UVIJEK SMO NEKOME PJEVALI

Uvijek smo nekome pjevali
Tješili se nekim već sto puta
Izrečenim riječima
Opravdanje za tugu i samoću
Lako smo našli
U ovim izmučenim dušama
Mijenjali smo gradove
Krajolike razbacane
S pogledom u nebo čekali jutra
I uvijek smo nekoga tješili
Zaboravljajući da i nama utjeha treba
Pod prvi kapima jutra
Koje se rasteže do krajnjih granica
Pogleda u crno umotanih
Da se ne vidi pustoš ovih soba
Napuštenih na brzinu
Poslije kave i doručka
Uvijek i uvijek smo morali biti hrabri
Morali smo biti jaki
Da podnesemo taj teret
Tu nepodnošljivu maglu rastanaka
Zadnju cigaretu
Neko piće s nogu
I riječi koje lažu
Vidimo se i do viđenja
Dok nam je jasno uvijek bilo
Da se tako najlakše kaže zbogom

ŽELJKO KRZNARIĆ

ZA TEBE MOJA LJUBAVI

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.


Prevert Jack

PRVA LJUBAV

U šuštavoj travi blizu raskršća
sjedim nemirna srca i čekam onog
kojemu noćas dadoh, bezazlena,
preplašenu pticu svoje ljubavi.

U žarko crvenoj mahovini brijega
već se zapliće jesen.
Zatišje jezera raste iz polusjena.

Što ću učiniti ako ne dođe onaj
kojemu dadoh svoje srce?
(A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleći ništa, začuđena.)

S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.

A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.

Vesna Parun

Vesna Krmpotić
Mnogostruki život
Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad smo tako čudno iznemogli,
od čega za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit.
I kad umiremo, umire nas mnogo.

I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje čulo,dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sada me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
k'o ponočna rosa.

citat:

---

laly wrote:
Vesna Krmpotić
Mnogostruki život
Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad smo tako čudno iznemogli,
od čega za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit.
I kad umiremo, umire nas mnogo.

I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje čulo,dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sada me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
k'o ponočna rosa.

---

Niko ne zna kako je
Biti covjek los
Biti covjek tuzan
Iza ociju plavih

Niko ne zna kako izgleda
Biti omrazen
Biti osudjen
Samo na lazima

Ali moji snovi
Oni nisu tako prazni
Kao sto izgleda moja savjest

Satima u samoci
Moja ljubav je osveta
I zato slobodna nikada nije

Niko ne zna kako izgleda
Osjecati se tako
Kao ja
I ja krivim tebe

Niko ne grize tako jako
u svom bijesu
I nikakav moj bol i patnja
ne mogu ti to reci

Ali moji snovi
Oni nisu tako prazni
Kao sto izgleda moja savjest

Satima u samoci
Moja ljubav je osveta
I zato slobodna nikada nije

Kad se moja saka stisne, razbija sve
Prije nego sto izgubim smirenost
Kad vidis osmjeh, reci mi onda lose vijesti
Prije nego sto se smijem i ponasam glupo

Ako progutam bilo koje zlo
Gurni mi prst u grlo
Ako se tresem, molim te pokrij me
Da se ugrijem, daj mi svoj kaput

Niko ne zna kako je
Biti covjek los
Biti covjek tuzan
Iza ociju plavih

PONOVNI SUSRET

Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
citavo jedno kratko proljece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svijet, nekada mirisan i raspjevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nasih malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vrijeme brise i srce zaboravlja;
ali casovi srece ostaju,
njihov je sjaj u nama.

H. Hese

Milos Crnjanski

Prica

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.

Sucajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oci i cutim.

Kad bagrem dogodine zamirise,
ko zna gde ću biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.



Trag

Zelim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvome telu.

Da poneses od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag …

puteva zasutim liscem svelim
sa jablanova.



Zivot

Sve to ne zavisi od mene.

Setim se kako bese lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.

I, vidis, to utesi me.

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamirise preorana,
ili da oblaci prolete,
malo nize,
pa da me to potrese.

Ne, ne od mene.

Dosta ce biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrci neko ozeblo, tudje, dete
i zagrli me.