Policajci upucali djevojčicu u glavu zbog krađe slika

Petnaestogodišnja djevojčica Fabienne Geismar ubijena je danas na Haitiju hicem iz pištolja jer je ukrala nekoliko slika, izvijestile su strane agencije.
Malenu Haićanku ubili su policajci koji očajnički pokušavaju spriječiti pljačke i vladavinu bezakonja u razrušenoj haićanskoj prijestolnici, Port-au-Prince.

No, iako je u toj siromašnoj otočnoj državi u razornom zemljotresu poginulo desetine hiljada ljudi, smrt 15-godišnje djevojčice duboko je potresla sve građane, ali i svjetsku javnost.

Malena Fabienne je ubijena pred očima svog oca, sestre i brata. Policajac je ispalio jedan hitac koji je 15-godišnju djevojčicu pogodio u glavu...

Roditelji su bili nemoćni... Njena majka je očajnički plakala neprestano padajući u nesvjest. Otac, kada se pribrao, prišao je i podigao svoju djevojčicu s ulice, naprosto paraliziran od boli i tuge.

Ostalo je nerazjašnjeno da li su policajci zaista imali namjeru pucati u pljačkaše ili su samo htjeli ispaliti metak upozorenja, koji je nažalost usmrtio malenu Fabienne.

Nisam znala gdje ovo da kopiram, pa evo ovdje...

Jadna majko, ugusih se u suzama...


Seselj: U Hagu me vec dvije godine truju...
VOJISLAV ŠEŠELJ jučer se nije pojavio u sudnici zbog navodne kirurške intervencije zbog koje neće moći svjedočiti nekoliko tjedana, piše Press, koji prenosi Šešeljevu pisanu izjavu prema kojoj ga je "Tužiteljstvo tjeralo da lažno svjedoči i dalo mu samo mjesec dana za pripreme".

Podsjećamo, Šešelj je prošlog tjedna završio u samici nakon što je odbio namazati ruke sredstvom za dezinfekciju koje se koristi protiv svinjske gripe. Šešelj je tvrdio da se već cijepio protiv nove gripe i uporno se odbijao namazati kremom, a sada tvrdi kako ga u Haagu sustavno truju.

"Ja sam se među prvima cijepio protiv nove gripe i tražio sam da operem ruke sapunom i vodom. Ja tamo nisam došao iz grada već iz suda i nisam se ni sa kim rukovao. Mene ovdje dvije godine truju, jetra mi je načeta. Kažu da je to zato što sam debeo, a ja nisam debeo. Nisam se želio mazati nikakvim kemikalijama i zato su me držali u izolaciji. Tko mene može natjerati da se mažem nepoznatom kemikalijom?", zapitao se Šešelj.

Pismo iz Australije

Hariz Halilović
19.01.2010.

Dragi Ljubomire,

Zahvaljujem ti se na rođendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj rođendan, 15.1.2010. godine, objavio na Peščaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim činjenicu da ne samo da sam napunio četrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam dočekao još petnaest rođendana „viška“ - punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuđeno od Karadžića, Mladića, Ćosića i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!). Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog učitelja koji se tako zvao), nije lako dočekati četrdeseti rođendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajući da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu dočekali ni petnaesti - poput mog malog rođaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majčinih ruku u Potočarima, odveden u koloni bošnjačkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isključivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-čega-sve srpskog. Dino je pronađen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli rođak 11. jula 2007. pokopali u Potočarima. Rođak je za tu priliku došao iz Njemačke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio. I sam znaš, Ljubo, da si s četrnaest godina ipak još podobro manji od svih odraslih.



