8.mart 2010.g. Protest Žena Srebrenice u Tuzli

11.03.2010.

Munira Subašić svjedočila u predmetu Željko Ivanović Arkan

Munira Subašić, svjedokinja Tužilaštva BiH danas se, na suđenju Željku Ivanoviću Arkanu, prisjetila dešavanja u Potočarima u julu 1995. godine, kada je posljednji put vidjela supruga i sina.

"Transporter UNPROFOR-a kružio je čitav dan po Srebrenici. Kroz megafon su nam vikali da svi krenemo ka Potočarima, gdje je bila vojna baza UN-a i gdje smo svi trebali biti bezbjedni. To je bilo 11. jula i ja sam tada prvi put čula da je Srebrenica pala”, prisjetila se svjedokinja Subašić, rekavši da je u bazu u Potočare tog dana stiglo više desetina hiljada ljudi.

Željko Ivanović Arkan je pred Tužilaštvom BiH optužen za genocid počinjen u julu 1995. godine u Srebrenici.

Tereti se da je, kao pripadnik Drugog odreda Specijalne policije iz Šekovića, učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem da “istrijebi grupu bošnjačkog naroda”, prisilnim premještanjem, zarobljavanjem i pogubljenjima muškaraca i dječaka.

Prema iskazu svjedokinje, u noći 11. jula u bazu su stigli pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) i rekli da će se sutra “sve smiriti” jer dolazi general Ratko Madić.

“Mladić se 12. jula stvarno pojavio u Potočarima. S njim su došle i dvije kamere. Sve nas je tješio i rekao da će nas spasiti. Bili smo gladni i žedni, a djeca su neprekidno plakala. On ih je okupio i davao im bombone i čokolade. Čim su se kamere ugasile, mnoga djeca su bila ubijena”, kazala je Subašić.

Mladić, nekadašnji komandant Glavnog štaba VRS-a, optužen je pred Tribunalom u Haagu za zločine počinjene tokom rata u BiH i još uvijek se nalazi u bjekstvu.

Subašić je kazala da je 12. jula u Potočarima posljednji put vidjela svog sina.

“Mladić mi je prišao i na moju molbu doveo sina. Ja sam ga držala za jedan rukav, a srpski vojnik za drugi. Htjela sam da ga zadržim, da ga ne vode. Uspio mi je reći da se ne sekiram i da će sve biti u redu... Više ga nisam vidjela, niti sam njegove kosti ikada pronašla. Imao je 18 godina”, rekla je Subašić, prenosi BIRN - Justice Report.

Tokom daljeg ispitivanja svjedokinja je rekla da je 13. jula autobusima prebačena sa ženama i djecom do Tuzle, a da je prilikom napuštanja Srebrenice na livadi kod Sandića vidjela grupu zarobljenika.

Takođe je kazala da su na tom putu srpski vojnici zaustavljali autobuse, te ulazili i tražili novac od putnika.

Optužnicom se Ivanoviću na teret stavlja i da je učestvovao u sprovođenju kolone u kojoj je bilo više od 1.000 zarobljenih Bošnjaka iz mjesta Sandići u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, te učestvovao u njihovom strijeljanju.

Na kraju svjedočenja Darko Samardžić, predsjedavajući Sudskog vijeća, upitao je svjedokinju da li je 1995. godine morala da napusti Srebrenicu, nakon čega je Subašić odgovorila potvrdno, te željela dati dodatna pojašnjenja o tome.

Samardžić je svjedokinju prekinuo, te joj se zahvalio na svjedočenju, ne dozvolivši joj da završi odgovor.

Zbog toga Subašić nije željela da napusti sudnicu, te je u njoj ostala do samog kraja ročišta.

Naredno ročište zakazano je za 18. mart.

(FENA)

11.03.2010

Suđenje Zdravku Tolimiru

Svjedok ispričao kako je preživio strijeljanje

Prvi svjedok optužbe na suđenju Zdravku Tolimiru pred Haškim tribunalom opisao je u četvrtak kako je u julu 1995. preživio strijeljanje stotina Bošnjaka iz Srebrenice, koje su u selu Orahovac kod Zvornika izvršili pripadnici vojske bosanskih Srba.

Tadašnji pomoćnik komandanta vojske za obavještajno-sigurnosne poslove, Tolimir optužen je za genocid nad više od 8.000 Bošnjaka, i za progon desetina hiljada žena, djece i staraca iz Srebrenice i Žepe.

