Daleka od tebe

Kada u bijelini jutra razlepršaju se sunca
i pozlate livade optočene rosom života
onako snenu,
prekrij me toplinom svojih boja,
jer iako daleka, samo sam tvoja.
Kad utihnu pjesme mitskih sirena
sa pijeskovitih magličastih obala
na kojima valovi se pjene
od zanosa zapadnog vjetra,
nacrtaj mi oči u tužnoj boji zalaska,
jer tada sam još dalja,
al' opet samo tvoja.
Kad uzavre ovaj nemir, valja mi poći.
Nevidljiva, tihim koracima ko sjena,
krišom tvojim labirintima
okupanim kišom obojanog prosinca.
Na drugi kraj priče,
tijela gladnog tvojih dodira.
Tad naslikaj me
poput mora koje mira nema
al' koje ima ruke bez granica,
jer od tebe sam,
kao Ono daleko daleka.

Ina Valent W.

Za mog malog princa

Od sazviježđa nad ostrvima režem češljeve za tvoju kosu,

pa, ako te uspava more, i poslije ponoći
blistat ćeš na porubima svih grebena.

Ante Cettineo

Kako da živim sa mišlju
da sam nemoćna
bilo šta da mijenjam,
kada sve teče, teče…
nosi neizbježnom cilju;
kad sve treperi i cikti
u odsjaju zore nove,
da je i ovaj dan samo
jedan tvoj i moj trenutak;
samo prah u beskraju prolaznog,
samo kutak u prostranstvu ispisanog;
tek slovo što će da izblijedi
međ’ morima nepresušnog mastila
što teče, teče…
da ispiše, da napiše…
da ostavi pečat o postojanju
jednog svijeta,
jednih ljudi, jednih života…
gdje su tvoj i moj život cijeli…
...tek jedan premali trenutak...

Da sam te ukrao
I legao pored tebe
Da li bi ljeto zamirisalo
Kao što tvoja kosa miriše?

Da li bi pisalo u mojim pjesmama
Ono što sad ne piše?!

Kad sam žedan tvojih uspomena
Tvojih godina prije mene...

Ljubomoran na sve one
Koji su s tobom dijelili
Sve ono što nisam ja...

Da sam te ukrao
I legao pored tebe
I ljubio tvoje lijepe prste
Tebe bih isto napravio
Od ljubavi čvrste
Nježnu
S nebom u očima
Da me pratiš
I vratiš s neba do sebe

Da sam te ukrao
Možda ne bih imao ništa
Ali bih imao tebe.

Kosa - Šarl Bodler

O, runo kovrčavo što se do pleća prosu!
O, ushićenja! Miris otežao i mlak!
Da naselim naš ležaj uspomenama što su
usnule u njoj, ja ću noćas tu gustu kosu
kao maramu kakvu da raznjijam kroz mrak!

Azija puna čežnje, Afrika koja pali,
sav jedan svet udaljen, iz skoro mrtvog sna,
živi u tvome mraku, lugu razmirisali!
Ko što duhove druge nose muzike vali,
tako, voljena! tvojim mirisom plivam ja.

Otići ću u ona podneblja žarka, gde se
čovek i drvo, sočni, gube po ceo dan;
vitice snažne, neka vaš talas me ponese!
O, tamno more vesla, zastave, jedra – sve se
u tebi ovo krije kao bleštavi san!

Krije se luka bučna gde duša može piti
u gutljajima dugim mirise, boju, zvuk;
gde brodovi po zlatu i svili klize viti
i šire svoje ruke zeleći zagrliti
večitu jaru kojom nebeski trepti luk.

Nek se zagnjuri glava, nek se pijanstvu poda
u crnom okeanu u kom još jedan spi;
a moj duh utančani njihan valjanjem broda
umeće da te nadje, lenjosti puna ploda,
mirisna dokolico, večita ljuljko ti!

Senico natkriljena tminama, koso plava,
vraćaš mi azur kojim nebeski blista svod;
maljavi rub me tvoga pramenja očarava
stopljenim dahom što ga opojno isparava
palmovo ulje, katran, mošus, vanilin plod.

Dugo ću – večito ću! – zasipati rubinom,
biserom i safirom taj teški gusti plašt,
te da mi vazda toliš želju kad bukne tminom!
Zar nisi ti oaza gde sanjam, vrč što vinom
sećanja poji mene, jedina moja slast?

@laly

SAZVIJEŽĐE POLJUBACA

Dajem Ti onoliko poljubaca koliko
ova ruža ima latica.
Latice su joj meke i podatne
pa neka i moji poljubci budu takvi.

A ruža miriši.
Duboko, tajnovito, opojno
pa neka i moji poljupci budu takvi.

Nije to prva ruža koju si mi dao.
Sigurno nije i zadnja.

Zato u sazviježđu poljubaca
koje si do sada primio,
pronađi mjesta i za one
koji će tek doći.

Javorka Pangerčić

pepeljugo

OTVOREN KAVEZ

Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
k'o ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.

Enes Kišević

Ne lomi krila leptira - M.Avdagić

Prepoznaćeš me u vjetru,
u kapljici rose,
zraci sunca.
Znaćeš da sam to ja
na latici tratinčice,
u srcu jorgovana.
To sam ja usnula
na staroj išaranoj klupi
u parku.

Ima me u kiši
i u vazduhu,
u uzdahu,
nemiru
i tišini,
u muzici sam nota.

Ne lomi krila leptira,
jer nećeš više osjećati
dah vjetra u kosi,
niti zraku sunca u oku,
ni pjesmu u duši.

Ako krila leptiru polomiš,
neće mjesec šetati ogledalom rijeke
već će odlutati tamo
gdje mene neće biti.

Uzimam te, poput sunca
saljem ti potpis od suncanih zraka,
poklanjam ti pogled obojan
kao dubina modro-zelenog mora.
To je ljubav,
To sto osjecam,
Taj trenutak,
Taj otkucaj kad si kraj mene,
Te tvoje rijeci koje ocajnicki upijam
Poput suhe zemlje.
Svaku kapljicu vjecnosti,
Koju dijelim sa tobom i svako sjecanje.
Sada lagano hodam,
U tisini razbijam komadice ceznje za tobom.
U svijetlosti, toplini sunca i mutnih oblaka,
saljem ti poljubac za ovaj dan

Proslih noci,
dok sam u nedostatku
i tebe i sna
budna gazila sate
do prvog svitanja,
stigla sam do jednog,
po malo paradoksalnog
saznanja...

Cini mi se,
da praznina duse
potpuno obrnuto utice
na njenu tezinu...

Najteza je
kada je prazna...

A.C.