I jos malo, o istom dogadjaju iz istog medija.

Sedmi dan



Glasnogovornik smrti



"Zašto Magdyja Dizdarevića nisu ispratili kao i Denisa Mrnjavca", polemika je koja je uslijedila otkako je u noći 15. jula u uličnoj tuči mostarskog naselja Luka stradao tridesetpetogodišnji mladić. Zaista, zašto Dizdarevića "tog nježnog, malokrvnog, slabašnog mladića" nije oplakao cijeli Mostar, kao što je to učinilo Sarajevo s Denisom Mrnjavcem, "dječakom koji nikoga nije provocirao"? Pitanje možemo izmjestiti tamo gdje i sve relativizacije smrti: zašto je samo Srebrenica sinonim genocida, zašto i ispraćaj u tabut posmrtnih, ekshumiranih ostataka žrtava u Prijedoru, Žepi, Bugojnu, Čelebićima, nije simbol nepristajanja na razaranje drugoga, na koncu... zašto je jedna smrt manje važna od druge ako im je izvor banalnosti - slučajni sudionik uvijek bespotrebnog a razarajućeg događaja - isti? Nažalost, da je "komparativno" preispitivanje reperkusija ubistva Denisa Mrnjavca smješteno tamo gdje mu je i socijalna simbolika - u obnavljanju građanskoga zajedništva kao akta revolta prema društvu koje se davi u kriminalu, delikvenciji, ekonomskoj bijedi i svakodnevnom cementiranju nepovjerenja u sistem - sumnja u "hijerarhiju" pijeteta bi imala sve razloge da bude etički propitivana.

Međutim, odgovor na pitanje "zašto Denis a ne Magdy" počiva tamo gdje ga gotovo ne želimo, a opet smo ga prinuđeni čitati: u tom vječitom međukonfesionalnom, međunacionalnom konfliktnom bivstvovanju bosanskohercegovačkog društva. Prekinuta Magdyjeva mladost je krajnje mjesto gdje te vrijednosti nastaju: verzije, svađe, glasine koje su taj dan uslijedile objašnjavaju zašto ne možemo zaobići tabuiziranje gore postavljene dileme. Upravo zato što danima niko nije znao šta se tačno desilo, ko se s kim sukobio, kako je došlo do masovne tuče, ko je koga vrijeđao... Na mjestu tuče mogao je biti bilo ko ali... gole činjenice jesu najstrašnije: da Magdy nije bio vjernik, da u tom trenutku nije krenuo na klanjanje jacije i zatekao svoje kolege kako se tuku zbog "pijanstva i kiča", ne bi došlo do svega toga. Ne bi se šira javnost - u društvu koje toliko želi vjersko prakticiranje distancirati od konzervativnog interpretiranja vjere "stare na ovim prostorima 600 godina" - suspregla od odlaženja na dženazu "jednom vehabiji". I, što je najvažnije, ne bi se Rijaset IZ-a oglasio tako da "osuđuje oštro napad na vjernike" a ne, recimo, "stradanje nevinog mladića u uličnom sukobu".

Dovoljan je bio višak "vidljivosti" selefijske orijentacije učesnika i mjesto događaja da mediji sroče senzacionalnu vijest da je "vehabija izazvao tuču u Mostaru!", a Rijaset jedva dočeka da kratke pantalone Magdyja i njegovih džematlija iskoristi kao alibi za plasiranje omiljene reisove odbrane teze moći - islamofobije: "Ubistvo Magdyja Dizdarevića pokazatelj je da je islamofobija u BiH stvarnost i da posljedice rezultiraju smrtnim ishodom", napisat će u opširnom saopćenju. Koliko je, nažalost, tanka granica kada prestaje razumijevanje različitosti a počinju stereotipi, predrasude i sve ono što izaziva zazor prema Drugome - pojačan, nažalost, i ideološkim diskursima kakve potiču događaji poput linča posjetitelja Queer Festivala - toliko je tanka i linija motivacije klerikalnim i političkim elitama da u svemu vide upisivanje nacional-šovinističkog diskursa.

Onda kada Rijaset IZ-a muslimane poziva na "mir, strpljenje i dostojanstvo", upravo proizvodi obratno. Njegov pacifistički apel razotkriva nedobronamjernost traženja "sabura" - iako naizgled diže glas protiv politike predrasuda ("nije jasno po kojim standardima i koji meritorni organ je utvrdio ili propisuje da je neko vehabija"), sam je promovira: da Magdyjeva vanjska predodžba nije svjedok njegove vjerske pripadnosti, na osnovu čega bi Rijaset opravdao potpuno proizvoljnu konstataciju "da je dovoljno da se neko na osnovu fizičkog izgleda proglasi radikalnim"? Da li je uzrok tuče "fizički izgled"? Nije, i njegovi predstavnici to vrlo dobro znaju: ako ne, predlažem da pročitaju iskaze učesnika sukoba koje je zabilježila na licu mjesta kolegica Edina Nurikić (str. 42 - 44).

Nije slučajno da je ovaj događaj perfidno usmjeren ka već poznatom "sijanju" upozorenja na islamofobiju a koja su postala obavezni popratni sadržaj Reisova govora na hutbama, dženazama, komemoracijama... Neslaganje o "neusklađenosti" prakticiranja vjere u džematima, te Bošnjacima sekularistima s jedne i Bošnjacima vjernicima s druge strane, Reis Cerić lukavo koristi kako bi slogom s vehabijama kompenzirao "gubitak" onih koji mu, kako on vidi, "otkazuju poslušnost". U najmanju ruku osoba kojima megalomanija Mustafe Cerića narušava sopstvena individualna uvjerenja. I otud mobiliziranje vehabija, i iznenadno dušebrižništvo prema onima od kojih se godinama distancirao iz straha da mu ne izmakne prijestolje Velikog evropskog muftije: Magdy se proglašava šehidom, njegova smrt mučeničkom, a time i masovna tuča poprima oznake džihadskog bojišta. Zašto, na koncu, Magdy nije ispraćen kao i Denis, treba pitati Rijaset koji je uličnom sukobu oduzeo obilježja građanske odgovornosti.

A šehidska metafora... ni ona nije slučajna: identitet Bošnjaka kao neodvojivi dio "genocidnog" izmiče "predstavniku dinna i ummeta na zemlji bosanskoj" i stoga tu "kolektivnu" crtu treba iznova obnoviti na principu paranoidnosti. Jedino ona može osigurati kontinuitet Reisove moći koja izvire tek samo u identificiranju: islamofobija ref. kritika Cerića, Cerić ref. Bošnjaci, Bošnjaci ref. genocid, islam ref. Cerić. Novo oružje IZ-a protiv onih koji "satanziraju islamske autoritete" je manipulacija smrću jer - mrtvi ne govore. Ono što ostaje iza smrti strašnije je od nje same. I odredit će njenu sudbinu kao što je Rijaset jednim svojim saopćenjem Magdyju podario Džennet a da Sudnjeg dana nema ni na vidiku. Ali takve ne slušaju ni kad su živi, u protivnom, čuli bi Magdyja Dizdarevića.

"Stajao je sa strane, i upozoravao ih da stanu."

Rehn: Teška su vremena za BiH
Pisano obraćanje evropskog komesara članovima Parlamenta • Ne postoji način da se kvazi-protektorat pridruži EU
24.07.2009. 14:37

Evropski komesar za proširenje Oli Ren (Ollie Rehn) danas se zbog iznenadne bolesti nije mogao obratiti zastupnicima i delegatima Parlamenta BiH, ali im je uputio pismo u kojem izražava žaljenje zbog toga, kao i tekst govora koji im je trebao usmeno prezentirati.

Ren je poručio da se nada kako će odmah nakon ljetne pauze biti u mogućnosti da dođe u Sarajevo i obrati se članovima Parlamenta.

"Teška su vremena za BiH. Ekonomija je pogođena i običan narod se bori da sastavi kraj s krajem. Sjenka bola još je nad nama nakon još jedne komemoracije žrtvama Srebrenice. Shvatam i da su mnogi razočarani da BiH nije uspjela izboriti liberalizaciju viznog režima u prvom krugu jer nije ispunila evropske standarde", navodi se na početku Renovog govora.

Evropski komesar ipak je prenio poruku ohrabrenja i istaknuo kako BiH može dobiti bezvizni režim za svoje građane i status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji (EU).

"EU želi da svi stanovnici zapadnog Balkana putuju slobodno u Evropu. Postavili smo iste ciljeve za liberalizaciju viznog režima za svaku od zemlja kojih se to pitanje tiče i niko nije dobio kratice i poseban tretman. Nakon sporog starta u ispunjavanju uslova postavljenih u Mapi puta, BiH je načinila nedavno dobar napredak", naveo je Ren.

Naglasio je da dodjeljivanje mogućnosti slobodnog putovanja bez viza nije stvar jednostavnih političkih odluka u EU niti o tome ko to moralno zaslužuje.

"Šengen područje je zajednički prostor slobodnog kretanja za ljude iz 28 zemalja. Da bi se osiguralo da nema zloupotreba najveći standardi moraju biti primijenjeni, posebno kada je riječ o našim eksternim granicama", poručio je Ren i dodao da BiH, prije svega, mora uvesti biometrijske pasoše i preduzeti mjere zaštite protiv prevare i korupcije.

Također, ukazao je na to BiH mora pojačati borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, te poboljšati kontrolu granica.

Evropski komesar osvrnuo se i na zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR), naglasivši da je to pitanje političke zrelosti.

"Ne postoji način da se kvazi-protektorat pridruži EU, niti će se aplikacija za članstvo EU razmatrati dok god je OHR aktivan. Zemlja sa visokim predstavnikom ne može postati zemlja kandidat EU", naglasio je Ren.

Poručio je i da ustavne reforme nisu uslov za zatvaranje OHR-a, niti za apliciranje za EU članstvo, "ali su neophodan dio pristupnog procesa EU, jer BiH se sa sadašnjim Ustavom neće moći pridružiti Uniji".

BHDANI:


Nova nada: Studenti književnosti pokrenuli (sic!), časopis za po-etička istraživanja i djelovanja



Lijek protiv virusa Bošnjakitisa

Kako su Jasna Kovo, Jasmina Bajramović, Jelena Bajo, Boris Tomić, Osman Zukić, Mirnes Sokolović, Marko Raguž, Đorđe Krajišnik, Kenan Efendić i Edin Salčinović pokrenuli časopis čiji je cilj obračun s nacional-šovinističkim čitanjem književnosti i interpretacijom kulture



"Ratna trauma i sveopšte uništavanje, kanonizatore će ponukati da pred bošnjačkog intelektualca stave kolektivističke i nacionalne imperative"
Manifest novog pokreta je manifest preživjelih i protjeranih. Mi ne idemo naprijed. Niti nazad. Mi napadamo iznenada i jedrimo drugačije. Mi smo putujući mlinari, mornari, sanjari na valovima kolektivnog zaborava. Mi ne jezdimo jednosmjernom ulicom istorije... Ne, mi nismo isti kao Vi.

(Amir Kamber)

"Sve je počelo petkom na kafama na kojima smo se sastajali", priča nam Kenan Efendić, inače maturant Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, a sada student III godine Književnosti naroda BiH. "Pričali smo kafanske priče ljudi koji žele biti intelektualci... I onda prije dvije godine se nađe tako ekipa ljudi - Marko, Edis, Mirnes, Zuka, Đorđe - i svi smo imali nešto napisano o nacionalizmu u kulturi i književnosti, zapravo o konzervativizmu gluposti."

