Fantazam ili SAO Halucinacija.

Građani Halucinacije su čudnovata sorta koja veruje u razne bapske priče. Na primer, oni su ubeđeni da svo zlo dolazi sa Zapada a da im je Rusija najbolji prijatelj, uprkos činjenici da ih Zapad materijalno pomaže već decenijama, a matuška Rusija pokušava da im otme ključne energetske resurse. Mnogo vole da izgovaraju sintagmu „moja zemlja”, glasom obojenim dubokim emocijama, uprkos tome što njihova zemlja pripada malom broju moćnih i bogatih. Takođe, veruju da se njihova zemlja koja zapravo nije njihova, nalazi na važnoj raskrsnici puteva i da ima neobično bitan geostrateški položaj, pa se oko nje otimaju velike svetske sile. To čvrsto uverenje dele sa građanima Mađarske, Rumunije, Bugarske, Češke, Slovačke i Poljske, kako navodi Ketrin Verderi u studiji „Šta je bio socijalizam i šta dolazi posle njega”. Šteta što se niko nije setio da internacionalizuje pitanje autorskog prava na raskrsnicu, to bi mogao da bude baš zgodan povod za jedan sveslovenski rat.


Istinska paralela: Nož protiv sablje
PHOTO: STOCK


Građani SAO Halucinacija veruju da ljudi nisu ostrva, te da ih spaja nekakvo mistično srpstvo, iako niko nije u stanju da preciznije definiše ovaj magloviti pojam. Po njihovoj logici, prodavcu koji radi u Maxiju za bednu platu mnogo je bliži vlasnik Maxija, Miloševićev tajkun Miroslav Mišković, od prodavca koji radi u Konzumu. Jer ih spaja pripadnost istoj naciji (ma šta to značilo), uprkos tome što ih sve ostalo razdvaja. U slučaju nekog novog srpsko-hrvatskog rata, pomenuti prodavci bi bili nahuškani da pucaju jedan na drugog, dok bi za to vreme Miroslav Mišković i Ivica Todorić samo uvećavali svoje bogatstvo. Halucijanci u tome ne vide ništa čudno, takav je poredak sveta oličen u narodnoj mudrosti „nekom rat, nekom brat”. Oni izuzetno cene narodnu mudrost kao takvu, a posebno poslovice tipa „pognutu glavu mač ne seče”, „ne može šut sa rogatim” ili „strpljen – spasen”. Uprkos tome što su navedene poslovice pretvorili u životnu filozofiju koju svakodnevno primenjuju u praksi, Halucijanci sebe vole da doživljavaju kao slobodarski narod, uvek spreman da se odupre tiranima i zavojevačima, narod koji nikad neće dozvoliti da ga gazi tuđa čizma. Ali zato nemaju ništa protiv domaće čizme koja ih gazi čitavog života. Đon domaće proizvodnje ostavlja lepše šare na licu od nekakve tamo na primer „martinke”. Ta šara često ima oblik krsta sa četiri ocila. Halucijanci su medicinski fenomen - osećaju neuporedivo manji bol kad im kožu s leđa dere neko ko se preziva slično kao oni. Eto novog dokaza da su jedinstveni na svetu i još jednog razloga za nacionalni ponos.

Žitelji SAO Halucinacija takođe veruju da ih slučajna činjenica rođenja – to što su rođeni kao pripadnici srpske nacije – automatski čini boljim od drugih. Što je još gore, ovaj fantazam je ozakonjen najvišim pravnim aktom – Ustavom Srbije, gde se Srbija definiše kao „država Srba i ostalih građana”. Bez obzira što se u državi Srbiji skoro svi osećaju kao „ostali građani”, svejedno kojoj naciji pripadali. Da su ustavopisci bili malo nadahnutiji, mogli su mirne duše da svoje remek-nedelo započnu rečenicom „Diskriminacija je srce Srbije”.


Ogromna većina građana Srbije živi u paralelnoj realnosti koja nema veze sa stvarnošću, u vlasti ideoloških konstrukcija koje su nadrealne i budalaste. Ta virtuelna zemlja u kojoj žitelji Srbije mentalno borave mogla bi se nazvati Srpska autonomna oblast Fantazam ili SAO Halucinacija.
Nije ovo jedina laž stavljena u Ustav. Tamo takođe piše i da je Kosovo deo Srbije, uprkos tome što Srbija nema nikakve ingerencije nad južnom pokrajinom već 10 godina i što je Kosovo proglasilo nezavisnost koju su priznale ključne države sveta. Međutim, ako javno izgovorite ovu očiglednu istinu, izlažete se opasnosti da budete proglašeni izdajnikom, stranim plaćenikom, domicilnom ništarijom, narodnim neprijateljem koji radi protiv nacionalnih interesa. Istina očigledno nije srpski nacionalni interes, jer bi upad realnog u stameni sistem SAO Halucinacija ozbiljno uzdrmao poredak koji se održava na zajedničkim, opšteprihvaćenim iluzijama. Subverzivno je tvrditi da je nebo plavo i da je voda mokra, jer je voda k´o ocilo suva - srpski Ustav tu suvoću čuva. Tamo gde vlada laž, protivzakonito je govoriti istinu. Ne smete verovati svojim očima, jer je to u suprotnosti sa Ustavom.

