Nakon puta

Rapakujem kofer s odmora dubrovačkog.
Odmorio sam se sigurno, iako
na pitanje o tome uvijek odgovaram -
odmarao sam se.
Možda je vrijeme da priznam sebi
da nisam umoran,
kao što ni sretan nisam,
iako se upinjem da budem.
Kupaće gaće mi još na
bazensko slano more mirišu.
Ostavljam ih na štrik u kupatilu
umjesto dunje.
Pred očima još zalazak sunca
iz gruškog nebodera s pogledom
na cijeli Dubrovnik
gdje me Tatjana Puljizevic
i njeni Alen i Ana ugostiše,
a riblja pašteta baš dobra bijaše.
Dok ostavljam jaknu u ormar
jer je u Tuzli prehladno za nju
sjetih se kako je kroz nju propuhivala bura
dok smo Konavlima uzduž i poprijeko
od Molunta, do Pridvorja,
od Čilipa do Prevlake
jezdili Mihaela Arbulic, Paquito El Mapache José i vladarica zmaja crvenog
Jelena Franicevic,
a ja se osjećao živim na vidikovcu zvanom
"Sivi sokol".
Naranča iz pridvorskog samostana
je baš prijala, a meni ostaje
da cvilim jer lijepo jeste prolazno,
a magla u mom voljenom slanom gradu
ne pada mi najbolje na psihičko stanje.
Dobro je dok ga imam.

Jastrebov povez

Noćas pišem na papiru
s monogramom dubrovačkog hotela "Kompas"
u kojem već treći put odsjedam zimi.
Prijatelj Mario pita SMS porukom šta ima?
Kažem - plivam u bazenu, šetam i jedem.
Odmaram se.
Lakše dšem na ovom odmoru od realnosti.

Kao i obično slike prošlih dana
slike prošlih dana i zimskih boravaka u ovom Gradu
s rahmetli majkom i strinom Begzadom i
bezbrojnih ljetnih boje današnjicu.
U starom dijelu hotela "Park" nas je jednom
pohodio lopov i opljačkao sestri neke dobre pare
u tadašnjim njemačkim markama. Bili smo na prizemlju
i gost je kriz prozor izvršio operaciju.
Mama ni u bazenu nije smjela plivati
jer je voda bila hladna tog kraja jula 2000.
Njena angina pectoris napadala je i onda
kad bi samo podigla ruku. Ipak bilo nam je liijepo,
dok je tata čuvao Tuzlu, a mi išli od Cavtata
do Konavoskih dvora, čitali knjige i plivali
dok je mati sjedila u borovoj šumi ili uživala u šumu Ljute.

Uvijek prošlost u mojim mislima i onda kad me Mihaela, Jelena i Josip
vode unovi kafić u Čilipima iz Cavtata u kome možeš vidjeti kako živi jastreb
(zaista diše) s povezom preko očiju pravi društvo gazdi i čini ga
zanimljivim prisutnima. Nisam siguran koliko je jastreb sretan.
Možda i jeste. Recimo da je odabrao pratiti gazdu po kafićima
i vraća se svaki put kad odleti da mu njegov čovjek ne bude sam.
Volio bih vjerovati u to.

Dok sjedimo u cavtatskom "Delfinu" donose nam i dva čaja
s medom serviranim u malim teglicama, a Mihaela mi dobrodušno
aje svoju teglicu za uspomenu kad je vidjela da svoju nisam iskoristio, nego
ostavio da mi se nađe. Opet sjećanja na majku i o tome kako smo šetali
1975. od Bukovčeve galerije do hotela "Croazia" u kojem je održavan neki seminar
o jezičkoj politici na kojem je mama učestvovala i sebe kako se derem
imitirajući glasove Tereze Kesovije, Olivere Katarine i Josipe Lisac.
Deset mi je godina i cijeli svijet je moj dok plivam i ronim po bazenu
s grijanom morskom vodom i biram pjesmu "Adrijana" Kemala Montena
u hotelskom džuboksu, igram se tenisa na posebno ugrađenom televizoru, biće da je to preteča
nečega što se sad zove play station i flipera, dok ploča polako iz svog pretinca dolazi
do igle i kreće s obrtanjem 45 puta u sekundi ili minuti ne sjećam se, a ne znam ni da li je bitno.

Otvaram oči. Nisu dragi domaćini primijetili da je uz njih
na tren bio desetogodišnjak. Uostalom šta je tridesetsedam godina?
Još uvijek pričamo o Terezi Kesoviji kao i nekad kad je
"radost ostala na ovoj rivi".

(Dubrovnik, 2.1.2013.)

Ljiljani Crnić, drugi put

Iznenada me dušo iznenadi
kad proljeće obasja Čaršiju
Ljepota stihova ćuti svakim bilom,
a kifle iz Imareta što su slanije
sve slađim grlo čine
da pišemo pjesme i
ljudujemo od Grbavice do Kovača
pod okriljem Maka
tamo gdje olovke bivaju veće
što ih više pjesnika obilazi.
Kako reče Aleksa : Dođi, čekaću Te u noćima tijem"
Bez Ljilje ni pjesma isto ne odzvanja.