U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potočarima je pokopano još nekih pedesetak članova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu - uz to još stotinjak mojih školskih drugova, stotinjak komšija, stotinjak ljudi koje sam redovno sretao u prolazu, stotinjak onih koji su znali čiji sam ja „mali“... Evo ti slike naših imena iz Potočara, a ima nas i mimo prezimena Halilović; vidi pod Sulejmanović, Zukanović, Mustafić, Bečić, Salihović... Mnogi od ovih na listi bi ti sve ovo mogli opisati puno bolje od mene, jer je među njima bilo i pisaca i pjesnika i boema, onih koji su za života još ponešto stigli postići, i onih koji su o tome tek stigli sniti. Sad je na meni da i u njihovo ime govorim, da se i u njihovo ime zahvalim ljudima kao što si ti, Ljubo. Zahvaljujem ti što si, prije svega, čovjek u onom najhumanijem smislu, što razumiješ i suosjećaš. I što ne šutiš. I što nisi šutio!

Znam da ni tebi, s pravom, moji mrvi ne daju mira, a ja na takav mir i nemam pravo. A reći ću ti i ovo: skroz je čudan osjećaj stajati u Potočarima, nijemo iščitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime među njima. Znaš da bi „logično“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah između Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije rođake i što oni mlađi nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaćenih računa koji te čekaju negdje u tuđem svijetu gdje imaš adresu. I onda osjetiš da si jedino ovdje među svojima, skroz svoj.

I još ću ti reći, Ljubo, da sam jedino preživio zbog toga što sam se, kao jedan od rijetkih iz moje šire familije, u vrijeme ubijanja Srebrenice zatekao daleko od našeg podrinjskog zavičaja u istočnoj Bosni (tik uz zapadnu Srbiju). A nakon što mi je jula 1995. ubijen zavičaj, nisam se više imao gdje (a pogotovo kome) ni vratiti, pa sam zato i otišao što dalje od istočne Bosne i zapadne Srbije, do onih „ničijih“, koji s tim „našim“ ratom nisu imali ništa, onih Aboridžana koje pominješ u svom tekstu. Sad s njima, a i s raznim drugim „narodima“ i „narodnostima“, dijelim avlijske ograde; jest da je sve bez bratstva i jedinstva, ali zato uz međusobno poštovanje i civilizirano odstojanje: good morning za good morning.

A kad se jutrima, gledajući u nedogled okeana, sjetim rodnog Podrinja (a Podrinje je vazda bilo s obje strane Drine), sjetim se i VBR-ova, onih „ognjeva“ i „orkana“, na koje smo nekad bili ponosni i u njima gledali oličenje našeg bratsva i jedinstva, dok se „naša JNA“ kurčila na razno-raznim vojnim paradama svih onih davnih dvadeset-i-drugih decembara i dvadeset-i-petih majeva. E, ti su isti VBR-ovi, Ljubo, još pod istim oznakama, postavljeni na platou planine Tare, iz tvoje države, s tvoje strane Drine, palili i žarili moj zavičaj i ubijali moju rodbinu u mojoj zemlji. Ti „ognjevi“ i „orkani“ su do temelja (i mimo temelja) srušili i spržili i moju rodnu kuću. Sve se ovo dešavalo „legalno“, iz pozicije tvoje države, u po bijela dana - danima, sedmicama, mjesecima i godinama - i o tome znaju svi oni s tvoje strane Drine koji nemaju selektivnu amneziju zbog razloga raznoraznih. Ja znam da im ti pokušavaš probuditi potisnuta sjećanja.

Ti i tvoje kolege s Peščanika (i ostali miroljupci) ste kolektivna savjest i obraz države i naroda s te strane Drine, ono ljudsko što još valja i što je uvijek valjalo tamo. Zato ja, Ljubo, prihvaćam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobađam svake krivice za moju spaljenu kuću i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio - ali, kao što i ti reče, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim naređenjima i izvršenjima. Kamo sreće da je bilo više ljubomira, ne samo po imenu nego i po ubjeđenju, poput tebe, tamo „kod tebe“; ja ti onda ne bih nikad imao potrebe sve ovo ni pisati i puno bi ljudi bilo sretnije, pogotovo s moje strane Drine.

