Znam da nisam kriv

Nije da ne pokušavam
razbiti tjeskobu, nemir i čežnju.
Ne mogu se kriviti
da se posve prepuštam
vihoru beznađa
što me propuhuje i baca.
Nije da ne vidim
ljepote oktobarskih boja
po ravnicama i brdima
Hrvatske i Bosne
dok se po šest sati klackam
autobusom iz Tuzle za Zagreb i nazad.
Možda se ova tuga skupila
jer je Hercul Poirot u Agatinoj
"Zavjesi" ipak smrtan?
To ja samo umišljam
ovu suzu o oku?
Biće da je tako.

Unhappy Hour

Da li da uzmem orahovaču,
travaricu ili kasjijevaču,
za ovaj unhappy hour?
...
Ponoć je več prošla,
a romantični vampiri
i vampirice
me opet ostavljaju
na miru.

Ko zna -
zašto je to dobro?!

Šta je sa mnom?

Gledam kako svjetina
ubija ranjenog diktatora
i slavi.
Pozdravljaju svjetski lideri.
Krv lije ekranom.
Pleše se i leluja bokovima.

Pitam se da li sam normalan,
ako ne mislim da neko živo biće
treba ubiti bez suđenja?
Možda su me pogrešno naučili
ili sam pogrešno razumio:
šta je humanost?

Vrijeme


Vrijeme je da se šišam.
Mrsko mi.
Vrijeme je da konačno odrastem.
Neće mi se.
Vrijeme je da počnem jesti kuhano povrće.
Ne sviđa mi se.
Vrijeme je da ovaj svijet ne shvatam ozbiljno.
Ne daju mi.
Vrijeme je da shvatim suštinu.
Potupav sam.
Vrijeme je snu.
Laku noć.

Bez nade?

Uvijek kažem sebi
- ne nadaj se!
Nema od te ljubavi ništa!
Onda se nekako
prikrade osjećaj
... da ti je možda stalo.
i tako živim izvjesno vrijeme.

Onda se opet razočaram
jer se ponadah.
Istina je, nada posljednja umire.
Možda je zato ne uspijevam
isključiti. Nisam pametan -
treba li?

Krenulo me

Kad te krene,
a nisi sretan.
onda valja kontati
sta treba ciniti
da bi osjetio
kretanje.

Tako bih ja volio
kad bih mislio
da sam onakav
i da imam onoliko srece
koliko se nekima cini.

Sebe se najteze u suru dovodi.
A, treba.

Retro duša

Nedjelja i ponedjeljak se smjenjuju.
Praznični novembarski vikend na izmaku,
25. je lijepo pao u petak,
a 29. više nema. Percepcije izmijenjene,
a ja bih nekako da se vratim u one školske dane
... kad bi sve to lijepo spojili, odmorili se i bili sretni
samo zbog toga.

Na TV-u "Pasje popodne", kao nekad.
Al Pacino rastura kapitalističku banku,
razbojnici izgledaju kao ljudi.
Sedamdesete su bile takve, čini se.
Tad nisu reklama prekidali filmove
ni na prvom, a ni na drugom programu.
Sad ne mogu ni zaplakati kako treba uz film,
a da me ne prekine oglas.

U pozorištu koprodukcija pozorišta iz Pečuha,
Virovitice i Koprivnice. Tridesetdevet stepenica
po Hičkoku, sjajna 3 glumca i jedna glumica
sve uloge odigraše u sali Tuzlanskog pozorišta,
a susret s tuzlansko-bijeljinskim Bečanima u kafani
i priče o tim istim sedamdesetim godinama, učiniše ovo veče
Retro putovanjem u neke, sad se čini, sretne dane.
Jednom će i ovi izgledati sretno. Nekom. Ako Bog da.

Zor

Nekad se pitam:
kako se mjeri nesreća?
Bolje još - kako se mjeri sreća?
Učili su me da razmišljam pozitivno
i kad ne ide.
Ima onaj vic
"žali se siromah da nije tri dana jeo,
a bogataš mu odgovori
- moraš, makar na zor!"
Znam da moram i ja,
zor je golem.
Posljedično će i ishod biti pozitivan.
Nije li tako?

Promocija knjige "Iza oklopa" Nihada Mešića Rivera


Gradačac. Edukativni centar "Učionica", 24.12. 2011 u 12:00 sati
Travnik, Narodna biblioteka, 26.12. 2011 u 18:00 sati
Tuzla, Narodna i univerzitetska biblioteka, 27.12.2011. u 18:00 sati


Dobro dosli!