Život nije jutjub

Pitaš me kako sam moj fejsbuče.
Kao da te stvarno zanima.
Kako je samo patetično odgovarati
na automatski generirana pitanja.

Kao da ćeš mi pomoći kažem
li kako jesam ili nisam.
Ipak, znam da sada u fejsbuku
žive oni mali ljudi Miroslava Mike Antića
koji se preseliše iz radija.

Zbog njih i citata Duška Radovića
vrijedi zavirivati ovamo
po povratku iz kafane
što se New York zove,
a najbolje joj je
što Edin Maglić i Emir Okić-Oka
tamo sviraju i pjevaju.
Sjetim se ja onda da nije
život jutjub.

Kineski horoskop i januarski pljusak

Pljusak u januaru.
Nije moje da kažem
da mu vrijeme nije.
Dok razmišljam
ispeći noćas ili ne
savijaču od jabuka
što duboko smrznuta čeka
u mom osamljenom frižideru,
čujem kako kiša lupka
po Ulici Kraljice Katarine
Kosače u kojoj sada živim.

Nisam se selio,
samo se posljednja bosanska
kraljica vratila makar imenom
u malu ulicu koja nekad bijaše
dijelom druge, malo veće.
Mislim na Idole i njihovu
kišu što "dobuje
u ritmu tam-tama kroz noć".
Nadam se ipak snijegu
i plavom nebu iza toga.

Na kraju uskoro počinje
"godina zmije", a ja pročitah
u horoskopu da će biti bolje.
Ako Bog da, hoće.

http://nihadmesicriver.weebly.com/

ažurirana stranica

U Književnom krugu Meša Selimović u Sarajevu je u subotu, 19.1.2013.g. održana nadasve neobična poetsko-prozna matineja.

Gost matineje je bio književnik Sabahudin Hadžialić koji je, uz predstavljanje i uvodne riječi koordinatora programa, pjesnika Admirala Mahića i pozdravni omaž od strane doajena bh. glumišta Muharema Osmića kroz izreku otisnutih sjećanja na Mešu Selimovića i „Derviš i smrt", imao i vlastite goste:

- Tuzla: Jagoda Iličić i Nihad Mešić River
- Zenica: Prof.dr. Smajil Durmišević
- Sarajevo: Irena Marić, Mirza Okić i Goran Vrhunc
No, na samom početku je obilježan i 65. rođendan bosanskohercegovačkog pjesnika Admirala Mahića koji je stihovima i otvorio matineju. Uz prigodne poklone domaćina iz Književnog kruga Meša Selimović i uz poklon Sabahudina Hadžialića kolegi i prijatelju Admiralu Mahiću.

Kad ne ide

Ponekad sve što čovjek pokušava ne ide.
Nastoji se ne nervirati oko nebitnih stvari.
Opet ne ide.

Zna on da će krenuti, ali džaba mu sve.
Kad ne ide.
Jer ne ide.

Zna da je sve stvar percepcije i
da je čaša uvijek puna donekle.
To ga, međutim, ne sprečava
da osjeća da ne ide.

Ne ide. Ni da čuje da krene.
Gura uzalud, zove prijateljicu, pa prijatelja,
ali džaba mu svi džokeri
jer ne ide.

Jednostavno,
kad ne ide - ne ide.

[Edited by Sufler on 24-01-2013 at 10:44 GMT]

Jednom će snovi biti sjećanje (Oglas)

Ima li duša, srodnih
na zalihama ovih naših
modernih shoping centara?

Nešto sumnjam.

Valja prijeći
" preko sedam mora i preko sedam gora",
a i onda je pitanje...

Ma, ko traži, taj i nađe...
Jednom će snovi biti u bojama najljepših
crno-bijelih Caprinih filmova.

Sjećanje.

(N.M.River 2008 - 2013)

Tvrda glava
(Promijeni motiv Nihade Mešiću)

Kad je prije
nešto manje
od pet godina
moja rahmetli mati,
profesor narodnog jezika i književnosti,
kako joj je glasila titula
stečena pedesetih godina
na zagrebačkom sveučilištu,
prvi puta pročitala
neke moje zapise,
rekla je:
"Ne pišeš loše. Pismen si.
Ipak, sve ti se vrti oko
istog motiva. Voljela bih
da si sretniji i da manje patiš."

Mame nema
već skoro pola petoljetke,
a ja još
nad samim sobom dramim.

Ponekad ipak, kad skontam
kako stoje stvari
pustim se da
jako lupim glavu u novopostavljenu
šipku zahoda u očevom stanu
čija je svrha da lakše dižemo svoje
reumatične kosti sa wc šolje,
Na istoj naime uredno sjedim
i kad je mala nužda u pitanju
jer me je mati utrenirala
da ne zapišavam okolo s visine
od 193 cm. Lupim ja tako u tu dršku od inoksa i ošinem se svojski, u nadi
da ću se resetovati uz mantru
"Promijeni motiv Nihade Mešiću!"

Međutim, izgleda
da Bosanci stvarno
tvrdu glavu imaju.
Dobro je to!