I još nešto Ljubo, zemljače bivši, poruči tim svojima tamo oko sebe, tim što su čvrsto odlučili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turčin (što ne bi mijenjalo zločin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih građevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesim (Sejdalija) Halilović, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Rođen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlučio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Oboje „Beograđani“, radili su kao sociolozi i referenti u Općini, skućili se brzo i zajedno zavoljeli Srebrenicu. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlađim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan. Nadin Omer je jedini preživjeli muškarac iz tog dijela moje rodbine.

Ne znam gdje li su danas, ni Omer, ni snaha Nada. Nažalost, puno nas je lakše nabrojati žive nego pobijene, a i ovo što nas je živo razbacani smo diljem ove nesretne planete, često više i ne znajući jedni za druge. Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odrađen k'o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od početka do kraja, učestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stručnjaka za razvalačenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potočare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neće (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i međudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Međutim, dok je mene živog, neće ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu ! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili - ne brojevima, nego imenima, datumima rođenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je činilo ljudima - i da tvoja država nađe sve one logističare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za početak, neka krenu odozgo i nađu Mladića!

Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!

Srdačno te pozdravljam!

Hariz Halilović je socijalni antropolog pri School of Philosophy, Anthropology and Social Inquiry, The University of Melbourne.

Peščanik.net, 19.01.2010.

[Edited by Putnik on 23-01-2010 at 17:58 GMT]

Treba reći da je Fahrudin Radončić preko svog „Dnevnog avaza“ krenuo u linčovanje Duške Jurišić onog trenutka kada je Federalna televizija počela otvoreno da govori o njegovim malverzacijama i razotkriva kriminal u Razvojnoj banci FBiH od koje je on nezakonito dobio 22,5 miliona maraka. U tekstovima njegovog „Avaza“ protiv ove istaknute novinarke najviše je bilo izmišljotina i podmetanja, čak je Radončić išao dotle da je Jurišićevu lažno optužio da radi protiv bošnjačkog naroda. Naravno, i on i njegova novina će za svoje izmišljotine, manipulacije i obmanjivanje javnosti morati da odgovara pred sudom.

Inače, protiv Radončića i njegovog „Avaza“ u ladicama Općinskog suda u Sarajevu stoje stotine tužbi i prijava, a zašto se kriju najbolje zna predsjednik Suda Goran Salihović.

IZVOR: www.san.ba ;

Sve više građana u Republici Srpskoj gladuje
Subota, 23 Januar 2010 19:19


Potrošačka korpa, koja obuhvata najosnovnije životne namirnice, u Republici Srpskoj u januaru je skuplja za čak 80 maraka u odnosu na decembar prošle godine i iznosi 1.697 maraka.
Kao glavni razlog navodi se poskupljenje goriva i struje, navodi San.

Prosječna plaća u RS iznosi 789 maraka, a prosječna penzija 320 maraka. Od oko 200.000 radnika uposlenih u proizvodnji, njih 80.000 prima minimalnu plaću koja iznosi 320 maraka mjesečno. I sami ovi podaci govore o teškoj ekonomskoj situaciji u kojoj su se našli građani RS od kojih su mnogi na ivici gladi. Ne treba zaboraviti da je prošle godine 30.000 radnika u RS otpušteno sa posla.

Već se najavljuju nova poskupljenja hrane i ostalih troškova života.

Asim Kamber (ugledni kadar SDA) čaršijski je šerif koji odlučuje o životu i smrti


Sanski Most je grad koji živi u strahu! O životu i smrti Sanjana danas odlučuje čaršijski šerif - poslanik Skupštine Unsko-sanskog kantona i delegat Doma naroda Federacije BiH Asim Kamber, inače "ugledni" kadar SDA.

Kamber, kojeg šaljivi Sanjani krišom nazivaju Asim Bonaparta, odlučuje o političkim, privrednim i svim drugim procesima, iako formalno nema nikakvu važniju funkciju u tom gradu.

