PROSJAČKA....odlomak iz zbirke''Poezija,recimo...''' Mario Vranješ

Nije bitno, vjeruj mi
Navikao sam da se prostirem pred tobom
U stvari nije to navika
Već više kao moja težnja da se pravim da me ne boli
Kada me drugi gaze

Ništa ne brini, ja sam već zaboravio
I da si hodala po mojim stazama
I da smo koji put
Na raskršću
Istom stazom krenuli
Na istoj klupi sjedili
Da nas je
Slučajno
Isti golub posrao.

Ne marim, ne brini se
Sada samo imam ovo malo konjaka u flaši
I zvrk pite u najlon kesi
Jučerašnje novine za pokriti
Šuplje cipele da mogu ispod glave staviti

Još samo da ovaj zaljubljeni par
Ustane sa naše klupe u parku
Pa da rahat odahnem
I usnijem
Pa da malo sanjam
Tebe.

U KOLIKOJ SU MJERI
U kolikoj su mjeri
Meni dragocjeni tvoji samonikli
Usputni drvoredi
Tvoje duše interijeri
To se ne mjeri niti jednom mjerom
Nemoguće je sve to sažeti
U jednu jedinu pjesmu
U jedno jedino putovanje životom u jednom smjeru
Od početka do kraja
Tvoji su dragocjeni pogledi
Već na vratima
Nebo se spušta već satima
U tvojoj blizini svojom voljom
Tvojom snagom
Uspio sam doći tvojim tragom
Tvojih se visina doseći
U kolikoj su mjeri
Meni dragocjeni
Tvoje duše interijeri
To se stvarno
To se stvarno ne može mjeriti
Mjerama znanima
To se samo može
Kad te se voli danima
Bez predaha
I bez straha
ŽELJKO KRZNARIĆ

znam da je ponavljam, ali je vrijedi ponoviti

MOLIM TE, POSLUŠAJ ONO ŠTO NE KAŽEM - /Charles C. Finn/

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.

U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mleko u meni
i oko mene
da mi je ime samouverenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontrolišem
i da ne trebam nikog.
Ali, ne veruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvek promenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da iko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega sledi prihvatanje.
Ako sledi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uveriti u ono u šta ne mogu uveriti sam sebe,
da uistinu nešto vredim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslediti prihvatanje,
da neće uslediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje ceniti, da ćeš se smejati,
a tvoj bi me smeh ubio.
Bojim se da duboko negde nisam ništa, da ne vredim,
i da ćeš ti to videti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim detetom unutra.
Tako počinje svetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih voleo da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati veštačke, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to poslednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nežan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.

Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih drhtim,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga senovitog sveta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.

Dugotrajno uverenje o bezvrednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali uprkos tome što o čoveku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobediti zidove
čvrstom rukom
jer dete je vrlo osetljivo.
Ko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojeg znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovek na kojeg naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

ODLAZIM......zbirka '' Poezija, recimo...''

Odlazim...
Neka me malo i na drugim mjestima.
Vjerujem i da preko potoka ima dovoljno vjetrova za moje alergične suze u očima.
... Trebam da znam da i u drugim močvarama mogu sa žabama
da tražim tonalitete za ariju koja mi buči u ušima.
Naučio bih, ako je ikako moguće, kako to izgleda i druge ljude vidjeti,
u oči, očima gledati.

Poželio sam, nekako s vremenom, da preko rijeke zagazim,
da u vir novi zaronim, da me nova kamena obala sačeka,
a druge djevojačke usne da mi pomognu doći do daha
sa umjetnim disanjem usta na usta.

Odlazim...
Ne mašem maramom i ne obećavam da ću se vratiti.
Niti ću reći da ništa neću zaboraviti i da ću sve ovo od prije pamtiti.
Ali sačuvajte mi kesten iz moje sobe i njegov hlad naslikan na mojim zidovima,
za svaki slučaj ako opet poželim
na njegovim granama se ljuljati.

Odlazim...
Niz tišinu i niz povjetarac odlaze mi koraci.
Sačekat' ću još samo malo na svoju sjenku, njoj baš treba vremena da se oprosti
od ovih kaldrma što mi svaki, baš svaki skok u vazduh poznaju.

Odlazim...
Na tren ću zastati ispod prozora koje s neprospavanim noćima zavoljeh.
Osmijeh ispod saksije kraj njenih ulaznih vrata, zajedno sa ključem ću ostaviti.
I dok me oči njene, iza pendžera, budu tragom suza pratile niz kaldrmske kocke,
još jednom ću sam sebi u bradu prošaputati...

