Pesma krhke stvarnosti - Aleksandar Aca Stojanov


Sama si
A krhka je noc
Slomice se kada pokrenes misao
Kada udahnes duboko i glasno
Hladan decembarski vazduh.
Sama si
A krhka ti je samoca
Mozda ce doci nezvani gost
Mozda ce neko nekog traziti
Bas na tvojim vratima
Sama si
A slaba je tvoja odluka
Da dugo budes u tisini.
Sama si.
Krhka je glad koju osecas
I prsti su ti krhki u hladnoci
Zatvori prozor
Pada sneg.
I ja sam jedne decembarske veceri pao
Seti se.
Mozda si sama zbog mog pada
Mozda je svetlo u daljini sto se topi
Znak da krenes
Sama krhkim nogama
Nesigurnog koraka.
Sta li je danas sigurno
Ni rec koja se lomi na usnama
Ni samoca koja ti bledi
Plavetnilo ociju
Nista nije postedjeno krhkosti
Magiji prolaznosti i kratkog trajanja.
Sama si
Jer si mislila da je tako bolje
Jer si mislila da ce sve biti tvoje
I ja u pricama
I malo ljubavi u pesmama
I malo tisine na bucnom trgu.
Sama si
Jer sama smisljas
Svoje krhke razloge za samocu
I sama brises zamagljena okna prozora
Kroz koje se vide zaledjene grane
Na srebrnosivom pokrovu neba.
Sve je krhko
I tvoja samoca sto nadeva imena stanjima
Koja tesko objasnjavas
Stanjima koja nemaju definiciju
Sem da su uzroci gorcine i slabosti
U rukama
Koje ti se same prekrstaju na grudima.
Krhka je materija od koje je sacinjen tvoj zivot
Mrak se ubija prstom na prekidacu
Tisina glasno izgovorenim pozdravom
Krhka samoca mojim povratkom
U stanu mirise po prasnjavim zacutanim knjigama
I sam se osecam zarobljen medju sklopljenim koricama
Romana sa trgicnim krajem.
Sama si
Jer ti sat kasni sesnaest dana i jos koji minut
Do mog povratka.
Sama si
Jer si zaboravila koji je datum
Kada ti je rodjendan
Znas samo da ti je zima
I da ti se sudaraju zubi
U ustima oteklog suvog jezika
Koje su napustile reci molitve i pokajanja
Sama si
Jer su krhka priznanja sopstvene slabosti
Otrovana bezrazloznim ponosom
Sama si jer pica u boci ima samo za tebe
Jer niko ne donosi nista
Sama si
Jer te je samoca snasla
Svojom otezalom rukom neizbeznosti
I bezvolje.
Oslusni
Uci cu tiho bez kucanja
Donosim ti sebe i
Saznanje da si me oduvek imala
A da to nisi htela da znas.

Tu sam....
Sada i ovdje....
Već sutra će biti neka druga
Poput smjene
dana i noći
Neko ode a neko će doći
Kad me ne bude jednog dana

Potraži me među ovim redovima
Kad me ne bude jednog dana
Ja ću se
sakriti u slova,
Uvući u nečije knjige
Samo da budem tamo
Gdje ćeš
biti ti
Kad me ne bude jednog dana
A ti ćeš me htjeti naći
Ja ću i
onda živjeti u pjesmi
Živjeti u nekoj priči
I voljeću te beskrajno
Kao i
ovu pjesmu...

Miladin Berić - Ti ne znaš

"Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekuju zoru.

Sakriven u tvojim venama
Ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom, ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar luđi.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojiš.
A ako već budeš bodež
i napraviš nekakvu ranu,
i tada ću da budem sretan
što još uvek negdje postojiš."

Odakle si došao


došao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam čula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeća miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na školjku,
čujem šum gradova kroz koje sam prošla,
i onih kroz koje samo htjedoh proći –
odraze vidim dalekih kupola
kako se njišu u bistroj vodi tvoga bića;
slušam i gle, prolijeću atomi zaboravljenih ruža,
i glasovi iz mrtvih pluća ustaju,
slušam, moj život treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena –

A kome si nalik


ti si nalik svemu što sam vidjela i što je mene vidjelo,
otac tvoj i majka hiljade imaju lica i glasova;


kopito svjetskog konja prešlo je preko mene,
ti si najviše nalik na njegov trag.