Gospodar grada

O neviđenoj diktaturi "u povjerenju" su nam posvjedočili brojni stanovnici Sanskog Mosta s kojima smo razgovarali proteklih dana. No, uistinu su rijetki Krajišnici koji su spremni javno govoriti o čovjeku koji se bio zakleo da će rahmetli generala Mehmeda Alagića "strpati iza rešetaka", a i danas se otvoreno hvali da je srušio prema mnogima najvećeg bošnjačkog heroja. Jedan od tih hrabrih je Nihad Ključanin, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most i brat književnika Zilhada Ključanina.

- Kamber je apsolutni gospodar grada! Ljudi ne smiju pisnuti od njega. Uostalom, šta reći o čovjeku koji kaže da mu je najdraža historijska ličnost sam Gebels (Goebbels)! On postavlja referente u Općini Sanski Most, skicira javne objekte u gradu, odlučuje o tome hoće li biti zaposlena neka čistačica... Čak mi je jedan sugrađanin prilikom prijave na konkurs za direktora škole radosno rekao da "ima saglasnost od Asima", kao da se radi o nekoj važnoj kvalifikaciji. A za sve je zaista potrebna njegova saglasnost. Taj čovjek gospodari ribolovnim društvom, komunalnim fondom, vatrogascima, šumarima... Svojim djelovanjem on definitivno vodi grad u propast, jer grad ovako nema nikakve šanse - priča Ključanin.

Priča se i o tome da Kamber ima dosje svakog čovjeka kojeg je postavio na bilo koju funkciju, pa čak i one koje je lično zapošljavao.

Kako ovaj ratni logističar mutnih računa pokazuje svoju moć u Sanskom Mostu, najbolje, kaže Ključanin, ilustrira činjenica da je općinskom matičaru zabranio da vjenča njegovog sina Mirzu, također čelnika Mladih SDA i člana Izvršnog odbora SDA Sanski Most. Razlog - nevjesta mu se nije sviđala!

- Također, on potpuno kontrolira sve aktivnosti aktuelnog načelnika Sanskog Mosta mr. Sanjina Halimovića - pojašnjava Ključanin.

Alfa i omega

Kamber svoj utjecaj, jasno, dobro naplaćuje. Sanjani pričaju o njegovom velikom bogatstvu. Osim sumnjivo kupljenog stana u centru Sanskog Mosta za male pare, prema riječima naših sagovornika ima stan u Zagrebu, a navodno je čak za 585.000 eura kupio kuću u Dubrovniku. Priča se da ima i stan u Beču!

Dugogodišnji čelnik SDA u Sanskom Mostu posebno voli pokazivati svoju silu nad uspješnim lokalnim privrednicima koji nisu pod njegovom kontrolom. O tome najbolje može reći Hamdija Šarčević, vlasnik ugledne kompanije "Šarčević".

- On je meni rekao da su njegova sudska, općinska i kantonalna vlast i da se ne mogu nikako "gurati" s njim. Kamber mi je bukvalno srušio vikendicu zato što je, kako je rekao, želio uzeti mene za primjer. Imao sam urednu urbanističku saglasnost i brojne dozvole za taj objekt - ističe Šarčević.

Dodao je da ga je Kamber često ismijavao tvrdeći da će "nositi dres koji mu on odredi".

- On lično ne uzima pare, ali traži da uplatiš, primjerice, 50.000 KM na račun SDA, a niko drugi do njega ne koristi te pare. I ja sam tako dao 6.500 KM za štampanje plakata i zastava SDA. On je zaista alfa i omega Sanskog Mosta. Taj čovjek uništava naš grad - rekao je Šarčević.

Stotinu ljudi ostavio na ulici

Ogorčen je i Eniz Kazić, vlasnik kompanije "Encom", koja je nemilosrdno uništena pod udarima Kambera i njegovih ljudi.