Zaštićeni svjedok PW-1007 izjavio je da su srpske snage 14. jula 1995., tri dana pošto su zauzele Srebrenicu, organizirano strijeljale između 500 i 1.000 Bošnjaka u blizini škole u zvorničkom selu Orahovac.

Svjedok je opisao kako se 13. jula 1995. predao srpskim vojnicima u blizini sela Sandići, a na a obližnjoj livadi, Ratko Mladić je zarobljenicima, prema riječima PW-1007, obećao da će biti razmijenjeni, nazivajući ih "komšijama", prenosi Radio Slobodna Evropa.

(FENA)

Podignuta optužnica protiv Neđe Ikonića zbog zločina u Srebrenici

sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu s namjerom da se muškarci i dječaci bošnjačke nacionalnosti ubiju

Autor: FENA
13.03.2010. 11:25


Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv Neđe Ikonića, koji se tereti za krivično djelo genocida na području Srebrenice.

Tužitelj Regionalnog tima VI Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH podigao je optužnicu protiv Neđe Ikonića, rođenog 26. juna 1966. godine u Visokom, nastanjen u Zvorniku, državljanin BiH i Srbije, koji se nakon lišavanja slobode 20. januara ove godine na aerodromu Sarajevo, nakon izručenja iz SAD-a, nalazi u pritvoru, saopćeno je iz Tužiteljstva BiH.

Optuženi se tereti da je u julu 1995. godine, kao zapovjednik 2. čete Specijalne brigade policije RS, Centra za obuku Jahorina, sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu s namjerom da se muškarci i dječaci bošnjačke nacionalnosti sa područja Srebrenice ubiju, a žene, djeca i starci prisilno premjeste iz zaštićene zone Srebrenica na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH.

U optužnici se, između ostalog, navodi da je optuženi kao zapovjednik čete Specijalne brigade policije RS, zajedno sa drugim pripadnicima VRS i MUP-a RS, 12. i 13. jula 1995. godine sudjelovao u procesu zarobljavanja više hiljada muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti, koji su pokušali kroz šumu pobjeći iz zaštićene zone Srebrenica, strahujući od likvidacije.

Dalje se navodi da je optuženi pripadnicima Specijalne brigade policije RS zapovjedio da likvidiraju zarobljene Bošnjake.

U optužnici se također navodi da je optuženi bio prisutan, te nadzirao i podržavao ubijanje više od 1.000 zarobljenih Bošnjaka u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica.

Tereti se i da je svojim postupcima nanosio teške tjelesne ozljede i duševne povrede skupini Bošnjaka, koji su, kao Bošnjaci Istočne Bosne, činili značajan dio etničke skupine, te ubijao muške pripadnike skupine i prisilno premještao žene, djecu i starije pripadnike bošnjačkog stanovništva na područja izvan Republike Srpske.

Cilj je bio da potpuno ili djelimično istrijebi nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, čime je počinio kazneno djelo genocida iz člana 171. Kaznenog zakona BiH.

Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH. 

Turski ministar Davutoglu "Srbija treba da se izvini zbog zločina u Srebrenici"

Ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutoglu izjavio je da Srbija treba da se izvini za zločin nad Bošnjacima u Srebernici i najavio nove inicijative njegove zemlje za dalje unapređenje odnosa između Bosne i Hercegovine, Srbije i Turske.

"Srbija će se uskoro izviniti za zločin u Srebrenici 1995. godine u kome su stradale hiljade bosanskih muslimana", izjavio je ministar Davutoglu turskim novinarima uoči posjete Bugarskoj, prenijeli su lokalni mediji.

Šef turske diplomatije je naglasio da su se odnosi Turske i Srbije, koje su imale skoro hiljadugodišnje neprijateljstvo, u posljednje vrijeme "drastično poboljšali“, potvrdivši to i podatkom da se za šest mjeseci jedanaest puta sreo s ministrom vanjskih poslova Srbije Vukom Jeremićem.

U vanjskoj politici sadašnje turske vlade, zemlje regiona a posebno Balkan, jedan je od prioriteta, a u tom okviru posebno mjesto zauzima BiH.