Uistinu, nema bolje definicije onoga čime se bavi (sic!), zajedničko djelo studenata Komparativne književnosti i Književnosti naroda BiH Univerziteta u Sarajevu i Srpskog jezika i književnosti Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Uz pomoć svoga profesora Nenada Veličkovića, ova je mala grupa učinila istinski presedan na bh. sceni - stvorila je prvi izvrsno koncipiran pametan i, što je najbitnije, duhovit i angažiran underground studentski časopis o književnosti i, naravno, drugim društvenim naukama. Štampanje je najprije finansirano iz džepova studenata. "Odštampali smo prvo samo tri, četiri primjerka", kaže Osman Zukić, također maturant Gazi Husrev-begove medrese i student treće godine na Književnosti naroda BiH. "Onda su nam pritekli u pomoć Enver Kazaz, Ivan Šarčević, Ivan Lovrenović... svako je dao pomalo novca." Uprkos tome, u impresumu časopisa je na vidnom mjestu istaknuto: "Tiraž je neograničen zbog mogućnosti slobodnog i poželjnog preštampavanja."

Učiti od srpske i hrvatske protivteže "Srpski i hrvatski nacionalizam imaju respektabilnu protivtežu. Bošnjački nacionalizam nema", objašnjava Mirnes Sokolović, student treće godine Književnosti naroda BiH. "O njemu se šuti, on se stalno mimikrira - nemoguće ga je definisati. Jednostavno, mi smo učili od srpske i hrvatske protivteže. Nama su uzori Feral i Beton. (sic!) je zasnovan na tradiciji koja je kiševska, pekićevska, davidovićevska..." Sokolovićev tekst Potmulo dejstvo našosti, zapravo daje presjek onoga za šta se (sic!) zalaže: raskid s anahronim nacionalističkim tumačenjima književnosti, a kroz nju - kreiranja sadašnjosti, pogotovo kod Bošnjaka: "Ratna trauma i sveopšte uništavanje kanonizatore će ponukati da pred bošnjačkog intelektualca stave kolektivističke i nacionalne imperative. Omogućit će im uspostavljanje uske etičke paradigme i manjak tolerantnosti. Dopustit će legalno zasnivanje novog totalitarizma.Takve ideologemske impulse oni su usmjerili u budućnost, i nesumnjivo je da rezonanse takvog angažmana, u kolanju kulturne energije u društvu, dopiru do danas - u doba nacionalističke totalitarističnosti intelektualne misli i nepodnošljivog ideološkog pritiska na intelektualce koji hoće zadržati svoju poziciju margine, nepripadništva i autonomnosti."

Generacijski jaz "Ono što je bitno jeste da se preko ovog časopisa pravi jedan generacijski jaz", kaže Marko Raguž. "Mi zapravo radimo na tome da se odbaci ta etnonacionalistička prošlost utemeljena na ratu. Ta tradicija se, također, ne treba zanemarivati, ali bi trebalo da mladi neopterećeni tim balastom uspostavljaju odnos prema toj tradiciji."

Zapravo, bavimo se problemima svih bosanskih nacionalizama", pojašnjava Kenan. "Svi oni imaju tu neku tlapnju da se prodaju za multietničnost, a zapravo se svode na to da negiraju opstojnost druge etničke grupe. Oni se svi po istom principu ponašaju, s tim da bošnjački ostaje bez adekvatne kritike, jer nema tog nacionalizma koji mu je srodan."

Upravo o tome govori tekst Osmana Zukića Virus Bošnjakitis, s podnaslovom Spriječimo avazizaciju puka ili virus dobiva svoj antivirus: "Došao mi neki dan Avaz Hajdarbeg i veli kako nema nikog boljeg i većeg od nas Bošnjaka. Pitam ga ja kako to? Zar nema 'boljeg' i 'većeg'? Ne znam, nisam mogao ni naslutiti o čemu se radi i kakva je to sad frtutma pred mojom, do sada ubogom pameću. Mislim na sve ono po čemu smo prepoznatljivi i cijenjeni u svijetu, na sve ono što imamo i što smo imali pa nam dušmani oteli. Tako ti kroz moje moždane vijuge struje fildžani, džezve, ćevapi, ćepenci, begovi, mulabdići i skenderi, te pokoja piramida i tako u nedogled."

Ovakva koncepcija bošnjaštva je, kako smatra Kenan Efendić, vrlo opasna "jer će doći do onoga što nazivamo posrbljavanjem Bošnjaka. Ono što je 90-ih Milošević sa svojom scenom kulture, politike i estrade radio sa Srbima, to se isto može desiti s Bošnjacima." To se, smatra Kenan, može vidjeti na osnovu izbora magistarskih radova u zadnje dvije godine: "Osamdeset posto tih radova obrađuju djela devetnaestovjekovnih pisaca, koji su ključni u izgrađivanju nacije. To je primjer kako se revitalizira kvaziknjiževnost poput Safvet-bega Bašagića, Edhema Mulabdića, Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, naspram izvrsne književnosti Faruka Šehića, Alme Lazarevske, Mirsada Sijarića..."

Mjesto žene "Osim toga, u programu nema nijedne autorice", kaže Jasna Kovo, autorica istaknutog teksta Nacionalno, klerikalno i žene, u kojem se razobličuje sva pogubnost licemjernog bosanskog patrijarhalizma: "Rođeni osamdesetih i odgojeni devedesetih naovamo, mladi ljudi su indoktrinirani šovinističkim idejama velikih očeva njihovih nacija, ali ne i manje opasnim malim naracijama kućnih poglavnika. Komunizam je iznjedrio velikoga revolucionarnoga komunističkoga Oca kolektivne zajednice svih južnih Slavena, nacionalizam je učinio isto s velikim likom revolucionarnoga Babe/Oca nacije. Jedan politički sistem smjenjuje drugi, ali nijedan novi ne desakralizira imaginarnoga Oca ili Brata... Naši kanoni književnosti, svakako muškocentrično programirani, tek po jednu ili nijednu podobnu književnicu stavljaju na spisak petogodišnjeg studija, iako nezavisno od toga djeluju i pišu autorice uspostavljajući alternativni kanon i prostor za artikulaciju ženskoga glasa. Takve nisu dobrodošle u akademske institucije. O ovim i mnogostrukijim strategijama potiskivanja ženskog roda i spola u ovdašnjim kleronacionalnim društvima može se i ima se što pisati."

U satiri je spas "Mislimo da u bošnjačkom nacionalizmu dolazi do konsolidacije", kaže Kenan. "Ako si primijetio, do prije nekoliko godina Saff je imao više kritičkih članaka o Rijasetu, nego Start i Dani zajedno. Sada se i on zbližio s reisom."

Na kraju krajeva, najubojitije oružje časopisa (sic!) jeste satira i humor, pjesničko ismijavanje samouvriježenih i samoproglašenih društvenih idola, zatim kanoniziranih banalnih ideologija i licemjernog ponašanja isprogramiranih klonova. Za društvo koje zna za dobru satiru, uvijek ima nade.





Mlada studentica



Mlada studentica sabah klanjala
Andrića čitala, pa se kajala
Sabah klanjala, knjigu spalila

Haj, nek' se čuje, čuje, haj, nek' se zna
da je mlada studentica Ivu spalila

Mlada studentica esej pisala
Rizvića klonirala, kone tračala
Esej pisala, u grah gledala

Haj, nek' se čuje, čuje, haj, nek' se zna
Da je mlada studentica u grah gledala

Mlada studentica selam nazvala
Profu srećila, sihire bacala
Selam nazvala, hajir činila

Haj, nek' se čuje, čuje, haj, nek' se zna
Da je mlada studentica selam nazvala

Mlada studentica esej predala
Profi godila, deset dobila
Esej predala, u kašike gledala

Haj, nek' se čuje, čuje, haj, nek' se zna
Da je mlada studentica deset dobila

Mlada studentica referate pisala
Vlahe panjkala, Bošnje šminkala
Bošnje šminkala, sevap činila

Haj, nek' se čuje, čuje, haj, nek' se zna
Da je mlada studentica Vlahe panjkala

Mlada studentica referat izlagala
Kolege uputila, asistenta uzbudila
Referat izlagala, narod spasila

Mlada studentica deset dobila
U Teheran zagledala, duhom svršila
Deset dobila, himber popila

Haj, nek' se čuje, čuje, haj, nek' se zna
Da je mlada studentica deset dobila

Mlada studentica diplomirala
Sijelo sazvala, kone častila
Diplomirala, kurban zaklala

Haj, nek' se čuje, čuje, haj, nek' se zna
Da je mala studentica kurban zaklala

Mlada studentica pos'o dobila
Faks okrečila, dekan postala
Dekan postala, narod preporodila

Haj, nek' se čuje, čuje, haj, nek' se zna
Da je mlada studentica narod preporodila.

Kenan Efendić

BHDANI:

DZENANA KARUP DRUSKO


Politika i rat: Dani u Bihaću nakon objavljenih snimaka navodnih zločina generala Atifa Dudakovića



Najteža bitka generala Dudakovića

Prošle sedmice nekoliko televizija u Republici Srpskoj, a onda i u Federaciji BiH, objavilo je ratne snimke napravljene u Bosanskoj Krajini, na Izačiću. Na snimcima se vide zarobljenici, nekoliko ubijenih i komandant Petog korpusa Atif Dudaković koji oštrim glasom zapovijeda: "Strijeljajte na licu mjesta!" Objavljeni snimci pokrenuli su mnoga pitanja u javnosti na koja su Dani potražili odgovore među ključnim akterima rata Petog korpusa Armije BiH i izdajničke vojske Fikreta Abdića: da li su i vojnici Petog korpusa činili zločine? Ekskluzivno za Dane govore legendarni komandant Atif Dudaković i njegovi suborci Himzo Ezić, Mujo Demirović i Sead Jusić te bliski suradnici Fikreta Abdića Rifat Dolić i Arif Vuković



Nino Maričić
Atif Dudaković: "Meni je Alija izdao samo jedno naređenje: 'Spasi narod'"
Prošle sedmice nekoliko televizija u Republici Srpskoj, a onda i u Federaciji BiH, objavilo je ratne snimke napravljene u Bosanskoj Krajini, na Izačiću. Na snimcima se vide zarobljenici, nekoliko ubijenih i komandant Petog korpusa Atif Dudaković koji oštrim glasom zapovijeda: "Strijeljajte na licu mjesta!"

Snimci su napravljeni po završetku operacije Tigar - sloboda '94. koju su pripadnici Petog korpusa izveli protiv pripadnika Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. U toj akciji Peti korpus je zarobio velike količine oružja i municije zahvaljujući čemu su u nastavku rata uspjeli slomiti autonomiju Fikreta Abdića, a onda i krenuti u oslobodilačke pohode oslobađajući kote, brda pa i gradove, zaustavivši se u Sanskom Mostu nakon čega su ubrzo počeli i mirovni pregovori u Daytonu. Ova operacija je po tvrdnjama generala Dudakovića i nekadašnjih komandanata iz Petog korpusa promijenila tok rata u BiH.

Objavljeni snimci pokrenuli su mnoga pitanja u javnosti i Dani donose odgovore na pitanja: zašto je bila potrebna ova operacija? Da li je ona jedna od najbolje osmišljenih i realiziranih operacija u proteklom ratu? Šta je, zaista, značila za nastavak rata u BiH, ali i da li su pripadnici Petog korpusa činili zločine?

Orlovo gnijezdo Kada je 29. septembra 1993. Fikret Abdić proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna, za mnoge je to u ostatku Krajine bilo iznenađenje. "Mislim da je Fikret Abdić nasjeo i na neke prijedloge međunarodne zajednice. No, proglašena je autonomija", reći će danas Atif Dudaković. Organi u tadašnjem okrugu Bihać su ostali lojalni državi BiH, a dio ljudstva Petog korpusa (uglavnom iz Velike Kladuše) prišao je Autonomiji i jednostavno su blokirali dio teritorije za koju su smatrali da pripada njima.