- Ja sam imao najveću firmu u Sanskom Mostu, a prije mjesec sam morao otpustiti i svoje posljednje radnike. Imao sam više od 100 radnika. Na kraju, nisam imao posla, a banke su me blokirale. U budžetu USK postojalo je šest miliona maraka od privatizacije i to je trebalo vratiti u privredu. Uputio sam zahtjev za ta sredstva da bi se sačuvala radna mjesta. Umjesto da mi u interesu zajednice pomogne, Kamber mi je poručio da će učiniti sve da zaustavi svaki pokušaj da dođem do novca. Zbog toga je, na kraju, na ulici završilo 100 mojih radnika, a više stotina članova njihovih porodica ostalo je gladno - kaže Kazić.

Gaši je za njega mala maca

- Naša privreda za to vrijeme propada. Ljudi više neće da rade pod reketom i pritiscima. Neće da im on određuje šta će raditi. Posljednjih godina nestalo je 20 firmi. Ljudi odlaze prema Švedskoj, Francuskoj, Sloveniji... On sve uništava! To što se radi ima sve karakteristike zločinačke organizacije. Gaši je mala maca, prava beba naspram Kambera - kaže Nihad Ključanin.

Intervju: Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije

Liberalno-demokratska partija Čedomira Jovanovića najavila je da u slučaju izbacivanja riječi genocid neće glasati za predloženu rezoluciju. Jer, šta taj tekst onda ustvari znači?! "Ne znači ništa" - kaže Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije. "Time se rezolucija praktično obesmišljava i tako nešto Evropa neće prihvatiti."

DANI: Zašto predsjednik Tadić odbija da spomene genocid? Da li ste primijetili da je najjača kvalifikacija na koju on pristaje - strašan zločin?

BISERKO: Da, primetila sam. Mislim da je inicijativa Borisa Tadića da Parlament usvoji Rezoluciju o Srebrenici pokrenuta u cilju približavanja Srbije EU, naročito posle odluke Vlade Srbije da podnese kandidaturu za članstvo. Tadić je svestan da će se u procesu pridruživanja uzeti u obzir ispunjavanje obaveza koje proizlaze iz presude Međunarodnog suda pravde u Haagu, kao i Rezolucije Evropskog parlamenta koju su usvojile skoro sve zemlje Evrope i Balkana. Ne znam, možda će ovaj parlament i uspeti nekako da izglasa taj besmisleni tekst. Ali za rezoluciju koja će stvari nazvati pravim imenom, Srbiji je potrebna mnogo ozbiljnija i odgovornija i politička i kulturna elita.

DANI: Vidjeli ste da i srpski mediji izbjegavaju da spomenu genocid?

BISERKO: Nažalost, u budućnosti ćemo biti svedoci da će se naši političari, mediji i elita mučiti da izgovore tu reč. Bit će još gore ako se tokom suđenja Momčilu Perišiću, Radovanu Karadžiću i eventualno Ratku Mladiću u Haagu dokaže genocid ne samo u Srebrenici, nego i u celoj Bosni i Hercegovini. Budite sigurni da će se Srbija tome žestoko opirati. Ne govorim o građanima; oni reaguju onako kako im je sugerirano. Govorim prvenstveno o eliti.

DANI: A elita, osim brisanja genocida, predlaže usvajanje još jedne rezolucije. Da li to dodatno razvodnjava stvar?

BISERKO: Naravno. Na delu je pokušaj relativizovanja događaja koji su se na prostoru bivše Jugoslavije dogodili u poslednje dve decenije. Međutim, odnosi unutar Evrope se po tom pitanju kristalizuju i Srbija neće moći da izbegne neke svoje obaveze. Ne samo za nas, nego i za Evropu je veoma važno da Srbija donese Rezoluciju o Srebrenici, jer to nije samo srpska, nego i sramota Evrope. Međunarodni sud pravde u Haagu je doneo presudu koja je relativizovala odgovornost Srbije, iako je, s obzirom na kompleksnost i složenost operacije, jasno da genocid nije moguć bez učešća države, u ovom slučaju - bez Srbije. U redu - strašna je kvalifikacija da Srbija nije sprečila genocid...