ODLAZIM...


Mario Vranješ

Desanka Maksimović

Naša tajna

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas
ili radi drugih
kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reči
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tako gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.

PONEKAD
Ponekad se tvoj grad
U čežnju pretvori
Tvoji dlanovi
Naši pijani krvotoci
Naši stanovi
Naša ljubav
Premijere i reprize
Tramvaji izgubljeni u mraku
Grlobolja i zeleni čaj
Umorni noćni taksisti
Film koji ima najljepši kraj
Ne zaboravi ness
Neću
Prvi izgledi za sreću
Okus mjeseca na obrazima
Mozart Vivaldi
Javna rasvjeta u kvaru
Stavi još jednom taj ce de
Voliš me?
Volim te

Ponekad
Sve se žene u tebe pretvore
Tvoje oči su izgleda u modi
Parkovi uspavani
Naše riječi
Usne koje se najslađe ljube
Mirisi kestena koji se gube
Dok padamo u san
Dobro ti jutro
Dobar ti dan
Vijesti su dobre
Prognoze su odlične
Voliš me ?
Volim te

Izdaleka sad vidim
Bilo je svečano
Bilo je pitomo
Bilo je divlje
Bilo je vrijeme poljubaca zrelih
Vrijeme za dvije budale
Koje tuguju sad
Jer nisu znale
Da se takve ljubavii dese ponekad

Ponekad
Samo ponekad
Brodovi se vrate
U zaboravljene luke
I meni se čini ponekad
Opet me gledaš
Sve ovdje pomiču tvoje ruke
Kao mali akrobata
Jutarnja kava
U tišini otkucaji sata
Ručak i čaša vina
I na ramenu tvoja glava

Ponekad
Samo ponekad
Ista se kišna kap ponovi
Pahulja snijega s tvojim genom
Padne na isto mjesto
Samo ponekad sve se vrati
A čežnja se javi prečesto


ŽELJKO KRZNARIĆ

Jednom pjesnik, nikada pjesnik....

Ljudi moji, nisam ja pjesnik...

Ja samo riječima dodirujem mjesta koje drugi dodiruju prstima.

Zarezom izmamljujem uzdahe koje drugi usnama nađu,

tačkama završavam sreće i tuge dok drugi se grle i ljube.



Prijatelji moji, pjesnik ja nisam...

Ja sam samo izdajica trotoara kojima hodam.

Pobjeglica svoga grada i ulica na kojima sam prividno bio čovjek.

Odjek grla iz kojega glas se tek na papiru čuje.



Dušmani moji znaju da nisam pjesnik...

Da sam samo izbjeglica koja se stidi tuđe zlobe i prljavštine.

Izgubljena duša u redu za posao, koru kruha i bokal vina,

nevina spodoba koji svaki novi dan traži državljanstvo i mjesto pripadanja.



Ja znam da nisam pjesnik....

Da sam lik u ogledalu, mamuran i izbljuvan,umoran i hrabar u isti tren.

Trubadur kojeg niko ne treba pod prozorima, lahor koji vjetar htio bi biti,

razbijena flaša da sam, i krv na dlanovima od prerezanih linija života i ljudskosti.



Ljubav moja zna da pjesnik nikada nisam bio, već da je ona moja jedina pjesma...

Da sam majstor za suze,smijeh, jad i žalost.

I da znam da gledam u poglede, i da znam da vidim nevidljive.

I da umijem da volim, i da umijem da volim, i da umijem da volim.....


Mario Vranješ

KOLIKO SMO RIJEČI PROPUSTILI
Koliko smo samo riječi
Uspjeli propustiti
Koliko je samo poljubaca
Ostalo neiskorištenih
I sad ne znamo što bi s njima
jer nisu za druge usne
imaju naše potpise
i naše glasove koji se ne uklapaju
u druge priče
još smo zarobljeni
u očima sam ti se zaglavio
u tvom širokom pogledu
i uzalud mi se čini da sam u redu
još mi kao kiša pod kožu se tvoj
parfem uvlači
još mi zvijezde noću
streljaju ravno u srce
i svuda samo pustoš
i nemoguće praznine
pokušale su neke
ali niti jedna da to tvoje nešto
sa usana skine
da te gurne nekuda od mene
da te spremi u sjećanje samo
ti prokleti neiskorišteni poljupci
sve te propuštene riječi
koje nismo stigli reći
izgleda da će trajati dugo
i sipati uvijek nešto gorko
u čašu koju ćemo pružati
nekoj drugoj zamišljenoj sreći

ŽELJKO KRZNARIĆ