Iza ovog očiglednog poricanja realnosti stoji jedno dublje stanje poricanja – Srbija jednostavno nije u stanju da se suoči sa zlom koje je proizvela devedesetih godina, sa zločinima koje je počinila svojim susedima. U takvoj nemogućoj situaciji, kada se poriče očigledno, dolazi do divljanja pomahnitale fantazije. Na mesto realnosti dolazi ono što Liotar naziva raz-stvarnost. „Raz-stvarnost nije nestvarnost ili izmišljotina, već jedan korozivni princip koji rastače stvarnost. Ona je rat bez oružja, njegovo produžavanje drugim sredstvima”, piše Branislav Jakovljević u tekstu „Tetar smrti” objavljenom u Kulturno propagandnom kompletu Beton. To što su fantazmi nerealni ne znači da ne mogu proizvoditi realnost, naprotiv.

Paralelna stvarnost SAO Halucinacija nije pala s neba. Ona je proizvod srpske kulturne, političke, finansijske i svake druge elite. Svako je dao svoj doprinos u okviru svojih mogućnosti, u stvaranje paralelnog sveta uloženi su ozbiljni intelektualni i finansijski resursi. Nije jednostavno pretvoriti čitavu jednu zemlju u Matrix ili je baciti u stanje koje podseća na Karpenterov film Oni žive. „Najumnije glave” su pisale Memorandum SANU; pisci su pod plaštom čiste umetnosti širili negativne stereotipe o susednim narodima; pesnici su pojali himne Miloševiću, divinizovali srpski narod, pevali svoje Ćeranije i propovedali ontološku omrazu; novinari su širili mržnju prema svemu što nije srpsko; zaludni doktori nauka su pisali pisma za rubriku Odjeci i reagovanja hvaleći bojkot slovenačke robe i nastanak SPS, propagirajući ujedinjenje svih Srba; istoričari su digli ruke od mrskih činjenica i udarili u revizionizam; slikari su pomahnitali i pretili Teslinim tajnim oružjem, i tako dalje, unedogled.

Izlaz iz ove noćne more nije jednostavan kao u pomenutim filmovima, nema nikakve pilule koju možemo popiti i vratiti se u stvarnost, nema nikakvog predajnika koji nam svojim signalima omamljuje svest, pa da ga prosto uništimo i rešimo problem. Poslednjih godina paralelni svet SAO Halucinacija dobio je nove sadržaje, pa je na mesto famoznog „srpstva” stavljen „novac” koji takođe predstavlja ideološki konstrukt. Supstitucija za nacionalizam nudi se u obliku vrlog slobodnog tržišta koje će, tokom svetske turneje, svratiti malo i u naše krajeve, mahnuti par puta čarobnim štapićem i rešiti sve naše nagomilane probleme. Time se, naravno, ništa ne rešava, menjaju se samo ključne reči, dok matrica ostaje ista. Paralelni svet ostaje paralelni svet, svejedno da li u formi nacionalističkih mitova ili Deborovog „društva spektakla”. Priča o Evropskoj uniji u praksi znači pljačku pod velom privatizacije, prelazak Srbije u vlasništvo Miloševićevih tajkuna. Ukratko – prvobitnu akumulaciju kapitala koja je, što bi rekao Viktor Peljevin, ujedno i poslednja. A tu je i malo širi izbor na političkoj sceni: sada možemo da biramo između stare garde koju čine ubice i lopovi, i nove koju čine samo lopovi.

Da bi se srušio paralelni svet SAO Halucinacija potebna je dugotrajna, svakodnevna borba protiv sistema sveopšte laži koji je premrežio čitavo društvo. Cilj ove borbe nije stvaranje harmoničnog, beskonfliktnog društva u kojem neće postojati nikakvi paralelni svetovi. Društvo je po svojoj prirodi konfliktno, sačinjeno od brojnih grupa sa svojim partikularnim interesima koje su u neprestanom sukobu. Nije moguće ukinuti paralelne svetove, poenta je u tome da su drugačiji paralelni svetovi mogući. Levičari i desničari, radnici i poslodavci, ateisti i vernici, sindikati i vlasnici preduzeća – uvek će živeti u paralelnim svetovima i međusobnom sukobu. Potrebno je stvarati okvir u kojem će što veći broj grupa moći da artikuliše svoje interese i da razreši svoje konflikte na što mirniji način. Ništa od toga nije moguće dok ne emigriramo iz SAO Halucinacija u kakvu-takvu realnost. Pa ćemo tamo već videti šta nam je činiti.


