Postupaj nježno sa mnom

Drži me rukama kao dragu malu stvar
i pazi da ne zadrhte

Ako želiš da lupiš sa mnom o pod
od sakupljenih komadića
nikad me više nećeš slijepiti u mene

Odmakni tvrdu ljusku iza koje stojim,
pogledaj me stvarnu:
vjetrovima išaranu
suncima isprženu
kako treperim na tvom dlanu kao svijeća


Pazi da ne dodju kiše... i ugase me...


Silvia Balija

Pala je zvijezda - Željko Krznarić

Pala je zvijezda
i mrak je odjednom pao u zjene...
ako me voliš,
ako me voliš
daj da skinemo te teške sjene,
da ne mogu više ništa tužno reći,
da ne budu kiše,
da ne bude ništa,
a da ljubav bude...
Ako me voliš...
reci mi pjesmu koje rijeke znaju,
reci mi ljubav najveću,
još veću od veće,
da mi traju te usne na usni,
da mi tijelo trne i usahnu suze.
Ako me voliš,
reci mi lijepo,
neka mi bude jutro na tijelu,
da me ne prevare ponoćna bdijenja
jer pala je zvijezda u moje zjene.
Ako me voliš,
ako me voliš,
da skinemo skupa te teške sjene,
da mi pjesme polude...
da ne bude ništa,
a da ljubav bude...

Zašto tvoj mali smijeh
ne može da se sije
po oranjima crnim;
da klija i zrije,
da zrni
poput pšenice?

Tada bih na slapovima mojih vena
sagradio vodenice
i postao mlinar vječito prašnjav
od tvoga smijeha?


Vito Nikolić

znam da je ponavljam, ali.....


MOLIM TE, POSLUSAJ ONO STO NE KAZEM

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuce maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra,
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska,
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da ce me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje.
Ako slijedi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što ce me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje,
da nece uslijediti ljubav.
Bojim se da ceš me manje cijeniti, da ceš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ceš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj cuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reci,
što zbog opstanka moram reci,
ali što reci ne mogu.

Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoci.
Moraš pružiti ruku
cak i kada se cini da je to posljednje što želim.
Samo ti možes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moci da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.

Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršcem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odluciš.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Nece ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže prideš,
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoc tome što o covjeku kažu knjige,
ja sam cesto nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jaca od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
cvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covjek na kojega naideš
i ja sam svaka žena na koju naideš.

Charles C. Finn

Zasljepljena pitanjima
posmatram kako vitlaš bičem
moju neispavanu zoru.

Pokušavam da ti taknem lice
pogledom ispruženim
tamo do beskraja...
ali snovi su samo želja
a ti - ti si
moja najljepša pjesma

Srušio si granice vremena:
usporavaš mi dane
i pomjeraš subotu na nedjelju
- igraš se doslovce mojom dušom
koja će zbog tebe, da ostari
u nadanju.

Dođe mi da te preskočim
kao mrava na tepihu
i onako divljački
odgurnem od sebe!...ali ne mogu:
ti me vrebaš odnekud
kušaš hladnokrvno
i gospodariš mojim bićem.

Zaljepio si se za prozore
mojih zjenica
i podebljao crte lica.

Ćutim i čekam
sa rukama raširenim u vjetar
a znam,
obavezala sam se - da te volim
bez tvog znanja.

Lepa Simić

Ja bih
Nježno te dotakla pogledom
Onako naivno treptajući
Igrala igru zavođenja
Iako znam da igre ne voliš
Ali
Ja bih
Iskricom vatre kojom gorim
Kad si kraj mene
Skrivenoj u zjenicama
Zagrijala tvoj od života
Umoran pogled
I tad
Kad pogledaš u moje oči
Znao bi koje je boje ljubav
I upoznao svijet
Koji ne poznaje hladnoću
Jer tu nadomak srca uvijek je ljeto
Ja bih
S usana otkinula šapat
Da nježne riječi dotaknu tvoje uho
Skriveno do tvojih misli se provuku
I progovore bojama duge
Ja bih
Kad ostao bi bez daha
A slatkoću izrečenog
Zakopčao u svoje srce
Kao dugmad na omiljenom kaputu
Ponosno sjala
Iz tvojih grudi
Kao one zvjezdice na nebu
Koje si nekad rado brojao
Ja bih
Darovala ti dodir
Zamotan u papir od baršuna
Namirisan laticama tvog omiljenog cvijeća
Pitajući se je li to najdragocjeniji
Dar koji si ikad dobio
I tad
Ja bih
Sklopila ruke oko tvog vrata
Nježnim zagrljajem ti rekla
Što srce već davno glasno izgovara
...volim te...

Eh...kad bih...

