Stolac

Povratak otpisanih: Grad kao pepeljara

Veliki arhitekta i talentirani slikar Emir Dragulj je rekao: “To više nije Stolac, to je pepeljara“, nakon što su taj arhitektonski dragulj obradili kulturni radnici Hrvatskog vijeća odbrane. Jer, Stolac je zaista bio agresivno lijep! U zgarište su pretvorili muzej Branka Šotre, grafičara evropskog formata, u pepeo su pretvorili Šarićevu kuću Begovinu…

Vidjevši te prizore, Emir Drgulj je umro od tuge.Dakle, u slučaju Stoca i starog mosta u Mostaru, još jednom je Krleža bio u pravu kad je rekao: “Bože, sačuvaj me hrvatske kulture i srpskog junaštva!“. Ali, nije to sve.

Nakon što su havajski kulturnjaci udarnički, uz pomoć krampi, dinamita i vatre, unakazili grad, krenuli su u uništenje njegovog kosmopolitskog duha, duše Stoca kojemu su to davali i Šotra, i Dragulj, i “Kameni spavač“ Mehmedalije Maka Dizdara, i dr. Muhamed Šator, kao i desetine drugih umjetnika i intelektualaca, univerzitetskih profesora sve do još dobro životnih dr.Nijaza Durakovića, dr.Rusmira Mahmutćehajića, dr.Fahrudina Rizvanbegovića…

Novokomponovani hrvatski arijevci iz najdesnijeg krila HDZ (zamislite Hrvatske demokratske zajednice), nisu u Stocu Bošnjacima i Srbima, a o Romima i da ne govorimo, stavili žute trake oko desne ruke! Oni su, sasvim demokratski, odlučili da bezgrešnu i maloljetnu djecu Hrvata, dakle, kao arijevaca, smjeste u posebnu školu, a djecu nižih rasa Bošnjaka, Srba i Roma, smjeste u drugu, posebnu školu. Taj opasno nacistički aparthejd i segregaciju u srcu Evrope, kojeg osuđuje najšira javnost u susjednoj Hrvatskoj i najveći broj be-ha Hrvata, podržava HDZ Bosne i Hercegovine na čelu sa bivšim civilnim licem na službi u JNA, dr.Draganom Čovićem! Doduše, dr.Čović se nikad nije ni malo, a kamo li pretjerano hvalio svojim arijevskim rukovodstvom u Stocu. On ih podržava ćutanjem o golemoj mrlji ne samo na HDZ već i na licu hrvatskog naroda.

Dokle god je tako, dr.Čovićeve priče o evropskom putu BiH su samo priče za lakovjerne.U Evropu se ne može sa aparthejdom, segregacijom, neonacizmom, sa seljačko-dripačkom nacionalističkom politikom knjaza od Laktaša, sa kratkim pantalonama i dugim bradama, feredžama i šutnjom, nesnosnom i dugom o Kazanima i teorijom da se ne zna ko je pobio nevine Hrvate kod Konjica…zašto?

Gospodine Incko, guverneru nam napaćene rodne grude, uzmite stvari u svoje ruke, prije nego li se one otmu kontroli. Ponajprije, potjerajte vođe naših plemenskih zajednica da što prije usvoje zakone koji će zabraniti rad neofašističkih organizacija, koje će kažnjavati diskriminaciju i aparthejd, veličanje ratnih zločina i prešućivanje genocida. Podsjećam Vas, gospodine Incko, kako se je na noge lagane digla, brzo, cijela Evropa i demokratska politička javnost u vašoj Austriji, kojoj je prijetila i izolacija, kad je na vlast došao, sad već pokojni, gospodin Hajder.

To morate uraditi što prije, jer ovdašnji nacizam je sasvim ruralnog-potuno seljačkog tipa!Njemački, talijanski i japanski nacizam je bio urbanog tipa i zato nije zapaljen Pariz, nije srušen Luvr, nisu stradale crkve i džamije, nisu rušene građevine istorijske ili arhitektonske vrijednosti, nisu paljene biblioteke…Nacizam ovih prostora je rušio sve pred sobom. Iza njega su gradovi ostajali kao pepeljare! To morate učiniti, jer se naše plemenske poglavice, odnosno šefovi vladajućih i opozicijskih partija, čast izuzecima, dogovaraju da se ne dogovore! To je njihov model opstanka na vlasti. Zato, one se neće ni dogovoriti o rečenim zakonima, koji su uslov svih uslova, za napredak na putu ka velikoj obitelji europskih država. Uradite to da ovdje, nanovo, ne budu“paljene biblioteke, a kad se one pale onda pucaju kosti“.

Gospodine Incko, vi govorite jezik kojim govore ljudi u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini i Crnoj Gori. To je jedan jezik kojeg različito nazivaju Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Crnogorci. Vi, dobro znate istoriju i kulturu ovog podneblja. I u Vama teče i slavjanska krv! Međutim, za bolje razumijevanje ovdašnjih plemena, najtoplije vam preporučujem da pročitate jednu neveliku knjigu velikog svjetskog antropogeografa Jovana Cvijića “Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje“(osnovi antrogeografije, psihičke osobine južnh Slovena). Ta će Vam knjiga biti najdragocjeniji savjetnik. Kako je to rijetka knjiga, već danas Vam šaljem kopiju iz moje osobne biblioteke.

(Ekrem AVDIĆ, Tuzlanski list)

Medijska blasfemija: Bog u Sarajevu 09.07.2009. 02:11

Nakon što je direktor jedne banke odbio da zakupi dio zjapećeg prostora u novoj Avazovoj zgradi, na naslovnicama Radončićeve medijske bejzbol palice, kojom lomi kosti onima koji mu se suprotstave i odbiju plaćati reket, započela je kampanja pritisaka i blaćenja banke i ugrožavanja njenog rejtinga u bh. okvirima. Kao što već mjesecima traje obračun sa Silajdžićem, koji je odbio da, izvršavanjem Radončićevih planova oko energetskog sektora, plati račun za Avazovu logističku pomoć u pred i postizbornom surovom obračunavanju s Tihićem


Piše: Samir Šestan (Magazin Start)

Medijski Tasim Kučević, makro bh. javne riječi, koji, koristeći tešku socijalnu situaciju i egzistencijalnu nesigurnost u zemlji, od novinara pravi prostitutke, držeći ih u poluropskom odnosu (ko bi, naime, osim onih par patoloških tipova, sa ozbiljnim psihičkim poremećajem, radio za Avaz, da ga nužda na to nije natjerala, kao i nesretnice koje završavaju kao žrtve podzemlja), a medij koristi kao oružje za ucjenu i iznuđivanje reketa od bh. privrednika i političara, svoje žrtve i kompletnu javnost gotovo svakodnevno šamara i iživljava se nad njima bez ikakvih sankcija. I to, za razliku od svog podzemnog, manje opasnog pandana, nad čijim se divljaštvom ovih dana zgrožava kompletna javnost, koji svoje žrtve zlostavlja u dvorištu suda, ovaj žrtve svojih javnih iživljavanja, silovanja, premlaćivanja i egzekucija, ako se usude reagovati u samoodbrani, zlostavlja u samom sudu, tj. - sudu ih tuži. I ne samo to. Nego reketira i sam sud. I maltretira sudije koje se usude donijeti presude u korist žrtava njegovog terora.

KAD BOG TUŽI ŠEJTANA

Nakon najznačajnijih imena tzv. nezavisne medijske scene (ljudi koji su očuvali čast profesije u 10-15 najtežih godina s Njima, u kojima su medijskim mrakom ove, kao i susjednih nam država vladali avazovski zločinci), te 60-minutaške gerile, na čelu sa, od političko-vjersko-medijske mafije ucijenjenim herojem Pokreta otpora (kome Avaz svako malo štampa potjernice, na kojima fali samo cifra nagrade za nepoznatog egzekutora) i lidera najjače opozicione partije (koji je u Avazu dežurni krivac za sve, od lošeg vremena, preko rata u Iraku, do nestašice prezervativa i rezultata vlasti SDA i Stranke za BiH), te čitavog niza likova iz političkog i privrednog života zemlje, koji su se u nekom trenutku usudili usprotiviti Gazdinim nezaježljivim apetitima, red je došao i na potpisnika ovog teksta, tačnije na izdavača magazina START, koji me, prije izvjesnog vremena, upornim insistiranjam, izvukao iz postpolikitične samoizolacije (znate ono kad čovjek popizdi i kaže „Ma, jebite se svi redom"?) i angažovao kao političkog analitičara, a koji je sada tužen od vlasnika Avaza, zbog mog teksta „Tri stuba bošnjačke mafije", koji je Gazdi, navodno, zadao strašne duševne boli.

Mada me strašno zaboli (ali ne, naravno, duša) za duševne boli beskrupuloznih moćnika, koji su se bogatstva dočepali na, u najmanju ruku, sumnjiv način i gazeći po leševima svojih prijatelja, mentora i poslovnih pajdaša a moć i snagu medija koriste, umjesto za javno dobro, za ostvarenje svojih privatnih interesa, nastavak bogaćenja i kriminaliziranje čitavog društva, čitav slučaj je zapravo zanimljiv i od šireg značaja od sukoba između nekoga ko za sebe mrtav ozbiljan tvrdi da je Bog u Sarajevu i nekoga ko se u zajebanciji, u vremenu Polikite, mijenjajući jedno slovo u prezimenu, predstavljao kao Šejtan iz Lukavca.

