Da li znas sta je bol? Da li znas kako je kad tijelo boli od ljubavi, od uzaludne ceznje? Da li znas kako je kad postanes umoran od tumaranja kroz lazni tunel izmisljene srece i lazne ljepote ljubavi? Da li znas kako je kad shvatis da je osoba, koju si medju zvijezde dizao, samo lutka bez osjecanja koja ne zna da voli i cijeni druge? Postajem kao ti, bezosjecajno bice..ali koje ne smije da voli..strah je prevelik..

Stigla si sve godine i prestigla ih
Izmakla vjetrovima s obale
Mirisnih se ruku dotakla ovih krajolika
Moga srca proširenog na tvoje detalje
Izmakla si nevoljama i dosadnim danima
Uplovila u moje more ljubavi
Uzburkala vrhove prstiju na mekanim
Dodirima tvoje kože
Pod blijedim mjesečevim zagrljajem
S tobom godinu proživim u jednom danu
I priljubljen uz tople tvoje grudi
Znam da sam s tobom pjesma
Koja lebdi nad travom negaženom
u praskozorje
Naše probuđene nježnosti

Stigla si na vrijeme
Da pobijediš vrijeme
I da me nađeš osuđenog na tebe

citat:

---

cindarella wrote:
Stigla si sve godine i prestigla ih
Izmakla vjetrovima s obale
Mirisnih se ruku dotakla ovih krajolika
Moga srca proširenog na tvoje detalje
Izmakla si nevoljama i dosadnim danima
Uplovila u moje more ljubavi
Uzburkala vrhove prstiju na mekanim
Dodirima tvoje kože
Pod blijedim mjesečevim zagrljajem
S tobom godinu proživim u jednom danu
I priljubljen uz tople tvoje grudi
Znam da sam s tobom pjesma
Koja lebdi nad travom negaženom
u praskozorje
Naše probuđene nježnosti

Stigla si na vrijeme
Da pobijediš vrijeme
I da me nađeš osuđenog na tebe

---

ČEKAM DA ME UPOTRIJEBIŠ

Ništa ne razumijem od onog što mi govoriš
Blagoslivljam svoje trpko neznanje
Moje podrijetlo je sumnjivo, rodni grad porušen
Posvuda me prate žbiri

Samo kad sam s tobom nešto malo jesam
Zavučem se u sebe i čekam da me upotrijebiš
Ti koja činiš vrijeme i spretno ga raščinjaš
Tu se uvijek nešto nađe za mene

Onda me izguraš kroz vrata pa još malo
trajem
Pomislim: jesam, ma koliko se ne vidi
na meni
Nisam, smjesta kažem, i sav se izbrišem
Možda neko vrijeme umrem samo da se
saberem

Slavko Mihalić

Dobrota sjecanja

Kad na onog pomislim koji je posao livadom
i nije se vise osvrnuo,
srce mi se nespokojno zatvori
kao cvijet vecernji.

Kad na onog mislim koji luta
kroz maslinke,pijan od zvona smrti
i od gorcine mladosti,preplasim se
i prignem oci k zemlji postidjeno.

A kad mislim na onog koji me zove k sebi,
nasmijesim se i gledam laste u visini.
Tada zazelim biti sama
kao nebo, i umrijeti u travi
na podnozju planine.

Al ne rekoh sve o svom nemirnom srcu.

Ima netko na koga ne smijem misliti
nikada.Koga ne smijem spomenuti
ni pred svojom sjenkom,ni pred sjenkom
nekog stabla,ni pred sjenkom cvijeta
koji se zatvara u predvecerje.

Kada mjeseci i godine
izreknu njegovo izblijedelo ime
moje se tijelo tiho skameni
u skoljku,i bolno iscezne
u nepomicnoj tuzi.

Tada niz moje lice teku suze
koje vrijeme ne ispire.I po ustreniku
svojih suza ja se vracam
na njihov davni izvor,i pijem
najbistriju kap zivota
radosno kao sto piju kosute.

Tada u mojem korijenu pocinje da raste
jedan novi svijet,jos zacudjen
necujnom prisutnoscu dobrote.

Vesna Parun

PRISUTNA

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
imam te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da daleko djetinjstvo očekujem,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina,
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća
i u čežnji, na dlanovima te imam,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.

Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
zrakom osjećam, prisutnu prazninu.
Ima te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.

Kada razgovaram sa tobom i obican pozdrav
postaje poezija, ili bar naslov pjesme.
Beskrajni mir tvoga bića pronalazi beskrajni mir
u meni i kao da se ta dva mira neprestano grle i ljube.
Da li smo to u razgovoru nas dvoje ili razgovaraju
sume, mora, polja, rijeke?
Da li to jedno drugom saopstavamo sta radimo
i sta sanjamo ili trepere planete i u vjecnom krugovanju
pohode svoje zvijezde?
Kakav je to tok sto mi od tebe krece,
noseci me u svjetove daleke, u obilazak sopstvene duse
velike i nedogledne?
Tek kada razgovaramo ja sam ona prava,
bezgranicna, nicim omedjena, velika zemlja, veliko nebo, velika tajna.

Pismo


Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veće, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob


[Edited by laly on 01-11-2010 at 18:05 GMT]

Oslikat ću dan
bojama ljubavi
Neka treperi
radost
na laticama ruža
Neka se zlate
riječi
u zastorima tišine
Na rubovima čekanja
ostavit ću tek
naslućene poljupce
Oslikat ću dahom
tvoj smijeh
na zamagljenom
prozoru
jutra

SONATA OD SNA
I
- Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

- Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

- Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!

- Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima…

- A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?

- Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

- Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?

- O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

- Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

- Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.