Tekst pročitan na sesiji Kako (pre)živjeti u paralelnim svjetovima Bosne i Hercegovine, održanoj u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske, Banja Luka, u červrtak 14. maja

e-novine:

HRABRA DELA DOBRIH LJUDI

I bi svjetlost”, film bosanskog sociologa i mirovnog aktiviste Džemala Sokolovića, prikazan 11. maja u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, pokazuje kako je i u vremenima zla i rata moguće biti i ostati čovek!
Čin hrabrosti i dobrote: Pomoć ljudima u nevolji
PHOTO: EPA/FEHIM DEMIR




Piše: Lidija Franović

Kako je bilo dobro biti u jednoj od oaza normalnosti u ovom gradu i gledati dokumentarac čiji glavni junaci nisu oni koji pozivaju na mržnju, vređanje i ubijanje ljudi samo zato što su druge vere ili rase, već koji iz iskrenih pobuda čine sve da im pomognu i pri tom rizikuju svoj život.

Dugo vremena je trebalo da se u srpskoj javnosti čuje za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je jula 1993. spasio život svog prijatelja Bošnjaka Alena Glavovića od batina svojih sunarodnika i pri tom izgubio život. Dugo je trebalo da njegovo ime ponese jedan pasaž u centru Novog Sada. Ulicu ovaj pravi heroj rata u Bosni nije dobio.

Zahvaljujući Džemalu Sokoloviću, beogradska publika čula je i za drugog velikog Srbina – dr Sekula Stanića iz Foče, pedijatra i direktora lokalne bolnice, u kojoj, kako kaže Sokolović, koji je i narator filma, počinje priča o jednoj drugoj Foči.

„On nije ubijao. On je ubijen.” Dr Sekul Stanić je premlaćen i ubijen jula 1993. zato što je spasavao život svojim kolegama, lekarima bošnjačke nacionalnosti, što je smatrao svojim prirodnim činom. O ovom hrabrom čoveku svedočili su dr Reuf Tafro, dr Asima Pilav, dr Fadil Kučuk, supruga Nada, brat Dušan, stric...

Na žalost i na veliku sramotu KBC Foča, na sajtu ove ustanove nema ni reči o sudbini koja ga je zadesila zato što je bio čovek. Samo je spomenuto da je rukovodio ustanovom do 1993. i da je „njegovim angažovanjem urađeno mnogo na adaptacijama starih i stvaranju novih prostora”. Ni reči o tome da je spasio i život mnogoj deci, kojima je nesebično davao krv kada je bilo potrebno.
Džemal Sokolović: Ne smeju se zaboraviti primeri dobrih dela u ratu u Bosni
PHOTO: STOCK




Svoju brigu za ljude, koji su sasvim slučajno bili bošnjačke nacionalnosti, životom je platila i Kata Blažević, hrvatske nacionalnosti, iz Buturović polja kod Konjica.

Kata, koju su komšije zvale Kaja, nosila je hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Vasvija, Munira i Vejsil Zalihić, Hanka i Salih Gabela prisetili su se žene koja je verovala u Boga i živela u skladu s tim. Poštovala je druge ljude i njihova uverenja a zatočenim Bošnjacima je donosila hranu a za Bajram čak napravila i pitu.

Kaja, koja se bavila i vožnjom skele preko Neretve, nije imala svoje dece a mnogi su je smatrali snažnom i pomalo grubom osobom. No, tako se nije ponašala, o čemu svedoče ljudi koji su prošli zatočeništvo logora HVO. Njeno telo je pronađeno 8. jula 1993. na pijaci u Buturovića polju.

Treća priča bila je i najkraća zato što njeni sudionici iz straha nisu hteli pred kamere. Bošnjaci, braća N, spasili su porodicu svoga komšije – čika J (u ratu mu ubijena dva sina), srpske nacionalnosti – od napada Bošnjaka iz susednog sela.

Ali, to nisu jedini slučajevi koje je sakupio profesor Sokolović, koji godinama radi na projektu Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje. Broj od 500 njih nije konačan. Za mnoge priče još uvek se ne zna.

„Zaborav dobra je odvraćanje od dobra”, moglo se čuti u filmu. Ako je genocid zločin najvišeg mogućeg reda, kako nazvati spasavanje ljudi druge nacionalnosti ili vere ili žrtvovanje svog života, pitanje je koje je postavljeno.

Svako ima mogućnost da bira da li će činiti dobro ili zlo, dobro je primetio Ivan Čolović, koji je učestvovao u razgovoru nakon filma. Dobro nije nacionalno obojeno, ono je svima dato i za njega svi imamo odgovornost, zaključio je Čolović, koji se još založio za više saznanja o srpskoj strani mira.

Povratak otpisanih: Kampanja do posljednjeg eura!

Efendija Mustafa Cerić, jedan iz plejade Armanijevih mušterija, ima lijep običaj da nekom vjerskom a naročito političkom prigodom posjeti Bosnu i Hercegovinu u kojoj, kako neki kažu, još uvijek obnaša dužnost reisa. Da je formalni poglavar muslimana, obavezno ih podsjeća prilikom raznih izbora, pa i ovih unutar Stranke demokratične akcije.Kao racionalan čovjek, boraveći u domovini ne izdaje pojedinačne certifikate kojim klasificira muslimane, već kolektivne.Dakle, svi dobri muslimani su oni koji se “drže za jedno uže” s oznakom SDA. Svi drugi muslimani su loši muslimani!