Ankara je u tom cilju već pokrenula i dva trilateralna mehanizma za dijalog: jedan između Turske, BiH i Srbije, a drugi između Turske, BiH i Hrvatske, kako bi se pronašla rješenja za probleme u BiH, koja se u posljednje vrijeme suočava s političkim nesporazumima koji mogu da opterete odnose između Bošnjaka, Srba i Hrvata, navode turski mediji.

Turska se u tom okviru zalaže da se Bosna i Hercegovina što prije primi u Akcioni plan za članstvo u NATO-u, što je preduslov za ulazak u Atlantski savez, kao i da se za građane te zemlje ukinu šengenske vize, kao što je to nedavno učinjeno za državljane Srbije, Crne Gore i Makedonije.

(FENA)

Srebrenica

Novi pakao Dašana Orića

Svoju potresnu životnu priču, jednu među hiljadama koje su su odigrale u i oko Srebrenice u julu 1995., novinaru Fene ispričao je Dašan Orić, čovjek koji kaže da je posljednji napustio ovu općinu, a prvi se u nju vratio. Danas živi u svome rodnom selu Lehovići, i kako kaže, patnja se i dalje nastavlja. Na povratnike se niko ne osvrće.

Život u opkoljenoj Srebrenici tokom rata bio je pravi pakao. Nije bilo dovoljno hrane, odjeće, obuće i uvjetnog smještaja za oko 50.000 ljudi. Uz to su gotovo svakodnevno bili izloženi granatiranju. I onda dolazi juli 1995. godine...

U koloni koja se šumama kretala od Srebrenice ka Tuzli bio je i Dašan Orić iz sela Lehovići kod Potočara. Smatrao je da će uskoro stići na slobodnu teritoriju i da je pakao Srebrenice za njega i ostale završen. Međutim, u blizini Konjević-Polja kolona je naišla na zasjedu - mnogi su ubijeni, neki zarobljeni, a nekolicina njih se razbježala. Uvidjevši da je opasno kretati se naprijed, Dašan Orić je odlučio da se vrati u svoje selo.

"Pucalo je na sve strane i ja sam zaključio da je najbolje da se odavde udaljim. Krenuo sam nazad i kad sam došao u Potočare, uplašio sam se prizora. Naselje je bilo prazno, mnogo bačenih ličnih stvari i sve mi je mirisalo na smrt. Nisam ovdje smio ostati nego sam produžio ka Žepi, koja je još bila slobodna. Ali, nedugo potom, ovo mjesto je napadnuto i zadesila ga je ista sudbina kao i Srebrenicu. Tada sam se vratio u svoje rodno selo i tu ostao punih devet mjeseci", priča Dašan.

Lutajući šumama, Dašan je naišao na pet golobradih mladića koji su se izgubili i nisu znali kuda da nastave. Udružili su se i poviše sela Lehovići ostali sve do aprila 1996. godine.

"Bilo je to za sve nas devet mjeseci dodatnog pakla. Ovog puta muke su bile izraženije. Nismo praktično imali šta jesti. Nismo se smjeli kretati, nismo smjeli ložiti vatru. Vidjeli smo da nepoznati ljudi dolaze u naše selo, beru našu ljetinu, a mi, da ne bismo bili primijećeni, nismo smjeli ići u berbu. Samo ponekad noću silazili smo u selo i onako u mraku nešto smo uspjeli ubrati. Uglavnom smo jeli kukuruz", kazuje Dašan.

Kada bismo sakupili malo više kukuruza, kuhali su ga, tukli u havanu, a onda zamijesili i pekli hljeb. Dašan kaže da hljeb nije bio ukusan, ali, kad nije bilo ništa drugo, dobro je dolazio.

"Danima i mjesecima trajale su naše patnje. Nismo imali soli, šećera, ulja i sve što smo jeli bilo je neukusno. Ali, naš organizam se navikao na to. Ponekad bismo pronašli na livadi bundevu koja je predstavljala poslasticu. Ali, zimi gotovo da ništa nismo uspjeli pronaći", kaže on.

Život u zemunici

Dolaskom zime, napaćena šestorka se prebacila u borovu šumu, iznad Lehovića i tu su iskopali zemunicu. Sreća je da su imali nešto ćebadi, pa su lakše savladavali hladne zimske dane. Danju bi spavali, a noću išli uokolo, pokušavajući pronaći našto za jelo, ali toga je bilo sve manje.