Bihaćki okrug i borci Petog korpusa su se našli u totalnom okruženju. Pomoć iz Sarajeva je slabo ili nikako dolazila, bilo je sve manje municije, a hrane nije bilo ni za građane ni za vojnike. Moral ljudi je opadao. Svjedoci tog vremena se sjećaju događaja kad su u noći slušali zvuk helikoptera koji je budio nadu: dolazila je hrana i municija. Međutim, malo ko je znao da je Atif Dudaković u to vrijeme koristio svoje dobre veze s određenim komandantima francuskog bataljona koji su na njegove molbe dizali letjelice koje su kružile nad Bihaćem kako bi podigao moral kod ljudi.

Pripadnici vojno-policijskih snaga iz Autonomije su pokušavali zauzeti Cazin, no Peti korpus je uzvratio i Cazin je oslobođen. Nakon toga je iz Sarajeva stigla jedna delegacija u kojoj je bio i Armin Pohara, ali Abdić je odbijao da pregovara siguran u svoju vojničku i političku prednost. Znao je da ga podržavaju i Beograd i Zagreb, a i imao je otvoren trgovački koridor. U vrijeme kad su u Kladuši jeli banane, u Bihaću je nedostajalo ulja, šećera, brašna... "Abdić je ljudima nudio nadu, spas", priča Dudaković sjećajući se kako je tada intenzivno počeo razmišljati da ubaci nekoga u štab Fikreta Abdića, ali su svi ti pokušaji propadali.

Hamdija Abdić je, povlačeći se s linije sa svojom četom na odmor, prolazio kroz Tržačke Raštele, koje su bile mjesto šverca gdje su se okupljali šverceri iz cijele Krajine, Bihaća, Cazina, itd. On je sa svojim ljudima razoružao policiju, oteo švercerima robu i podijelio je sa svojim borcima. Komandant brigade Karabegović je nakon toga zatražio da se Hamdija Abdić udalji iz vojske, ili bar da ne bude u njegovoj jedinici. Čuvši za taj događaj, Atif Dudaković dobija ideju da to sve iskoristi. Narednih mjesec-dva Abdić je imao određene reperkusije od legalnih organa vlasti, vojnih i policijskih, sklonjen je iz vojske, bio je pod prismotrom. "Kao takav bio je dobro došao protivničkoj strani jer se razišao sa mnom i ne zna šta će", priča Dudaković o početku osmišljavanja ove vojne operacije. Priznaje da mu je ideju dala knjiga Orlovo gnijezdo u kojoj je na sličan način angažiran jedan njemački oficir koji je dobio zadatak da se ubaci u Englesku i likvidira Winstona Churchilla.

Napad bez municije Nakon dugih razgovora i priprema s Dudakovićem, Hamdija Abdić je stupio u kontakt sa svojim bratom koji je bio u Autonomiji. Jedan od savjeta koje je dobio od Dudakovića bio je da ne pristane na njegovu likvidaciju, jer "bojao sam se da bi tada provalili. Saračević je stari bezbjednjak", objašnjava Dudaković. Hamdijin brat je tajno došao u Bihać. Tu noć kiša je padala. Uspostavili su kontakt. Tako je počelo. U to vrijeme u Petom korpusu skoro da nije bilo municije. Dudaković naređuje napad na Pećigrad i zauzimaju skoro pola grada, no tada Dudaković nudi pregovore i u Ličko Petrovo Selo dolazi Irfan Saračević. "Pitao sam šta mu je? Brat, sestra i majka su mu u Bihaću", priča Dudaković. Nakon toga je uspostavljeno primirje.

"Za to vrijeme ja grčevito nabavljam municiju preko unproforaca, stranaca, i razmišljam šta dalje. Saračevićeva sestra je udata za Srbina. Skontam, mora biti uhapšena, i ja je preko državne bezbjednosti, pod motom da surađuje s neprijateljem, uhapsim. On je poslao poruku s pitanjem, da li se može osloboditi njegova sestra. Primirje je između nas, ali ja želim doći do Fikreta Abdića. Samo mi je da narod ne gine. Meni je Alija izdao samo jedno naređenje: 'Spasi narod'. U međuvremenu traju kontakti sa Saračevićem. Njegova sestra je puštena iz pritvora. Hamdo od njega dobija zadatak da obezbijedi bijeg njegovoj sestri iz Bihaća. Organizaciju bijega vrše Hamdo i Mehura. Kad je kamion dovezao municiju, sestra i njen muž 'tajno' ulaze u kamion i bježe iz Bihaća. Hamdo im omogućio", priča Dudaković kako je tekla operacija Tigar.

Kad je uspio steći povjerenje Fikreta Abdića, onda je Hamdo Abdić ušao s njim u dogovore oko organizacije i podizanja pobune u Bihaću kako bi konačno porazili Peti korpus. U tu svrhu Fikret Abdić je Hamdiji Abdiću davao kamione pune oružja, hranu i ostalo što je u tom trenutku najviše bilo potrebno. Kamioni su odmah upućivani na linije, a onda bi borci dozivali jedni druge: "Dođite, posl'o nam babo poklone." Nerijetko je to oružje korišteno i na linijama koje su bile uspostavljene prema Autonomiji.

Nakon što je Dudaković zatražio, Abdić pristaje da se vide 17. februara 1994. Tada je Abdić od Dudakovića zahtijevao da preda Peti korpus i pređe na njegovu stranu. Dudaković kaže: "Ja sam mu nudio da prevarimo na određen način Zagreb, Beograd i Sarajevo. Moj je prijedlog bio da ga fiktivno napadam, da budemo fundamentalisti, ovo, ono, do određenog momenta kad osjetim da smo toliko snažni da prodremo prema Slunju i završimo priču sa Srpskom Krajinom. Međutim, on nije prihvatio. Razgovor je trajao ujutro od šest do osam i petnaest."

Snage mira Ujutro, sedmog jula, Bihać su počele potresati snažne detonacije. Čula se i rafalna pucnjava. S nekoliko mjesta u gradu se podizao gust dim. Građani su zamoljeni da ne napuštaju stanove. Preko Radio Bihaća saopćeno je da su u grad upali teroristi i da se vode ulične borbe, a nakon toga je nestalo signala Radio Bihaća i mogao se čuti samo Radio Velkaton koji se emitirao iz Autonomije i koji je javljao o napretku "njihovih" snaga.

U to vrijeme Hamdija Abdić je bio na Izačiću s prerušenim pripadnicima Petog korpusa kojima je dao naziv "Snage mira". Abdić je bio ubjeđen da su to njegove snage i nije štedio: poslao im je 1.200 pušaka, snajpera i teških mitraljeza, 200.000 metaka, 200 komada protivoklopnih borbenih kompleta, 20 motorola, nekoliko minobacača, 200 novih uniformi, četiri teretna vozila i šest tona hrane. Da bi se "opravdalo" trošenje municije, na Izačiću je tutnjalo. U jeku borbi je nastradala i vikendica Senada Šarganovića, pripadnika Petog korpusa. Srpski i hrvatski mediji su izvještavali o Dudakovićevoj predaji i slomu Petog korpusa. Alija Izetbegović je taj prvi dan operacije zvao Dudakovića šest puta! Nije mu se javljao. Sve više se govorilo o slomu Petog korpusa koji je u to vrijeme ratovao s tri paradržave: Martićevom Republikom Srpskom Krajinom, Autonomnom Pokrajinom Fikreta Abdića i Karadžićevom Srpskom Republikom. Svi oni su materijalno i logistički podržavali akciju Sloboda '94. kako je Abdić nazvao ovu akciju konačnog obračuna s Petim korpusom. Borci na linijama počeli su osjećati paniku i napuštati položaje kako bi se vratili kućama i vidjeli šta im je s porodicom.

Tada je Dudaković odlučio da završi akciju Tigar - Sloboda '94. koja je trajala 63 sata i od početka do kraja bila u njegovoj režiji: detonacije su proizvođene manevarskom municijom i aktiviranjem zaostalih srpskih granata kalibra 203 mm. Policija je imala zadatak da taj dan pali gume po Bihaću. Radio Bihać je prestao emitirati program na Dudakovićevo naređenje, a Velkaton, kao i srpski i hrvatski mediji, čitali su saopćenja koja im je Dudaković pisao, a da to nisu ni u snu pomislili. Izačić je gađan s položaja Petog korpusa rasprskavajućom municijom. Dudaković je tada prevario i Zagreb i Beograd i Sarajevo, a najveći gubitnik bio je Fikret Abdić. Francuski Le Monde je operaciju Tigar - sloboda '94. proglasio jednom od tri najuspješnije vojne operacije u historiji.

Neposredno pred završetak operacije na Izačić dolazi delegacija iz Velike Kladuše kako bi se uvjerila da je Bihać konačno pao. U delegaciji su bili: Rasim Bašić, načelnik bezbjednosti u narodnoj odbrani APZB, Mujo Behrić, bezbjednjak u štabu Fikreta Abdića, Branko Đujić, kapetan Vojske Republike Srpske Krajine, Arif Vuković, šef kabineta Fikreta Abdića i Adis Šabić, oficir bezbjednosti. Prva trojica su ubijena. Pripadnici Petog korpusa tvrde da se to desilo u borbi, a Vuković da su ubijeni iako priznaje da to nije lično vidio. Vuković i Šabić su zarobljeni.





Atif Dudaković, general Armije BiH



Operacija Tigar - sloboda '94. promijenila je tok rata u BiH



DANI: Generale Dudakoviću, na snimku naređujete: "Strijeljajte!" Zašto ste izdali tu komandu?

DUDAKOVIĆ: Ne, već: strijeljati zatvorenike na licu mjesta! Da li je to tačno? To apsolutno nije tačno. Što nisu strijeljani? Kome je izdata ta naredba? Ko je to strijeljan uopće negdje na frontu Petog korpusa? Kad govorimo o konkretnoj operaciji, da li je to urađeno? Nije. Ako sam ja izdao to naređenje, zašto nije izvršeno? Ja sam znao zbog neizvršenja zadataka smijeniti. U operaciji Sana smijenjena su dva komandanta brigada, komandant 511. i 506. što nisu pratili tempo napada, što nisu vodili svoje jedinice kako treba, što nisu bili na vrhu koplja, jer tamo gdje je bilo težište borbe da su bili komandanti, onda bi mi danas bili u Bosanskom Novom i Prijedoru i vjerovatno i u Banjoj Luci.

DANI: Da li je u operaciji Tigar - sloboda '94. bilo ratnih zločina?

DUDAKOVIĆ: Svaki zločin moramo posmatrati s pravnog, etičkog i političko-istorijskog aspekta, pa kad konkretno govorimo o ovom "zločinu", mora se utvrditi nalogodavac i izvršilac, ali i onaj prema kome je izvršen zločin i da li je, uopće, bilo zločina. Zločini mogu biti masovni i pojedinačni, ali i po inerciji. Koja je to politička situacija bila '94. i možemo li mi gledati posebnu i opću situaciju. Ne zaboravimo, pred rat u Bosni je stvarana atmosfera straha na jednoj, a na drugoj strani atmosfera rješavanja srpskog pitanja. Tvorci takve politike su stvorili apsolutnu situaciju strateški neregularnog ratovanja. Materijalna nadmoć, savezništva - demografska slika Srbije stvarala je uvjerenje u srpsku pobjedu. No, na drugoj strani, bez obzira na sve naše ciljeve, u pitanju je uzdignuta glava, čuvanje časti i ne biti ponižen, i to je sve ono čime smo mi demonstrirali, a naša najveća demonstracija je neograničena upornost. Operacija Tigar - sloboda '94. je naša prva strateška pobjeda u cijeloj BiH.

DANI: Smatrate li da se trebaju istražiti svi ratni zločini u BiH?