Sada kada se vodi rovovska, da ne kažem kanalizacijska borba za prvog u SDA, Mustafa Cerić jasno poručuje da za predsjednika SDA treba izabrati “nekog ko je mlađi i lijepo izgleda”, što bi značilo da bi idealan predsjednik najveće bošnjačke stranke bio Bred Pit ukoliko do 26.maja pređe na islam!

Preferirajući materijalne nad duhovnim vrijednostima, glede izbora čelnog čovjeka u SDA, Mustafa Cerić otkriva da je veliki poštovalac dijalektičkog materijalizma, to jest Marksa, Engelsa, Lenjina, a time i rahmetli Tita.Dakle, marksista Mustafa Cerić ne daje nikakve šanse gospodinu Sulejmanu Tihiću, jer ne liči na Bred Pita!

Korak dalje, drugi po hijerarhiji u Islamskoj zajednici, ide Ismet Spahić, koji rezolutno, što bi rekao dr.Nijaz Duraković, razdvaja duhovno i materijalno.On jasnoi kaže da šef SDA treba da bude princ Bakir Izetbegović.Ali, apsurd je u tome da i put do džehenema može biti popločan dobrim namjerama!Potporu Izetbegoviću marksista Spahić je dao na kolektivnoj dženazi 33 žrtve srpskih fašista u Bratuncu s početka 1992.godine.Politički govor s pogledom preko tabuta, duboko je uvrijedio i žrtve i njihove najmilije. Takvu bruku i sramotu ne pamte ni najstariji ljudi Podrinja.

To je još jedan znak da se vrh Islamske zajednice do guše uvalio u politiku.Zahvaljujući, upravo, svojim istaknutim marksistima. Mislim u filozofskom smislu, mada me jedan jezikoslovac upozorava da se i za ljubitelje marki kaže da su marksisti.No, bilo kao bilo, Ismet Spahić je pokazao da se u politici nikako ne snalazi i da je, uprkos dobrom nijetu, Izetbegoviću junioru nanio golemu štetu među članstvom SDA u Republici šumskoj.

Natuknice o šejtanskim poslovima među najistaknutijim ljudima u Islamskoj zajednici, nisu njen specifikum.Ista se događa i u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, samo što je ovih dana, zbog unutarstranačkih izbora u SDA, Islamska zajednica izbila u prvi plan.Tako neprimjerena, otvorena i drska umiješanost islamskih prvaka u političke procese unutar Bošnjaka, a posebno u unutarstranačku izbornu kampanju nam sugerira da nije sasvim bez osnova ono što se ovih dana u cijeloj be-ha sve glasnije govori.

Naime, sve češće i sve glasnije su priče o tome da desna frakcija u Stranci demokratske akcije ima i sredstva i ljude koji za njih eurima lobiraju među delegatima Kongresa zakazanog potkraj ovog mjeseca.Priča se da jedan glas za desnicu košta 5.000 eura!U matematiku i novac se razumijem bar toliko da mogu izračunati kako sigurna pobjeda desnice ima cijenu od skoro dva miliona eura!Do te brojke se dođe kad se 400 sigurno prodanih duša pomnoži sa 5.000 eura.

Od pomisli da je bar dio glasina tačan, ne samo da boli glava, već se ruše svi snovi i zadnja nada u bolju i pravedniju be-ha i njeno pravednije i bolje uređeno društvo.Strah me hvata od same predpostavke takvog unutarstranačkog stanja i takvog izbornog rezultata.Zamislite onda kakvo bi tek korumpirano društvo gradila politička elita nastala korupcijom u vlastitoj stranci!

Zbog toga, čim prije, moraju se sa najvišeg stranačkog mjesta demantirati ili istražiti glasine o novcu kao sredstvu političke borbe.Povijesna i buduća uloga najveće političke stranke u Bosni i Hercegovini je tolika da njen vrh ne smije ostti ravnodušan prema bilo kojoj unutrašnjoj pojavi, pa makar kupovina glasova bila samo glasina o kampanji do posljednjeg eura!


(Ekrem AVDIĆ, Tuzlanski list)

17.05.2009

Zločini u BiH

Pedantnost etničkih čistača

I danas kada je došlo vrijeme da se pitanje ratnih zločina počinjenih u posljednjem ratu počne rješavati, 14 godina nakon njegovog završetka, još uvijek postoji neki neshvatljiv otpor da se o tome i razgovora na području koje se sada zove Republika Srpska. Zašto Republika Srpska? Pa, zbog jednostavne činjenice da je tamo počinjeno najviše zločina, da je tamo najveći broj masovnih grobnica i da za svojim vratom od sada, pa nadalje i ubuduće RS ima jedan genocid. Svidjelo se to nekome ili ne.