Ova tužba, naime, neodoljivo podsjeća na seriju poratnih tužbi prononsiranih ratnih huškača, sluga zločinačkog diktatorskog režima Balkanskog Kasapina i neprocesuiranih zločinaca, koje je ovaj samoamnestirani ljudski talog i mentalna i moralna bijeda pokrenula zbog „govora mržnje" novinara koji nisu bili voljni pristati na lobotomiju i učestvovati u kolektivnoj igri amnezije po kojoj „ništa nije bilo, idemo sad ispočetka". Jedna od prvih žrtava ovog ludila (koje, na žalost, nije zahvatilo samo tužioce, nego kompletna društva, čime je onemogućeno da se te budale istretiraju prema zaslugama i smjeste u odgovarajuće medicinske ustanove, sa ili bez rešetaka, u zavisnosti od stepena oboljenja) bio je legendarni Petar Luković (čija je jedina greška što, zbog dobre duše i naklonosti prema Žrtvi, dozvoljava da ga bošnjačka medijska nacionalistička bagra iskorištava za svoje ciljeve). A poznat je i slučaj tužbe Miloševićeve Leni Riefenstahl, Nemanje Kusturice, protiv i u spisateljskom i u moralnom pogledu besprjekornog Andreja Nikolaidisa (zbog koga mi Crna Gora izgleda bar dvaput veća, kad god pomislim na nju i njega).

Živimo u poremećenim društvima u kojima se brine o ljudskim pravima kriminalaca, dok se dopušta šikaniranje, premlaćivanje ili prijetnje smrću njihovim žrtvama (pa i tužiocima i sudijama). U društvima čiji ratni zločinci borave u zatvorima-hotelima i imaju životne uslove bolje od većine njihovih preživjelih žrtava. U društvima kojima vlada mafija, koja se umjesto problemom zaposlenosti i povećanja životnog standarda stanovništva bavi usvajanjem zakona kojima će moći da se amnestiraju od bilo kakvog zločina i povećanjem primanja svojih parlamentarnih i aparatskih janičara. U društvu u kome zločinci, kriminalci i intelektualna gamad, onoj maloj skupini koja se ne predaje i nastavlja borbu protiv mafije, zamjeraju „govor mržnje" i „nekulturu dijaloga". U društvima u kojima kriminalci ne samo da slobodno hodaju unaokolo, nego slobodno terorišu kompletno društvo, javno se bave ucjenama, reketom, egzekucijama političkih i drugih protivnika, ometaju policijske akcije i dovode u opasnost ljudske živote a onda i podnose tužbe protiv svojih žrtava.

Fahrudin Radončić je jedan od tih likova koji imaju perverzan običaj da zloupotrebljavaju pravni sistem i tuže žrtve svojih medijskih egzekucija, hajki i staljinističkih montiranih procesa. I zahvaljujući činjenici da nam je pravosuđe (s nečasnim izuzecima) prebolilo početne poratne simptome služenja moćnicima (političkim, vjerskim, medijskim...) po pravilu gubi te procese. Za razliku od onih koji tuže njega. (Na žalost kazne nisu „američke" nego više simboličke, inače bi Avaz već odavno bio u većinskom vlasništvu Zlatka Lagumdžije, Senada Avdića, Senada Pećanina i Bakira Hadžiomerovća, koje Gazdini medijski kerberi ne prestaju optuživati za sve i svašta, uključujući i suludu, monstruoznu, staljinističku konstrukciju o udruživanju radi izvršenja državnog udara.)

Mada, u svakom, pa i pravosudnom, žitu ima i kukolja. Tako da je sve uvijek moguće. Pa i bosanski remake presude nvo aktivisti iz Novog Sada Zoranu Petakovu, koji je osuđen zbog nazivanja četvorice crkvenih velikodostojnika sklonih neonacističkim organizacijama u Srbiji - jahačima apokalipse. Pri čemu je sudija, u obrazloženju presude ne samo poljubio ruku i čmar jednog od jahača, nego mu se i čitav zabio u guzicu. I to u galopu.


MAFIJAŠ SA SUDSKOM POTVRDOM

Mada se Fahrudin Radončić u spornom mu tekstu takoreći uopšte ne spominje (osim na kraju u širem spisku i u kontekstu na koji Radončić ne reaguje) i tekst se uopšte ne bavi njegovim likom, nego analizira stanje na bh. društvenoj sceni (varirajući i razrađujući poznatu tezu da „svaka država ima svoju mafiju, jedino u BiH mafija ima svoju državu" Gazda Radončić je tekst shvatio kao vrijeđanje njega lično (što me podsjetilo na onu poratnu zajebanciju kad su na moj plakat sa likom Adolfa Hitlera i natpisom „Jedan narod - Jedna stranka - Jedan vođa", iz vrha SDA reagovali tvrdnjom da je to djelo velikog izdajnika i da se tim plakatom vrijeđa lik i djelo Alije Izetbegovića i napada Stranka demokratske akcije.)

Reakcijom koja se, po gluposti, u potpunosti može mjeriti sa tom, svojevremenom, sljedbenika „Oca Nacije", Fahrudin Radončić je, ustvari, s jedne strane, javno demaskirao sam sebe, a s druge se doveo u opasnost, da odlukom suda, dobije i zvaničnu potvrdu stava koji je zasad, ruku na srce, tek mišljenje jednog ne previše čitanog autora u magazinu prilično skromnog tiraža (da se ne lažemo i ne pridajemo si prevelik značaj). Stava da je Avaz kriminalna organizacija koja ima samo formu novine, da je bastion bošnjačkog nacionalizma, primitivizma i kriminala, da se služi reketom, ucjenama i javnim egzekucijama, a da su mu poslovni partneri „mafijaški partneri ruku do lakata uprljanih krvlju nevinih". I da mu je gazda kriminalac, gangster i mafijaš, kako je sam u tužbi naveo, mada se ja, da ponovim, njime u tekstu uopšte ne bavim, pa to nisam ni mogao ustvrditi.


Fahrudin Radončić, praktično, zbog 6.000 KM, koliko traži u tužbi, rizikuje da dobije sudsku potvrdu da je mafijaš. Jedva čekam rasplet.

Potpisujući se iza tužbe za nanesene lične duševne boli, tekstom koji se uopšte ne bavi njime, nego Avazom, Fahrudin Radonjčič je po prvi put, koliko znam, javno priznao da je Avaz samo njegov alter-ego. (On(!) je Avaz.) I da, posljedično, sve što se u Avazu objavljuje objavljuje se po njegovom nalogu i odražava njegove stavove. Nema tu novinarskih sloboda i uredničke odgovornosti (osim one vrste koju nisu mogli izbjeći ni čuvari logora, gestapovci ili SS ubice, koji su samo „slušali naređenja" ili „radili svoj posao"). Gazda stoji iza svega. I sve što se u Avazu objavljuje odražava Gazdine stavove i političke i poslovne interese. Jedino je tako, naime, moguće shvatiti da je ocjene o Avazu kao novini Fahrudin Radončić doživio kao ličnu uvredu.

No, ako stvari tako stoje (a naravno da stoje, nismo naivni, ali je lijepo čuti kad se neko sam razotkrije) onda je, s jedne strane, za sve zločine koje je Avaz počinio u svojoj nedugoj karijeri, odgovoran upravo Radonjčić, a, s druge, pokazuje se da on tu novinu i zaposlene u njoj (novinare?) tretira kao kupleraj i prostitutke.

Da bi stvar bila smješnija Fahrudin Radonjčić se u tužbi brani argumentima koji su karakteristični za mafiju. On tako „nije mafijaš nego biznismen" (kao „kontroverzni biznismen Keljmendi", recimo). A, identično monstrumu Kučeviću, koji nam mrtav hladan, nakon što je patosirao jadnu ženu, govori da je nije ni pipnuo, Fahrudin Radončić nas uvjerava da se on ne bavi ucjenama, reketom i egzekucijama. I to netom što je otpočeo još jednu od svojih karakterističnih ucjenjivačko-reketaških akcija: nakon što je direktor jedne banke odbio da zakupi dio zjapećeg prostora u novoj Avazovoj zgradi, na naslovnicama Radončićeve medijske bejzbol palice, kojom lomi kosti onima koji mu se suprotstave i odbiju plaćati reket, započela je kampanja pritisaka i blaćenja banke i ugrožavanja njenog rejtinga, u bh. okvirima. Kao što već mjesecima traje obračun sa Silajdžićem, koji je odbio da, izvršavanjem Radončićevih planova oko energetskog sektora, plati račun za Avazovu logističku pomoć u pred i postizbornom surovom obračunavanju s Tihićem (Koji je ovaj jedva preživio. I metaforički i bukvalno). No, iako i ovaj slučaj ima elemente za Avaz klasičnog ucjenjivanja i reketiranja političara na vlasti, tu se zapravo radi o sukobu različitih gangova unutar energetske mafije.

Što se tiče egzekucija - broj Avazovih žrtava (što potpuno nevinih, kao što je vođa 60-minutaške medijske gerile, što raznih silajdžića i bičakčića, koje možemo kategorizirati kao žrtve unutrašnjih obračuna mafije, oko pljačkaškog plijena - preostalih bogatstava ove zemlje i njenih građana) je toliki, da je naprosto zapanjujuće da to Radončić navodi kao dio tužbe. Svojevremeno je, velemajstor verbalnih obračuna, Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, sklon makijavelističkoj surovosti u polemikama i obračunu s neistomišljenicima (pa je sreća da je s prave strane medijske bojišnice), u jednom od mirnijih sahranjivanja Gazde Avaza, objavio da će novac koji je dobio u parnici koju je protiv njega pokrenuo Radončić, donirati u Fond žrtava Avazovog medijskog genocida u BiH.