DUDAKOVIĆ: Ja sam za to da se istraži svaki slučaj koji predstavlja krivično djelo po pozitivnim zakonskim propisima. Ali ne samo to, već da se istaknu i grupe i pojedinci koji su zločine podsticali i opravdavali, branili i zataškavali. Rat kao kompleksna i surova pojava napravio je na ovim prostorima brojne, pa i neriješene probleme i posljedice. Želio bih ipak da potenciram pitanje: ko je počeo rat, s kojim ciljem i kakve su bile metode? Prihvatanje četništva i ustaštva od strane nekih državnih organa, namjerno formiranje i podržavanje paravojnih formacija, žalosno je da se njeguje i danas. Davidović, direktor RTRS-a, prisustvuje smotri četnika i pjeva Sprem'te se sprem'te četnici. Možda je to folklor, što kaže Čavić, i ja bih to prihvatio da je to folklor u nekom filmu, međutim, na našem prostoru to je ipak politički. Na koga se to spremaju četnici? Ne na Mongole i Fince, nego na nas. Kad Pantelija Ćurguz, predsjednik Udruženja boraca RS-a, prisustvuje veličanjima manifestacija četnika i kad on izgovori, kao nedavno u Rogatici: "Ja znam s kim bih, a znam i protiv koga", onda ja moram odgovoriti: znam i ja Pantelija Ćurguzu s kim bih i protiv koga. Protiv tebe! I u pravu je Matija Bećković što kaže: "Ćeraćemo se." I ćeraćemo se kad je u pitanju BiH. UNPROFOR nije spasio Cazinsku Krajinu, niti BiH, niti Bošnjake u Bosni, ali je Dejton spasio Republiku Srpsku.

DANI: Snimci su već godinama dostupni mnogima, zašto su po Vama tek sad objavljeni?

DUDAKOVIĆ: U toj kompletnoj priči Fikret Abdić je poražen. Obmanut. Materijalno je poražen 21. augusta kad smo ušli u Kladušu. Sedmog augusta je definitivno poražen, to se ne može preboliti. On nije uništen, ali je poražen, to su rane koje njega bole i zato je pokušaj sada poraženih snaga da nešto čine. Šta će činiti i kome nego onom ko je to vodio, ko je bio odgovoran, a to sam ja.

DANI: Šta su bili ciljevi operacije Tigar?

DUDAKOVIĆ: Broj jedan, obznaniti konkretnu suradnju četnika i Fikreta Abdića. Broj dva, nanošenje strateškog udara Abdiću i njegovim snagama. Broj tri, pokazati nadmoć naše Armije i naroda. Broj četiri, psihološki djelovati na narod da ne vjeruje medijima, s obzirom na obmanjivanje sa sve tri strane, da vjeruju samo sebi i u pobjedu. Akcija je uspjela. Vidjelo se da mi imamo i snage i pameti. Pa i sad kad uzmete, suština je napadati uspješne, a oni koji su neuspješni ili poraženi o njima se i ne priča. Ta operacija je pokrenula kasnije za nas niz velikih operacija. Prva je Pećigrad, pa Kladuša, pa djelovanje na bužimskom frontu kada je slomljena Mladićeva ofanziva, pa onda naša velika ofanziva Grmeč kad smo doprli blizu Vrtoča, Kulen-Vakuf oslobodili i kasnije uopće u borbama Petog korpusa nisu kao do tada bila neka brda ili čuke ili zauzeta linija, nego smo mi već gledali krajeve, nekoliko sela, nekoliko brda. Nikako nisam očekivao da će kraj rata biti onakav, nego zaokružena i jedinstvena država. Mi smo odolijevali tri i po godine. Spasili smo u ratu ovaj narod. Ja sam prividni pobjednik jer je ostala da živi Abdićeva politika i ovdje će biti tih antagonizama dok je vijeka. Jesam li ja zadovoljan? Nisam.

DANI: Da li je ikad urađena stručna analiza akcije Tigar - sloboda '94?

DUDAKOVIĆ: Od strane organa bezbjednosti Armije je izvršena analiza. Hamdo Abdić, zbog onoga što je uradio, postaje komandant brigade. Korpus je pohvaljen, narod Bihaća je pohvaljen. Politički, mi smo zaokrenuli situaciju u odnosima Hrvatske i Bosne, Abdić je doživio šok. Mjesec dana nakon toga Autonomija je pala, znači naš tadašnji strateški cilj je ostvaren. Dakle, izvršena je analiza na nivou Generalštaba i proslijeđena nekim drugim jedinicama kao primjer uspješno izvedene akcije. No, kad smo mi ušli u Kladušu, ja sam u Fikretovom stolu našao tu analizu. Došla je iz Tuzle i tad sam ja izvijestio da je iz komande Drugog korpusa analiza otišla Abdiću. Zašto to nije objelodanjeno? U drugoj fazi Autonomije, što je general Milovanović prije nekoliko dana rekao na RTRS-u i objasnio, a on je bio načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, trebao je da primi komandu nad Operativnom grupom Pauk, a tu OG je formirala Vojska Jugoslavije s generalom Novakovićem. Kad je došao da primi komandu, rekao je na RTRS-u da nije htio da se rukuje s Abdićem i dodao da je slomio Peti korpus da bi samo produžio dalje. Tek na kraju '95. OG Pauk se stavlja pod komandu generala Mrkšića, odnosno Vojske Srpske Krajine. Prije toga bio je Čekeretić komandant. A Mrkšić je prije toga bio načelnik kopnene vojske Vojske Jugoslavije.

DANI: Slažete li se da danas više političari analiziraju operaciju Tigar nego stručna lica?

DUDAKOVIĆ: Ja bih o operaciji Tigar rado razgovarao sa stručnjacima, s vojnicima, ali, očito, to je interesantno političarima i oni rješavaju svoje frustracije: eto i muslimani su strijeljali, i muslimani su ubijali. Da, niko ne bježi od toga. Da se mi razumijemo, nismo mi nikog ovdje čekali s cvijećem. Nisam ja došao u Sanski Most s cvijećem, nego su, itekako, za svako brdo vođene borbe i baš mi je bilo krivo što Hrvati onako lako oslobodiše svoju Krajinu i Srbi tako lako pobjegoše, a ovi ispred mene se tako grčevito bore. Ginuli smo za ta brda. Ovdje se borilo i ginulo, a tamo se ubijalo. E, mi nismo dozvolili da ovdje bude ni Srebrenica, ni Prijedor, ni Sanski Most, nego se itekako borilo i zato smo spasili narod. U Krajini je najmanje civilnih žrtava rata. Bilo je niz glasina, Dodikov glasnogovornik Gajić, koji je bio urednik Reportera, napisao je: "Dudaković je s Karadžićem dogovorio za 15 miliona da spasi Bihać." Tu cijenu je malo digao Milovanović, pa kaže 46 miliona. Ako je Dudaković dogovorio Bihać, što niste zauzeli Cazin, Bužim. S Milovanovićem se apsolutno slažem da je Peti korpus na kraju rata izrastao u jedan od najjačih korpusa na Balkanu i meni je žao što tu snagu nisam iskoristio pa to demonstrirao. Kako je Peti korpus materijalno postao najjači? Pa otimanjem od Srba i od autonomaša. Zašto je '95. dignuta takva galama, pa zato jer smo jedino mi bili prava prijetnja Banjoj Luci. Kad smo se spojili s Hrvatskom, za mene je strah šta će biti s Krajinom bio završen: autonomaši poraženi, Hrvati saveznici i tad sam ja očekivao, kao što je '45. bio prodor armija na zapadnu granicu, prodor naših korpusa na istočnu granicu. Međutim, to se nekako traljavo završilo. Gledajući ovo danas, to je kod nas produženje rata drugim sredstvima.

DANI: Šta je značilo osnivanje Autonomije za Vas i ostale koji su tada bili u Bihaćkom okrugu?

DUDAKOVIĆ: Izdaju. Ponižavanje i gubitak časti. Velikosrpska ideologija je uništila onda moju domovinu, pa mi je uništila prijatelje, pa moju mladost i sad hoće da mi pogaze čast. Ma nećete mi pogaziti čast! Nije meni svejedno. Šta me sad boli? Ovdje je srušen jedan srpski avion, pa tenkovi, orkani - sudi se Martiću što je orkanima djelovao po Zagrebu, a po Bužimu i Cazinu što je djelovao - ništa. Sudi se Mrkšiću što je naredio Vukovar, a Mrkšić nije osuđen što je napadao iz UNPA zone zaštićenu zonu Bihaća. Krivična prijava protiv generala Dudakovića, a nije protiv tri generala iz Srpske Krajine i dva generala, pa protiv generala Novakovića. U dnevniku koji smo mi zarobili, piše naredba generala Novakovića: "Strijeljati na licu mjesta", ne kao zezancija na televiziji. General Novaković jadikuje u Beogradu šta je Dudaković uradio, suština je u tome što mu nisam dao da uradi što je zamislio i što je on poražen. Vojska Jugoslavije bi njega trebala prijaviti što nije izvršio zadatak.

DANI: Zašto su po Bihaću vodani goli zarobljenici?

DUDAKOVIĆ: Ja javim telefonom na komandu Izačić: Prekidaj. Sjedam u džip i odlazim tamo da vidim jel' prekinuto. Ja dolazim, to je ono na snimku kad se pojavljujem, ali ne smijem ići u Izačić direktno, nego okolo, i oni meni kažu ono što kažu. Silazim dole, mrtvi već pokupljeni, i sjedam u džip i dolazim u Bihać. Veselje. Dolazim pred televiziju da kažem da napokon uključite televiziju i kažem: Da, operacija je završena uspješno. Odlazim na radio da šaljem poruku Abdiću, bio sam nadahnut, ipak je uzbuđenje bilo veliko. Šta da je mene Hamdo izdao? I kažem ja: Fikrete Abdiću nisi najpametniji musliman. Jesam te prevario? Nakon par dana ja čujem za taj događaj. Kažem ja: Hamdo šta je to - već je bio postavljen za komandanta. To je uradio neki koji je bio u Tigrovima, kasnije je pobjegao u Australiju. Ali kad sam ja to čuo, kažem mu: Hej, čovječe, jesi ti budala? Njih su skinuli i stavili na džip da ih ponize.

DANI: Šta je bilo sa zarobljenicima na stadionu?

DUDAKOVIĆ: Ima jedan snimak Abdićeve brigade, gotovo je sve i ja sam došao na stadion gdje su oni bili razoružani i namjerno sam htio, to je rimski običaj, njihova zastava zarobljena, al' obrnuta, a oni se moraju preda mnom postrojiti. Bilo je vruće i rekao sam im da sjednu i počinjem govor. Kažem: Da, tačno je da Abdić preko SAO Krajine dovlači hranu, dovlači banane, a ko jede banane, pa majmuni. Mi tada nemamo ništa. I nek' nemamo, imamo dostojanstvo. Ja vas molim, braćo, nemojte ginuti, nemojte se boriti.

DANI: Da li se ljutite na političare što niko nije reagirao?

DUDAKOVIĆ: Ne ljutim, i ne treba da reaguju. Ne treba niko da brani generala Dudakovića. Možda je meni prijala izjava Komšića od prije nekoliko mjeseci kad je u Banjoj Luci rekao: "Za mene je Dudaković heroj", ali ja nisam heroj. Ja sam živio s herojima, borio se s herojima. Komšiću, Tihiću, Lagumdžija, insistirajte da se odgovara za svako mjesto gdje su ubijeni ljudi, silovane žene, gdje je spaljeno. Ako je na Dudakovića napadalo pet srpskih korpusa, i redalo se devet do 15 srpskih generala, pa neko je trebao od mojih da podigne krivičnu prijavu protiv tih generala. Nek' ja odgovaram, onda mora i njihovih 15 odgovarati. Zločin nikad ne zastarijeva.