DANI: Zašto predsjednik Tadić, nakon početne dobre inicijative, pristaje da relativizira stvar?

BISERKO: Zbog konzervativnog, nacionalističkog bloka koji je dominantan i koji kroz reakciju na Rezoluciju o Srebrenici, zapravo iskazuje suštinsko protivljenje nameri Srbije da se priključi EU. On u svojim rukama drži univerzitet, medije, vojne i policijske kadrove i pokušava da zgrabi za vrat Srbiju koja je ipak nekako uspela da iskorači ka EU. Taj iskorak je istorijski jer - ne računajući period Zorana Đinđića - prvi put nakon mnogo godina, Srbija je sebe ipak zvanično definisala kao evropsku zemlju. Zanimljivo je kako se te strukture, čim se pomene odgovornost Beograda za ratove u protekloj deceniji, uskomešaju i kako se u orbitu vrate svi oni koji tu ulogu žestoko negiraju - od crkve, Akademije, vojnih, kulturnih struktura, medija... Svi se organizuju i pokušavaju da odbrane ne samo sistem i nacionalni program, nego prvenstveno sebe kao organizatore i duhovne očeve projekta Velike Srbije.

DANI: Osim konzervativnog bloka, zar predsjednik Tadić nema i opoziciju unutar same vladajuće koalicije? Mislim na Socijalističku partiju Srbije koju je predsjednik promovirao kao "evropsku levicu".

BISERKO: Tačno je - Tadić u svojoj koaliciji ima strukturu koja je bila nosilac politike koja je dovela do Srebrenice i tu, unutar vladajuće koalicije, postoji ozbiljna opstrukcija. Nije čudno da Ivica Dačić, zamenik premijera, i Slavica Đukić Dejanović, predsednica Skupštine, najavljuju da njihova stranka neće glasati za rezoluciju. Jer, na taj način bi priznali delo, glasali bi protiv sebe. Zato Tadić ima LDP.

DANI: Kada kažete da se Evropa iskristalizirala, na šta mislite?

BISERKO: Devedesetih godina su se, nažalost, u svetu desile stvari koje su princip - nikada više holokaust - pretvorile u praznu floskulu. Tek sada se Evropa osvešćuje i vraća na postulate koji su se, nakon pada Berlinskog zida, izgubili. Zato intenzivno radi na tome da zemlje zapadnog Balkana uvuče u neku vrstu aranžmana s NATO-om i EU...

DANI: Po posljednjim istraživanjima, 64 posto građana Srbije se protivi izručenju Ratka Mladića Haagu! Govorite o "uvlačenju u EU i NATO" uprkos činjenici da neke od zemalja uporno odbijaju da prihvate evropski sistem vrijednosti, ma šta to danas značilo?

BISERKO: Šta ćete sa njima?! Da ih izolujete kao što ste izolovali Srbiju?! Šta time postižete?! Ništa! Jedini način da ova društva civilizujete je da ih integrišete, da ih uključite i nametnete im sistem koji moraju da prihvate. Evropa to radi na inicijativu Amerike i to je dobra vest... Što se anketa tiče, vlast se uporno njima pokriva. One služe kao alibi. A, evo - kada su građani izašli na ulice da protestuju zbog toga što je neko od haških optuženika izručen Tribunalu!

DANI: Poslije hapšenja Radovana Karadžića.

BISERKO: Da, ali u kojem broju? Grupica ljudi i... ništa! Bez obzira što ne vole Haag, što ne vole hapšenja, građani shvataju da je saradnja sa Haagom neminovnost.

DANI: I mislite da je to dovoljno?