A radi se o teroru i obračunima (da ponovim dio Radončiću spornog teksta, koji je svoje mjesto našao i u optužnici) čiji se primitivizam, amoralnost, niskost, vulgarnost, odvratnost i ekstremna neljudskost mogu porediti samo sa najodvratnijim komadima četničke propagande zločinca Riste Đoge.


Mržnja koja isijava iz njihovih stavova i dosljednost s kojom se obračunavaju s političkim protivnicima je zapanjujuća. Sve je dozvoljeno u toj priči (tj. Avaz sebi sve dozvoljava). I srećom da su stranci još ovdje, jer bi Avazovo djelovanje bio nepregledni niz medijskih organizacija linča Gazdinih protivnika. Federacijom BiH bi bez sumnje vladao Fahrudin Radončić. Uz pomoć Avaza, kao revolucionarnog suda koji „neprijatelje revolucije" šalje na giljotinu. I sluđenog lumpenproletarijata, kojima su godine očaja pojele sve ljudsko u njima i ostala je samo želja da neko, bilo ko, plati za to.

Uostalom, ocjene o neprihvatljivim egzekucijama na stranicama Avaza i učešću u fabrikovanju monstruoznih optužbi na račun opozicije i nezavisnih medija, našle su se čak i u godišnjim izvještajima američkog State Departmenta o stepenu poštovanja ljudskih prava u svijetu.

Spomenimo da su osim političara, novinara i prvrednika, žrtve divljačkih medijskih hajki bile i sudije koje su donosile presude u korist Avazovih tužitelja, a odbijali njegove tužbe.


KOMPLIMENT ZA KRAJ

Fahrudin Radončić uvredljivim je označio i moje konstatacije(!) o iskorištavanju ljudi (što je, zapravo, drugo ime za Avaz i njegovog gazdu) i ugrožavanju tuđih života (valjda misleći da smo zaboravili, ili, još gore, i dalje ne videći ništa problematično u svojevremenom objavljivanju na naslovnoj strani vijesti o otmici djeteta, nakon upozorenja policije da bi takvim postupkom život djeteta bio doveden u opasnost a uspješnost policijske akcije u pitanje). Avaz je praktično upozorio otmičare da su roditelji obavijestili policiju i da ona traga za njima. I, mada je priča završena na konstataciji nemoralnosti i neljudskosti Avazovih urednika, što se tiče bar autora ovog teksta, pogotovo s obzirom na Gazdine izvanredne veze s podzemljem, ostaje bar sumnja da se ne radi ni o kakvoj žeđi za senzacijom po svaku cijenu, nego o signalu mafijaškim kolegama. Mada, da naglasim, motiv uopšte nije važan za percepciju zločinačkog karaktera ovog Avazovog postupka, koji bi, vjerujem, ta bagra pravdala i da je dijete nakon toga ubijeno.

Zanimljivo je da se Radončić, iako u tužbi citira kompletnu rečenicu iz teksta, u kojoj se tvrdi da je Avaz „bastion bošnjačkog nacionalizma, primitivizma i kriminala", žali samo na dio koji se odnosi na kriminal. Što, pretpostavljam, znači da se slaže sa ocjenama o nacionalizmu i primitivizmu.

No, Avazov-Radonjčićev nacionalizam je neodvojivi dio njegove kriminalne dimenzije. Radi se, naime, o klasičnom miloševićevskom zločinačkom korištenju nacionalističke retorike u cilju manipulacije masom, zarad ostvarivanja ličnih interesa. Što odlično pokazuje i posljednji slučaj, ataka na UniCredit banku, u kome Radončić zarad vlastitih interesa, medijski raspiruje najcrnji nacional-šovinizam i ksenofobiju i izmišlja prijetnju Bošnjacima, što od domicilnih Hrvata, što od susjedne države i njene vlasti.

Pri tome, laž o tobožnjoj zaštiti bošnjačkih nacionalnih interesa, od strane Fahrudina Radončića i Avaza, postaje najočitija u poslovnim vezama i upornim pokušajima da u BiH na mala vrata uvede jednog iz „balkanskog kruga bogataša ruku do lakata uprljanih krvlju nevinih" - Miloševićevog finansijera i najmoćnijeg čovjeka Srbije - Miroslava Miškovića. Pritom se obračunavajući sa svakim ko se tome usprotivi ili ukaže na nelogičnost i moralnu neodrživost i gnusnost takve situacije.

A ne zaboravimo ni naklonost Avaza prema laktaškom diktatoru, koji se na stranicama Avaza pojavljuje kad mu se prohtije i za koga Avaz tvrdi da ga se mora(!) respektovati i zbog njega napada 60-minutaše i FTV.

„Bošnjački" Avaz, zapravo, u mnogome, funkcioniše kao federalni ogranak Dodikove propagandne mašine, koji zajedno sa propagandno-poltronsko-profašističkim carstvom Željka Kopanje i medijskim naslijeđem zločinačke prošlosti tog entiteta - RTRS i agencije SRNA - predstavljaju najcrnje tačke bh. medijskog prostora. Mediji koji se tim imenom ne zaslužuju zvati. I koji samo koriste formu medija za ostvarivanje ciljeva koji s ulogom medija u demokratskom društvu nemaju ništa zajedničko.

Spomenimo na kraju da se u tužbi ne nalazi dio teksta u kome se Avaz označava kao „najodgovorniji za vehabijsko fašističko divljanje ulicama Sarajeva (tokom Queer festivala), za teror i stvaranje atmosfere straha, za ugrožavanje prava manjina, za sramoćenje glavnog grada i prikazivanje njegovih stanovnika, u svjetskim medijima, kao netolerantnih, militantnih ludaka. Jer upravo je Avaz bio taj koji je sedmicama huškao javnost i praktično, iz sjene, organizovao pogrom, čije posljedice, samo pukom srećom, nisu bile mnogo strašnije". Ili za Radončića u tome nema ništa uvredljivo (možda se ponosi time?) ili smatra da je to već tako očito da bi teško dokazao svoju nevinost?

I još nešto, što je zaboravljeno - nacionalna krvna zrnca sudijama, nakon Karadžića, prvi je, javno počeo prebrojavati Fahrudin Radončić, a ne Milorad Dodik (do Dodikove izjave o neprihvatljivosti da mu/im sude sudije Muslimani proći će godine). Desilo se to nakon serije izgubljenih tužbi, kada su Fahrudin Radončić i Avaz počeli da izazivaju nacional-šovinističku histeriju o tome kako Bošnjacima u Sarajevu sude Srbi i Hrvati (što je za ad-hok sazvani Avazov fašistički kružok bilo neprihvatljivo), da je kantonalni sud u Sarajevu anibošnjački i da oni (Avaz i F.R.) neće poštovati odluke takvih sudova (što je bio samo još jedan u nizu doprinosa F.R. i Avaza „izgradnji" pravne države u BiH).

Samo tranzicijsko-poratna anarhija bh. društva omogućava postojanje monstruma kao što je Avaz. I samo socijalna bijeda i egzistencijalna, politička i svaka druga nesigurnost, koju producira i Avaz i krvavi ratovi i na političkoj i na medijskoj sceni (u kojima se Avaz snalazi kao riba u vodi, među kratkovidim političkim idiotima koji se bore za njegovu naklonost, umjesto da uspostave demokratska pravila igre u kojima će bilo kakav oblik korupcije i trgovine na medijsko-političkoj sceni biti onemogućen) sprječava da se toj zločinačkoj organizaciji oduzme status medija i javno ga se nazove gangsterskim smećem. I procesuira.

Na kraju, kurioziteta radi, spomenimo da Fahrudin Radončić u uvrede, iz spornog mu teksta, nije izdvojio tvrdnju o Avazu kao omiljenom bošnjačkom toalet papiru. Valjda je to shvatio kao kompliment. Ispravno!


Dabogda ti Fahrudin Radončić bio vlasnik novine

Uvrede, klevete (i pripadajuće im duševne boli) su krajnje relativan pojam. I subjektivno su određene. Sama forma nije dovoljna da nešto bude tretirano kao uvreda ili kleveta, kao što i nešto naizgled neproblematično može biti stravična uvreda. Pretpostavljam, slušajući snimke telefonskih razgovora Radončićevih kriminalnih jarana, da se oni pozdravljaju srdačno jedan drugome psujući mater, što znači da nešto što bi normalnom čovjeku bila uvreda njima nije. S druge strane, ne pretpostavljam nego znam da je najveća(!) moguća uvreda koju bi neko mogao nanijeti urednicima Dana i Slobodne Bosne, recimo, da im kaže da im novina liči (pazi - samo liči!) na Avaz.


Moj grijeh

Podijeliću s vama malu intimnu "dramu". Vlasnik jedine medijske imperije u Federaciji BiH me optužuje da sam ja u tekstu („Tri stuba bošnjačke mafije", START br. 263) napisao da je on kriminalac i mafijaš, što je kod njega, navodno, prouzročilo teške duševne boli. I sad sam ja u ozbiljnim problemima. Ne zato što me Radončić tuži i što će me Avaz možda uskoro početi čerečiti po novini (pa ću se naći u nezgodnoj situaciji da Gazdi moram zahvaljivat na reklami, kao i svojevremeno policiji koja mi je, onih poratnih godina, plijenila Polikitu), nego zato što me tužitelj optužuje za nešto što ja zaista mislim o njemu ali to nisam napisao u članku zbog koga me tuži (jer se nisam bavio njime nego Avazom i njegovom ulogom u ovdašnjoj vladavini mafije). I zato što navodi da sam mu ja izazvao duševne boli, što bi me, zapravo, veoma radovalo (kao oblik satisfakcije za sve žrtve njegovog terora) ali niti ja smatram da zaslužujem tako laskave ocjene (e, taman ću ja izazvat duševne boli kod monstruma tolikih dimenzija. mislim... to ima samo u bajkama), niti tom esencijalnom zlu iko može izazvati duševnu bol, izuzev možda banaka kod kojih je digao kredite, poreske inspekcije ili organa koji ispituju švajcarske mu bankovne račune. Elem, rado bih priznao, ali me Utamanitelj, pardon... Utemeljitelj nije tužio za ono što mislim o njemu, nego za ono što sam napisao. A to, jebiga, nisam. Mea Culpa.