Vesna Krmpotić

Uzela sam komad papira i napisala ti pjesmu
ALi nema načina da ti zahvalim za sve što si mi učinio.

Što si uvijek pristojan, što si na mojoj strani,
što mi pomažeš u svemu, i i nikad me ne napuštaš.
...
Što prihvaćaš moje misli i osjećaje, i trudiš se razumjeti,
što nikad ne odustaješ od mene i što si tako dobar prijatelj.

Hvala što me nasmijavaš i puštaš da se isplačem,
što kažeš da ti nedostajem a ja ni otišla nisam..

Hvala što me trpiš!
Hvala što me voliš!

♥ SRETNO VALENTINOVO ♥

Znao sam da ti postojiš negdje,u svijetu,
radi mene.
I ja sam te naslućivao u svakom šušnju,
i u najmanjem pokretu,
kao kad se od plavog gutljaja daljina
zagrcnu zene.
Mi smo bili tako usamljeni,
ali smo se kroz snove jedno drugom uputili.
Znali smo da se medju tolikim ljudima
ne može sam biti
...i mi smo se naslutili.

Branko Miljkovic

Dopusti da tvoja ljubav
odjekuje mojim glasom
i spusti se na moju šutnju..

Dopusti joj neka udje
preko moga srca
u sve moje pokrete..

Zablistaj svojom ljubavlju
kao zvijezda
u tami moga srca
i učini da zarudi
moje budjenje..

Učini da izgori
u vatri mojih želja
i poteče u sve snage
moje ljubavi..

Dopusti mi da ponesem
tvoju ljubav u svoj život
kao što harfa nosi svoju melodiju
i dopusti da ti je vratim na kraju
zajedno s mojim životom...

Tagore

Kome, ako neću moru slanu vodu
prosuti taštom željom, ponekim kamenom
vode uzburkati, čežnjom, ribarske mreže
biserjem mrsiti.

Tek jedan je čovjek ljubio
golu mi dušu a da nije znao
tek ruke su njegove oblikovane po
mjeri ljubavi a da slutio nije.

Što li to u kasnu jesen
budi sjećanja mirisom mandarina
čija je duša narančastog neba
pod mojim noktima
i prošlost što mi kaplje sa usana.

Samo još dušu imam
što se kao svijet od pijeska ruši
svaki put kad te izgubim
zbog nekih drugih olujnih voda
budim se na tuđim obalama
sa slanim usnama
među izlomljenim školjkama.

Jesen je u tvome zagrljaju
u svakoj kapi kiše
na tvojim usnama
svaki tvoj pogled prati
svaki tvoj pogled skriva maglom
i padaju kiše kao uvelo lišće
jesen je između nas.

Možda bih i željela
utopiti se, ali što ako
umjesto da potonem na dno
plima me izbaci
na neku tuđu obalu
možda bih i željela izgorjeti
ali što ako mi vjetar pepeo raznese
po nekim dalekim pustinjama.

Ma sve puste žeđi moje
pod usnama tvojim
morima bi potekle
i da imaš usne slane
sve bi moje želje biserne
na dnu očiju ti zasjale.

Miriše more na tvoj posljednji poljubac
slano kao moja suza
za koju nisi nikada saznao.

Kad bi tvoje oči
znale voljeti
moje nemire i čežnje
raspršio bi vjetar sve puste želje
utažio gorke i netaknute
usne od čekanja
kao grimizne ruže
moja duša bi procvjetala
zalivena tvojim poljupcima.

I sve mi se vraća kao kletva
kiša odlomljena nebu
nad usnama mojim
lomio si kruh ljubavi
i nikada nisam poželjela više nego si mi dao ..

Ne sjećam se trenutka
kada sam očima listala stranice
neprospavanih noći tražeći nadahnuće
u tihom plesu tvojih koraka
Jutros sam orošena kapima sreće i
drugačijim očima predajem se misaonim
dodirima tvoje prisutnosti
Jutros me zapljuskuju slapovi zanosa iz
dubina tvojih razigranih pogleda
Usidrena na zatvorenim proplancima
tvoga srca ne želim koraknuti izvan
trenutka sadašnjosti
Kada uz tebe sanjarim ne otvaraj vrata
nekim zalutalim čežnjama
Ostavi me skrivenu od znatiželjnih vjetrova
neka se utapam u otkucajima
tvoje ljubavi ..

Evica Kraljić

MENI BEZ MENE



Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;



i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.









Tin Ujević (1891-1955)