http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/viewnewnews.php?id=51439

http://doznajemo.com/knjiga/sadrzaj-limene-kutije-nihada-mesica-rivera-mekike-i-vasina-torta-za-sva-vremena/

Nije zemljotres

Recept za brisanje
melanholije
slobodno mi
dostavi pismenim putem,
može i u inboks.
Šapni na uho.
Vikni da svi čuju.
Isplazi mi jezik.
Vic ispričaj.
Politiički korektan, naravno,
da se ne bih osjećao krivim
što se nasmijah,
a plakati bi trebalo.
Dugme za isključivanje
nerviranja pritisni
i isključi. Ja evo pipam.
Naslijepo tražim.
Nije zemljotres.
To moje noge drmusaju.

(N.M.River, 12.3.2013.)

Nastavak slijedi

Danas je bio lijep, sunčan
predproljetni tuzlanski dan,
a jesen još kida
komade mene.

Viknuo bih svima
da ne mogu više,
da odustajem,
da ne računaju na mene
ni u čemu,
ni za što
ne želim da znam,
ali snage ni za
to ostalo nije.

Nastavak slijedi.

N.M.River, 2013.

Fleka i duša

Sve češće mi stvari ispadaju iz ruke.
O flekanju riječi ne treba trošiti -
odjeća pri skoro svakom objedu
dobija nove dezene.
Neke se skidaju, a neke
trajno mijenjaju izgled odjeće.
Ne znam skida li varikina
fleke na duši, a nešto ne znam
ni da li mi je ovo o flekama
došlo samo od sebe
ili je uticaj koji Daniel Radočaj
ima na moje razmišljanje
pred polazak u Pulu,
ako Bog da krajem ovog marta.
a on je čini mi se o flekama pisao.
Možda mi Istra skine pokoju
fleku s duše, ako ona
već nije i sama postala
velika fleka razlijepljenog
komarca na plafonu
što se dobro napio krvi.

Nihad Mešić River (16-17.3.2013.)

Čekam da zamiriše (život)

Savijača s jabukama
u rerni.
Kompjuterske slušalice
dale vitre.

Moram utišati patetičnu
muziku i
pratiti da pita
ne zagori.

Kaže na uputstvu da joj
trideset minuta treba.
Da je smažem,
meni neće biti potrebno
više od pet.

Čekam da zamiriše.

http://doznajemo.com/knjiga/sadrzaj-limene-kutije-nihada-mesica-riveradvije-kile-ljubavi/

Naslovi s virtualnog zida (Sjećanje na Sarajlića)

Reklama nudi 5000 lajkova
za internetsku stranicu za trideset maraka
u roku od 48 sati.
Pjevačica najavljuje provokativan spot
bez grudnjaka.
Neko je plaćao djevojkama
dvadeset dolara da liže
nutelu s njihovih stražnjica.
Malo romantičnih slika
Venecije i Biokova i
Izet Kiko Sarrajlić. Pitao se
"šta bi bilo da je tog petka
umro u Parizu?".
Ja se pitam šta bi rekao
da nas vidi sad.
Sigurno ne bi ostao bez teksta.
Poput mene.

Zanimljivo ili jadno?

Nije da me se
neki prijatelji
ne sjete nikad.

Zatreba im
ponekad ponešto
ili se problem pojavi.

Meni je opet teško
obratiti se kome
kad mi je teško.

Ne znam je li to zanimljivo
ili samo jadno?

NEKAD I SAD

Juče sam s prozora
osnovne škole u Kiseljaku
kod Tuzle, na obali nekada
površinom najvećeg vještačkog
jezera u Jugoslaviji,
kako smo s ponosom učili
o geografiji zavičaja
gledao olupinu razrušenog
opelješenog hotela
u nekadašanjem društvenom vlasništvu.
Pred očima su mi letjele slike iz 1970.
Dolazim s rahmetli mamom Samijom
na autobusku stanicu preko puta
naše bijele zgrade u Srpskoj varoši
i čekamo gradski autobus. Na stanici su
već pokojna mamina kolegica profesorica
Marija Balvanović s mlađom kćerkom Jasnom.
Pet mi jegodina, a Jasna je malo starija.
Dlazimo do Ekonomske škole gdje su radile i prelazimo
s gomilom srednjoškolaca u druge autobuse.
Idemo na Kiseljak, na Sportski dan!
Koja sreća i pravljenje važnim dok se učenice
naših mama utrkuju koja će nas zabavljati
i s kojom grupom ćemo se igrati odbojke
dok nam mame piju kafu s ostalim profesorima
u hotelu. Kako nam se to činilo velikim,
dobacivati loptu srednjoškolcima,
a još nismo ni prvi razred osnovne škole...
Lijep je to dan bio, a meni se posebno
sviđalo što je prizemlje hotela od kamena.
Kamen je još tamo, ali gornji spratovi liče
na apokaliptične ratne prizore.
Nije u ratu oštećen,
čak je rekloše i obnovljen poslije rata.
Vratiti vrijeme unazad ne mogu,
ali se mogu sjetiti jednog lijepog,
sunčanog proljetnog dana
kad smo bili veliki i važni
u Kiseljaku kod Tuzle iako nam se kisela voda iz kaptiranog izvora pokrivenog zeleniom krovomod ne znam čega nije baš dopadala.
Kisela bijaše. Baš kao ovaj dan 43 godine kasnije.