Info: Ako imate neke nejasnoće, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima


FORUM : Umjetnost : Poezija
Strana: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 ... Last Page >>
New Topic Post Reply
Pošiljalac Poruka
cindarella
Nivo: Forumas sa iskustvom
carpe diem
Registriran(a): 03-08-2010
Odgovori: 129
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija

Zamisli ja još uvijek
Od riječi sklapam i radost i tugu
Dok čekam na zvjezdanoj stazi
Neki vlak koji vozi na maštu

Ja sam još uvijek onaj
Kojeg si ostavila dvije ulice dalje
Pokisao i nikad spreman da kažem
Kako postoji kraj svemu na ovom svijetu

I živim mada misliš da to nije moguće
Jer moje je srce od priča satkano
Od ljubavi je napravljeno
A to ne umire tako lako

Zamisli ja sa suncem na obrazu
Prezirem godine i vrijeme
Letim gdje god poželim
Vraćam se i odlazim
I nije me briga za ništa

I kad me zamisliš takvog
ničeg se ne trebaš plašiti
Kad imaš stražara poput mene
I onog koji želi da se s tobom jednom
Kroz povorku zvijezda provuče
Da jednom možeš shvatiti
Kako ni jednu lijepu stvar ne možeš
Novcem platiti
Da se samo snovima i maštom
Svaka tuga prekrije tamnim plaštom
I da samo kad voliš
Pravu mjeru svijetla u sebe primiš

I kad čuješ neki poznat glas
Navečer u tišini

To ja još uvijek živim mada ti se čudno čini

ŽELJKO KRZNARIĆ

24-03-2011 at 12:54 | Uključi u odgovor
laly
Nivo: Moderator podforuma
Don't Let Me Be Misunderstood

Registriran(a): 19-11-2005
Lokacija: Wudang
Odgovori: 39084
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija

Jedino tebi - Zeljko Krznarić


Liliana, Nevidljivi plamen
Jedino sam Tebi mogao pjesmom do srca
I jasno sagledati drugu obalu
Jedino sam s Tobom mogao u večernje slike
Varkom ulaziti bez suvišnih riječi
Jedino zbog Tebe morao sam se odreći
Svojih godina i pjesama
Kad sam u svađi sa svijetom
Na Tvom tijelu najljepšu baladu stvarao
Od Tvoja dva oka u koja se sunce zaglavilo
Od Tvojih ruku
Kao da me cvijeće na livadama zvalo
Jedino sam Tebi mogao
Svoj život u naručje položiti
Jer svi su me drugi varali i malo mi dali
Jedino sam tebi ruke na ramena mogao staviti
A da me ne zaboli moja nemoguća duša
Navikla na raskršća i ceste
Jedino tebi
i uvijek će rijeke
U tom pravcu kretati žurno
Kad me nebo prepolovi i na smrt pripremi
Neće to biti ni tako teško
Kod tebe će sunce biti i pjesma
Jedino ću Tebi i poslije smrti
Svoju zvijezdu dovoditi
Da ti lice ne potamni od svega

Jer tebi sam jedino znao
Do srca pjesmom doći
I pomalo zaustaviti život
Da te tako grubo ne zaboli tišina
Iza moga lica
Iza moga tijela.

[Edited by laly on 25-03-2011 at 10:36 GMT]

25-03-2011 at 10:35 | Uključi u odgovor
diwna
Nivo: Forumski doajen
***

Registriran(a): 17-05-2008
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 3577
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija





02-04-2011 at 14:25 | Uključi u odgovor
laly
Nivo: Moderator podforuma
Don't Let Me Be Misunderstood

Registriran(a): 19-11-2005
Lokacija: Wudang
Odgovori: 39084
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija

To You
by Walt Whitman

Whoever you are, I fear you are walking the walks of dreams,
I fear these supposed realities are to melt from under your
feet and hands,
Even now your features, joys, speech, house, trade, manners,
troubles, follies, costume, crimes, dissipate away from you,
Your true soul and body appear before me,
They stand forth out of affairs, out of commerce, shops,
work, farms, clothes, the house, buying, selling, eating,
drinking, suffering, dying.

Whoever you are, now I place my hand upon you, that you
be my poem,
I whisper with my lips close to your ear,
I have loved many women and men, but I love none better
than you.

O I have been dilatory and dumb,
I should have made my way straight to you long ago,
I should have blabb'd nothing but you, I should have chanted
nothing but you.