Da tebe nije

Da li bi cvjetala proljeća svojim bojama,
Da se ti nisi pojavio u mome životu?
I da li bih ikada spoznala pravu ljubav,
Da me ti nisi uveo u njen svijet i ljepotu?

Da te nema, da nisi srcem pored mene,
Prazninu bi osjećala u svakoj svojoj pori.
Duša bi plakala, krvarila, tugovala, kidala se,
I ne bi moglo sa tolikim bolom i sjetom da se bori.

Ali ti si došao u onom najtežem trenutku,
Kad je gorčina prelila ionako punu času tuge.
Nasmijao si se, uzeo me nježno za ruku
I poveo na put prema ljepoti i bojama duge.

I sada cvjetamo oboje, proljeće naše gradimo,
Pupoljke koje u začetku smo njegovali i čuvali.
Još malo i punim cvjetanjem ćemo se najaviti
I znati da smo se jedno drugome potpuno predali.


Da mi te nije i da mene nije tebi, pitam se,
Da li bi odzvanjali zvonko koraci ulicama života?
Ili bi se vukle, teške, umorne i izmučene noge,
I zavladale tuga, nesreća i bol, umjesto ljubav i dobrota

Kako da živim sa mišlju
da sam nemoćna
bilo šta da mijenjam,
kada sve teče, teče…
nosi neizbježnom cilju;
kad sve treperi i cikti
u odsjaju zore nove,
da je i ovaj dan samo
jedan tvoj i moj trenutak;
samo prah u beskraju prolaznog,
samo kutak u prostranstvu ispisanog;
tek slovo što će da izblijedi
međ’ morima nepresušnog mastila
što teče, teče…
da ispiše, da napiše…
da ostavi pečat o postojanju
jednog svijeta,
jednih ljudi, jednih života…
gdje su tvoj i moj život cijeli…
...tek jedan premali trenutak...

Najdraza moja, jutros sam gledao treptaj svjetlosti
izmedju crvenog i zutog lista.
Gledao sam izmedju i iznad njih,
trazeci prostor u koji bih mogao pobjeci
i zaboraviti Tebe.

Gledao sam njih, crveni list i zuti list;
svaki je pripadao svom drvetu,
a nasli su se tako blizu,
okruzeni komadicima neba i
bljeskovima svjetlisti.
Kad bi ih pokrenuo vjetar,
zamahnuli bi snazno jedan prema drugom.
Vidio sam jasno - bili su previse blizu
a da ne bi osjetili ceznju.

Najdraza moja, gledao sam ih jutros,
zuti list i crveni list.
Kako je cudna njihova sudbina!
Toliko su snazno zeljeli taj dodir
da su sustali i divlje mahali noseni vjetrom.
Sirili su svoje nevidljive ruke i trazili zagrljaj.
Zatim bi se umirili i predahnuli.
U tim se trenucima nad njima sazalilo sunce -
bljesnulo bi neobicno, a njihovi bi vrhovi nestali,
stapajuci se u bijelom plamenu.

Najdraza moja, jutros sam vidio dvije ceznje.
Usprotivilo im se prostranstvo
kojeg nisu mogli prijeci.
Gledao sam crveni list i gledao sam zuti list,
a vidio sam more beskraja izmedju njih
- ne vece od sirine mojega palca.
A ipak, to je more koje ce ih
zauvijek razdvajati.

citat:

---

cindarella wrote:

Najdraza moja, jutros sam gledao treptaj svjetlosti
izmedju crvenog i zutog lista.
Gledao sam izmedju i iznad njih,
trazeci prostor u koji bih mogao pobjeci
i zaboraviti Tebe.

Gledao sam njih, crveni list i zuti list;
svaki je pripadao svom drvetu,
a nasli su se tako blizu,
okruzeni komadicima neba i
bljeskovima svjetlisti.
Kad bi ih pokrenuo vjetar,
zamahnuli bi snazno jedan prema drugom.
Vidio sam jasno - bili su previse blizu
a da ne bi osjetili ceznju.

Najdraza moja, gledao sam ih jutros,
zuti list i crveni list.
Kako je cudna njihova sudbina!
Toliko su snazno zeljeli taj dodir
da su sustali i divlje mahali noseni vjetrom.
Sirili su svoje nevidljive ruke i trazili zagrljaj.
Zatim bi se umirili i predahnuli.
U tim se trenucima nad njima sazalilo sunce -
bljesnulo bi neobicno, a njihovi bi vrhovi nestali,
stapajuci se u bijelom plamenu.

Najdraza moja, jutros sam vidio dvije ceznje.
Usprotivilo im se prostranstvo
kojeg nisu mogli prijeci.
Gledao sam crveni list i gledao sam zuti list,
a vidio sam more beskraja izmedju njih
- ne vece od sirine mojega palca.
A ipak, to je more koje ce ih
zauvijek razdvajati.

---