Piše: Asim Bešlija

Na jednom novinarskom zadataku, u gradiću na samoj granici BiH i Hrvatske, koji se danas zove Novi Grad, a inače Bosanski Novi, ekipa u kojoj sam bio pravila je reportažu o povratku u ovo mjesto i generalno o tome kako se situacija razvija u poslijeratnom periodu. Bilo je to prije nekoliko godina.

Bosanski Novi je tipična priča iz ratnog perioda ove zemlje. Većina Bošnjaka i Hrvata je protjerana, i to za svega jedan dan, i to preko mosta u Hrvatsku, nakon što su svi bili skupljeni na gradski stadion, u sabirni centar, kako predstavnici ratnih srpskih vlasti vole tepati ovom efikasnom instrumentu etničkog čišćenja.

Viđeniji ljudi, političari, profesori i drugi, su ili mučeni pa pušteni, ili poubijani. Nakon obavljenog posla, čisto srpska skupština opštine je odlučila i usvojila da se Bosanski Novi tako više ne zove nego da vrati neki stari naziv koji bi manje iritirao lokalne srpske mještane (odjednom!) ali i srpske izbjeglice koje su se tu našle igrom neprilika. I tako je umjesto bosanskog vaskrsnuo Novi Grad, ime koje je trebalo simbolizirati novi početak, harmoniju, bolji život, sreću, jednom kada su se otarasili nepoželjnih sugrađana koji su bili drugačije vjere i nacionalnosti. Inače, njihovih dojučerašnjih komšija.

Kada sam u zgradi SO Bosanski Novi/Novi Grad godinama nakon zločina, mladog i smetenog političara, koji je obavljao neku važnu funkciju, možda predsjednika SO ili tome slično, upitao koliko je novo ime grada , zapravo, prepreka povratku, on je odgovorio da nije jer je doneseno konsenzusom svih! Onda sam ga upitao kako je bio moguć ´konsenzus svih´ kada su dva naroda i fizički nedostajala u gradu, izvrdao je odgovor, mutno odgovorivši da su se složili oni koji su ostali, zajedno sa srpskim predstavnicima, a u skladu sa željama većine mještana. I tako je demokratski na početku rata, Bosanski Novi očišćen kako od njegovih stanovnika tako i od imena koje je podsjećalo na vremena kada se sretno živjelo.

Ovaj gradić danas ima dvojni naziv, zaglavljen je između prošlosti i budućnosti, i sa potpunim izostankom bilo kakve odgovornosti, moralne i materijalne, prema onome što je urađeno njegovim nesrpskim stanovnicima. Oni su danas svakako rasuti diljem planete.

Što čišće, to bolje

Priča poput ove u gradovima današnje Republike Srpske, ima koliko želite. Sve su odigrane po istom scenariju i sve za sobom povlače ogromnu šutnju lokalnog stanovništva i vlasti o tome šta se zaista dešavalo Bošnjacima i Hrvatima, zašto se to dešavalo i kako je moguće da niko ništa ne zna, pogotovo u malim sredinama poput Bratunca u kojem je, na primjer, gradski stadion u centru grada bio sabirno mjesto kao i lokalna škola, a to navodno niko nije niti vidio niti o tome šta čuo.

I ta kolektivna amnezija, zahvaljujući naporima srpskih političara u Bosni i Hercegovini da se od RS-a napravi neka država, održava se sve do današnjih dana. U posljednjih mjesec traju napori da se identitet bosanskog izbaci iz imena Bosanskog Broda i Bosanske Kostajnice, i da se ovi pogranični gradovi obezglave i zovu jednostavno Brod i Kostajnica. Narodna Skupština RS i Vlada RS na tome dosljedno rade.

Dakle, nakon što su teritorije etnički očišćene, i takvo stanje održano dovoljno dugo da postane održivo, sada je vrijeme da se dokusurivanje bosanskog identiteta završi i doslovnim brisanjem imena gradova u kojima je srpska većina nasilno nametnuta.

Ako ova tvrdnja nije tačna, onda bi bilo dobro, čisto radi principa transparentnosti, da vlasti Republike Srpske najprije objasne zbog čega se to radi i na koji način misle riješiti probleme počinjenih ratnih zločina koji su se dešavali u vrijeme izgradnje RS, a čemu su bolan podsjetnik brojne masovne grobnice koje se još uvijek pronalaze, i nestali kojima se gubi svaki trag. Kako bismo,dakle, izbjegli optužbe da tamo neko želi nestanak RS kao garanta opstanka srpskog naroda u BiH, možda bi najbolje bilo da grlati Milorad Dodik, osim iznošenja vlastitih fantazija tipa ´RS će ovo, ili RS će ono´, bez ikakvog utemeljenja, da i odgovore na neka ključna pitanja, poput toga zašto se ne proganjaju osumnjičeni za ratne zločine, zbog čega je moguće da dželati danas slobodno hodaju i susreću svoje žrtve koje su prije nekih 17 godina trpali u kamione ili mučilišta, te zbog čega Bošnjaci i Hrvati jednostavno nemaju jednak tretman u odnosu na srpski naroda na teritoriji Republike Srpske. Ako bi se odgovorila ova nekolicina pitanja, na jedan ozbiljan i argumentiran način, mimo svakodnevne političke sapunice, onda bi možda bilo i uvjerljivije i pomisliti da današnje vlasti RS ne žele završiti ono što je započeo ratni zločinac Radovan Karadžić kada je osnivao ovu tvorevinu.

