Pripreme za kolektivnu dženazu u Vlasenici

Identifikovane još četiri civilne žrtve

U Komemorativnom centru Tuzla utvrđen je identitet četiri civilne bošnjačke žrtve koje su ubijene na početku agresije u Vlasenici. Posmrtni ostaci su ekshumirani u proteklom periodu iz masovnih grobnica Ogradice, opština Vlasenica i Pelemiši, opština Šekovići. Ove žrtve će, zajedno sa 22 prethodno identifikovane osobe, biti ukopane 21. aprila na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici.



U krvavu vlaseničku zemlju u subotu će biti spušteni i posmrtni ostaci Feride Osmanović (1975), čiju je identifikaciju obavio brat Ibro.



Vlaseničanka Ferida Kavazović identifikovala je posmrtne ostatke brata Hamdije Filipovića.



Pored Feride i Hamdije, preživjeli Vlaseničani danas su identifikovali i posmrtne ostatke Ismeta Alihodžića i Jasmina Fehratbegovića.

Ispraćaj žrtava etničkog čišćenja Vlasenice, biće organizovan u petak 20. aprila u 17 sati ispred Komemorativnog centra Tuzla.



Osmi kolektivni ukop i dženaza za nevine žrtve zločina počinjenog nad Bošnjacima Vlasenice tokom agresije na BiH, bit će obavljen 21. aprila na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici. Na taj dan, prije tačno dvadeset godina, Vlasenicu su okupirali Novosadski i Užički korpus JNA, te Vojska i policija RS-a. U etničkom čišćenju i genocidu ubijeno je oko 2.600 stanovnika Vlasenice, a od toga 265 djece, dok je oko 700 žena iz Vlasenice prošlo torture, a mnoge su silovane.

(Tuzlarije.net)

Vlasenica - Zlocin genocida

Zlocin u Vlasenici

Stanko Kojić, optuženi za genocid u Srebrenici: U pauzi strijeljanja krvnici išli po pivo

Kojić je za sebe rekao da je bio pripadnik "Tigrova", odakle ga je otjerao Željko Ražnatović Arkan

Svjedočenjem Stanka Kojića, koji se nekada prezivao Savanović, jučer je nastavljeno suđenje u predmetu "Franc Kos i drugi" za genocid u Srebrenici.

Kosa, Kojića te Vlastimira Golijana i Zorana Goronju Tužilaštvo BiH tereti za ubistvo više od 800 muškaraca i dječaka u julu 1995. godine na Vojnoj akademiji Branjevo.

Prema izjavama očevidaca, Kojić je učestvovao u strijeljanju zarobljenika u Branjevu, pucao im u glavu, a ponekad je preživjelima pucao u laktove i koljena kako bi se više patili.

Puni autobusi

U svom iskazu Kojić je ispričao da je u Branjevu izbrojao 177 mrtvih zarobljenika koje su likvidirali pripadnici 10. diverzantskoj odreda Glavnog štaba VRS. Ostale strijeljane nije brojao.

- U pauzi tokom brojanja otišao sam da kupim hladne pive. Gajbu pive. Bilo je vruće, a mi smo bili žedni. Bila je neka trgovina ispod, u kojoj je radila žena. Zatvorenika je ukupno bilo pet-šest kamiona. U isto vrijeme, u Domu kulture ubijeno je pet punih i jedan polupun autobus - ispričao je Kojić.

Da ponovo svjedoči, Kojić se, kako je kazao, odlučio nakon nedavnog svjedočenja Jugoslava Petrušića, francuskog agenta. Kojić je optužio Petrušića za lažno svjedočenje, nazvavši ga psihopatom, krivim za ubistvo misionara u Zairu.

