* * *

U tebi me ima

Mnogo vise

Od prolaznosti dana

I zagasitih obrisa

dolazece noci

U tebi me ima

Mnogo vise

Nego sto ti srcem

Proticu

Vrcevi ceznje

I mnogo vise

Skriveno je

Iza tvojih drhtavih

Trepavica

Zatajeno u tvojim

Dalekim ocima



U tebi me ima

Mnogo vise

Nego priznajes

Sebi

Nepoznati autor

Disident

I već su zvezde nebo smorile
I ove pahulje padalice
Otišle i nestale.

I kada nebo
Bude htelo neke cvetove
Mesto zvezde što zasja
U oku nevolje.

Okrenem se pomislim i znam
Disident sam.
Uvek protiv drugih
I kada necu svi čuju moj podvik.

I one plave oči
Što motaju se po zvezdama od one noći
Ja znam da će doći
A i da neće ne želim istini u oči.

Jer znam ona ništa lepo ne donosi
Jer samo hoće da me pokosi.
Da zamrem kao tavni otkosi,
Što ih djavo odnosi.

Znam da sam
Disident
To sam sto jesam
Ne možeš mi suditi,i bezbroj novih mi likova nuditi.

Jer ja i da mogu neću se mijenjati
I bezbroj novih profila praviti
Majka me je takvu rodila nemam se pravo buniti
Niti išta više traziti.

Autorka: Branka Raljić

Zaustavio bih sat da sam mogao
onoga davnoga trena,
da mi se život ne pretvori
u kutiju uspomena koju
duboko u sebi nosim
...i kao da sam lopov kradem ih
sam od sebe i opet ih u nju
vraćam.
Niko u nju ne zaviruje
i ne zna kako sam ih kupio
i kako ih plaćam,
samo znam da su skupe i
dragocjene.
Uostalom one su samo moje
i za prodaju nisu....

Jovan Dučić – Ćutanje

Ostale su strašne reči nerečene,
samo tvoje oči, mirne kao tmina,
one su gledale i slušale mene;
moj bol na tvom uhu pevaše tišina.

Kakva himna srca, ta reč nerečena!
Ta reč što ne pozna bespuća ni bludnje!
Kad tišina zbori mesto nas, reč njena
ima svu čistotu sna i bolne žudnje.

Ta blaga muzika ljubavi što ćuti,
ima mir molitve u dubini duha:
nikada se rečju laži ne pomuti,
nit’ se glas poročni dirne našeg sluha.

Ideja u nemi kamen uvajana;
vera sva u suzi što neće da kâpi;
ta zakletva što je u neznan čas dâna;
I najviši zakon bola koji vapi.

Pero Zubac – Spiram te sa kože

Spiram te sa kože,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,
Iskašljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo šljunak u krvi,
Ljuštim te sa nokata
Oštrim nožem kajačem
Nema te, nema te,
Nema te.
Reči te se odriču i
u laž me ušuškuju,
Nisi postojala
sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
da bi se pomirili
sa iščeznućem,
Istresam te iz džepova
starih košulja,
Stružem te okom
sa fotografija
Stresam te sa kose,
Davni prosinački sneg,
Proklinjem pesme
u kojima stanuješ,
jedeš, spavaš, umivaš se,
Sve bih ti oprostio
samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.
Srce od najfinijeg drveta
izvajao bih i pod rebra
ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.
Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kišama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
imalo izvan reči,
Samo da postojiš.
Kako ćeš i ovu
Molitvu čitati
Ako te nema
Ako uporno tvrdiš
Da te nema,
Da sam te
Izmislio.

Branko Miljković
Uzalud je budim
Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog izmeđju prstiju
Budim je zbog riječi koje peku grlo
Volim je ušima treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih riječi trgova budim je
Zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
Budim je zbog ove naše planete koja će možda
Biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmjeha u kamenu drugova zaspalih izmeđju dvije bitke
Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih je dio zore
Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvjek sletjelu
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud
Je budim
Jer će se probuditi drukčija i nova
Uzalud je budim
Jer njena usta neće moći da joj kažu
Uzalud je budim
Ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
Uzalud je budim
Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku

REMEK DELO

Nisam ti ja slikarsko platno
Pa da po njemu
Iznova
Po ko zna koji put
Prefarbavaš površine novom bojom

Ni ispijena limenka koka-kole
Zgnječena i odbačena u prvi kontejner

Kažeš da ti se u ustima topim poput šećera
Ali ti je problem što me ne možeš istopiti

U snovima pokušavaš da igramo žmurke
A pri tom zaboravljaš da umem dobro da varam
Ne možeš mi se sakriti
Ne možeš mi pobeći

Nisam ti ja....
Tooo...
Tamo nešto...

Šta sam ti ja ?

Tek čovek
Koji ti je odgrizao dobar komad srca
I ostavio te bez prava na mogućnost invalidnine

Tvoje
Remek delo

ZNAŠ LI ČEKATI


Znaš li čekati
Znat ćeš i živjeti
Imat ćeš hrpu snova
I zvijezda raspupalih
Onu tajnu iza krošnje
Koju sad naslućuješ

Znaš li čekati
Znat ćeš kome osmjeh upućuješ
Znat ćeš kako je vrijedno
Ponekad čekati
I proljeće konačno udahnuti
I svemu što je bilo
Jednostavno mahnuti

Nisi ti jedina koja je čekala
To se s koljena na koljeno prenosi
To od usana do usana putuje
To te jednostavno začara
I koliko ćeš čekati
To ćeš biti jača
Jer samo hrabri to mogu
Trgnuti nadu s nogu

Znaš li čekati
I čekanje će tebe čekati
I nebom ćeš moći širokim
Poletjeti krilima velikim
Jer čekati je velika mudrost
i dar koji se nudi

i znaš li čekati
nećeš biti od onih ljudi
koji su od čekanja bolest stvorili

jer čekanje je slatko
i tek sluti ono što će doći
čekati je ponekad ljepše
nego odmah svu ljepotu primiti u oči


ŽELJKO KRZNARIĆ
iz knjige BUDIM TE U TRI UJUTRO

Slovo o ljubavi - Desanka Maksimović

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svijesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.

Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrješenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sjećat ćete se uvijek jedno drugom lika.

I po rastanku
zamrijeti vam neće gušena htjenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sjećanja na nju nikad se nećeš spasti.

Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nijemi,
sjećat ćemo se dugo
ma i zavoljeli zatim druge.

Ako je želiš bezgranično,
a sjediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabjeljesa.

Ako vjeruješ sjedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dijete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budit će te
i kad se rastanete.

Zauvijek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proljeća, u snu,
pisali pismo.

Oni koji se kao rijeke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posjedjele.

Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umrijeti,
pamtiće te on, sjetiće te se
i umirući.

Oni zbog kojih srca
osjećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sjećanje nam banu
i kad zavolimo druge - i osjetimo se nesretni i krivi.