Mom Džemi

Kad moj tata
Džemal Mešić
uči Jasin
sunčane novembarske subote
na mezaru
moje rahmetli majke
Samije Mešić
rođene Čokić
pčele na cvijeću
što ga posadih
prošle nedjelje
smireno rade,
plavi leptirić
doleti odnekud
i smireno se spusti
na žute i crvene cvjetove
hrizantema.

Kad moj tata spušta
svojih skoro osamdesetosam godina
s mezarja tušanjskog
sretan što je još
jedan zadatak obavio
i što se može uz dobro
brdo popeti, a i spustiti,
vraća mu se raspoloženje dobro.
Sretan sam
što ćemo sad još malo
Slatinom šetati
i uživati dok sjedimo
na klupi skupa.

Lijep je život.



[Edited by Sufler on 10-11-2012 at 20:21 GMT]

http://nihadmesicriver.weebly.com/
obnovljena stranica.

Hrvatsko književno društvo iz Rijeke organizira 5. međunarodni festival ''Dani prijatelja knjige'' što će se održati 16 i 17 studenog 2012. u Rijeci. Na poziv predsjednika društva na festivalu će sudjelovati i Nihad Mešić River.

Iz programa: Subota, 17.11. 2012. 12:00 h - Predstavljanje zbirke pjesama '' Ne moramo o politici'' autora Nihada Mešića Rivera iz Tuzle

Rijeka, Književni klub Hrvatskog književnog društva - Rijeka Blaža Polića 2/III (iznad studenskog restorana Index)

Više: http://www.webstilus.net/content/view/31932/72/

Riječka bilješka

Bio četrdeset sati u Rijeci.
Međunarodni festival književnosti.
Da se čovjek sebi samom začudi.
Kroz glavu burgijaju sjećanja
dok se vozim od Tuzle do Rijeke
osam i po' sati -
Kako je tata tamo šezdesetih godina preusmjerio svoje
stručne snage s geografije na industrijsku pedagogiju,
kako smo 1972. putovali s iste autobusne stanice
u Trst gdje je kupljen čamac na veslanje, gumeni
sestri i meni, kako sam s majkom i strinom 1984.
ugazio u snijeg mijenjajući vlak u Oštarijama,
na putu za zimski opatijski odmor, a 1997.
vraćao s dvjema kolegicama iz Gračanice
sa seminara o građenju mira "Miramida" i mog
prvog poslijeratnog mora u Krku, na Krku.
Lijepo mi bilo. Kratko, podrazumijeva se.
Pao na koljena pred pjesmom
Barbare Bračun u Viječnici Grada Rijeke.
Još mi se vrti u glavi, ali
znam da sreća nekad potraje i malo duže
od onih nekoliko sati u kojima čovjek emocije, talenat i
dobrotu dragih ljudi osjeća kao svoje.
Vidjećemo se opet, prijatelji.

http://www.youtube.com/watch?v=ca4X3Tb1iCM

Večeras se desi podsjetnik na "Pod istim nebom" ...

Fojnica 2008.

Kišna dova
Putuvao danas do Sarajeva
i nazad do Tuzle.
U rijekama i potocima
vode u tragovima.
Šume uredno sijeku.
Sunce krioz tmuran oblak
prodire. Nije još
"zona sumraka".
Bože, molim, daj nam kiše
blagotvorne i maličuk pameti
da očuvamo ono što imamo
i prezimimo u miru
i rahatluku.

Bitlsi 1982-2012

Večeras sam se sjetio
pjesme što sam je napisao
1982. O meni i nekim tamo
Bitlsima. Ne sačuvah je.
Dopala se mom drugu,
sada kumu Vanji, pa smo se
posvađali, a mislim čak i da je došlo
do nenježnog fizičkog kontakta u kojem
je pjesma pocijepana.
I tada sam dramio
o samom sebi, a zapis se bijaše
završavao stihom
"ostaju mi moje "bube".
Odavno već nismo
u tuzlanskoj Gimnaziji,
ja eto slušah večeras tribute band što živi od pjesama
Georga, Ringa, Paula i Johna u Tuzli,
a kum mi je u Francuskoj na
hirurškom radu.
Nedostaje mi on, a te nevine godine
u kojima se čak znalo posvađati, a izgleda i potući
oko literarnog pokušaja,
posve se sigurno neće vratiti, koliko god
potpisinik pisao o tome.