Kojić je za sebe rekao da je bio pripadnik "Tigrova", odakle ga je otjerao Željko Ražnatović Arkan zbog sumnje da je sarađivao sa Službom državne bezbjednosti (SDB) Srbije, što je Kojić jučer i priznao.
Sarađivao je, kaže, s Momirom Gavrilovićem, tadašnjim načelnikom DB-a i sadašnjim agentom BIA-e, kojeg je nekoliko dana nakon počinjenih strijeljanja u Branjevu upoznao sa zločinima.

Kojić je ispričao da upravo Gavrilović stoji iza napada na njega u Beogradu. On je kazao da je lagao kada je izjavio da za zločin na tuzlanskoj Kapiji nisu odgovorni pripadnici 10. diverzantskog odreda. Na to ga je, kako je izjavio, navodno nagovorio advokat Tomić obećavši mu cigarete.

Agenta DB-a Zorana Miškovića, koji je, prema svjedočenju Petrušića, prikupio većinu dokaza koji su u posjedu Duška Tomića, advokat Franca Kosa, Kojić je nazvao kriminalcem koji posjeduje detektivsku agenciju u Beogradu, za koju je i on radio.

Srpski zločini u Foči
12-godišnja djevojčica silovana devet puta u jednom danu

Jasko Gazdić i grupa, nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), je od početka aprila 1992. do kraja marta 1993. godine počinio silovanje nad više ženskih osoba bošnjačke nacionalnosti koje su bile smještene u sportskoj dvorani “Partizan” u Foči.

Na suđenju za zločine počinjene na području Foče, vještak neuropsihijatrije potvrdio je da četiri svjedokinje, inače žrtve silovanja, pate od trajne promjene ličnosti i razorene seksualnosti, te da je sa takvim oštećenjima njihova životna funkcionalnost obeshrabrena i svakodnevna patnja

“Najpotresnija priča je svjedokinje A, koja je kao dijete od 12 godina, bila silovana. Ovaj čin svakako ostavlja trajne posljedice na žrtvu, a kamoli kada vam se to dogodi dok ste dijete. To je jako teško prevazići. Naročito za nekog ko je ovakvu traumu preživio kao dvanaestogodišnjakinja, i to devet puta u jednom danu”, kazao je vještak Ljubović.

Gazdić je dolazio u stanove i sportsku dvoranu “Partizan”, gdje su bili zatvoreni i mučeni civili, te je u više navrata odvodio ženske osobe, među kojima su bile i maloljetne djevojčice.

Gazdića je držao u seksualnom ropstvu jednu maloljetnu žensku osobu, te je, pod prijetnjom i uz upotrebu oružja, silovao odvedene ženske osobe i omogućio drugim osobama da ih siluju.

Tokom unakrsnog ispitivanja, vještak Ljubović napomenuo je da u ovom slučaju nije imao dileme u vjerodostojnost njihovih izjava.

“Ono što je činjenica jeste da se žrtve ne sjećaju tačno likova koji su ih silovali, ali Vijeću moram naglasiti da je to sasvim normalno i da tu, po pravilu, postoje dvije krajnosti. Medicinski je dokazano da žrtve silovanja ili precizno zapamte lice do najsitnijih detalja ili im lik počinioca ostaje nejasan i mutan”, kazao je Ljubović.

Pročitan je iskaz koji je M.B. polovinom decembra 2002. godine, tokom provođenja istrage, dala Kantonalnom sudu u Sarajevu. Tužilaštvo je iskaz pročitalo jer je M.B. 2006. godine preminula od dugoročnih posledica.

Oštećena M.B. je tokom 1992. godine bila zatočena u Srednjoškolskom centru, te sportskoj dvorani “Partizan” u Foči, odakle je izvođena na silovanje “skoro svake večeri” po nekoliko puta.

“Šest vojnika je znalo odjednom da me siluje. Među nama je bilo odraslih žena, ali i djevojaka koje su bile maloljetne, između 14 i 16 godina. Mene su izvodili mnogi vojnici, ali moju rođaku Emritu izvodio je Jasko Gazdić”, stoji u iskazu koji je pročitan.