Nisu imali nikakvu vezu sa svijetom. Nisu, praktično, znali ni da je rat okončan, nisu znali šta se desilo s ostalim ljudima koji su krenuli, nisu znali ništa o svojima. Samo su znali da su u klopci iz koje nije bilo izlaza.

"Nekako u proljeće 1996. godine načuli smo nešto za neki Dejton. To su pričali ljudi koji su vršljali šumom i livadama, a mi smo ponešto razumjeli i shvatili da više nema borbi. S lijepim proljećnim danima, sve više ljudi, pa i naoružanih dolazilo je u našu blizinu i već je bilo opasno više ovdje biti. Bilo nam je žao da nas otkriju poslije svega što smo preživjeli i propatili u prethodnih devet mjeseci. Zato smo odlučili da krenemo put Tuzle, ponovo istim stazama kojim smo jula prethodne godine donekle prošli. Nadali smo se da više nema zasjeda na putu, da nema naoružanih vojnika i da ćemo ovog puta nesmetano proći", priča Dašan.

Međutim, putovanje do Tuzle trajalo je punih sedam dana. Nailazili su na sela i naseljena mjesta i odlučili su da se ne kreću danju već samo noću. Po svaku cijenu željeli su da ostanu neopaženi i sigurno stignu do slobodne teritorije. A svaka nepažnja mogla bi ih koštati života. Jer, devet mjeseci se nisu ni brijali ni šišali, pa bi bili sumnjivi čak i djetetu.

"Osjetio sam da smo blizu i svi smo bili napeti kao strune. Plašili smo se kako će izgledati naš susret s prvim na koga naiđemo. Pretpostavljali smo da će se svako uplašiti kad nas onako zarasle vidi. Sedmog dana došli smo u Kalesiju kod Tuzle. Mnogi nisu mogli da vjeruju da smo preživjeli, a bogami, nismo ni mi!".

Nakon sedam dana u Tuzli

Kad se grupa osvježila i najela, nastala je potraga za svojima.

"Od nekih ljudi sam saznao da su moji na Poljicama kod Lukavca. Krenuo sam tamo, ali sam se plašio kako će reagirati", priča Dašan.

Njegova supruga Tija saznala je na vijestima da je došla jedna grupa ljudi iz Srebrenice i kad je čula da su pomenuli Dašanovo ime, pala je u nesvijest.

"To je bilo veliko iznenađenje. Kad se sutradan pojavio, jedva sam ga prepoznala. Iz temelja se promijenio, a kako i ne bi šta je sve propatio. A mi smo ga bili otpisali i prežalili", kaže Tija.

Susret s porodicom protekao je u suzama radosnicama. Dašan nije želio mnogo pričati o svojim patnjama, to se, po njegovom izgledu, dalo naslutiti.

Poslije nekoliko godina u izbjeglištvu, Dašan je odlučio da se, s porodicom vrati na svoje ognjište. Prije devet godina došli su u svoje Lehoviće.

"Imali smo donaciju za kuću i više ništa. Niko se na nas ne osvrće. Zadnji sam napustio Srebrenicu, a prvi se vratio. Propatio sam kao niko svoj, a patnja se, evo i sada nastavlja. No, ne kajem se što sam se vratio", kazuje Dašan.

Obiđe Dašan gotovo svaki dan predio kojim se krio punih devet mjeseci i prisjeti se svega kroz šta je prošao. Bio je to pakao koji bi malo ko izdržao.

(FENA)

Zukorlić: Bošnjaci više ne prihvataju izvinjenje Srbije, tražimo da konačno priznaju i osude zločine u Srebrenici

Glavni muftija Islamske zajednice (IZ) u Srbiji Muamer Zukorlić poručio je da IZ u Srbiji neće prihvatiti deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici, ukoliko u njoj bude falilo "jedno slovo od riječi genocid".

"Beograd, kao simbol vlasti, mora da zna da između nas, i njega, između nas Bošnjaka kao nacionalnog korpusa i Beograda kao osovine vlasti, postoji nešto što se zove genocid", rekao je Zukorlić.

Od subote je u proceduri u Skupštini Srbije prijedlog Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici koju je podnijelo 114 poslanika vladajuće većine. U Prijedlogu Deklaracije piše da Narodna skupština Srbije najoštrije osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice koji je u julu 1995. izvršen kako je to utvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde (MSP) i očekuje da druge države bivše Jugoslavije na isti način osude i zločine počinjene nad Srbima.