Avazova strahovlada

Lider SDP-a, jedna od najredovnijih i najvećih žrtava Avazovog terora, precizno je detektovao izvorište Avazove i moći Fahrudina Radončića: „On u velikoj mjeri živi od straha svojih žrtava. Na žalost, veliki broj ljudi se povlači pred medijskom torturom jednog beskrupuloznog uljeza u naše društvo. Njegova imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite... „
Nema puno izbora u toj kučevićevskoj priči. Građani BiH mogu biti ili žrtve mafijaškog šamaranja, ili pribijeni uz ogradu, ako pokušaju pomoći napadnutom, ili kukavički nijemi posmatrači zločina. Ah, da - mogu se i pokušati učlaniti u mafiju. Znate kome da se obratite.


Tragikomedija

Najtragičnije (ili najkomičnije - zavisi iz kog ugla se gleda) od svega je da nekoga, zbog etiketiranja kao mafijaškog glasila (i time nanesenih duševnih boli), tuži novina koja člana Predsjedništva države i dojučerašnjeg Gazdinog intimusa (s kojim se u međuvremenu pop****o oko pljačkaškog plijena), naziva - vođom mafije u BiH. Zbog optužbi za kriminal, ucjene i medijski reket, tuži vas čovjek koji u Centralnom dnevniku S. Hadžifejzovića, direktora najveće bh. banke naziva kriminalcem i reketašem, a guvernera Centralne banke BiH glupanom

Fahrudin Radončić se, u tužbi, kojoj je povod tekst „Tri stuba bošnjačke mafije", poziva na navodno prekršene „opšteprihvaćene profesionalne standarde", na „senzancionalistički karakter" i „namjerno javno plasiranje neistina". Pa to je kao da je Tasim Kučević Bakira Hadžiomerovića optužio za prostituciju i robovlasništvo. Fahrudin Radončić, samoproglašeni alter-ego Avaza, senzacionalističkog smeća, koje lideru opozicije i čelnim ljudima nezavisnih medija i federalnog javnog emitera, izmišlja sumnjive puteve u inozemstvo, silovanja, islamofobiju, veze s četnicima, organizovanje državnog udara, podmetanje bombi po Sarajevu, pokušaj pravljenja haosa, kriminal, antibošnjaštvo, sataniziranje Dodika (), naziva ih huljama, opsjednutim, bolesnim, KOS-ovcima, neoudbašima, povampirenim jatacima državnog udara, špijunsko-novinarskom ekipom, ratnim profiterima, Lagumdžijinom propagandnom mašinom, novinarskom kamarilom u vještačkom sumanutom lovu na Dodika, i koji je prekršio sve moguće profesionalne i moralne standarde, nekome drži predavanje iz profesionalnih standarda i poziva se na iste pri podizanju tužbe? Pa to je naprosto, i za Radončića i Avaz, a i za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, nevjerovatan cinizam i totalna šizofrenija.

Nevešto prikrivanje zločina
Primeri "čojstva i junaštva"
Piše: Mirjana Miočinović



Strašna opomena: Srebrenica 2009.

Tekst Mirjane Miočinović, objavljen u Našoj Borbi 18. jula 1995, nedvosmisleno ukazuje da se u Srbiji moglo znati šta se zapravo desilo u Srebrenici, čak i na osnovu priloga zvanične propagande. Ovaj tekst prenosimo iz zbirke "Nemoć očiglednog" (Beogradski krug, 1997), uz dozvolu autorke

Jedva je bilo mogućno odgledati emisiju o osvajanju Srebrenice koju je snimio jedan od reportera-marodera, po nadimku Piroćanac, a u subotu 15. jula emitovao Studio B. Onome ko je smogao snage da to odgleda do kraja, i želeo da vidi, pred očima se ukazala jedna od onih istina s kojom će svakom čestitom čoveku biti nepodnošljivo da živi. Svi podaci o "trijumfalnom" pohodu na ovaj gradić svedoče o moralnom padu srpskog naroda čije dimenzije slute antropološkou katastrofu.

Treba samo krenuti od osnovnih podataka koje nam je pružila ta trijumfalistička reportaža. Najpre taj da je Srebrenica bila grad od 7.000 stanovnika u koji se za poslednje tri godine steklo 30.000 ljudi. Znači da su ti ljudi odnekud bili proterani i zgurani u prostor iz kojeg se nisu mogli maći. Reč je o opsadi sa svim elementima srednjovekovnog ratovanja: onaj ko se skloni u grad samo je relativno bezbedan, što će reći onoliko koliko se može biti bezbednim u klopci. I tvrditi da su ti opkoljeni ljudi mogli predstavljati bilo kakvu vojnu opasnost za Srbe više je no cinično, to je naprosto bestidno.

Bestidnost te tvrdnje pokazala je pomenuta emisija. To malo žalosno naoružanih Muslimana, savršeno nemoćnih pred srpskom vojnom silom (čijom se snagom Piroćanac razmeće), rasterivano je po obližnjim brdima i na njih se išlo u lov kao na divlje zveri. Taj prizor njihovog zarobljavanja (onaj koji se smeo zabeležiti kamerom) bio je više no potresan. Nekoliko već uveliko glađu i žeđu iscrpljenih ljudi, u odeći koja nije imala nikakva vojna obeležja (presvukli se u planini, vele Srbi), među njima dva-tri dečaka od četrnaest-petnaest godina, spuštaju se niz ogoljenu padinu, u susret dobro naoružanim vojnicima, odevenim u besprekornu kamuflažnu uniformu, s napadnim vojnim oznakama, nadmenim, a tobože ležernim i prijateljski prostosrdačnim. (Možemo samo zamisliti šta se događalo kad je kamera prestala da snima.)

A onda ulazak te "pobedničke" vojske, te do zuba naoružane vojske u opusteli grad. U gradić, s tipično orijentalnom arhitekturom, ulaze, dakle, vrli oslobodioci, idu sredinom ulice, hodom seoskih đilkoša, sa sigurnošću periferijskih mangupa. Na stanici milicije već oznake "nove" države, jer zna se kako se i gde najpre učvršćuje vlast. Mnogima od te bratije telo kipi iz uniforme. A reporter, jer mu ovaj prizor nije dovoljno sablasan, veli kako grad baš i nije tako porušen kako se mislilo. Za čestitog čoveka to je pak samo dokaz više da nije imao čime da bude branjen, da bi ga potom "oslobodioci" mogli rušiti.

U jednom trenutku, i sasvim nakratko, snimak pravoslavne crkve: čitava, previše čitava, da bi bila prizor dostojan propagande. Jer, eto, hteli - ne hteli, imamo dokaz da tu crkvu Muslimani nisu digli u vazduh, takvo se "neodgovorno" lice, eto, nije našlo u tom nesrećnom gradu. Stvar nezamisliva s džamijama u bilo kojem "čisto srpskom" mestu.

A onda prizori hiljade i hiljade kubika posečenog drveta, u svakom dvorištu, pred svakom kućom, jer zime su duge i teške, to meštani već znaju po ovim trima koje su proveli u ovoj "zaštićenoj zoni". Potom slike unutrašnjosti kuća: znaci panične hitnje kojom su domovi napuštani; "uzeli su samo ono najvažnije", veli reporter, sve ostalo je, dodajmo, prepušteno "pobednicima".

O kolonama izbeglica da ne govorimo: kilometri koji se prelaze pešice, prepuni stočni kamioni, rasklimani autobusi u kojima su isključivo žene i deca i čujemo glas reportera (ovi su ga prizori i inače manje zanimali), koji ih pita, onako unezverene (i očekuje od njih istinu!), kako se s njima postupa.

I čovek se pita, mora se pitati, kako to ta sirotinja ugrožava "hrišćansku civilizaciju" čiji su veliki i nekoristoljubivi zaštitnici Karadžići, Mladići, Koljevići. I kakva je zapravo "hrišćanska civilizacija", koje su to njene vrednosti, kad su joj sredstva "odbrane" tako monstruozna i inspirisana tako niskim pobudama.

Verujem da je slična reportaža, slavodobitna i podla, bila emitovana na HTV po ulasku hrvatske vojske u Zapadnu Slavoniju. No to samo podlacima može biti alibi. Ovaj se rat, međutim, i održava na ravnoteži podlosti. Onaj ko u toj ravnoteži ne može da učestvuje, a to su Muslimani, očita je žrtva. Nema tih reči koje im se mogu uputiti kao uteha, možda samo jedna talmudska izreka: "Bolje je biti među progonjenima, nego među progoniteljima".

http://www.e-novine.com/region/region-tema/27869-Primeri-ojstva-junatva.html

Pogled na Srebrenicu: Sarajevo i Beograd

Poimanje istinske pravde
Pišu: Gojko Berić & Nenad Prokić


Da se ne zaboravi: Potočari 2009.
Ono čime je rodbina pobijenih Srebreničana istinski opsjednuta jeste očekivanje da službena Srbija i najšira srpska javnost decidirano priznaju da su Srbi počinili genocid nad Bošnjacima i da zbog toga treba da snose moralnu i sve druge posljedice. Bošnjaci su užasno frustrirani što je pravda u tom obliku izostala, nisu u stanju da shvate šta su uzroci tome i sve više sumnjaju da će ikada dočekati takav gest

Kada me je Petar Luković pozvao da napišem tekst povodom četrnaest godina od Srebrenice, zatekao sam se u Dubrovniku, povodom prvog leta JAT-a iz Beograda za Dubrovnik, posle osamnaest godina. Glupost je postala punoletna i sada će valjda biti makar malo mudrija.