Ako ništa drugo, onda bi ponajprije ljudski bilo reći, priznati, i otkriti istinu ljudima koji već skoro dvije decenije pate za članovima svojih porodica čije kosti leže razbacane po ko zna kojim brdima manjeg bh. entiteta. Bilo bi fer i radi bolje budućnosti i boljih odnosa među narodima, zbog skidanja kolektivne odgovornosti i toga da RS ne bude samo genocidni projekat u kojem jedino Srbi i srpstvo u 21. stoljeću mogu opstati zahvaljujući aktuelnoj politici.

Šutnja zlata vrijedi

Dakle, sve se vrti oko pitanje šutnje. Pa, se zato i svako legitimno pitanje prema vlastima RS, smatra nekom vrsta napada i pokušaja njenog uništavanja, omalovažavanja srpskog naroda, ili pokušaja dominacije jednog naroda. Jer ako se ne riješe pitanje počinjenih zločina i ne zaustave pokušaji njihovog stalnog prikrivanja, kakva je uopšte budućnost cijele ove zemlje i iskrenog suočavanja svih naroda sa istinom o onome što su pretrpjeli u BiH, a posebno u dijelu koji se zove Republika Srpska. Na čemu se to onda zasniva budućnost? Na stalnoj političkoj napetosti? Štićenju RS-a time što će se stalno negirati, otuđivati od zemlje u kojoj se živi, stvarati državu u državi koja nema budućnosti i dalje zatrpavati ono što se neminovno otkriva svakim novim danom?

Ilustracija za šutnju i negiranje nalazimo na dosta mjesta. Bosanski Novi je dobar primjer a jedan od očitijih je i Višegrad u kojem je tamošnje bošnjačko stanovništvo bilo izloženo najmonstruoznijim zločinima, kakvi su spaljivanje živih ljudi na dvije lokacije u gradu, i to sa potpisom dvojice rođaka, Milana i Sredoja Lukića za koje haško tužilaštvo upravo traži doživotni zatvor.

Za trenutnog načelnika opštine Višegrad, to ne znači ništa. U odličnom serijalu emisija pod nazivom ´Otisci´ koje je napravila XY Films produkcija iz Sarajeva, ovaj čovjek je otvoreno doveo u pitanje bilo kakva stradanja, založivši se za osnivanje komisije koja bi to istražila. Dakle, Miladin Milićević negira sve dosadašnje presude tribunala u Hagu, i poziva se na neku novu komisiju koja bi utvrdila šta se to dešavalo, kako bi žrtve imale pravo obilježiti mjesta stradanja.

Slično rezonuje i prijedorski načelnik Marko Pavić koji negira i šuti o poznatim prijedorskim logorima, i koji je upravo vašem novinaru jedne prilike izjavio kako je Prijedor završio sa pitanjem ratnih zločina, i okrenuo se boljoj budućnosti za sve narode. Da li je to tako, pitajte prognane Prijedorčane koji danas naseljavaju kako evropski tako i druge kontinente, ali i ljude iz drugih gradova koji već odavno ne žive u svojim kućama.

I da ne bude zabune, ovu obavezu koju najprije treba završiti Republika Srpska, pred sobom imaju i druge sredine. Tamo gdje su bez ikakvog osnova stradali Hrvati i Srbi.

http://www.sarajevo-x.com/clanak/090517077

....

Nije Dejton kriv za flaše u bh. rijekama

Vi­so­ki pred­sta­vnik Valen­tin In­cko po­zvao je ju­čer po­li­ti­ča­re u BiH na ve­će ko­ri­šte­nje zdra­vog ra­zu­ma umjesto uobi­ča­je­ne re­to­ri­ke podjela, na pos­ti­za­nje kon­sen­zu­sa, te pod­sje­tio na po­vo­ljan geo­graf­ski po­lo­žaj, ogro­mne pri­ro­dne re­su­sre i po­vo­ljnu sis­tu­aci­ju u su­sjed­stvu.

- Kraj­nje je vri­je­me da se na­đe mo­dus vi­ven­di i is­ko­ris­ti no­va po­vo­ljna si­tu­aci­ju ko­ja vla­da u su­sje­dnim ze­mlja­ma. I u Beo­gra­du i u Za­gre­bu ne­ma­mo vi­še ne­pri­ja­telj­sku po­li­ti­ku, već po­dršku cje­lo­vi­tos­ti BiH - re­kao je, izme­đu os­ta­log, In­cko na ju­če­raš­njoj se­si­ji Kru­ga 99 na te­mu "BiH u kon­tra­ver­za­ma Dej­ton­skog spo­ra­zu­ma".

