...Spusti svjetla, oduzmi gas, smješnih stvari se bojimo!
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo!
Stavi misli u prazan hod, stresi zvijezde k'o
dudove,
i polako nasuci brod na te plisane sprudove... I sanjaj...

~.~ U medjuvremenu~.~ Nikola Vranjković

Na svu sreću, ja ti ne mogu pomoći
i umoran sam od traženja rešenja,
koje je uvek na dohvatu naših kratkih ruku.
I prolazi vreme, ruke nam jačaju,
ali ne rastu.

A da zakoračiš?
Ne, ne smeš prva,
a ja ne mogu biti ispred tebe.
Da krenemo skupa?
Ko bi se toga setio?

Ne kradi mi međuvreme,
ako vec ne osećaš svoje.
Postaću hladan i promeniću se,
ali kad-tad ću eksplodirati.
Ko će da skuplja parčiće? Ti?
Pa ti ne možeš da me skupiš ni sastavljenog.

Ne kradi mi međuvreme.
Ono nije naše.
Ono je moje.
I nije izmedju nas.
Ono je izmedju mene i mene.

Ne kradi mi međuvreme,
bojim se - upašćeš u njega.
Ne kradi mi sebe od mene,
budalo glupa.
Postaćeš međuvreme
i ostaćeš zauvek sa mnom bez mene

MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA (Vicente Alexandre)

Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?
Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.

A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.

"Kada se otvorimo
ti sebe meni, ja sebe tebi,
kada potonemo
u mene ti, u tebe ja,
kada prelazimo
u mene ti, u tebe ja,

onda
ja jesam ja
i ti jesi ti."

Bernhard Šlink

SVA ČUDA MOGA SVIJETA

Sva čuda moga svijeta
Dogodila su se u tebi
Jer sve su moje melodije
Skladane za orkestar smijeha
Samo je ljubav samozatajna i tiha
Zbog tebe sam počela voljeti tugu
Otvarati riznice samostana
Otkrivati se bez borbe
Bez razloga
I dok se rasipamo u neizgovorene nježnosti
Dok vodimo ljubav pogledima
Ja ti unaprijed opraštam
Sve što se mora i što se neće dogoditi
U tebi sam srela sebe
Postojanu i nijemu
Poput noćne kiše
Koja se beskrajno slijeva
U jedno tamno more
Spremno da je oboji modrinom
Ja se više nikad neću vratiti u oblake
Zaustavljena sam u tebi
Kao vrijeme u stihu
A počelo je osmijehom bez povoda
Najljepšim
Koji je postao prostor svih mojih kretanja
I jedini svijet za sva moja čuda

...čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći;ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogao nasmijati.
Zato se smijem sama sebi i odajem tajnu svoju u šali.


...čeznem da ti kažem najvjernije riječi koje ti imam reći;ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogao posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,i govorim suprotno onome što mislim.


....čeznem da sjedim nijemo pored tebe,ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako i zatrpavam svoje srce riječima...

eh.............

Čini mi se da sam te morao voljeti


Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima stara bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

R.Tagore

Mislim tuđe misli
Kradem svoje vrijeme
Provlačim ga
Između oblaka, snova,
Daljine i snijega...

Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pjesmu
Zatvorim oči
I na kaldrmi zamislim
Cvijet bijeli.

Kada te nema
Jer tako hoću
Zaledim osmijeh
U sebi kažem ime
Udahnem duboko
I pomislim

Tako mi nedostaješ...

Miroslav Antić

SUTRA JE NOVI DAN

Smiri se, dušo moja,
padne li suza na dlan
nije ni drugima lako
sutra je novi dan.

Smiri se, dušo moja,
ako i ostaneš sam,
možda je najbolje tako,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Sve će ostati iza nas
dok vrijeme leti.
Zastani barem malo,
svega se, svega sjeti.
Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove.
Nek' ti oči sklopi san,
sutra već je novi dan.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove
nek ti oči sklopi san
i ljubav.

Smiri se, dušo moja,
htjela sam sve da ti dam.
Ništa mi imali nismo,
sutra je novi dan.
Smiri se, dušo moja,
o nama sve ja znam:
lađe u oluji mi smo,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče...


Željko Sabol

poziv


Mene ne zanima kako zarađuješ za život.

Ja želim da znam za čim žudiš i da li se usuđuješ da sanjaš o tome
da ispuniš čežnju svoga srca.

Mene ne zanima koliko godina imaš.
Mene zanima da li ćeš rizikovati da ispadneš budala zbog
ljubavi, zbog snova,
zbog avanture koja se zove biti živ.

Mene ne zanima koje planete zakriljuju tvoj mesec.
Ja želim da znam da li si dodirnuo središte sopstvene tuge,
da li su te otvorile izdaje života ili si se skvrčio i zatvorio
iz straha od daljeg bola!
Želim da znam, možeš li sedeti sa bolom,
sa bolom mojim ili svojim ,
ne meškoljeći se da ga prikriješ ili umanjiš ili zatreš.
Želim da znam možeš li drugovati sa radošću
sa radošću mojom ili svojom ;
možeš li se prepustiti divljem plesu i dopustiti
da te zanos preplavi do samih vrhova prstiju
i ne upozoravati nas da budemo pažljivi , da budemo realistični,
niti da se setimo svojih ljudskih ograničenja.

Mene ne zanima da li je priča koju mi kazuješ iskrena.

Ja želim da znam možeš li razočarati druge
da bi bio iskren prema samom sebi.
Možeš li podneti optužbu izdaje i ne izdati sopstvenu dušu.
Ja želim da znam možeš li biti veran te stoga dostojan poverenja.
Želim da znam možeš li videti lepotu čak i ako nije lepa svaki dan
i možeš li crpeti svoj život iz Božijeg prisustva.
Želim da znam možeš li živeti sa promašajem,
promašajem mojim ili svojim i još uvek stajati na rubu jezera
i srebrnastoj mesečini uzvikivati : " Da!"

Mene ne zanima gde živiš ni koliko para imaš.

Ja želim da znam možeš li se dići posle noći bola i očaja
iscrpljen, satrt do srži, i uraditi ono što se mora uraditi za decu.

Mene ne zanima ko si ti ni kako si se obreo ovde.

Ja želim da znam hoćeš li stati u središte ognja zajedno sa mnom
i ne ustuknuti.

Mene ne zanima gde ili šta ili od koga si učio.

Ja želim da znam šta je to što te drži iznutra
kad sve drugo otpadne.
Ja želim da znam možeš li biti sam sa sobom
i da li zaista voliš društvo u kojem se nadješ u praznim trenucima.

Poziv, nadahnut Snevačem iz planine Oraja