Muftija Zukorlić je iznio tvrdnju da se "taj genocid dešavao u jedanaest navrata", a posljednji je bio u Srrebrenici. Prvi uslov za novi genocid je zaboravljanje i omalovažavanje posljednjeg genocida, kazao je dalje Zukorlić.

"Hoću da mi se dokaže da je taj Beograd spreman da ukloni barijeru između nas, a koja se zove genocid i to na deklarativan i praktičan način", naveo je muftija.

Bošnjaci u Srbiji više ne prihvataju izvinjenje, nije im, kaže, sve jedno i zato "tražimo da napišete genocid", rekao je Zukorlić.

Zukorlić je zatražio "sto posto prava Bošnjacima, plus hedije i darove da nas malo paze i maze", a to se, dodao je, u evropskoj terminologiji zove pozitivna diskriminacija.

Muftija je sve bošnjačke partije i organizacije pozvao da na predstojećim izborima za Nacionalni savjet Bošnjaka, 6. juna, podrže listu Bošnjačke kulturne zajednice (BKZ) kojom rukovode čelnici IZ u Srbiji. Istakavši da je ponovo došlo vrijeme za vjersko i nacionalno jedinstvo Bošnjaka, Zukorlić je primjetio da će se Bošnjaci i na ovim izborima okupljati oko, kako je rekao, dva bajraka - jednog u Beogradu i jednog koji je u rukama BKZ.

"Pa bujrum. A ja mislim da taj beogradski bajrak nema šanse. Apsolutno ne može okupiti bošnjačke snage u Sandžaku. Jer to je neprirodno", rekao je on. BKZ je po Zukorliću, treća je bošnjačka institcija, pored IZ u Srbiji i Internacionalnog univerziteta, koja, kako je rekao, nije i nikada neće "kleknuti Beogradu".

"Mi samo hoćemo da igramo pošteno, a to znači da će morati doći vrijeme da Beograd sjedne sa nama za sto da pregovara", kazao je muftija koji vjeruje da će do tih pregovora, kako kaže, "na ravnoj osnovi doći sutra, prekosutra, za godinu, dve, pet., za istoriju to nije bitno".

Kritikujući političare Bošnjake u vlasti Srbije, Zukorlić ih je zamolio da muslimanima više ne pomažu "preko Beograda".

"Hajde budite sandžački, budite bošnjački, budite muslimanski.Odavde ste krenuli. Da niste bili muslimani, da niste bili Bošnjaci, da niste pod tim barjakom krenuli niko za vas nebi znao gospodo", kazao je muftija.

(Tanjug)

31.03.2010.g.

Obilježena sedma godišnjica ukopa u memorijalnom centru Potočari

Majke Srebrenice, članovi porodica i prijatelji žrtava, u Memorijalnom centru Potočari su na dostojan način odali poštu svim ubijenim Bošnjacima. Udruženje „Srebreničke majke“ bilo je inicijator podsjećanja na prvu zajedničku dženazu i na sve žrtve srebreničkog genocida.

Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja, izjavila je da je ovo jedan od najtužnjih dana za majke Srebrenice, za koje je i svaki drugi dan težak, posebno za one koje očekuju da se pronađu i identifikuju njihovi najmiliji.

U Memorijalnom centru Potočari, koji je 20. septembra 2003. godine zvanično otvorio Bil Klinton, bivši američki predsjednik, do sada je ukopano 3.749 Bošnjaka. Među njima je i muž Fazile Efendić iz Potočara koja još traga za posmrtnim ostacima sina.

„Muž mi je ukopan na današnji dan, a još tragam za kostima sina. Ne znam do kada će to potrajati. Neko se igra s našom sudbinom, a mi smo svaki dan u neizvjesnosti i mnoge majke, zbog bolesti i starosti neće ni dočekati da im se njihovi sinovi pronađu, izjavila je Fazila Efendić.

Članovi udruženja i porodica žrtava položili su cvijeće na mezarje i spomen-obilježje, a zatim je za sve žrtve srebreničkog genocida proučen tevhid, koji je vodio glavni srebrenički imam Damir ef. Peštalić.

03.04.2010.godine Memorijalni centar Srebrenica / Potočari by @cupo