Kada Dodiku vade zub

Piše: Tanja Topić

“Kad me u Beogradu pitaju kako je i šta ima u Bosni, to mi je kao da mi vade zub.” U ovoj izjavi predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika prelama se, zapravo, cjelokupan odnos prema sopstvenoj državi. U tom odnosu sadržana je nužnost, moranje, tuđina, nikako osjećaj pripadnosti i bliskosti, koju bi svaki građanin u prosječnoj iole normalnoj varijanti osjećao prema zemlji u kojoj je rođen i živi i čiji pasoš, kakav god on bio, nosi.

Iako smo svi mi, bez obzira na nacionalnu pripadnost, za Hrvate u susjedstvu Bosanci, zapravo, za sve u okruženju, za Srbe u Srbiji „glupi Bosanci”, kao da je ovaj izraz Bosanac kužan, prljav i čim prije ga treba sprati sa sopstvene etničke tobožnje čistote. Tako je i sa predratnim imenima gradova i opština, koji su se nekad zvali bosanski.

Upravo su mnoga imena prva stradala u etničkim razračunavanjima i nastojanjima da se poništi bilo kakva veza sa bosanskim, sa kojim, želimo dokazati, uvjeriti i sebe i druge, da nikada nije postojala ili da je bila vještačka.

Znam brojne sugrađane u Banjaluci koji su u vrijeme rata mijenjali imena u srpska, sakrivajući barem u imenu svoju etničku prepoznatljivost, nekima su to radili bračni drugovi. Jer sa nama takvima nije lako nositi neodgovarajuće ime, čak ni danas.

Bosanac, iako nije postao nacionalna kategorija, čak i kolokvijalno, potpuno je neprihvatljiv za sve koji smatraju da ova zemlja može živjeti isključivo na etničkim matricama.

Uzeli smo gumice i izbrisali nazive ulica, škola, zdanja koja bi nas mogla podsjećati na neugodnu zajedničku prošlost, uglavnom u RS. U tom brisanju nisu nam smetala nova imena, koja su pripala čak i zločincima.

Istina, riječ je o našim, koji onda nisu zločinci već heroji, kao i ona kojima smo stavljali naše prefikse.

Iako dijelimo isti kulturni, politički i ekonomski prostor, koji smo i desetljećima ranije dijelili, ponašamo se kao da se nikad nismo poznavali, a i ako je do toga došlo riječ je o strogo distanciranom i površnom odnosu.

Čak i onda kad vam se omakne pa umjesto objašnjenja da ste Srbin, Hrvat ili Bošnjak iz Bosne i Hercegovine upotrijebite kraticu da ste Bosanac. Takve omaške su nedopustive i ne praštaju se u RS.

Na svim stranama smo postali tijesni, smeta nam sve što ne nosi naš etnički predznak, a nosi onog drugog. Naš nam ne smeta, ali nam smetaju svi drugi. I tome se ne treba čuditi, jer kako od nacionalista očekivati širokogrudost, širinu, razumijevanje i poštovanje drugog i drugačijeg. U tom opiranju prema Bosni i Hercegovini, svako iz svojih razloga, naše političke elite igraju ping pong, koristeći naše glave kao loptice. A mi im zdušno pomažemo u dodavanju loptica.

U brisanju bosanskog u nazivima gradova u Republici Srpskoj ne želim vidjeti niti otvorene, a kamoli skrivene namjere o nekim novim podjelama Bosne i Hercegovine i naginjanju pojedinih dijelova ka susjednim državama.

U čemu je razlika između srpskih, bošnjačkih i hrvatskih šuma, voda, u čemu je ta njihova specifičnost, pa su im zalijepljeni prefiksi u nazivima?

Vidim to kao nastojanje da kad već ne može biti srpski, onda neće biti ni bosanski. Iako mi je neprihvatljivo etničko određenje šuma, jezera, pošta, rijeka, koje teku, ne obazirući se na etničke podjele i prostore.