Sead Jusić, komandant 505. bužimske brigade



Rat je često puta i film


Sead Jusić, komandant 505. bužimske brigade, za Dane kaže: "Kada su objavljene informacije o operaciji Pauk, srpski lobi je počeo tražiti pandan jer je Peti korpus bio neukaljan, a nije im prošlo ono što su zamislili. Prije tri godine je počela kampanja protiv 505. i jedinice Hamze, a sve je vođeno u pravcu generala Dudakovića. Tada je preko 200 pripadnika 505. saslušano. Pronašli su za tri i po godine, koliko smo ratovali, četiri incidenta i to su se svi desili na prvim borbenim linijama: 5. august 1995. Ćorkovača, operacija Sana (snimci koji su se pojavili) i dva događaja u operaciji Oluja. Komandir i komandant u ratu koristi ratni žargon i ubij i popali i uništi. Druga je stvar da li se to stvarno dešava. Često se puta nešto naređuje da se neko prepadne. Ako ja kao starješina znam da me sluša druga strana, možda ja namjerno nešto kažem da uplašim. Rat je često puta i film, nije samo film rat. Hvatanje za neku rečenicu ili nešto što je nekad neko od nas naredio ili rekao, to je apsurd. Iz ovoga svega što ja vidim proizilazi cilj: izjednačiti strane u sukobu."





Amir Ahmić, oficir za vezu u Haškom tribunalu



Atif Dudaković i Peti korpus nikada nisu bili predmet istrage Haškog tužilaštva



DANI: Gospodine Ahmiću, prema tvrdnjama Rifata Dolića, kancelariji Haškog tribunala u Sarajevu 1999. predana je prijava, s pratećom dokumentacijom i snimcima, protiv Atifa Dudakovića i komande Petog korpusa zbog navodnih zločina počinjenih tokom 1994. Znate li Vi nešto o toj prijavi i da li je Tužilaštvo Tribunala otvaralo istragu oko tih događaja?

AHMIĆ: Ako su predali, onda je tadašnja tužiteljica sigurno i obaviještena. Ured tužioca ICTY-a je do kraja 2004., kada je bio i rok do kojeg su se optužnice mogle podizati, zaprimio na hiljade raznoraznih privatnih prijava i "tone" materijala. Imajući u vidu da se radi o 1999., sasvim je jasno da Carla del Ponte nikada nije otvorila istragu, i za to je zasigurno imala razloge.

DANI: Protiv Petog korpusa i Atifa Dudakovića podnesene su proteklih godina i prijave iz Republike Srpske. Da li se Tužilaštvo ikad zvanično izjasnilo o tim prijavama?

AHMIĆ: Koliko znam za područje Bosanske Krajine, bile su samo istrage protiv srpskog lokalnog i regionalnog rukovodstva, uključujući veze s Karadžićevom centralom na Palama, te Miloševićem i zvaničnim Beogradom. U tom sklopu su istraživane i zločinačke veze Fikreta Abdića i njegove fantomske države, s Miloševićem i srpskim rukovodstvom u BiH. Atif Dudaković i Peti korpus nikada nisu bili predmet istrage Haškog tužilaštva.






Mujo Demirović, ratni pomoćnik komandanta za moral 501. brigade



Atif Dudaković je simbol odbrane ovog kraja


Mujo Demirović, u ratu pomoćnik komandanta za moral 501. brigade, ovako komentira optužbe za ratne zločine iznesene na račun generala Dudakovića: "Ništa neočekivano i poslije Dobrovoljačke bilo je za očekivati kakav će autogol dati sebi, i onda su udarili na najsvjetliju tačku u BiH, a to je Peti korpus i komandant Dudaković. Kad kažem autogol, mislim da je na taj način, kao i hiljadu puta do tada, razotkrivena srpska politika koja je bila agresorska, koja je htjela da nestane bošnjačkog naroda i bosanskih patriota. Nama je poznato da su oni osim logistike davali i oficirski kadar za Narodnu odbranu. Pošto smo mi, starješine i čitav narod, vjerovali Dudakoviću i pošto je on svojom harizmom nadvisio one koji ga sada kleveću, na taj način oni sprovode novu fazu genocida: negiranje genocida, i sad im treba Atif Dudaković kao kapitalac. Ono što ja znam i iza čega stojim je da je komandant Dudaković insistirao kod nas potčinjenih oficira na poštivanju Ženevske konvencije i mi smo imali obavezu da borcima pred svaki zadatak to saopćimo. Kroz izmišljanje 'ekskluzivnih' slučajeva, kroz montirane snimke i playback izjave, velikosrpska politika potvrđuje tri konstante: negiranje genocida, laž kao instrument politike i treće i osnovno da Srbija nije bila samo umiješana, nego je bila agresor. Oni očigledno žele da promijene karakter rata. No, Atif Dudaković je simbol odbrane ovog kraja."





Arif Vuković, svjedok



Pamtim svaki detalj



Arif Vuković je u novembru '91. počeo raditi u Agrokomercu kao šef kabineta Fikreta Abdića. Kada je Abdić početkom '92. ušao u Predsjedništvo BiH, Vuković je došao s njim. "Nakon posljednje sjednice Predsjedništva u julu 1993., vratili smo se u Kladušu", priča Vuković i dodaje: "S vojskom nisam imao blage veze. Bio sam i dalje šef kabineta Fikreta Abdića. Na Izačić sam otišao da snimim šta se dešava." Na pitanje da li je bio član delegacije određene za pregovore i ko mu je naredio da ide na Izačić, Vuković odgovara: "Fikret Abdić i Irfan Saračević su rekli da idem, samo da napravim par snimaka."

Vuković kaže da je na Izačić krenuo sa Saračevićem, koji je nešto posumnjao i vratio se u Ličko Petrovo Selo. "Mene su zarobili mještani Izačića, koji su bili u scenariju svega toga, i odveli u ambulantu. Čuo sam zvuk kamiona u kojem su bili Bašić, Behrić, Adis Šabić i Đujić. Nakon toga sam čuo rafale", sjeća se Vuković. Upitan da li je vidio šta se događa i ko je to uradio, Vuković odgovara: "Jesam, vidio sam na snimku", i nastavlja: "Kad je došao, Dudaković je vidio kako mrtvi leže Behrić i Bašić. Pitao je: 'Gdje su civili?', i naredio: 'Strijeljajte ih!' Mi smo tada već bili na pola puta do Bihaća."

Adis Šabić i Arif Vuković su zarobljeni na Izačiću. Oni se pojavljuju na snimku nedavno emitiranom na RTRS-u, kao i na snimcima emitiranim prije dvije godine gdje se vide dvojica zarobljenika koje pripadnici Petog korpusa vode kroz Bihać. To su bili oni. Vuković o tome priča: "Skinuli su nas gole. Oko vrata su mi svezali kožni kaiš. Preživjeli smo pet-šest sati torture kroz cijeli Bihać. Pljuvali su na nas, bacali kamenje, polijevali hladnim pivom... Neki od onih koji su gledali su povraćali, dok su drugi aplaudirali."

Upitan ko ga je maltretirao, Vuković odgovara: "To morate pitati one koji se bave time. To se događalo 9. jula 1994. i pamtim svaki detalj. Doveli su nas na ulaz u kasarnu Adil Bešić kod Senijada Mešića, komandanta Vojne policije. I dalje smo bili svezani kao psi, krvavi, a on je gledao u nas i jeo. Izveli su nas iz zgrade i odveli u čuvene Hangare, gdje je bio vojni zatvor. Tu je došao takozvani general Dudaković i naredio: 'Strijeljajte ih!' On je otišao, a mene su odveli u hangar. Preko mene su prebacili neko ćebe i dali mi cigaretu da se smirim. Potom je po nas došao kombi Vojne policije. Tukli su nas. Ne znaš ko te udara. Doveli su nas u zatvor Luke gdje su me smjestili u sobu s Adisom i jednim špijunom koji je trebao pratiti šta pričamo. Sutradan ujutro su mi dali neku uniformu da obučem. Kemal Komić iz bezbjednosti je ispitivao mene i Adisa. Nekoliko dana poslije, odveli su me u kasarnu Adil Bešić. Ispitivao me je Mehura Selimović iz bezbjednosti. Nije bio zadovoljan mojim izjavama jer sam Fikreta zvao gospodinom, kao i Saračevića." Iako je imao braću u Petom korpusu, Vuković kaže da mu niko nije pomogao, a i on je zabranio da ga bilo ko posjećuje.

Vuković je u zatvoru, kaže, ostao do 26. februara 1996. O svemu je dao opširnu izjavu Tužilaštvu BiH.






Rifat Dolić, predsjednik DNZ-a BiH



Na Izačiću su ubijeni Bašić, Behrić i Đujić



DANI: Šta se desilo na Izačiću?

DOLIĆ: Pet ljudi je išlo na pregovore na Izačić. S njima je bio kapetan Đujić iz Vojske Republike Srpske Krajine jer je on ranije komunicirao s Petim korpusom, pa im je trebao biti veza. Oni su ih sačekali i bez oklijevanja otvorili vatru. Poginuli su Rasim Bašić, načelnik Obavještajne službe u Narodnoj odbrani, Mujo Behrić, njegov vozač i Đujić. Dvojica su preživjela: Adis Šabić i Arif Vuković. Nad njima je vršena tortura i oni su zatvoreni. Preživjeli su, Arif jer je imao dva brata u komandi Petog korpusa, Muju i Husniju, a Adis daidžu, Šuhreta Fazlića koji je bio predsjednik Komisije za razmjenu u Petom korpusu.

DANI: Kako ste Vi došli do tih snimaka?

DOLIĆ: Snimke je napravila Služba za informisanje Petog korpusa. Tih snimaka je bilo na raznim štandovima. Neki su originalni, s nekih su isječeni dijelovi. Snimke koji su objavljeni mi smo kupili. Taj snimak, kao i druge, mi smo 1999. predali Haškom tribunalu zajedno s određenom dokumentacijom. Nakon dvije-tri godine, kako se u međuvremenu nije ništa desilo, mi smo pokušali stupiti u kontakt s Tribunalom i nekoliko puta smo pisali tadašnjoj glavnoj tužiteljici Carli del Ponte. Nikad nismo dobili odgovor. Nakon izvjesnog vremena, osoba koja se predstavila kao oficir SFOR-a tražila je od nas materijal vezan za optužnicu Rasima Delića. Rekli smo da ne želimo surađivati jer nikad ništa nisu preduzeli po našoj prijavi. Oni su tada tragali za naredbom Rasima Delića kojom je Petom korpusu naloženo da napadne Veliku Kladušu. Kad je on rekao da će to ispitati i dati nam odgovor, tražili smo da to potpiše, što je i učinio. Nakon toga nam je rekao da mu je Del Ponteova rekla da oni nikad nisu primili tu prijavu, a kad smo mi predali kopiju dokumenta koju je potpisao taj oficir, rekli su da se to zagubilo. Mi smo prijavu predali u kancelariju Haškog tribunala u Sarajevu.

DANI: Odakle Vam naredba Rasima Delića?

DOLIĆ: Postoje ljudi iz Petog korpusa koji nam to daju.

DANI: Jeste li kontaktirali Tužilaštvo BiH?

DOLIĆ: Naše Udruženje logoraša je 2007. predalo prijavu s dokumentacijom Tužilaštvu BiH. Neću ulaziti u vojne detalje operacije Tigar - sloboda '94. Sporno je što su u toj operaciji napravljeni zločini, ubijena su tri čovjeka. U operaciji Tigar uhapšeno je oko 2.000 ljudi.Oni su navodno odglumili da se dio Petog korpusa želi pretpočiniti Narodnoj odbrani i u tom momentu se budi i dio naroda u Bihaću koji su bili tajni simpatizeri NO-a. Kad se operacija Tigar završila ovako kako se završila, svi ti ljudi su zatvoreni i maltretirani. Po meni je to bila zločinačka operacija jer su urađeni zločini. Tada je Peti korpus bio pred slomom i oni su ušli u pregovore oko mirnog rješenja sukoba. Prvi je ispred Petog korpusa na pregovore u Veliku Kladušu došao Tigar. Ja sam tad vodio finansije u Narodnoj odbrani. Tigar je na Starom Gradu razgovarao s Fikretom Abdićem i Ismetom Saračevićem Žiletom, koji je bio ministar odbrane i policije u Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna. Tigrov brat Hakija je bio bezbjednjak u jednoj brigadi u Kladuši. Načelno je postignut dogovor da se uđe u pregovore i nakon toga je delegacija krenula na Izačić. Kad su nakon toga razmijenili tijela Behrića i Bašića, urađena je obdukcija i prema nalazu doktora oni su bili masakrirani.

