Nebom sam te okupao
I bisere svoga srca stavio oko vrata
Pa snom jutaranje rose u miris legao
Jer kad snivas
Mojim pogledom postajes zvjezdani dah
A u mojim njedrima okus meda

Milo si moje bice
I otkako u mom osmjehu spavas
Ja te mjesecevim poljupcima dojim
Svakom tvojom misli cvjetam
A nad bijelim celom
Udahnjujem ljubav i u dusu stavljam

Koliko li te samo snenu tako volim
Da se u sam san pretvaram
I dubinom uzdaha tobom drhtim
Po cijelu noc u tebi treperim
Njezno ceznjom uznosim
I proplancima bezbriznosti pokrivam

Tiha si i ja te takvu vodim
Poput lista sto jezerom plovi
Tiho se i u tebi ljubim
Kad sa kapima kise preselis u sapat
Tihom , ja te strastveno volim
Dok svoje snove prostires u meni

Sanjao sam da šetamo

Sanjao sam da šetamo
držeći se za ruke
kad sam se probudio
zapalio sam cigaru i
sa paučinom u očima
nastavio šetati
pitajući se
kakav ukus ima tvoja pljuvačka
jesam li dovoljno
jak
da je mogu probati
i ostati normalan
pitajući se
jesi li tako nedostižna
zato što si toliko lijepa
ili si toliko lijepa
zato što si tako nedostižna

u blizini nema mora
pa ipak se osjeti njegov miris
i sama pomisao na tebe
miriše na more
na tebe
na more
(možda zato što je tako daleko)

volim kad znam da ti čitam misli
volim kad ti sjevne u očima
i sočiva se zacakle
kad pokunjiš glavu
sakrivajući lice kosom
nekim ljudima je potrebno malo
da budu sretni
zato nikad nemoj biti previše
i ako se pitaš zašto ti dosad nisam napisao
ništa
to je zato što ne znaš čitati sa usana

Nedim Cisic

AKO


Ako od mene odvratiš lice,
moje će srce zarobiti tuga.
Ako pokriješ uši da ne bi čuo moje riječi,
plakati ću tiho u samoći.
Ako me odgurneš i zaobiđeš,
ako me prokuneš i odbaciš,
ipak ću ti pružiti ruku kad god poželiš.
Čak i ako sasvim zaboraviš na mene,
ako sve tvoje misli budu strane i daleke,
moja ljubav umrijeti neće…

No ipak, pazi!
Iako je trajnija i čvršća od zemlje i neba
njoj je potrebna hrana: Tvoja sloboda.
Nju moraš njegovati, o njoj se brinuti.
Ne žrtvuj nikada svoje slobode.
Čak ni u ime ljubavi.
Jer ako bi to učinio,
ne znam hoću li tugovati,
ne znam hoću li plakati,
ali znam da bi moja ljubav
mogla umrijeti …


A. P. Kezele

Ovaj je dan
kao otkinut list,
samo tišina
i zrak i ti,
on je zarobljen
u velikoj krletki sunca
koju si nosio kroz ulice,
ovaj je dan uhvaćen
u mrežu tvog lica,
i ne može se izvući,
ne može se otkotrljati
poput lopte
natrag do mojih nogu
On je ptica
koja ne diše,
koja se ne čuje,
njega naprosto nema.
Ovaj sam dan izgubila
kao što se gube ključevi,
kao što se topi snjeg
ili zaboravljaju prijatelji,
i ja se vise ne sjećam
njegova okusa,
njegove obline,
ti si iz njega sve izbacio,
sasvim si ga očistio,
ispraznio, prozračio,
taj dan zbog toga lagan,
poletio je poput balona
nekamo izvan mene
da bi postao oblak ili kap kiše,
taj dan,
bez mirisa, trajanja i boja,
potpuno se osamostalio
i ostavio je za sobom
samo tebe.

Irena Vrkljan

Kad prodje ova neobicna mjesecina
koja je prevalila daleki put od mene do tebe,
plasljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja zivi od topline
moje ruke, i jos me osvaja,
sitnim koracima priblizava nebo
mojim otvorenim ocima,
kad prodje ovo sporo i tesko ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove
poslije tople kise,
kada sve prodje,
pretvorit cu se u zrna pijeska sto ga nosi vjetar
prema sredistu usamljene zvijezde
bit cu voda koja ispire sljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit cu prazan trg sa sjenom necijih stopa
stablo obraslo sutljivim brsljanom sto vene,
samo sjecanje na samu sebe,
u casu umiranja,
jednostavna rijec zaboravljena u grlu
nikad izgovorena,
pokusaj smijeska koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni prozivjeti.


Irena Vrkljan

Kondicionali ljubavi
Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa
igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova
i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva
kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi
i, vjeruj, nema bolje

Luko Paljetak

Nezna si moja rec
zalutala u ovom vremenu
Moj beli labud u srebrnim talasima
lenje reke
Moja magla koja zataskava slike
Moja ravnica pod snegom
Bogatstvo vetrova
I mirisa najlekovitijih trava
Moje si najneznije prolece
polen sa zutog cveta kraj puta
Moja si pesma puna ushicenja
Bela latica
i plavi trun neba
Moja si siroka ulica
pod suncem
Rodjena u najiskrenijim mislima
Moja si onoliko koliko smem da te imam
Zbog tebe su pokorne kazaljke sata
Zbog tebe ne kasni noc
I ne zaluta jutro
Moja si
jer sam te pazljivo pisao
Jos pazljivije izgovarao
Bez izgovora tiho
sapatom
a jasno uz milozvuk
doletelih ptica
Moja si muza na svim belinama
Zednih pravih reci
jer samo tobom moja je pesma
nadahnuta

Aca Stojanov

Uzalud je odsutnost tvoja



Uvijek kad ostanem sam,mila,
kroz nesanicu doleti plava ptica
i tvoj osmjeh na postelju spusti.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
kad noć neizdrživo boli,
tvoj stidljivi obris
čudesno procvjeta u noći,
i krv tako glasno u meni provri
da s okusom mjesečine
tvoja moćna prisutnost
zavede moje puste ruke
i moji uzdasi u njima zaječe.

Toliko tvoga u njoj postoji,
toliko tvoga mome biću daje
da je uzaludna odsutnost tvoja.
Uzalud je i usamljenost moja,
uzalud je mrak što sjenama hara,
jer kad se srce razmaše tamom,
uzalud je prisutnost njena.
I kad noću zaplaču zidovi,
kad zavjese navuku tugu,
ponašam se kao da si kraj mene,
jer tvoja topla prozirnost
kroz polusan miri moju dušu.

Volim kad se svlačiš u škrtoj tišini
i kroz nebo ljubim tvoje nježno lice.
Uzalud je tada ranjivost moja,
nestaje pustoš mojih sjetnih usana.
Uzaludna je, jer tvoja je milost
kao kriška mlade mjesečine zanosna.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
u vremenu si moga sanjanja,
i s njim čekam miris plave ptice,
jer kad tvoj osmjeh
pažljivo na moje grudi spusti,
uzalud je odsutnost tvoja.

Zal Kopp

Ne ruši sve mostove
Ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
kada nema mostova uzalud je ceznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...

Ivo Andric

VESNA PARUN ( 1922 - 2010 )

Kad bi se moglo otputovati

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.