Šta, zapravo, vidim?

Vidim u RS, hladnoću i prezir prema državi, nedostatak samokritičnosti, osjećaja prema drugom, samozaljubljenost i samodovoljnost i udaranje u bubnjeve, što nam isisa svaki atom energije. I to me više zabrinjava.

Zabrinjavaju me etnička autističnost, bešćutnost i ignorantski odnos prema „tuđim” žrtvama, pijetetu samo prema sopstvenim i prihvatanju svega toga kao najnormalnijih stvari na svijetu.

Zabrinjava me što smo civilizacijski zakazali, ostavivši novim generacijama jako bremenito i teško naslijeđe, koje počiva na sopstvenim konstrukcijama, a nema puno dodira sa vrijednostima na kojima počiva pristojan i uljudan svijet. Etniciziranje gradova i imena samo je jedna kockica u mozaiku.

Reći ću vam iskreno, sve te nove tvorevine nastale na teritoriji SFRJ, sve su one, po mom mišljenju, genocidne, jer su nastale na velikom ubijanju i tiraniji, što su gebelsovski propagandisti vešto predstavili ovim ili onim patriotizmom i ličnim herojstvima. Postoje dve grupe ljudi, obaveštene i neobaveštene, one u organizaciji koji su pokupili kajmak, i one druge, većinu, koja je spasavala i sada spasava žive glave.

Tipovi su debili što se stide Bosne. Mislim, oni su protiv svake. Ja lično ne volim što su menjali nazive gradova, sela i naselja, one od pre 1990. Međutim, to je sve predstavljeno demokratijom, i slično, dal' su krali referendume, dal' nisu, ja to ne znam, čudne su se stvari događale pre početka rata. Recimo, Marko (a ne Petar, greška) Nikezić (Link o Marku Nikeziću) je slučajno umro istog dana kada je bila i prva česnica u Beogradu, ona, 1991. A Svetozarevo su godine 1992., mislim, preimenovali u Jagodinu. Na tom referendumu nisam učestvovao, kao i ni na jednom referendumu o bilo kakvim promenama ustava. Ja nisam ni bio protiv onoga, nego protiv ekipe koja se predstavljala da je ono, a ustvari je krenula da vraća stari reakcionarni poredak, u sprezi sa nacistima iz inostranstva.

citat:

---

arnie wrote:
Bosanske općine više ne stanuju u RS-u

Prijeratna imena pojedinih općina u Republici Srpskoj izgubila su odrednicu 'bosanski'

Grupa nehljebara Ustavnog suda se nije bavila promjenama imena općina, već usklađivanjem zakona na entitetskom i državnom nivou
Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine promijenjena su imena pojedinih općina u Republici Srpskoj.

Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Bosanski Šamac samo su neka od mjesta koja će odlukom Ustavnog suda dobiti nova imena.

Iz njihovih će se imena izbrisati odrednica "bosanski", koja je, proglašena neustavnom, te će ostati samo drugi dio imena.

Kako je pojasnio Zvonko Mijan, registrar Ustavnog suda, Sud je donio takvu odluku zbog Zakona o jedinstvenom matičnom broju Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona, koji moraju sadržavati samo jedno, važeće ime naselja.

"Sud se nije bavio promjenama imena općina, već usklađivanjem zakona entitetskog i državnog nivoa", objasnio je Mijan.

Sud je na zahtjev 76 poslanika Narodne skupštine RS-a naložio Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u zakon ugradi samo one nazive općina koji su važeći u tom entitetu.

Zloupotreba ovlaštenja

Omer Ibrahimagić, profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu, smatra da je RS zloupotrijebila svoja legitimna ovlaštenja da bi stvorila prostor za eventualnu podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske.

"To je izraz jedne, velikosrpske politike, da se iz naziva imena briše taj atribut 'bosanski', imajući u vidu njihovu politiku da se Bosna i Hercegovina kao toponim eliminira tako što bi se taj prostor podijelio između Srbije i Hrvatske" rekao je Ibrahimagić.

"Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Donji Vakuf su promijenili u Srbobran. To spada u velikosrpski projekat, gdje je RS više u tom smislu zloupotrijebila svoje ovlaštenje da mijenja nazive", dodao je on.

Ova promjena se, između ostalih, odnosi na mjesta: Odžak / Vukosavlje, Gračanica / Petrovo, Bosanska Krupa / Krupa na Uni, Ključ / Ribnik, Jajce / Jezero, Stolac / Berkovići, Kalesija / Osmaci.

"Da je usaglašavanje imena općina u nadležnosti države Bosne i Hercegovine, vjerovatno ne bi došlo do saglasnosti da se briše prefiks 'bosanski', imajući u vidu da su ta imena nastala u jednom historijskom kontekstu. Ovako, u nadležnosti je entiteta da imenuje nazive općina, tako da je RS iskoristila, mogu reći, zloupotrijebila svoje pravo", zaključio je Ibrahimagić.

---

Pa nekada se i Krajina sa ponosom zvala Bosanskom, iako je pretežno naseljena Srpskim stanovništvom. Nikoletina Bursać i Jovica Jež su bili Srbi iz Bosanske Krajine. To me čudi.

Tuzla danas 20.04.2012

Ispraćeni posmrtni ostaci 26 žrtava iz Vlasenice

Ispred Komemorativnog centra u Tuzli, u prisustvu prijatelja i članova porodica žrtava, obavljen je ispraćaj tabuta sa tijelima 26 identifikovanih civilnih žrtava rata iz Vlasenice. Većina tijela pronađena je u masovnim grobnicama Ogradice i Pelemiš, te u nekoliko pojedinačnih grobnica.



Najmlađe žrtve, koje će biti ukopane u subotu na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, su sedamnaestogodišnjaci Velida Alihodžić, Šahija Berbić, Ferida Osmanović i Hazim Korkutović, dok je najstarija žrtva 74-godišnja Hanifa Durić, što dovoljno govori o vlaseničkim monstrumima koji nisu imali milosti ni za žene, djecu i stare.



Tabut sa posmrtnim ostacima 17-godišnje Feride Osmanović ispratili su brat Ibro i sestra Fatima sa ostalim članovima porodice.

- Nema riječi kojima bismo opisali tugu i gorčinu koju osjećamo. Naša sestra je zapaljena, a njeni posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice Pelemiš, kazuje Ibro, ističući da je u vlaseničkom genocidu izgubio još dva brata.



Ajša Mujčinović iz Vlasenice, ispratila je posmrtne ostatke brata Mevludina Hatunića (1949). Kako kaže, ubijen je 1992.godine u logoru Sušica u Vlasenici, a posmrtni ostaci su pronađeni u mezarju Rakita, u septembru prošle godine.



Jasminka Alilović oprostila se danas od posmrtnih ostataka brata Jasmina Ferhatbegovića (1972). "Ubijen je u logoru Sušica, a kosti su mu pronašli u nekoliko masovnih grobnica", kazala je uplakana Jasminka.



- Ovo je Osma kolektivna dženaza. U etničkom čišćenju i genocidu ubijeno je oko 2.764 stanovnika Vlasenice, a od toga 265 djece. Oko 700 žena iz Vlasenice prošlo je torture, a mnoge su silovane. Do danas je izvršena identifikacija i obavljen je ukop za 319 žrtava, od čega je 284 ukopano u šehitluku „Rakita“. Minoran broj ukopanih nam nameće pitanje, da li će i kada svi nevino stradali Bošnjaci Vlasenice biti na dostojan način sahranjeni, kazao je Mujo Hadžiomerović, predsjednik Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda manjeg bh.entiteta.

U večernjim satima Bošnjaci Vlasenice proučit će tevhid i jasin za duše žrtava.

(Tuzlarije.net)