DANI: Zašto su snimci tek sad emitirani ako ih posjedujete godinama?

DOLIĆ: Naš cilj je da se dođe do istine. Bez istine nema povratka i pomirenja. Do sada je uvijek jedna strana bila crna, jedna bijela. Istina je u sredini. Mi smo snimke dostavili Haškom tužilaštvu i nudili smo ih BHT-u, Federalnoj televiziji i drugim domaćim medijima u isto vrijeme kad i RTRS-u. To je bilo u periodu od 1999. do 2005. Niko ih nije htio objaviti. Mi nemamo ništa s tim kad će ko objaviti podatke koje smo davali da se potakne rasprava o tome.






Himzo Ezić, pomoćnik komandanta Petog korpusa za pravna pitanja



Svi su bili obmanuti


Himzo Ezić je u ratu bio pomoćnik komandanta Petog korpusa za pravna pitanja. O onome što se dešavalo i nastojanjima da se dokaže da je Peti korpus činio zločine, kaže: "Suviše smo mi bili pametni da ne znamo da će se rat završiti i da će svako odgovarati za ono što je radio. Nek' pregledaju kompletnu našu dokumentaciju, ne bude li u skladu s najsavremenijim armijama svijeta, ja sam spreman odgovarati. Red, rad i zakon su bila pravila Petog korpusa. Ima na desetine sudionika te akcije. Zašto je baš ona predmet tolikih rasprava? To je prvi put da intelektualna svijest oficira Bošnjaka pobijedi intelektualnu svijest oficira Srbina i iz Srbije i oficira Evropljanina. Svi su bili obmanuti. Neka kažu ko je kao Dudaković smjenjivao komandante zbog kršenja pravila službe zbog stvari koje nisu bile ništa posebno. Smjenjivani su i kažnjavani i borci zbog nedoličnog ponašanja u gradu, kafanama, na liniji. Mi, ovdje, ne plašimo se istine, kao ni general Dudaković. Uostalom, Bosna je toliko mala da bi se išta moglo sakriti. I ovaj rat je pokazao da u nekom događaju uvijek ostane neko živ ko može o njemu svjedočiti. Pripadnici Petog korpusa i general Dudaković apsolutno vjeruju u državu, a to su i pokazali, i organe vlasti, vjeruju samim tim i u pravosuđe."

Marko Vešović: Albanska djevojčica

Zoran Janjić mi poklonio svoju knjigu Tišina u Aberdarevoj, s posvetom koja se završava riječima "Darinkinom sinu". Dugo je stajala na rafu dok se nisam počeo stidjeti što je zaobilazim, jer je opširna. Konačno sam je pročitao: na 338 strana velikog formata, strogo dokumentirano je osvijetljen, do u najmanje sitnice, jedan Miloševićev zločin: kad bi se ovako pisalo o svim nepočinstvima dedinjskog kana, ispalo bi 500 tomova. Kad pomislite šta je sve Janjić morao istražiti i pročitati, s kim je sve razgovarao, zapanjeni ste količinom rada uloženog u knjigu koju čitamo s lakoćom, jer je pisana odlično, a završno poglavlje Veliki Meštar smrti, posvećeno Miloševićevoj vladavini i ženi koja je izgubila sina kad je NATO bombardovao RTS, nadahnut je, britak, pronicljiv polu-esej polu-priča od nesumnjive književne vrijednosti.

Prirodu zločina koji je Janjić istražio najoštrije osvjetljava ono što je u Haagu kazao zaštićeni svjedok Radomir Tanić: iako je bio obaviješten da će RTS biti bombardovana, Milošević je zabranio evakuaciju ljudstva, "jer su mu bile potrebne civilne žrtve kako bi se potvrdilo da je NATO najobičnija zločinačka organizacija". Rezultat: 16 mrtvih radnika RTS-a. Ispitujući zločin mic po mic, Janjić je od hiljada činjenica sklopio mozaik koji nudi golo i strašno lice Miloševićeve Srbije. Pred nama iskrsava Veliki Meštar smrti okružen samim banditima, čemu se nije čuditi: zar bi mogao počiniti toliko zla bez hiljada pomagača, od onih koji su bili isti ko Sloba do onih koji su "pristali na zlo", kako je haški sudija kazao R. Krstiću kad mu je obrazlagao presudu za genocid nad Bošnjacima.

Knjiga je strašna, ali u tom užasu zna biti i zabavna, a evo jedan od stotina takvih detalja. Na suđenju direktoru RTS-a Dragoljubu Milovanoviću koji je dobio 10 godina robije, Milan Milutinović, tadašnji predsjednik Srbije, kazao je da nije imao pojma da će zgrada RTS-a biti bombardovana i posebno istakao da nikad nije "razgovarao u vezi s tim (…) sa svojom suprugom Olgom (…) te da bi ona od mene saznala tu činjenicu", našto Janjić veli: "o tome o čemu nije imao pojma ništa nije rekao svojoj ženi Olgi. To jest, znao je, ali joj nije kazao".

Unatoč vrlinama koje knjiga posjeduje, ne bih je pročitao, jer nemam više vremena: i ja "otkucavam poruke kao telegrame", kao Desanka, ali pošto ovakve knjige prvo čituckam napreskok da im provjerim kvalitet, pročitao sam tridesetak stranica iz raznih poglavlja, i cijelo završno, iz kojeg me jedna priča nagnala da se vratim na početak i ništa ne preskačem.

Riječ je o čovjeku koji je otišao na Kopaonik da obiđe kraj odakle potiče i svratio kod najbliže rođake koja je živjela u zaseoku na obroncima Kopaonika, u graničnom pojasu između Srbije i Kosova, i gdje je oduvijek "živelo, izmešano, stanovništvo različitih veroispovesti. Živelo se tegobno ali u slozi, jedni drugima uvek su bili na pomoći, prosto zato što ih je život upućivao na to. Njeni prvi susedi bili su Albanci. Onda je 1999. naišla u taj kraj grupa srpskih vojnika dobrovoljaca, razdrljenih i čudno odevenih, sa izmešanim delovima vojne i civilne odeće na sebi. Držali su među sobom zarobljenu albansku devojčicu kao taoca, kćerku njenih suseda, koja je imala svega osam godina. Njegova rođaka te noći nije mogla da zaspi, prevrtala se u postelji i molila se samo da devojčici nešto ne urade. Sutradan je skupila hrabrost i otišla da se zauzme za nju, htela je da im kaže da je to kći njenih prvih komšija i da te ljude poznaje oduvek, i da, iako su Albanci, nikad s njima nije bila u zavadi, niti se ikad sporečkala s njima za ovih trideset godina i najmanjim povodom, a kamoli što drugo (to je sve bila naumila da im kaže). Nizak i koščat muškarac slušao je neizainteresovano šta mu je ona zamuckujući pokušala da objasni, a zatim je, bez reči, sporim pokretom (njoj će se, kasnije, kad razmišlja o tom, činiti da je to bio beskrajno spor pokret) posegao za pojas i odatle izvadio nož i, ne promenivši izraz na licu, i dalje nezainteresovano, zaklao devojčicu. Prerezao joj je grlo tu na njene oči".

Smrt te djevojčice nije mi, tu noć, dugo dala da zaspim - eto zašto je ovaj zapis sročen. Ponoviću što sam u Danima kazao o strijeljanju bošnjačkog dječaka u Srebrenici: kad bi postojao Bog, i ovu djevojčicu bi morao iskijavati sav srpski narod. Neće je iskijavati. Jer Bog je neprovjerena glasina.

Kad sam završio knjigu, izašao sam na balkon i pogledao nebo. Gdje je bilo zvjezdica dovoljno za sve epolete nebrojenih Miloševićevih generala o kojim Janjić govori. Srpska istorija 20. vijeka proizvela je manje generala no Sloba za 12 godina, a njin broj mjera je srpskih zločina: pet oficira Gardijske brigade koja je učestvovala u osvajanju Vukovara dobili su generalske paletuške.

P. S. Evo kako robija Milovanović koji je ubio 16 ljudi: "nakon nepune dve i po godine (…) našao se u poluotvorenom odeljenju Zabele, van zatvorskih zidina, s mogućnošću da slobodno izlazi u grad, da po nekoliko puta godišnje odlazi na višednevna odsustva (po diskrecionoj odluci upravnika zatvora), pa čak i na godišnji odmor". "Jah", rekli bi na ovo junaci Zije Dizdarevića.

Preuzeto iz BH Dana

Novinari ustali protiv Avaza

SARAJEVO - Udruga BH novinari najoštrije osuđuje napade na novinare i urednike magazina Dani, Slobodne Bosne i Oslobođenja i pokušaje diskreditacije njihovih osobnih života i profesionalnog rada.



Način na koji su Dnevni avaz i Express pisali o Dženani Karup-Druško, Senadu Pećaninu, Vildani Selimbegović i Senadu Avdiću u suprotnosti je sa svim etičkim i profesionalnim novinarskim standardima te predstavlja najprimitivniji pokušaj obračuna sa neistomišljenicima.




Korištenjem nepristojnih i uvredljivih termina, kvalifikacija neprimjerenih čak i jeziku ulice, novinari Dnevnog avaza i Expressa su pogazili sva profesionalna pravila, kao i općeprihvaćene standarde pristojnosti i uljudnosti u javnoj komunikaciji.



Pokazali su kako njihova uređivačka politika ne počiva na izvještavanju o činjenicama, već na osobnim uvredama, insinuacijama, opasnim etiketiranjima i hajkama protiv novinara i urednika koji ne misle kao Avazov lobi.



Ovakav odnos prema kolegama novinarima iz drugih medija i "izrazi" koje su koristili novinari Avazovih izdanja uvreda su i za njihove čitatelje i za bh. javnost općenito, koji ne zaslužuju da se u medijima, koji se vole pohvaliti najvećim tiražom, koriste termini koji su ispod svakog ljudskog dostojanstva.



Dovodeći u vezu urednike Dana s kriminalnim krugovima u Sarajevu, te urednike Slobodne Bosne i Oslobođenja sa islamofobistima, Dnevni avaz i Express su svojim tekstovima doveli u opasnost naše koleginice i kolege, kao i njihove obitelji, te ih izložili mogućim napadima različitih ekstremističkih grupa koje postoje u BiH.





Neutemeljeno etiketiranje urednika Slobodne Bosne i Oslobođenja kao "mrzitelja islama" predstavlja zloupotrebu vlastitog medijskog prostora za širenje mržnje prema našim kolegama i direktan su poziv na njihov linč. Smatramo također veoma opasnim za cijelu medijsku zajednicu u Bosni i Hercegovini pokretanje "medijskog rata" u Sarajevu i otvaranje hajke od strane jednih medija protiv drugih.





Time se, na najdirektniji način, ruši kredibilitet novinarske profesije u ovoj zemlji te ostavlja prostor za sve druge pojedince i grupe, koji odavno atakuju na slobodu izražavanja i prava novinara, da iskoriste ove okolnosti za dodatne pritiske na pojedine medije i njihovu uređivačku politiku.





Udruženje/udruga BH novinari očekuje od relevantnih medijskih institucija u BiH da iskoriste svoje ovlasti i sankcioniraju neprofesionalno pisanje u Dnevnom avazu i Expressu, navodi se u reakciji Udruženja/udruge BH novinari.