S prijateljem Zdravkom Bazdanom šetao sam ispred Gospe kada smo se spomenuli Gojka Berića, nekadašnjeg dopisnika sarajevskog "Oslobođenja" iz Dubrovnika, danas sjajnog kolumniste u istom listu. Pozvao sam ga da mi pomogne da napišem tekst kakav bi on, kao Sarajlija, voleo da pročita od jednog Beograđanina. I poslao mi je Gojko Berić tekst, koji uz njegovu dozvolu, potpisujem od reči do reči zajedno s njim.

Dragi Prokiću,
Napisao sam na desetine tekstova o Srebrenici, ali me progoni osjećanje da još nisam napisao onaj "pravi". Vjerovatno ga neću nikada ni napisati. Pa kako onda da Vama kažem kako zamišljam takav tekst, i to onaj koji bi došao s te prekodrinske strane? U Bosni je sve stvar emocija, pogotovo kad je riječ o genocidu u Srebrenici. Čovjek koji je psihološki možda najdublje ušao u taj fenomen, zove se Emir Suljagić. On je bio prevodilac pri Holandskom bataljonu kad je Mladić ušao u Srebrenicu, i to ga je spasilo. Poslije rata je bio novinar magazina Dani, objavio je i knjigu o Srebrenici. Prije dvije ili tri godine u jednom intervjuu je rekao kako smatra da je povratak Bošnjaka u Srebrenicu besmislen, da tamo niko ne treba da živi, i da Srebrenica treba da ostane mjesto smrti, i ništa više. To Vam napominjem samo zato kako biste vidjeli do kakvih krajnosti ovdje u Bosni ide javni diskurs o Srebrenici.

E sad, koji je to senzitiv koji u ovom trenutku zaslužuje pažnju ljudi poput Vas ili Pere Lukovića? Naravno, rodbini srebreničkih žrtava je najvažnije da zlikovci dobiju zaslužene kazne. Ali ni jedna haška ili neka druga presuda ne doživljava se kao dovoljno teška. Na isti bi način sutra bila doživljena i eventualna presuda generalu Mladiću, kakva god ona bila. To znači da se presude ne doživljavaju kao suština pravde, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. Ono čime je rodbina pobijenih Srebreničana istinski opsjednuta jeste očekivanje da službena Srbija i najšira srpska javnost decidirano priznaju da su Srbi počinili genocid nad Bošnjacima i da zbog toga treba da snose moralnu i sve druge posljedice. Takvo je, u ovom slučaju, poimanje istinske pravde među Bošnjacima. Oni su užasno frustrirani što je pravda u tom obliku izostala, nisu u stanju da shvate šta su uzroci tome i sve više sumnjaju da će ikada dočekati takav gest. Obični ljudi pokušavaju da odgonetnu zašto je današnje srpsko društvo takvo i dokle će takvo ostati. Iskreno govoreći, i ja bih to želio znati.

Sumnjam da će Vam ovo biti od neke pomoći, ali ja više, nažalost, ništa nisam mogao učiniti. U današnjem Oslobođenju objavljena je moja kolumna o Srebrenici, pod naslovom "Četrnaest godina poslije". Možete je naći na internetu.

Srdačno Vas pozdravljam (Peru Lukovića takođe), uz najbolje želje.

http://www.e-novine.com/region/region-tema/27863-Poimanje-istinske-pravde.html

Slobodna Bosna: Gaši i Bakir, paranoja bez pokrića

Pozivajući se na "monstruozne špekulacije" koje, navodno, posljednjih dana kruže među sarajevskim odvjetnicima, političarima i obavještajcima (?), Dnevni avaz je prošlog vikenda objavio "šokantnu" vijest da se protiv Bakira Izetbegovića, i to u najvećoj tajnosti, sprema optužnica. Kako su "otkrili" novinari Dnevnog avaza, glavnu ulogu u montiranom sudskom procesu "sinu najvećeg sina bošnjačkog naroda", mogao bi imati Muhamed Ali Gaši, koji je prošlog mjeseca nepravomoćno osuđen na dvadeset godina zatvora?! Prema scenariju koji su, tvrde zabrinuti novinari Avaza, osmislili Izetbegovićevi politički protivnici, a podržali pojedini tužiteljski i međunarodni krugovi, Muhamed Ali Gaši bi u zamjenu za smanjenje zatvorske kazne dobio status svjedoka-pokajnika, optužio Izetbegovića kao svog pokrovitelja i nalogodavca, nakon čega bi "Alijin sin" otišao na sigurnu robiju. "Namjera je da se nastavi satanizacija porodice Izetbegović, da se dokaže da je Alija bio ratni zločinac i islamski fundamentalista, a da je njegov sin kriminalac koji, navodno, stoji na čelu najprljavije ulične mafije", upozorili su novinari Dnevnog avaza.



MEDIJSKA KAMPANJA BEZ POKRIĆA

Novinari Dnevnog avaza najavili su hapšenje Bakira Izetbegovića pozivajući se na advokatske špekulacije na sigurnu robiju. "Namjera je da se nastavi satanizacija porodice Izetbegović, da se dokaže da je Alija bio ratni zločinac i islamski fundamentalista, a da je njegov sin kriminalac koji, navodno, stoji na čelu najprljavije ulične mafije", upozorili su novinari Dnevnog avaza.



POTVRDA NEPROVJERENIH ŠPEKULACIJA

mada se iz tendencioznog teksta o pokušaju kriminalizacije šefa Kluba zastupnika SDA u Parlamentu BiH ne može čak ni nazrijeti iz kojih je izvora novinarima Avaza plasirana ta "ekskluzivna" informacija, zbog čega s pravom valja posumnjati kako je posrijedi još jedna njihova paranoidna izmišljotina, trebala su proći samo dva dana da se u istim novinama, istim povodom, oglasi i sama žrtva navodnog pravosudnog progona. Podsjećajući kako je već decenija-ma meta laži i insinuacija, Bakir Izetbegović u ovotjednom intervjuu Avazu nije odbacio mogućnost da su bošnjački politički protivnici, uistinu, pripremili scenarij koji su njegovi novinarski saveznici na vrijeme osujetili. "Cilj je izvaditi kičmu Bošnjacima, zadati im strah", poentirao je Bakir Izetbegović. Iz ranijeg pisanja Avaza, pak, znamo da kičma Bošnjaka počiva na tri stuba - duhovnom (reis Mustafa Cerić), političkom nasljeđu (Alija Izetbegović) i medijskom (utemeljitelj Dnevnog avaza Fahrudin Radončić).

No, da vidimo sada kako stoje stvari kada se barata konkretnim činjenicama.

Za trajanja višemjesečnog suđenja braći Azizu i Muhamedu Aliju Gašiju, njihovom zetu Edinu Hotu, te Mirsi Krasniću, Amiru Kasumiću, Enginu Prohi, Muharemu Čauševiću i Sinanu Ljuci, i saslušanja na desetke svjedoka, ime Bakira Izetbegovića nikada nije spomenuto u bilo kojem kontekstu, niti je eventualna veza Izetbegovića i Gašija ikada bila predmet policijske istrage. (Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu je, podsjetimo, istraživalo povezanost Muhameda Alija Gašija i Izetbegovićevog intimusa Senada Šahinpašića Šaje, no, osim vulgarnih telefonskih razgovora, nisu nađeni čvrsti dokazi kojim bi se Šaja svrstao među članove Gašijeve "zločinačke organizacije".

Jednako tako, i nakon što je Muhamed Ali Gaši 23. juna osuđen na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu i do daljnjeg smješten u pritvor sarajevskog Centralnog zatvora, nije imao kontakta ni s predstavnicima Tužiteljstva, niti s bilo kakvim istražiteljima - domaćim ili strancima. "Nije nam poznato da je Muhamedu Aliju Gašiju ikada nuđena bilo kakva nagodba", kazali su nam Gašijevi odvjetnici Dragan Barbarić i Zdravko Raić. Budući daje vijest o navodnim Gašijevim pregovorima s Tužiteljstvom i mogućem svjedočenju protiv Bakira Izetbegovića bila novost i za branitelje drugih pripadnika sarajevske "zločinačke organizacije", jasno je kako novinari Avaza tu informaciju, zasigurno, nisu dobili u odvjetničkim krugovima. Zanimljivo je, međutim, i da je kantonalni tužitelj Oleg Čavka koji je zastupao optužnicu protiv Gašija upravo u Dnevnom avazu "otkrio" da Muhamedu Aliju Gašiju nudi ulogu svjedoka-pokajnika protiv Bakira Izetbegovića.

"Na tu temu nikada nisam razgovarao niti s optuženim Gašijem, niti sa njegovim advokatima, niti su mi novinari postavili takvo pitanje. Ne obazirem se na pisanje Avaza niti na ono što priča Bakir Izetbegović. A to što dršću, što se tresu, nije mi mrsko. Očigledno je da postoji nešto zbog čega ne spavaju mirno, a šta je to konkretno, oni najbolje znaju", odgovara tužitelj Oleg Čavka.



