Srce magnetno

Nađoh večeras svoje magnetno srce.
Sakrilo se na košulji koju odložih
na čiviluku smještenom na vratima banje.
To je višenamjensko pomagalo
koje nabavih od dviju rodica,
ima dva dijela od kojih
veči u obliku srca postavljam
na bolno mjesto na golom tijelu,
a manji na veći preko odjeće
koja ne smije biti predebela.
Manji putem magnetne sile
drži većeg na mjestu, a veći blagotvorno
djeluje na moje reumatske bolove
tipične za povisoke ljude koji u godine
zalaze, mada baš i ne bi.
Nedostajalo mi je moje malo magnetno srce.
Bilio je zatureno skoro dva mjeseca.
Kad je na meni, nisam sam,
Pitaju žene i muškarci, šta je to,
dodiruju. Posve sam zanimljiv
s mojim srcem magnetnim za koje neki
pomisliše da su činovi, a neki još i sad vjeruju
da kad poželim da se vratim iz stvarnosti na
Starship Enterprise, samo blago protrljam po
magnetu... "I tata bi, sine!"

Kao da jesam

Kao narandžasti vosak
u mirisnoj svijeći na mom
kancelarijskom radnom stolu
čekam da zamirišem ili zasmrdim
kad se fitilj upali.

Kao zgužvana žuta cedulja
s poštanskom adresom prijateljice
koju prepisah iz mejla
osjećam napuštenost
dok nada hlapi.


Kao plastična kutija dioptrijskih naočala
kupljenih u trgovini kineskom robom
ćutim kako sam sebi
izazivam nagon na povraćanje
i ne volim se.

Ionako ja kao da jesam.

Nihad Mešić River 2012.

Ljubav noćas neće doći

Ljubav noćas neće doći.
Otišla je za onim jelenom
što je jučer zalutao
u ovaj slani grad.

Ljubav noćas neće doći.
Prozračnija ona prostranstva pohodi.
Igra se na ćilimu
od čistog bijelog snijega.

Ljubav noćas doći neće.
Uzalud čekam.
Možda ipak dođe sutra.
Zatvorim li oči
dovoljno jako i
budan opet zasanjam
kao nekad što sam znao.

Nihad Mešić River, Tuzla 19.12.2012.

Satan Panonski i tuzlansko vrijeme sadašnje

Na zidu blizu tuzlanske željezničke stanice na zgradi Bosanskog kulturnog centra,
što je nekad nosio ime Moše Pijade,
desetak godina stajao je ispisan grafit Satan Panonski.

Nema ga više, u neka doba
desilo se da je zgrada okrečena.
Putnički vozovi rijetko zalutaju u Tuzlu, pola industrije ovog grada ne radi.
Možda mi se čini,
ali na prste jedne ruke
mogao bi dežurni statističar
nabrojati one koji i
skreno iskazuju svoj stav i poštovanje prema autentičnim kulturnim pojavama.

U ovo vrijeme jedino je važno "imati talent" i mobitelom glasati
"za nove zvijezde" ili "ako želimo spriječiti da naš favorit ispadne".
O ranama u duši i onim tjelesnim, ma koga se to tiče, ako profit ne donosi.

Pregažen

Što se više trudim
da gledam i predstavljam
stvari pozitivnim i lijepim,
sve sam više pregažen.

Pregaženi opet,
nikom nisu dragi.
Elem, šta nam je, to nam je.
Dok ide, guraj dalje.

Crveni zmaj od Gruža do Konavala

Kad moja prijateljica Jelena Franicevic
crvenog zmaja vozi
od Gruža prema Konavlima,
dok Terezin glas odjekuje tutta forza
"Demain, tous va changer pour nous...",
ja pokušavam prevesti našoj Anji
o čemu je riječ,
osjećam da dok je pravih žena
ovaj svijet ima šanse.
U ovaj zapis samo su tri stale,
a ja vječno zahvalan
s divljenjem obećavam
- biću vazda takvim -
pravim ženama dobar.

http://nihadmesicriver.weebly.com/

ažurirana stranica. Kome se dopada može kliknuti like

Pun mjesec, san i ti

Dok slušam Betovenovu "Mjesečevu sonatu"
koju dofejsbučih do zastarjelih slušalica
priključenih na moj kompjuter,
s leđa i dopire zvuk davne pjesme
Nine Spirove "Eden baknež", podloge
u modernom makednoskom filmu reditelja Mančevskog
što opet nerealno i realno spaja i razdvaja.

Umoran od očaja što pritišće
hronično iziritirana crijeva jedva čekam
da se izvučem iz ove rutine.
Ne znam koliko će
pun mjesec pomoći u tome.

Možda zainat hoće samo da dokaže
da su ga jadnog nabijedili
da zla čini kad nam se pokaže u punom sjaju.
Baš ću večeras spavati dobro.
Možda te budem sanjao.
Kud ćeš bolje?

Nihad Mešić River 2012.

Još je jedna godina prošla

Još je jedna godina prošla.
Osjećam to u kostima,
čak i onda kad se ne žalim.
Što bi Škrbamaca nekad,
kad je Svijet još bio mlad,
rekla - kidam nalijevo,
južnoj strani,
prema Dubrovniku.
Vadio je taj Grad i veće
depresivce iz gabule,
a gdje ne bi mene kojeg
tolerira jubilarne četrdesetičetiri
godine.

Potiskujem stoga
ovu dosadnu zabrinutost
i tugu duboku, a kakva bi tuga
mogla biti no duboka?!,
i pozdravljam sve one što uspitaju
do novog susreta, ako Bog da,
u bolje vrijeme.
Januar je vazda na početku
ili tako izgleda nama
što bi još voljeli da smo neiskusni.
Biće.

Nihad Mešić River 2012.

Ne bojim se
voljeti,
makar i
zaludu bilo!

N.M. River 2012.

Sretna Nova godina!