3.8.2009.
Pincom.info

 

Objavljen spisak novinara-doušnika

04.08.2009. 09:44



U Bugarskoj su objelodanjena imena 102 novinara, koji su radili za službe državne bezbjednosti.

Komisija za objavljivanje pripadnosti bugarskih državljana bivšoj državnoj i vojnoj bezbjednosti provjerila 2 366 lica iz 273 privatnih elektronskih medija.

Od ukupnog broja zaposlenih u privatnih elektronskim medijima 1 263 lica nisu provjeravana, jer su rođeni nakon 16. juna 1973. godine.

(Svevijesti.ba/Srna)

http://www.svevijesti.ba/content/view/36842/215/

Premijer Republike Srpske (RS) Milorad Dodik izjavio je da poglavar Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić svojim izjavama pomaže Srbima u razotkrivanju krajnjih ciljeva politike koju reis promoviše, a to je politički islam na području BiH.

"Politički islam je produžena ruka onoga što je panislamizam u širenju u evropskim okvirima", rekao je Dodik komentarišući izjavu reisa Cerića da je ovo "vrijeme bošnjačkog i bosanskog buđenja" uprkos pritiscima sa svih strana, pa i iz Brisela da muslimani nisu vrijedni povjerenja kada je riječ o slobodi kretanja.

Premijer RS je u izjavi za BN Televiziju istakao da je Cerić najvažnija politička ideološka figura Bošnjaka i da on postaje politički operativna ličnost svih bošnjačkih stranaka u pogledu uređenja i odnosa u BiH, te da neće prestati sa nastojanjima da promoviše svoju ideologiju.

Napominjući da je pogrešno tretirati BiH isključivo kao bošnjačku državu, Dodik ističe da su Cerićeve izjave potvrda činjenici da je RS godinama upozoravala međunarodnu zajednicu na reisova nastojanja da BiH prikaže na taj način da se ona gradi na bošnjačkom identitetu.

"RS mora ostati na putu jačanja teritorijalnog i političkog kapaciteta. Mislim da BiH jedino može opstati kao zajednička interesna zajednica, a ne onoga što je pitanje emocije, ljubavi ili nečega drugog, tako da nam Cerić samo pomaže da se ta identifikacija razriješi i nema potrebe da ga sputavamo u tome, jer nam je veoma važno da nam pomogne u krajnjem razotkrivanju ciljeva njegove politike", rekao je Dodik.

Predsjednik SDS-a Mladen Bosić smatra da Cerić ponavlja poznatu politiku bošnjačkih političara da su Bošnjaci jedina žrtva proteklog rata u BiH i da Evropa i Zapad treba da im izađu u susret u svemu što traže.

"Ovakve Cerićeve, a i izjave ostalih bošnjačkih lidera, potvrđuju njihovu opsjednutost teorijom o različitim civilizacijama i o sukobu islamske i zapadne civilizacije. Mislim da takva teorija i politika, koju vode aktuelni bošnjački lideri i religijske vođe, vodi u dalju izolaciju ne samo bošnjački narod, nego i BiH", smatra Bosić.

Lider PDP-a Mladen Ivanić ocijenio je da Cerić svjesno pokušava produbiti odnose između Srba i Bošnjaka, te da to može imati negativne posljedice po BiH.

"To je loše za BiH, kao što je loše što odluku EU da BiH ne dobije bezvizni režim proglašava samo antibošnjačkom. To je odluka koja šteti svim građanima BiH i apsolutno je netačno da će Srbi putovati bez viza i pasoša, to je svjesna promjena teza sa željom da se stvari u BiH dalje pogoršaju", smatra Ivanić.

Ivanić je za BN televiziju istakao da Cerić svjesno pokušava javno da produbi odnose između Srba i Bošnjaka u BiH što je vidljivo nakon njegove posjete Srbiji, te najavljene posjete Kosovu.

"U pitanju je jedna svjesna politika koja će imati vrlo negativne posljedice po BiH. Apsolutno je nedopustivo da vjerski lider daje takve političke izjave. Cerićeve izjave samo su nastavak politike koja je već godinama prisutna u Sarajevu", istakao je Ivanić.

Predsjedavajući Savjeta ministara BiH Nikola Špirić poručio je Ceriću da ne treba da se brine za evropski put BiH.

"Mi zajednički treba da gradimo evropski put, a ne da Islamska vjerska zajednica BiH bude lider tog našeg, zajedničkog puta. Ako, prema reisovim riječima, muslimani spavaju, ostali narodi u BiH su budni", rekao je Špirić Srni.

Reis Islamske zajednice Mustafa Cerić ocijenio je u Istanbulu da je ovo "vrijeme bošnjačkog i bosanskog buđenja" uprkos pritiscima sa svih strana, pa i iz Brisela da muslimani nisu vrijedni povjerenja kada je riječ o slobodi kretanja.

24sata.info

 

Dubioza kolektiv
'Borci imaju većih problema od nastupa benda'
Nakon nastupa benda Dubioza kolektiv na drugom danu Festivala prijateljstva u Goraždu, reagirali su predstavnici tamošnjeg boračkog i invalidskog udruženja koji su kazali kako su ogorčeni njihovom pjesmom 'Blam' u kojoj se, kazali su, djeci stihovima 'motaj, smotaj' poručuje da se drogiraju. Članovi Dubioza kolektiva za Sarajevo-x.com kažu pak kako je zanimljivo da predstavnici jedne od najugroženijih kategorija u BiH koji imaju mnogo više problema na koje bi trebali reagirati, reagiraju na nastup jednog benda.

Naše pjesme u najvećem broju slučajeva govore o problemima te populacije i problemima svih ostalih. Pjesma 'Blam' na koju su reagirali govori o nepostojanju auto-puta, a upravo Goražde je jedan od saobraćajno najodsječenijih gradova u BiH do kojeg se od Sarajeva putuje mnogo duže nego bi trebalo da je izgrađen put koji im je još u ratu obećan - kažu iz Dubioza kolektiva, dodajući kako su ubijeđeni da ljudi koji na ovakav i sličan način reagiraju najčešće ne preslušaju pjesme od početka do kraja.

Dubiozi je prošle godine zabranjen nastup na Festivalu prijateljstva, a Samir Obarčanin iz Organizacionog odbora Festivala kazao je da mu je žao što je bio jedan od onih koji su ove godine odlučivali o njihovom nastupu ali je 'bio u manjini'.

- Na njihovom koncertu više se reklamirala droga nego prijateljstvo - kazao je u reakciji na nastup Dubioze Jusuf Tutić, potpredsjednik Saveza RVI 'Sinovi Drine'.

- U našim pjesmama se spominje i problem narkomanije, jer je poznato da se u velikom broju slučajeva ljudi iz socijalno ugroženih kategorija često okreću drogi i alkoholu, ali na žalost očito mnogi ne razumiju poentu onoga o čemu mi govorimo - kazali su nam iz Dubioza kolektiva.

Kad je nedavni incident na nastupu kod Banja Luke u pitanju, kažu kako je kompletan slučaj prenapuhan i da su ga pojedini mediji zloupotrijebili za podgrijavanje ionako loše situacije. Činjenica je da su ih gađali kamenjem i da je basista banda pogođen, ali ipak smatraju kako je svemu dat nepotreban publicitet:

- Tu je dovoljno bilo da policija uhapsi ili odstrani tu trojicu koji su pravili nerede, i to bi bilo to. Nije to bila nikakva senzacija već izdvojeni incident, ali zna se na koji način je najlakše prodati novinu.

 

Rasim Ljajić: 59 lirskih poruka optuženima za ratne zločine
Haiku za Mladića
Priredio: Petar Luković

Farbanje Mladića: Rasim Ljajić u potrazi sa četkom
Univerzalnost Ljajićevih poruka, plemenitost optimizma koji ga sagoreva brzinom mrkog uglja, otpornost na vreme i prostor – integralni su deo poetske biografije, nezabeležene u istoriji modernog pesništva. Uostalom, uverite se i sami. One and only: Rasim The Ljajić!

Pre nekoliko dana, izazvan nesnosnom vrućinom, oglasio se predsednik Nacionalnog saveta za saradnju (hrvatski: sprdnju) s Haškim tribunalom Rasim Ljajić i tom prilikom, već tradicionalno naglasio, podvukao i podcrtao da je u toku stravična potraga za haškim pobeguljama tipa Mladića i Hadžiča i da država Srbija čini ama baš sve što je u njenoj polnoj moći da već jednom okonča saradnju s neprijateljskim Tribunalom u Hagu. Budući da ovakve izjave nesrećni Rasim Ljajić daje već petu godinu uzastopno, činilo nam se zanimljivim da iz arhive izvučemo neke od haiku-stihova koje je ministar Ljajić lično posvetio zločinačkim mučenicima-prognanicima. Datume smo namerno izbacili, jer su u Ljajićevom slučaju sasvim nebitni: ono što je govorio 2004. bez ikakvih izmena može se primeniti 2018. ili 2834, svejedno. Univerzalnost Ljajićevih poruka, plemenitost optimizma koji ga sagoreva brzinom mrkog uglja, otpornost na vreme i prostor – integralni su deo poetske biografije, nezabeležene u istoriji modernog pesništva. Uostalom, uverite se i sami. One and only: Rasim The Ljajić!

1. KO PRE MLADIĆU, NJEGOVA JE HOLANDIJA: „Verujem da ćemo mi pre uhapsiti Ratka Mladića nego što će Holandija promeniti svoj stav“.

2. PITANJEM NA QUESTION: “Ne očekujem da će Holandija promeniti stav, kada do sada nije popustila. Hapšenje Mladića je pitanje svih pitanja".

3. OBEĆANJE – MLADIĆU RADOVANJE: "Neću ništa da obećavam, ali ako je Mladić u Srbiji, ne mogu da verujem da ovoliki trud može da ostane bez rezultata, a svedok sam koliko ljudi je angažovano da se taj problem reši".

4. SLUŽBA JE MAJKA: "Naše službe treba što više da rade svoj posao, a u medijima treba što manje govoriti o tome".

5. ZA DOBRIM MLADIĆEM PRAŠINA SE DIŽE: „Previše se prašine podiglo oko akcionog plana za hapšenje Mladića i učešća stranih službi u tome. Iluzorno je misliti da će stranci umesto nas da ga hapse. To je naša odgovornost i naš teret“.

6. KO ČEKA TAJ DOVEKA: „Ako je Mladić u Srbiji, ne može da se skriva doveka i ovo što se preduzima ne može da ostane bez rezultata“.

7. POMAK NA KONAC: “Postignut je značajan pomak u potrazi za preostalim haškim beguncima”.

8. X-FILES, SEASON 666: Mladićeva lična karta nije uvedena u sistem, i zato nema kartona sa otiscima prstiju"

9. JA TRAGAM, TI TRAGAŠ, MI TRAGAMO, ON TRAGA, ALI NJEGA NEMA: “Vlasti u Srbiji nemaju u ovom trenutku konkretan trag koji bi ih doveo do haškog begunca Ratka Mladića, iako se za njim stalno traga”.

10. DA CITIRAM SEBE JOŠ JEDNOM: „Iluzorno je očekivati da će neka strana obaveštajna služba uhapsiti Ratka Mladića“.

11. NOŠEN OBIMOM PA ISPUŠTEN SAZNANJEM: "U poslednjem periodu broj informacija, obim saznanja koje imamo i za Ratka Mladića i za Gorana Hadžića daleko je veći nego što je to bio slučaj ranije".

12. BUDIMO REALNI, TRAŽIMO NEMOGUĆE: „Sve su veće šanse da Mladić bude pronađen jer je nemoguće da on izbegne potragu u koju su uključeni najbolji domaći operativci, koji sarađuju i sa stranim službama“.