"NACIONALNI IZDAJNIK"

S druge strane, Gašijevi prijatelji tvrde kako su posljednji napisi u Dnevnom avazu silno zabrinuli i samog Muhameda Alija Gašija, koji strepi za svoju sigurnost. "Prvo su ga osudili na dvadeset godina zatvora, onda su ga u pritvoru razdvojili od Mirse Krasnica, a sada ga tretiraju kao nacionalnog izdajnika. Muhamed nema nikakve veze s tim pričama, zabrinut je, jer ovo je bio poziv na njegov linč", tvrdi jedan od Gašijevih znanaca, navodeći kako se njegov prijatelj našao u neugodnoj situaciji, budući da nije u mogućnosti demantirati neistine koje su o njemu, kao famoznom svjedoku-pokajniku, objavljene posljednjih dana.


ZLOČIN I KAZNA "ZLOČINAČKE ORGANIZACIJE"


Sutkinja Burzić još uvijek nije napisala presud iako je prvostupanjska presuda braći Gaši i njihovim kompanjonima izrečena 23. juna, odvjetnici osmorice osuđenika još nisu dobili pismene presude, zbog čega će kasniti i s pisanjem žalbi. Zakonski rok za dostavljanje presuda je, inače, petnaest dana, s tim da u slučajevima složenijih sudskih predmeta može iznositi maksimalno mjesec dana. No, premda krajnji termin za obrazloženje višegodišnjih zatvorskih kazni koje su izrečene pripadnicima prve sarajevske "zločinačke organizacije" ističe narednog tjedna, nema naznaka da su članovi Sudskog vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, pod predsjedavanjem sutkinje Dalide Burzić, taj posao priveli kraju.


Pišu: Suzana Mijatović i Mirsad Fazlić (Slobodna Bosna)




 

24SI - Lider SNSD-a Milorad Dodik izjavio je danas da su lideri pet stranaka u BiH postigli konsenzus o pitanjima koja se odnose na liberalizaciju viznog režima. Nakon sastanka visokog predstavnika Valentina Inzka sa predstavnicima političkih stranaka u Sarajevu, Dodik je rekao da postoji konsenzus da se što prije riješe pitanja biometrijskih pasoša, strategije za borbu protiv korupcije i neki drugi zakoni, što bi omogućilo da bi BiH do oktobra dobije pozitivnu ocjenu Evropske komisije, pa bi njeni građani 2010. godine mogli putovati bez viza u EU.

Dodik je podsjetio da sastanku nije prisustvovao predstavnik SDP-a Zlatko Lagumdžija i dodao da Stranka za BiH nije poslala svog lidera Harisa Silajdžića, što je jasan pokazatelj odnosa ovih stranka prema procesu dogovaranja.

"Vidljivo je stalno neko jadikovanje kako odluka EU pravi probleme samo Bošnjacima. Mislim da više Bošnjaka ima hrvatski pasoš nego što Srba ima pasoš Srbije", rekao je Dodik novinarima...

24sata.info

 

Mostar: Preminuo mladić povrijeđen u tučnjavi nakon večernje molitve


MOSTAR - Tridesetčetvorogodišnji Magdi Dizdarević podlegao je ozljedama koje je zadobio u preksinoćnoj tučnjavi u Mostaru, potvrđeno je iz MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije



Tučnjava, u kojoj je ozlijeđeno 5 osoba, dogodila se neposredno nakon završetka večernje molitve u Šarića džamiji, a špekulira se da su se s mladićima iz lokalnoga kafića sukobile pristalice vehabijskoga pokreta. No, u županijskom MUP-u nema potvrde tih tvrdnji.


Reagirao Medžlis IZ Mostar

Medžlis Islamske zajednice Mostar najoštrije je osudio napad na vjernike koji se dogodio u noći 15. srpnja ispred Šarića džamije u Mostara, a u kojemu je smrtonosne povrede zadobio Magdi Dizdarević.

U Medžlisu najoštije osuđuju i napise u pojedinim medijima koji su po "neprovjerenim i neslužbenim informacijama prebacujući krivicu na vehabijski pokret, nastavili sa širenjem islamofobije i ataka na islam i muslimane".
Stoga, Medžlis Islamske zajednice Mostar od nadležnih policijskih tijela zahtjeva brzu i efikasnu istragu, a od Regulatorne agencije za komunikaciju i Vijeća za tisak da utvrde stupanj odgovornosti svakog medija koji je izvještavao o tom događaju.

"Bosanskohercegovačku i svjetsku javnost želimo podsjetiti da su se 15. srpnja ispred Šarića džamije dogodile dvije povezane tučnjave. Prva prije noćnog namaza koja ima isključivo karakter građanske odgovornosti, i druga, u kojoj je masa neobuzdanih mladića sačekala vjernike ispred džamije nakon klanjanja namaza i u kojoj su teške ozljede zadobili uglavnom vjernici i osobe koje su došle smiriti situaciju", ističu u Medžlisu Islamske zajednice Mostar.

Iz te zajednice također podsjećaju kako su "u tom sramotnom činu sudjelovale i neke osobe s debelim policijskim dosjeom, što su policijske službe prešutjele u interesu istrage, a mediji u interesu stvaranja islamofobične atmosfere".



17.7.2009.
Fena/FTV/Pincom.info

 

Ministar sigurnosti BiH ipak odlazi

Špirić smijenio Sadovića



Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić donio je u petak odluku o smjeni ministra sigurnosti Tarika Sadovića i uputio je u parlamentarnu proceduru

Da bi odluka o Sadovićevoj smjeni stupila na snagu, potrebno je da je potvrdi Zastupnički dom Parlamenta BiH. Predsjedništvo SDA zatražilo je prije dva dana od Špirića da razriješi Sadovića dužnosti.

Ministar sigurnosti BiH Tarik Sadović prije nedelju dana poručio je da će ostavku na tu dužnost podnijeti samo ako predsjednik SDA BiH Sulejman Tihić javno kaže da je podlegao pritisku prvog zamjenika visokog predstavnika Rafija Gregorijana i američkog ambasadora u BiH Čarlsa Ingliša, koji su od njega to „ultimativno tražili"

Naglašavajući da prozvani zvaničnici to do sada nisu smjeli javno izreći, jer bi došlo do „prvorazrednog diplomatskog skandala”, a Tihiću bi „ozbiljno narušilo liderski ugled i samostalnost u vođenju” SDA, Sadović je svog stranačkog šefa, te Gregorijana i Ingliša pozvao da objelodane sve razloge zbog kojih traže njegovu smjenu.

„Ostavka je čin dobrovoljnog prihvatanja odgovornosti, a ja ne želim da odem ispraćen uvredljivim i omalovažavajućim komentarima i optužbama na moj račun, za koje svi znaju da nisu tačne. Zato javnost treba da zna da ovdje nije riječ o nesposobnosti ili nepoštenju jednog ministra, nego je riječ o njegovom nepristajanju na podanički odnos prema moćnicima. Model 'partnerstva' koji su nudili, može se opisati na sljedeći način: 'Mi očekujemo da vi to uradite...'. Ako ne ispuniš to što očekuju, odmah postaješ nepodoban. Na isti način žele i da me uklone”, poručio je tada Sadović.

http://www.e-novine.com/region/region-bosna/28095-piri-smijenio-Sadovia.html

Faruk Šehić: Bio sam pripadnik muslimanskog korpusa

Nikad mi neće biti jasno, da proživim još sto života, zašto se u srpskim medijima u BiH pripadnici Armije BiH nazivaju muslimanima, a ova vojska muslimanskom. Kad to pročitam kao što sam pročitao vijest na teletekstu RTRS-a povodom video snimaka akcije jedinica 5. korpusa na Izačiću jula 1994., gdje se spominju muslimani, a misli se na vojnike, definitivno izgubim svaku vjeru u bilo kakav oblik suživota u BiH. Rat je završio prije skoro petnaest godina, ali medijski rat se nastavlja sa ciljem da se i zatre svaki vid ideje o zajedništvu u državi BiH, time što će se ratni akteri izjednačiti, te relativizirati odnosi snaga, odgovornosti i krivice na tzv. tri zaraćene strane. Što se mene tiče postojala je samo jedna legalna i legitimna vojna strana na kojoj sam bio – Armija RBiH.

Generale, dugo smo vas čekali

Zadnjih godina ne prestaju medijski napadi na nju, pogotovo na njen najznačajniji i po vojnim uspjesima najpoznatiji 5. korpus i njegovog ratnog komandanta Atifa Dudakovića. Po oštrini ovih napada nimalo ne zaostaje ni hrvatska štampa, koja, kad se ukažu neki novi ratni snimci, želi zlurado dokazati kako su za skoro sve zločine počinjene nad Srbima u Kninskoj krajini odgovorni upravo muslimani iz 5. korpusa. Na kraju će ispasti kako je 5. korpus i oslobodio SAO Krajinu tako što je pobio sve srpske vojnike i civile, za razliku od HV koja je anđeoski neupitno moralna i čista. Ni u liberalnim hrvatskim medijima nikad se neće priznati da su baš pripadnici ovog korpusa, od kojih slučajno neke poznajem, oslobodili mnoga hrvatska mjesta i gradove uz granicu sa BiH, niti će se pričati o vojnom učinku ovog muslimanskog korpusa, najvećeg „diverzantskog“ korpusa duboko u zaleđini okupiranih dijelova hrvatske države. Ili podatak kako su pripadnici muslimanskog korpusa danima čekali sekularne pripadnike HV-a na Plitvičkim jezerima da bi se desio spoj dvije vojske, a zvanični susret za kamere je upriličen na mostu u Tržačkim Raštelima, na granici dvije države, kada Atif Dudaković Marijanu Marekoviću kaže: “Generale, dugo smo vas čekali.”