Uz konstataciju da je ne­op­ho­dno naći no­vo po­li­ti­čko ra­zmiš­lja­nje u BiH, te hi­tno sis­te­mat­ski reagirati, Incko je kao uvo­dni­čar is­ta­kao da ni­je pra­vil­no tra­ži­ti ra­zlog za sva­ki pro­blem u Dej­ton­skom spo­ra­zu­mu.

- Za go­mi­le pra­znih plas­ti­čnih fla­ša ko­je plu­ta­ju bh. ri­je­ka­ma ni­je kriv Dej­ton - ka­zao je sli­ko­vi­to on po­ru­čiv­ši da tre­ba prvo čis­ti­ti is­pred svog pra­ga.

Is­ta­kao je ne­do­vo­ljnu is­ko­ri­šte­nost vlas­ti­tih po­ten­ci­ja­la i sna­ga ko­je ima­ju gra­đa­ni BiH, te re­kao da tre­ba odvo­ji­ti pri­ču o evroa­tlan­tskim in­te­gra­ci­ja­ma od dne­vno­po­li­ti­čkog ma­ne­vri­sa­nja.

Pri­su­tne je pod­sje­tio na bh. tu­ris­ti­čke, pri­ro­dne, eko­lo­ške, ener­get­ske i sva­ke dru­ge po­ten­ci­ja­le, te kao pri­mjer ze­ma­lja ko­je su po­red ner­je­še­nih po­li­ti­čkih pro­ble­ma us­pje­le pri­vu­ći in­ves­ti­ci­je i os­vje­ži­ti svo­ju eko­no­mi­ju po­put Ir­ske, Sin­ga­pu­ra, Taj­va­na...

- Mo­ja te­za je da smo za sta­nje u ovoj drža­vi od­go­vor­ni svi - i gra­đa­ni i me­đu­na­ro­dna za­je­dni­ca. A ako me pi­ta­te o bon­skim ovlas­ti­ma, njih ima sva­ko, jer kad su izbo­ri sva­ko ima pra­vo da­ti svoj glas i uči­ni­ti ne­što da po­li­ti­čka si­tu­aci­ja bu­de bo­lja. Naj­va­žni­je u us­ta­vnoj re­for­mi je da se sva­ki na­rod osje­ća la­go­dno i do­bro i da drža­va efi­ka­sni­je fun­kci­oni­še. Ov­dje se stva­ri mo­ra­ju de­ša­va­ti brže u in­te­re­su gra­đa­na - po­ru­čio je Incko.
M. Đ.

Očekivanja intelektualaca

Pred­sje­dnik Aso­ci­ja­ci­je ne­za­vi­snih in­te­le­ktu­ala­ca Krug 99, prof. dr. Mar­ko Be­roš izja­vio je uoči ju­če­raš­nje se­si­je da in­te­le­ktu­al­ci od Valentina In­cka, u uspo­re­dbi sa nje­go­vim pret­ho­dni­ci­ma, oče­ku­ju da da­le­ko ener­gi­čni­je nas­tu­pi u re­vi­ta­li­za­ci­ji BiH da bi ona pos­ta­la fun­kci­onal­na ze­mlja ko­ja će pos­te­pe­no, ali ubrza­no po­četi pri­bli­ža­va­nje EU, te akti­vnos­ti na brzom ot­kla­nja­nju ba­ri­je­ra i op­stru­kci­ja fun­kci­oni­ra­nju drža­ve.

- Sa­mo ta­ko se mo­že uspo­ta­vi­ti aur­to­ri­tet i vi­so­kog pred­sta­vni­ka i drža­ve ovim na­šim an­ti­bo­san­ci­ma i an­ti­drža­vnim fa­kto­ri­ma - ka­zao je prof. dr. Be­roš.

Ima i nema

- BiH ima geo­graf­ski po­lo­žaj i re­sur­se ko­ji mo­gu nje­nu eko­no­mi­ju uči­ni­ti izu­ze­tno kon­ku­ren­tnom. Ono što još ne­ma je po­li­ti­čka i admi­nis­tra­ti­vna kul­tu­ra ko­ja je spo­so­bna da to is­ko­ris­ti - rekao je Valentin Incko.
(SAN)

http://www.san.ba/index.php?id=6618

Advokat uhvaćen u zamku

Advokat koji je snimljen kako tvrdi da je potplatio sudiju kaže da je zapravo lagao da bi naplatio potraživanja. Šta se zapravo dogodilo teško je saznati jer je čovjek koji se snimio kasetu mrtav, a ona je snimljena nelegalno.

Piše: CIN

Advokat iz Kaknja priznaje je da je uzeo 5.000 KM od klijenta koji ga je tajno snimio dok govori da je novac korišten kako bi podmitio sudiju.