I will leave all and come and make the hymns of you,
None has understood you, but I understand you,
None has done justice to you, you have not done justice to
yourself,
None but has found you imperfect, I only find no
imperfection in you,
None but would subordinate you, I only am he who will
never consent to subordinate you,
I only am he who places over you no master, owner, better,
God, beyond what waits intrinsically in yourself.

Painters have painted their swarming groups and the centre-
figure of all,
From the head of the centre-figure spreading a nimbus of
gold-color'd light,
But I paint myriads of heads, but paint no head without its
nimbus of gold-color'd light,
From my hand from the brain of every man and woman it
streams, effulgently flowing forever.

O I could sing such grandeurs and glories about you!
You have not known what you are, you have slumber'd upon
yourself all your life,
Your eyelids have been the same as closed most of the time,
What you have done returns already in mockeries,
(Your thrift, knowledge, prayers, if they do not return in
mockeries, what is their return?)

The mockeries are not you,
Underneath them and within them I see you lurk,
I pursue you where none else has pursued you,
Silence, the desk, the flippant expression, the night, the
accustom'd routine, if these conceal you from others or
from yourself, they do not conceal you from me,
The shaved face, the unsteady eye, the impure complexion, if
these balk others they do not balk me,
The pert apparel, the deform'd attitude, drunkenness, greed,
premature death, all these I part aside.

There is no endowment in man or woman that is not tallied in you,
There is no virtue, no beauty in man or woman, but as good
is in you,
No pluck, no endurance in others, but as good is in you,
No pleasure waiting for others, but an equal pleasure waits
for you.

As for me, I give nothing to any one except I give the like
carefully to you,
I sing the songs of the glory of none, not God, sooner than
I sing the songs of the glory of you.

Whoever you are! claim your own at an hazard!
These shows of the East and West are tame compared to you,
These immense meadows, these interminable rivers, you are
immense and interminable as they,
These furies, elements, storms, motions of Nature, throes of
apparent dissolution, you are he or she who is master or
mistress over them,
Master or mistress in your own right over Nature, elements,
pain, passion, dissolution.

The hopples fall from your ankles, you find an unfailing
sufficiency,
Old or young, male or female, rude, low, rejected by the rest,
whatever you are promulges itself,
Through birth, life, death, burial, the means are provided,
nothing is scanted,
Through angers, losses, ambition, ignorance, ennui, what
you are picks its way.

14-04-2011 at 18:47 | Uključi u odgovor
statebriga
Nivo: Forumski doajen
nezaobilazna

Registriran(a): 07-05-2009
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 9876
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija

djeca me pitala za gramofon i ja ga skinem s police, ustekam u struju, krenem prebirat po plocama i nadjem plocu bez omota, a i na njoj nista ne pise. pustim, kad ono... kao djevojcica sam obozavala ovu pjesmu, mada pola nisam kontala...

MOSTARSKE KIŠE

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kažem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.

Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.

Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.

Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.

Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...

Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobeći
u samu reku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.

Pero Zubac, 1965

17-04-2011 at 15:36 | Uključi u odgovor
cica
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 12-02-2008
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 18418
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija

Rodjendanska pesma

Ja mislim da smo svi redom
iz lepe ljubavi rođeni,
ogromne, čudne i drhtave
kao jasike zelene.
Posle su došle kolevke,
cucle i zubi, i ostalo.
I noći kad smo kmečali.
I pelene. Pelene. Pelene.
Svejedno je da li su oblaci
jesenjim nebom tumarali,
ili je kosava bila,
ili je mećava bila,
ja mislim: oni su videli
sva sunca kad su nas stvarali.
Zato je kosa bebama
meka i topla kao svila.
Ja mislim da su se voleli
i mislim da su zamišljali
najlepše usne za nas,
najlepše oko i dlan.
I želeli su da budemo
najbolji na ovom svetu.
Da li se ikad upitaš,
ličiš li na njihov san?
Mama i tata su stari već
i kažu: ljubav vene.
A ljubav njihova ostaje
i u nama se širi.
I nastavlja se. Nastavlja
u nekom malenom švrći
što će iz našeg srca
uskoro da izviri.

Antić.

16-05-2011 at 21:33 | Uključi u odgovor
cica
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 12-02-2008
Lokacija: Tuzla
Odgovori: 18418
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija

Poslednja bajka

Usunjam se u tvoj jastuk
kao tisina perja,
kao trsave siske veceri
mirisave od lisca,
od mesecine na pescanim obalama,
od uvele svezine oktobra,
- bas tako se usunjam
i slusam,
slusam sta sanjas.