Kuća iz bajke

Virim kroz prozor kuće
u kojoj nema više
ni Ivice, ni Marice,
a ni Vještica izgleda nije tu.

Kolača ni od korova.
Djetinjstvo se sakrilo
iza razrušenog zida i
čeka nekog novog dječaka
da povjeruje u
bajke i sretan svršetak.

Na proplanku svjetlo
se probija kroz šumu i
poziva na put.
Do neke nove bajke.

Brloški Potok, moljci i miš

U tatinom stanu su se negdje
u špajzu pojavili moljici.
Moja sestra Enisa uzima odlučno
kuhinjsku stolicu, penje se na nju
u uskoj ostavi s drvenim policama
postavljenim širinom zida do plafona
i kreće u akciju.
Nedugo zatim vidjeh da se
nameračila da baci ostarjelu
žutu, limenu kutiju za hranu
u kojoj je naša rahmetli mama
nosila pripremljene sendviče, pite
i kolače kad smo išli na
naše plavo Jadransko more
ili na izlete po Bosni,
sedamdesetih godina vijeka dvadesetog.
- Ostavi tu kuhinju, u njoj je bio mišo,
galamim govoreći glasom
četrdesetsedmogodišnjeg djeteta.
Ne sjećam se tačno gdje.
osim ako nije bilo u Brloškom Potoku,
kad sam se zapetljao u vrljike
iza kojih je, i sad se sjećam,
bilo veliko sijeno. Jedva su me iščupali
iz vrljika, dok se u međuvremenu
poljski miš - mišo, ušunjao u zaboravljenu
žutu kutiju s đakonijama i ordinirao
po ostacima hrane.
Mati je poslije dugo dezinficirala kutiju
dok je opet nije uvela u upotrebu,
a mi smo na narednim putovanjima
uvijek imali reference na kutiju
kao - ona žuta u kojoj je bio miš.
"Spakuj mi je u posebnu kesu" - kažem sestri
i ona to čini, a brk joj se smije i kaže "retro".
Znam da će kutija kad je moja drugarica
Lejla Sahbegovic obradi dekupažom,
kutija biti spremna za novu funkciju -
recimo čuvanje starih fotografija.
Na putu do slastičarne kaže mi sestra:
"napiši pjesmicu kako si spasio kutiju".
Kažem: "svakako sam mislio napisati nešto,
ali ne zato što mi ti kažeš!"
Poslije dok sjedimo s Amirom "kod Šaćira"
pitam smijem li pominjati moljce u stanu,
šta će svijet reći? Kaže: "smiješ!"
Eto.

‎"Volim te"

U ranim devedesetim godinama
dvadesetog stoljeća,
nisam još imao trideset godina.
Preživljavao sam i poprilično hranio
užu porodicu prevodeći.
U neka doba skontaše
da imam smisla za prevođenje
psiholoških seminara
o traumama ratnim i posttraumatskom
stresnom poremećaju.
Od seminara do seminara,
od treumatizirane djece ratne siročadi.
do silovanih žrtava.
Puno je toga kroz ovaj mozak prošlo.
Večeras kroz glavu u jednom
supermarketu na Slatini
dok gledah čokolade prođe
praksa jedne specijalizantkinje
psihijatrije koja na putu od šest sati
UNICEF-ovim džipom
preko brda, planina, potoka i
kozjih staza
sa seminara u Zenici
dok vođenim fantazijama
provodimo vrijeme, reče
kako ima novog momka i da mu je
kupila čokoladu "Samo ti"
u Zenici tog oktobra 1994.
Ako zasluži, uskoro će mu kupiti
"i čokoladu "Volim te".
U to ime i vrijeme kad je izgledalo
da nema nade, ali smo je znali izmisliti
kupih sebi čokoladu "volim te".
Veliki je korak voljeti se.
Možda me onda i neko drugi
obraduje čokoladom!