Adil Smailagić, sedamdesetogodišnji advokat rekao je novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva da je obmanuo svog klijenta, dvadesetdvogodišnjeg Tarika Kunića iz Visokog, kako bi ga naveo da mu plati njegov rad. Kaže da se ponio "nedozvoljeno", ali ne i nezakonito jer se mito nikad nije ni dogodilo.

U međuvremenu, Kunić je stradao, ubijen u obračunu koji se dogodio 29. marta ove godine. Ubistvo nije ni u kakvoj vezi sa advokatom.

Iznos od 5.000 KM je duplo više nego je Smailagić prvobitno naplatio od porodice.
Kunić je tajno i nezakonito snimio njihov razgovor na svom mobilnom telefonu nakon što je, prema riječima članova njegove porodice, izašao iz zatvora u januaru 2008. godine. Na snimku, čija autentičnost nije potvrđena, a koju su članovi Kunićeve porodice dali novinarima CIN-a, može se čuti kako advokat kaže da je novac dao posredniku koji ga je predao sudiji.

Kunić, koji je odležao tromjesečnu zatvorsku kaznu u Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo – odjeljenje Igman, bio je uznemiren jer mu je, kako se čuje na snimku, advokat obećao uslovnu umjesto zatvorske kazne.

Smailagić je novinarima CIN-a potvrdio da su razgovarali i da mu je Kunić rekao da ga je snimio.

Sudija čije se ime spominje na kaseti, Faik Spahić, sa Kantonalnog suda u Zenici, je jedan od trojice sudaca koji su vodili žalbeni postupak. Spahić je novinarima CIN-a rekao da nije primio novac i da mu se Smailagić nikad nije obratio.

Dodaje će razmisliti o mogućem podnošenju prijave protiv Smailagića, inače bivšeg kolege koji je do 2004. godine radio u istom sudu.

Novinari CIN-a su u četvrtak razgovarali sa Smailagićem. Pustili su mu kasetu i upitali za komentar. Advokat je rekao da je Kunić odbijao da plati i da je morao pribjeći obmani.

"Teško je bilo od njega izvući paru....", kaže Smailagić.

Priče advokata i familije Kunić poklapaju se u određenim dijelovima. Nakon što je Kunić uhapšen zbog fizičkog napada na drugo lice, Smailagić ga je posjetio u policijskoj stanici i to zastupanje na licu mjesta je naplatio 800 KM. Kasnije su se dogovorili da će dodatna naknada iznositi 1.700 KM.

Prema Zakonu o advokaturi Federacije BiH naknada advokatu za jednu preduzetu pravnu radnju, u ovom slučaju odlazak u policiju nakon što mu je klijent uhapšen, ne može prelaziti iznos prosječne neto plaće u FBiH. U 2005. godini, ona je iznosila između 541,97 i 582 KM.

Smailagić je također mogao naplatiti isti taj iznos za drugostepeni postupak koji je rezultirao umanjenjem kazne.

Prema zakonu, advokat može ugovoriti visinu naknade i iznad dozvoljenog limita, ali tada treba potpisati ugovor sa klijentom. Prema riječima članova porodice, ugovor u ovom slučaju nije sačinjen.

Smailagić je izjavio da novac nikada nije dao sudiji i da sa njim nije razgovarao o slučaju. Priznao je da su se poznavali jer je Smailagić i sam bio sudija Kantonalnog suda u Zenici šest i pol godina.

Kunić je prvobitno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koju je žalbeno vijeće trojice sudija, među kojima je bio i Spahić, smanjilo na tri mjeseca.
"Trebaju se pare vratiti", čuje se Kinić kako govori u snimljenom telefonskom razgovoru. "Obeć´o si da ćeš ... završit mi uslov i vi ste obećali to završit za 5.000 KM."

Advokat mu je odgovorio da je novac proslijedio dalje i da ga ne može vratiti. Kaže mu da nema razloga da se žali.

"..Kada uzmeš sve skupa... ti se raspitaj... ti u krajnjoj liniji nisi loše ni prošao. Jest da sam ja volio da je bilo čisto kako sam ja zamislio, ali eto nije..."

Na kraju razgovora, Kunić mu govori da je razgovor sniman.

Novinarima CIN-a, Smailagić je izjavio da je 5.000 KM naknada za njegov rad. "Što on meni nije došao i rekao ´ti si meni uzeo više´ ja bih njemu sve vratio."
Zatim je novinare upitao zašto se zanimaju za slučaj. "Ako je on mrtav ne znam što sada čačkamo."

No "čačkanje" možda nije gotovo.

"Nikada u životu nisam uzeto to", rekao je sudija dodavši da će sa time upoznati svoj stručni kolegij.

"Da li ćemo mi podnijeti prijavu protiv Adila ili ne, vidjet ćemo. .zavisi od nas." Ipak kaže, možda će biti teško dokazati da je Kunić snimio kasetu. "Nezgodna je situacija.. Nema pokojnika...kamo sreće da je živ sve bi bilo drukčije."

(Sarajevo-x.com)

http://www.sarajevo-x.com/clanak/090517088