Ipak, nenadmašni u javnom nadrealizmu su srpski mediji kojima će svjež snimak iz Izačića leći kao budali šamar, i kao još jedna potvrda krvožednosti Dudakovića i njegovih muslimanskih hordi. Protivničku vojsku je potrebno poništiti na bilo kojem planu, pa tako i medijski prikazati neprijatelja kao rulju muslimanskih fanatika, iako, od svih ljudi koje ja poznajem iz rata, bilo živih ili mrtvih, ne znam ni jednog koji je bio formalni ili istinski vjernik. Iz tog razloga će moja knjiga Pod pritiskom na konkursu Društva pisaca BiH biti estetski i etički diskvalifikovana, jer moji likovi previše piju, i psuju boga, a po tom članu žirija borci Armije BiH posjeduju nedodirljivu svetost i nepogrešivost. Ovaj bošnjački književni nacionalista ima istu optiku ratnih dešavanja kao i srpski medijski snajperista, obojica žele vidjeti u stvarnosti ono što su zamislili u svojim glavama. A ratna zbilja je nešto sasvim pedeseto, ona je mjesto na kojem ni jedan ni drugi nikad nisu bili.

Glavna težnja srpsko-hrvatskih nacionalista jeste prikazati Armiju BiH kao kukavičku, nesposobnu, izdajničku i zločinačku vojsku, vojsku koja u potpunosti liči na bošnjački narod iz najcrnjih stereotipa srpskih i hrvatskih fašista. Jer im je to opravdanje za rat, i dokaz kako se ovdje radilo o građanskom ratu, a ne o dvostrukoj agresiji iz susjednih država.

Bespredmetno je objašnjavati nepismenim i zlonamjernim ljudima razliku između religijske i etničke pripadnosti. Ili kada bi se u bosanskim medijima pripadnici VRS-a stalno nazivali pravoslavnim fundamentalistima, četnicima, koljačima, palikućama, jer je čitav vrh Vojske Republike Srpke trenutno u Haagu sa optužbama i presudama, koje su utemeljene na ključnim riječima: masovna ubistva, progoni, paljevine, silovanja. Sve bi lakše stalo u jednu riječ: genocid. To bi onda bilo nazvano revanšizmom u medijskom ratu. Uvijek ću se osjećati čudno kada pročitam da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa i muslimanske Armije BiH, jer po definiciji svaki Bošnjak je neminovno vjernik, znači musliman, i kao takav oličenje vjekovnog neprijatelja, dalekog rođaka poturice koji je, nekada davno (tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo – kako je minucizno primijetio Miljenko Jergović), u maglovitim i starostavnim vremenima izdao svoju originalnu vjeru i postao musliman, a taj grijeh se nikad ne prašta, čak ni u 20. ili 21. vijeku.


Bodrijarovski simulakrum

U vrijeme akcije Tigar – Sloboda '94. bio sam u rehabilitacionom centru Gata baš u neposrednoj blizini Izačića, mjesta gdje će se odigrati ova akcija ravna zapletu nekog spaghetti westernu. Bio je to jedan od najtajnovitijih manevara našeg korpusa za koji skoro niko nije znao. Širile su se glasine kako je Bugar pao u ruke autonomaša, a Gata slijedeća dolazi na red. Panika gotovo da je zavladala u centru gdje smo se nalazili, mi ranjenici sa teškim povredama ruku i nogu. Čak ni konobar Meho, u holu centra gdje smo pili kafu, nije nam htio ništa reći iako je znao pravu istinu, jer je to jutro došao iz gorućeg Bihaća. U Bihaću su palili gume kako bi prikazali ulične borbe između građana koji masovno prilaze Fikretu Abdiću i onih lojalnih Armiji BiH. Bio je to savršen bodrijarovski simulakrum, prezentovanje lažne i iskrivljene stvarnosti u koju su Abdić i njegovi vojnici začas povjerovali, jer su oni, u tom filmu, bili prljavi i bradati negativci kao u spaghetti westernu. Način na koji su ga autonomaši popušili je zaista bio filmski spektakularan. Tako da je 5. korpus tada profitirao sa kamionima oružja i bonusom prijeko potrebne municije. Dok su se negativci mogli diviti vlastitoj naivnosti i porazu.


Đogo s fesom

Znači da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa od 21.04.1992. do 30.11.1995., a da to suštinski nisam ni znao. Ovu činjenicu sam saznao iz srpskih medija debelo nakon rata. Famoznu CPT (koju smo latinično fonetski izgovarali), u Sarajevu znanu kao Srna, rijetko smo gledali, jer nije bilo toliko električne energije. Jednom sam vidio Ristu Đogu sa fesom na glavi i lupom u ruci kako traži Žepu na karti Bosne i Hercegovine. Drugi put sam vidio desetine leševa poginulih boraca 4. korpusa u nekom proboju prema istočnoj Hercegovini, mislim da je bilo preko 90 mrtvih. Poredali su ih kao trupce na asfaltnoj cesti. U pozadini su se čuli pucnji i glas bradatog poručnika Radovića, četničkog dobrovoljca, koji nam objašnjava da je u toku čišćenje terena od zaostalih turaka. Zatim je Radović pokazivao RPG raketu sa arapskim slovima kao eklatantan dokaz o rasnom, nacionalnom i vjerskom identitetu mrtvih tijela, samim tim i razloga zbog kojeg su i ubijeni. Poslije je na ekranu išao dug spisak naših ubijenih boraca, najfrekventnije prezime je bilo: Boškailo.

Kod nas je najbolje kotirao radio kao pravi ratni medij, jer je za njegov pogon bio dovoljan i običan akumulator. Slušalo se sve i svašta, od srpskog radija Korenice gdje bi djeca znala upućivati čestitke Zlatnim ljiljanima, jer su oni u Korenici slušali program ratnog radija Bihać, pa sve do radija Rijeke, čiji spikeri su imali nestvarne glasove sa dalekih planeta za čijom slobodom smo čeznuli. Bilo jednom na divljem Zapadu Republike Bosne i Hercegovine.

(zurnal.info)

Evo malo o Mostarskim desavanjima.
I to iz BHDANA:

Mostar: Šta je pozadina ubistva Magdyja Dizdarevića



Hiljade priča, jedna smrt

Priču o mostarskoj svakodnevnici - gradu bez gradonačelnika, budžeta, radnicima bez plaća, vatrogascima u štrajku, zasjenilo je ubistvo tridesetpetogodišnjeg Magdyja Dizdarevića u masovnoj tuči koja se dogodila 15. jula ispred Šarića džamije. Novinari Dana su pričali sa svjedocima i učesnicima u tuči i otkrili da od te večeri Mostar više nije podijeljen samo na "istočni" i "zapadni" dio, već i na tzv. vehabije i tzv. brate



Nino Maričić
"Ugledao sam u jednom trenutku Magdyja kako mu vade jezik. Krkljao je, pružali su mu prvu pomoć. Isti koji su ga i pretukli"
Magdy Dizdarević je u večeri 15. jula zadobio više od 15 udaraca. "Fasovao je udarac u vrat, a to je mogao samo profesionalac uraditi", kaže jedan od Magdyjevih sugrađana, dodajući da Magdy nipošto nije bio stereotipni primjer tzv. vehabijskog pokreta: "On je samo mali koji se predao religiji."

Vehabije biju naše Miroslav Šutić, načelnik Odjela općeg kriminaliteta MUP-a HNK, potvrdio je Danima da se još uvijek provodi "opsežna kriminalistička istraga događaja od 15. 07. 2009. u naselju Luka u Mostaru" a da je od "više osoba uzet pismeni iskaz u svojstvu svjedoka ili osumnjičenog", dok je kantonalna tužiteljica Gordana Knezović, u medijskim istupima, potvrdila da je već nakon ubistva u svojstvu svjedoka saslušano više od 30 osoba, da postoje i izvjesni materijalni dokazi.

No, u samom gradu čuju se različite priče. Prema jednoj od verzija izvjesni Erol Beganović, parkiravši auto ispred Šarića džamije, sukobio se s vehabijama. Iz obližnjeg Caffe bara Elvis izletjelo je nekoliko ljudi, začuo se povik: "Vehabije biju naše", što je kulminiralo masovnom tučom. Prema drugoj verziji, jedan od lokalnih bendova organizirao je slavlje u spomenutom kafiću, da bi, navodno, došle vehabije iz Šarića džamije pitajući: "Što vi pijete i puštate glasno muziku?"

Istog dana, na stadionu Limen koji se nalazi u neposrednoj blizini naselja Luka, proslavljala se godišnjica 401. slavne mostarske brigade. Stoga, u jednoj od nepotvrđenih priča, vinovnici tuče s vehabijama bili su upravo slavljenici. Najviše se spominje ime Igora Salčina, koji je, navodno, za godišnjicu brigade, dobio dopust za produženi vikend. Salčin je 2006. pred Sudom BiH u nagodbi s tužiocem priznao krivicu za trgovinu ljudima i navođenje na prostituciju. Zovu ga "mostarski Ćelo Bajramović", a uz njegovo ime veže se i čuveni slučaj žrtve trgovine ženama zaražene AIDS-om - Olene Popik. Nakon Magdyjeve dženaze, kojoj je prisustvovalo na stotine "vehabija" iz cijele države, u blizini Saudijskog centra, osvanuo je na pješačkom mostu grafit: "Smrt Igoru Salčinu."