13. AKO MLADIĆ BUDE TRAŽIO BIOMETRIJSKI PASOŠ, NEKA ZNA DA NEMA POTPUNU DOKUMENTACIJU: "Mladić ima naše državljanstvo od 7. 7. 1993. godine, podneo je dokumentaciju sa zahtevom za izdavanje lične karte 1999. godine, ta dokumentacija nedostaje. Dakle, imamo kopiju lične karte, ali nedostaje dokumentacija sa otiskom prstiju što će biti predmet dalje istrage".

14. SPROVOĐENJE AKTIVNOSTI ZBOG AKTIVNOSTI SAME: "Rečeno je da je Mladić zaista bio u Srbiji, to svi manje više znaju, na osnovu toga može da se pretpostavi da bi on mogao da bude u Srbiji, ali mi nemamo u ovom trenutku nikakav trag ili jasan dokaz na osnovu kojeg bi mogao da kažem: da, Mladić je u Srbiji. Mi, naravno, radimo kao da je on u Srbiji. Sprovodimo aktivnosti".

15. ZAMALO DA POKRENEMO POSTUPAK KOJI ĆE SAD MORATI DA STOJI U MESTU: „Poznato je kako je organizovano bekstvo Gorana Hadžića, ali nema dokaza neophodnih da se pokrene postupak protiv određenih osoba koje su u tome učestvovale“.

Evo, baš ga hvatamo: Rasim Ljajić, miljenik muza
16. PRVA LJUBAV ZABORAVA NEMA: "Naš prioritet jeste Mladić. To ne znači da je Hadžić zaboravljen, naprotiv, ekipa ljudi radi na lociranju Hadžića, ali jasno nam je da njegovim hapšenjem ne bismo otklonili sve probleme koje imamo i da je Ratko Mladić pitanje svih pitanja za Srbiju. Zato je najveći deo aktivnosti baziran na lociranje samog Mladića".

17. UHVATI ME AKO MOŽEŠ: “Ratko Mladić neće moći još dugo da bude na slobodi jer su akcije potrage naših i stranih službi stalne.

18. APSOLUTNO JA SAM TVOJ, APSOLUTNO TI SI MOJ: „U ovom trenutku nisu locirani ni Mladić ni Hadžić, ali da se čini sve da se to uradi“.

19. LIPE CVATU, SVE JE ISTO K’O I LANI, HEJ: „Sada sam mnogo veći optimista kada je reč o hapšenju Ratka Mladića nego što sam bio do pre nekoliko meseci“.

20. BIZNIS, ALI FER: „Posao oko hapšenja Mladića biće završen, jer sam više puta do sad bio iznenađen okolnostima koje su dovele do haških optuženika“.

21. NEPRESUŠNI IZVOR LOBOTOMIJE: "Sigurno je da sada imamo više argumenata za optimizam nego proteklih meseci".

22. SAMO ŠTO GA NISMO ŠČEPALI I OBESILI O KUKU: "Bilo bi veliko iznenađenje ako taj zadatak ne završimo u ovoj godini".

23. VERUJEM DA MAJKL DŽEKSON NIJE UMRO: „Verujem da će se Mladić naći u Hagu“.

24. DABOGDA MI UGLJANIN NOSIO ŠTAFETU AKO LAŽEM: "Nikada više, nikada ozbiljnije, nikada sveobuhvatnije nismo tražili Ratka Mladića".

25. JEBE NAS TRAG: „Trenutno ne postoji trag koji bi vodio do najtraženijeg haškog optuženika“.

26. DRŽAVNI PERPETUUM MOBILE: „Biće nastavljeno ispitivanje mogućih finansijera Mladićevog skrivanja, akcije će biti nastavljene i narednih dana i narednih nedelja, i neće biti prekinute sve dok ne dođemo do Mladića".

27. PROVERENO, MIN NJET: “Službe bezbednosti su u izvršile provere pet lokacija, za koje se sumnjalo da se na njima krije Ratko Mladić. Međutim, provere nisu dale rezultat“.

28. STATIČKA MATEMATIKA MANEVARSKOG PROSTORA HODI MINIMALIZMU: "Ovog momenta niko, ni u SCG ni u međunarodnoj zajednici, nema nikakav podatak gde se Mladić krije, ali se čestim proverama manevarski prostor za njegovo skrivanje smanjuje"

29. ČASNA SANDŽAČKA PIONIRSKA: „Činimo sve da uhvatimo i izručimo Mladića Haškom sudu“.

30. PLITE RIBAR MRIŽU SVOJU: “Mreža pomagača Ratka Mladića postaje sve manja i slabija“.

31. NIKO NE SME DA VAS BIJE: "U periodu pre 2002. godine, kada je za skrivanje koristio vojne objekte, Mladić je postrojio sve oficire koji su mu u tom pomagali, uperio u njih prst i rekao da će čak i njihovi unuci biti povređeni ako se usude da odaju informacije o tome gde se krije".

32. DECA, BUDUĆNOST SVETA: „Mladić je čak pretio deci svojih pomagača kako bi bio siguran da niko neće izdati“.

34. MATEMATIKA ĆIRILICOM: „Vlasti Srbije sada znaju više o tome gde se Mladić nalazi nego pre šest meseci“.

35. VREME JE NA SRPSKOJ STRANI: “Ne postoje rokovi za predaju i izručenje Ratka Mladića Haškom tribunalu“.

36. IPAK SE OKREĆE: “Ima napretka u potrazi za Mladićem, ali je hapšenje nerealno posle dva meseca primene Akcionog plana“.

37. GRAVITACIJA UMA x 9,81: „Nemoguće je za dva meseca, koliko sprovodimo Akcioni plan, nadoknaditi ono što je propušteno u poslednjih sedam godina. Iluzorno je bilo očekivati da za tako malo vremena lociramo i uhapsimo Mladića"

Obavljamo aktivnosti: Ljajić u bolnoj političkoj volji Srbije
38. NIJE TEŠKO BITI ĐORĐE VUKADINOVIĆ: „Ne verujem da bi izručenje Mladića moglo značajnije da promeni rezultate izbora i podršku strankama. Javnost je, manje-više, po pitanju saradnje s Hagom odavno podeljena. Oni koji se protive saradnji teško da će glasati za stranke demokratske opcije koje se zalažu za saradnju, a one bi, opet, politički dobile ako bi ta obaveza konačno bila završena i pregovori sa EU nastavljeni. Bili bismo na dobitku jer bismo obnovili poverenje međunarodne zajednice"

39. TIM KOJI HVATA NE TREBA MENJATI: “Konačno rešenje saradnje Srbije s Haškim tribunalom je Ratko Mladić u Ševeningenu i zato Akcioni tim čini sve da do toga što pre dođe“.

40. EROTSKA DOMINACIJA: „Gotovo svakodnevne aktivnosti Akcionog tima daju određene rezultate i zato će one biti dominantne i u narednim danima“.

41. TEK KAD IH LOCIRAMO, ZNAĆEMO DA SMO IH LOCIRALI, ALI NIKAD NEĆEMO ZNATI DA LI SU U LOCIRANJU BLIZU ILI DALEKO: "Mi danas sasvim sigurno imamo više saznanja o tome gde bi se mogli nalaziti haški begunci Ratko Mladić i Goran Hadžić. Nije, međutim, merljivo koliko smo od njih blizu ili daleko sve dok oni i praktično ne budu locirani“.

42. ZBUNILI SMO MLADIĆA - NI ON NE ZNA GDE SE NALAZI: "Ne postoji niko ko bi u ovom trenutku sa sigurnošću mogao da tvrdi da se Mladić krije u Srbiji“.

43. SLAŽEMO SE, ALI SMO PROTIV: "Mi ne negiramo da je on tu, ali to niko sa sigurnošću ne može da tvrdi".

44. KAD VAM RASIM KAŽE: “Uveren sam da će SCG izručiti Ratka Mladića Hagu”.

45. DOZVOLA ZA INICIJACIJU: “Vrlo brzo će biti iniciran sastanak bezbednosnih sturktura SCG, BiH i međunarodne zajednice kako bi se u potpunosti pokrio deo granice sa BiH, gde su se u prošlosti kretali Mladić i drugi haški optuženici”

46. OGNJIŠTE ZA NEJAČ: „Potpuno je sigurno da se Mladić ne nalazi u svojoj kući u Beogradu, gde je boravio do 2002. godine, jer je to utvrđeno proverom prošle godine. Mladić nije uhapšen u vreme dok je boravio u kući jer je postojala realna opasnost od sukoba policije sa delom vojske koja ga je u tom trenutku čuvala. Mislim da zaista treba da se sprovede istraga o tome ko je štitio, čuvao Mladića i ko je predstavljao opasnost da Mladić bude uhapšen"

47. EUREKA, BRATE ARHIMEDE: „Smatram da se Mladić neće dobrovoljno predati sudu u Hagu“.

48. ZLATNA MEDALJA U DISCIPLINI DELFIN UHIĆENJE TEŠKOG TERETA: „Hapšenje Ratka Mladića bilo bi uspeh za celu Srbiju, jer bi se ona time oslobodila teškog tereta“.

49. MALI KORAK ZA SRBIJU, VELIKI ZA RASIMA: "Lični aspekt je sporedan. Sada je naša zemlja talac jednog jednog čoveka. Mladićevo hapšenje stoga ne bi bio moj lični uspeh, već uspeh za celu Srbiju."

Ne znamo gde se krije Mladić: Rasim i osoblje
50. NIKO NIJE NEVIN A POŠTEĐEN: „Potraga za haškim beguncima biće sveobuhvatnija i niko neće biti pošteđen odgovornosti ako direktno ili indirektno pomaže njihovo skrivanje“

51. MESSAGE IN THE BOTTLE: "Ovim akcijama potrage za Ratkom MLadićem nastojimo da pošaljemo jasnu poruku, i to ne međunarodnoj zajednici jer za tim nema potrebe, već našoj javnosti, da ćemo učiniti sve da se obaveze prema tribunalu ispune".

52. IMPRESIONISTIČKI UDAR NA GOLORUKI RAZUM: „Za Vladu Srbije prioritetno pitanje je hapšenje Ratka Mladića“.

53. NIČEOVSKA VOLJA: „U Srbiji postoji politička volja za hapšenje haškog optuženika Ratka Mladića“.

54. KREBILNO ILI KREDIBILNO, THE QEUESTION IS NOW: "Sve dosadašnje kredibilne provere pokazale su da Mladić nije u Srbiji. Ako se pokaže da je ovde, on će sasvim sigurno biti izručen Tribunalu jer postoje politička volja i spremnost da se to učini".

55. POZDRAVIO GA DR. DABIĆ: „Besmislene su tvrdnje da se Radovan Karadžić krije u Srbiji“

56. UTVRDIĆEMO ČIM UTVRDIMO DA SMO UTVRDILI: „Kada je reč o Ratku Mladiću, 11. jul neće biti nikakav dan D. Međutim, u Americi i u Tribunalu su mi rekli da bi itekako poželjno bilo da do 11. jula, kada se obeležava desetogodišnjica od zločina u Srebrenici, Mladić bude u Hagu. Ono što će naše vlasti u međuvremenu da rade jeste utvrđivanje da li je Mladić zaista u Srbiji“.

57. CINKAM, DAKLE POSTOJIM: „Pozivam građane koji imaju bilo kakvu informaciju o preostala dva haška optuženka da ih prijave. Time će oni učiniti dobro delo za državu. Prijavljivanje haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića nije cinkarenje, već, između ostalog, i zakonska obaveza“.

58. HOLANDSKI NOŽ U SRPSKA LEĐA: „Presude koje je sudsko veće Haškog tribunala izreklo petorici funkcionera Srbije otežavaju nastavak potrage za preostalim optuženicima i okončanje saradnje sa sudom u Hagu“.

59. HAPSIĆEMO IZ INATA: „Haški begunci Ratko Mladić i Goran Hadžić biće uhapšeni do kraja godine, uprkos nerazumevanju međunarodne zajednice za Srbiju“.
izvor: e-novine.com