Nikome necu kazati.
Ali hocu da znas:
cuo sam,
cuo sam sve sto sanjas,
jer drugo nista i ne znam
samo se u snove razumem,
kao sto se kauboji razumeju u laso,
kao sto se tvoj tata razume u politiku,
kao sto se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
- tako se i ja samo u snove razumem.

U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produzujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produzujemo se kroz oci i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive sare pticjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez cizama od sedam milja,
osamuceni od bajke koja se zove detinjstvo.

Usunjam se u tvoj jastuk
da ne znas,
usunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noc,
a pre no sto se probudis
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo nista i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao postari pisma
velikom belom kocijom
koja necu da ti kazem kako se zove,
ali sam ces se setiti.

M.M.Antić.

16-05-2011 at 21:38 | Uključi u odgovor
Mela77
Nivo: Forumski doajen
Majka dva SINA :)

Registriran(a): 30-03-2006
Lokacija: među voljenima
Odgovori: 8258
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija

Neka te!
Neka te prošlosti moja!
Ostani u srcu
mome,
duboko zapretana,
...skrivena i
meni jedino
znana.
Ti si mi sve
od onih dana
kada sam imao nadu...
U tebi je i moja
mladost;
i radosti moje
i moje ljubavi
i čeznuća.
U tebi su tajne mojih
zabluda
i senke bespuća što su me
prizivala
da se izgubim u
zamkama života.
Čuvala si moje uspone i
prikrivala
moja posrnuća.
Neka te
prošlosti moja!
Lakša su mi
svanuća
kada te osjetim
da si u meni.
Za tebe kofer mi
ne treba
kud god da krenem.
Ti i ja smo jedno,
posve nerazdvojni
i, dok postojimo,
vječno zagrljeni.
Neka te prošlosti
moja!
Tebe u sebi se
ne stidim.
Ti si mi svjetlost
kada zalutam...
Sjetim se i
bolje vidim.

18-05-2011 at 12:57 | Uključi u odgovor
momak
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 09-06-2006
Lokacija: u sevdahu
Odgovori: 2468
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Re: Poezija

citat:
Mela77 wrote:
Neka te!
Neka te prošlosti moja!
Ostani u srcu
mome,
duboko zapretana,
...skrivena i
meni jedino
znana.
Ti si mi sve
od onih dana
kada sam imao nadu...
U tebi je i moja
mladost;
i radosti moje
i moje ljubavi
i čeznuća.
U tebi su tajne mojih
zabluda
i senke bespuća što su me
prizivala
da se izgubim u
zamkama života.
Čuvala si moje uspone i
prikrivala
moja posrnuća.
Neka te
prošlosti moja!
Lakša su mi
svanuća
kada te osjetim
da si u meni.
Za tebe kofer mi
ne treba
kud god da krenem.
Ti i ja smo jedno,
posve nerazdvojni
i, dok postojimo,
vječno zagrljeni.
Neka te prošlosti
moja!
Tebe u sebi se
ne stidim.
Ti si mi svjetlost
kada zalutam...
Sjetim se i
bolje vidim.



19-05-2011 at 16:42 | Uključi u odgovor
laly
Nivo: Moderator podforuma
Don't Let Me Be Misunderstood

Registriran(a): 19-11-2005
Lokacija: Wudang
Odgovori: 39084
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Poezija

Aedh wishes for the Cloths of Heaven

HAD I the heavens’ embroidered cloths,
Enwrought with golden and silver light,
The blue and the dim and the dark cloths
Of night and light and the half light,
I would spread the cloths under your feet:
But I, being poor, have only my dreams;
I have spread my dreams under your feet;
Tread softly because you tread on my dreams.
W.B.Yeats

23-05-2011 at 13:57 | Uključi u odgovor
Trenutno aktivni korisnici
Aktivni gosti: 42
Skriveni clanovi: 0
Aktivni članovi: 0
Sretan rođendan: Bračnipar, Celic, edina.suljkic, erik, kula6, pazi ujedam, rina79, seve, sivonja, sodom, taxi117, triplica, vito, xxxD, zlajatz
FORUM : Umjetnost : Poezija New Topic Post Reply

Strana: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 ... Last Page >>


Niste logirani? Nadimak / Username: Password: Sakrij mi ime
Zaboravili ste password?




Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)

Pregled pisanja forumaša u posljednjih 24 sata

Skokni do foruma:

Kontaktiraj nas | tuzlarije.net

Powered by: STRING FORUM Version 1.0
Copyright © 2001 STRING