Vehabije se, kako saznajemo, u Mostaru, osim u Šarića džamiji, okupljaju u džamiji na Musali, na Ričini i u Karađozbegovoj džamiji. Jedna od mostarskih priča je da "ako pustiš bradu i skratiš hlače, primaš 800 KM, a ako se žena još pokrije, stiže bonus od 600 KM". Opet spolna diskriminacija - zajedljiv je naš sugovornik. O Magdyjevom "vehabijskom" stilu života posljednjih godina bruji čitav Mostar, ali niko nema nijednu ružnu riječ o njemu. "Magdy je u toku rata bio u Norveškoj, a po povratku u BiH i upisom na Pravni fakultet u Sarajevu posvetio se vjeri. Čuo sam da je imao veliku biblioteku knjiga vjerske tematike", priča jedan od njegovih sugrađana.

Mučka smrt Na zelenoj tabli ispred Šarića džamije ne nalazimo nijednu osmrtnicu. Mostarac koji stanuje u obližnjoj ulici braće Puzića, kazuje nam da je neko bio "izbušio oko rahmetlije Magdyja", te je potom i uklonjena. Džamijsko dvorište je pusto, nema ni vehabija ni golobradih vjernika. Katanac je na vratnicama. U haremu Šarića džamije ukopan je Magdy Dizdarević. Porodica Dizdarević, neposredno pred dženazu, pozvala je braću vjernike "na sabur i mir". Dženazi je prisustvovalo na stotine "vehabija" iz cijele BiH - priličan broj onih koji se okupljaju u sarajevskoj Fahdovoj džamiji. Uski sokak, ulica Kusalova. Mostarske avlije, u ovom dijelu grada, uglavnom su zatvorene - s visokim zidovima i željeznim vratima. Na jednima od njih zelena osmrtnica sljedeće sadržine: "Magdy Dizdarević, dana 17. 7. u 7 sati mučki je ubijen i na Ahiret preselio u svojoj 36. godini života. Ožalošćeni: majka Šahza, otac Efraim, brat Edib, tetka Azra Škoro." Čuju se glasovi, u dvorištu je desetak ljudi. Na trenutak nastupa tajac, majka Šahza sa suzama u očima kaže da ne može pričati o Magdyju, niti o tome što se dogodilo. Tetka Azra, koju smo ranije telefonski kontaktirali, kaže: "Rahmetlija nije volio Dane i zato ne želim ništa kazati... Moj Magdy je bio izvrstan đak, svi su ga znali. Svi smo šokirani." Njegov brat Edib, također pretučen u masovnoj tuči, ne želi razgovarati s novinarima. Jedna od komšinica kaže: "Znam da su to bili divni momci, svak ima svoje opredjeljenje - nekome džamija, a nekom crkva. Oni su živjeli na relaciji kuća-džamija i nikada nisu probleme pravili." Njezina sagovornica dodaje: "Po bradi i kraćim pantolama znam da su bili vehabije. Pred sebe samo gledaju kad prolaze, ali dignu ruku u znak pozdrava."

Pred džamijom se okupljaju džematlije, vrijeme je akšam namaza. Zamjećujemo tek dvojicu "vehabija", ako je suditi po bradama. Po slobodnoj procjeni, nemaju više od po 25 godina. Jedan od njih je očevidac, želi dati izjavu za Dane, iako "taj magazin piše svašta o njima". Ko su to oni, pitamo ga. Vehabije? "Ne, mi smo mladi muslimani, nema nikakvog pokreta, nikakve radikalizacije, a ljudi nas gledaju prijeko i mrze što imamo brade. Etiketiraju nas kao vehabije, a mi smo samo sljedbenici Kur'ana", objašnjava mladić. Dok sjedimo pred džamijom, prisjeća se: "Mi nismo uspjeli ni jaciju otklanjati, bilo je 22:45h kad se začula buka, dernjava. U sokaku je bila proslava Lučke brigade. Vidio sam kolegu, Harisa Dvizca, kako ga tuče Erol Beganović, očito u pijanom stanju. Bilo nas je sedmero-osmero, izašli smo iz dvorišta i pitali Harisa o čemu se radi. Rekao je da ga je, kada je izlazio iz auta, Erol zamalo udario. Upozorio ga je, da bi mu Erol uzvratio: 'Hoćeš li se biti?' Haris je rekao da treba pozvati policiju. A onda, dok se branio, okliznuo se i slomio lijevu ruku. Erol se prepao i ja sam mu prišao i pitao ga zašto je udario Harisa. Erol je otišao u sokak i doveo grupu ljudi, koji su bili na proslavi brigade. Kaže: 'Hajde sada da se tučemo!' Pošto sam bio prvi ispred grupe, udario sam ga."

Na pitanje zašto, objašnjava: "To je bilo u samoodbrani, jer su već krenuli na nas. Tada je nastala opća tuča. Ugledao sam u jednom trenutku Magdyja kako mu vade jezik. Krkljao je, pružali su mu prvu pomoć. Isti koji su ga i pretukli." Među ljudima koji su ih tukli, tvrdi da je vidio i Igora Salčina. "Dokaz je i snimak na YouTube. Vidi se da Igor prilazi Magdyju."

Naš sugovornik odlazi na akšam, ali pristaje da ga sačekamo. U povratku sjeda na motor koji je parkirao pred džamijom, ističući kako nikada ranije nije bilo sukoba između njihovih "kolega", kako ih sam naziva, s bilo kim: "Mi nikoga ne bijemo, ne diramo, mi ništa ne smijemo poduzeti, jer se odmah kaže islamski terorista. A niko nikad ne spominje kršćanske teroriste." Kaže da je Magdy živio vrlo povučeno. Družio se, uglavnom, s bratom Edibom. "Bio je nježan, malokrvan, slabašan, nije bio za tuče. Stajao je sa strane, vidi se na snimku na YouTubeu kako ih je upozoravao da stanu."

Braća i pijani Imama Šarića džamije Mustafu Jelovca nismo pronašli u džamiji jer je na odmoru, ali uspjeli smo razgovarati s jednim džematlijom. "Kad se završio dio namaza, izašao sam i vidio da su se gurkali Erol, Haris... Bilo je vehabija više, odnosno braće, tako ih narod zove. Magdy je bio među njima, ali nije se tukao. Neko ih je razdvojio, a pijani su se vratili prema igralištu Liman. Jedan od braće je rekao: 'Haj'mo ići dole da ih bijemo.' Šest-sedam vehabija uputilo se prema nekadašnjoj kladionici. Drugi su došli s Limana i počela je tuča, koja je trajala nekoliko minuta." Policija je, kako tvrdi, došla poslije 15 minuta. "Čim je Magdy pao, svi su se odmah rastrčali. Ostalo je nekoliko braće, dok su ovi pijani svi pobjegli. Magdy je tako završio, a bio je duša od čovjeka. Na svaki namaz je išao, a nije imao 50 kila, bolešljiv je bio."

U obližnjem Caffe baru Elvis razgovaramo s jednim od redovnih gostiju: "Svađa je nastala zbog parkinga, vehabije su krenuli na tog čovjeka, kojeg su mještani Luke branili, bilo je oko 50 ljudi. Policija je došla, a Luke je izgledala kao ratna zona." Tvrdi da kobne večeri sigurno nije bilo okupljanja bivših pripadnika Armije BiH u baru, niti je bilo kakav bend nastupao.

Vraćajući se u grad, pokušavamo stupiti u kontakt s Dževadom Gološem, osnivačem i glavnim mentorom škole Kur'ana Darul Kur'an el-Mustarije u Mostaru. No, poručuje preko posrednika da "nije bio tu, da nema veze s tim i da neće da se povlači po medijima". Gološ, za kojeg se u gradu priča da je vođa vehabija i da hoda u obezbjeđenju "nabildanog vehabije", posjetio je Semira Drljevića Lovca. Kao i patrola policije koja je u ruševnom Domu armije tražila oružje - bezuspješno. "Nekome smetaju i vehabije i brate, a IZ dolijeva ulje na vatru spekulirajući. Momak je ubijen, kakva je razlika je li bio Denis Mrnjavac ili vehabija?", priča za Dane čuveni mostarski ratni heroj Lovac, pojašnjavajući da je "brata" pogrdan naziv za mostarsku gradsku raju. "To su pretežno ljudi koji su bili u 1. samostalnom mostarskom bataljonu svih profila, dakle, od osnovne škole do profesora, ljudi koji su znali sebe da zaštite. Nije slučajno da se to dogodilo na dan proslave 1. bataljona na stadionu Limen. Neki ljudi koji nemaju veze s bratama su to zakuhali, pa im je trebalo da se desi sukob s tzv. vehabijama."

Lovac je prethodno kontaktirao Esada Kozića, člana SDA i ratnog komandanta, i Ibru Husnića, gradskog vijećnika: "Kozić kaže: 'Belaj, pobili se.' Ulazi šest-sedam policajaca, jedan specijalac, advokat me zove, čuli su na pijaci navodno da okupljam ljude, dijelim oružje da napravim sačekušu ljudima koji će doći na dženazu. Koga osvećivati?! To je stvorilo paranoju u Luci kao pred rat", istučući da s tzv. vehabijama nije bilo problema. "Smirilo se sada, dženaza je prošla, postoje snimci, a policiji treba više mjeseci da se okonča istraga?! Pa čiji je interes da se potuku tzv. vehabije i brate? Od političara se niko nije oglasio. Brate su najteži slučaj gradskih ljudi, nemaju posla, srušene su fabrike, to je ostala gradska sirotinja. Sigurno ja smetam kao predsjednik JOB-a, sigurno smetam ljudima iz SDA."