BISERKO: U ovoj fazi jeste. Srbija je, naročito u vreme dok je Koštunica bio na čelu Vlade, saradnju sa Haagom koristila da ucenjuje Evropu. Sada im je taj adut izbijen iz ruku. Glavni uslov Srbije za pridruživanje EU - hapšenje Mladića i Hadžića - stavljen je za jedno vreme na čekanje upravo zbog toga. Poslednjih godinu i po dana, uz sve poteškoće i traljavosti, Srbija je ipak krenula evropskim putem.

DANI: I sigurni ste da je taj put jasno osvijetljen, da Vlada, u tom stalnom balansiranju, u toj priči o četiri stuba svoje spoljne politike - ne tumara?

BISERKO: Boris Tadić je neka vrsta transmisije konzervativnog bloka i ovo je verovatno njegov maksimum. Tadićevo prvo veliko otrežnjenje je bila globalna ekonomska kriza tokom koje je konačno shvatio da podrška i pomoć, uprkos silnim obećanjima, ne stiže iz Rusije, nego iz Evrope. Pod uticajem toga, Vlada je donela odluku da podnese kandidaturu za članstvo u EU i to je važno. A tačno je: Vlada s jedne strane hoće EU, a sa druge ima aspiracije prema RS-u. To je nepojmljivo i tu će mnoge stvari morati da se menjaju. Pre svega mislim na odnose Srbije sa susedima: Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom... Videli ste šta se dešavalo sa Hrvatskom poslednjih desetak dana...

DANI: Ne čini li Vam se da je sukob predsjednika Tadića s hrvatskim predsjednikom Mesićem isforsiran, nategnut? Kao da se, neposredno pred pokretanja inicijative o Srebrenici, morao prethodno potvrditi kao patriota. A ima li bolje potvrde od oštrog napada na Hrvate?!

BISERKO: Formalno, razlog je bila odluka Stipe Mesića da skrati kaznu Siniši Rimcu, čoveku osuđenom za ratni zločin. Istovremeno, Mesić je pomilovao osmoricu Srba, što je prećutano. Mesićev kabinet je saopštio da je odluku o skraćenju kazne Rimcu doneo na osnovu sugestije pravnog tela koje je iznelo procenu o ponašanju kažnjenika, o tome da se pokajao zbog dela koje je počinio...

DANI: Zanimljivo, predsjednik Tadić nije protestirao kada je skraćena kazna ratnoj zločinki Biljani Plavšić koja je, uz to, priznala da je lagala Sud i da se ne kaje...

BISERKO: Pa, vidite... Hrvatska se ovde doživljava kao glavna konkurencija Srbiji, koja je, u toj interpretaciji, lider na Balkanu. Osim toga, iako je Mesić bezbroj puta do sada sa gnušanjem odbio kontinuitet hrvatske države sa NDH, imao važnu ulogu ne samo za Hrvatsku, nego i za ceo region i svojom upornošću na Balkan vratio antifašizam kao najvažniju vrednost, dominantna srpska strategija je da Hrvatsku predstavi kao naslednicu Pavelićeve države. U tome učestvuju akademici, istoričari, mediji... Insistiranjem na ustaštvu i genocidnosti, Hrvatskoj se ne dozvoljava da dođe u situaciju da bude tretirana kao demokratska država. Interesantno, ovde se istovremeno ne odbija kontinuitet sa Miloševićevom politikom agresije i zločina. Naprotiv. Pravi se Deklaracija o pomirenju sa SPS-om, sa ljudima koji se Miloševića nikada nisu javno odrekli.

DANI: Zašto Srbiji ne odgovara demokratska Hrvatska?

BISERKO: Zato što bi na taj način izgubila alibi. Što se tiče diskontinuiteta sa Miloševićem, on ovde više nije diktator; on je čovek koji je uspeo da osvoji ono što Srbija pokušava da zadrži kao legitiman ratni plen: RS.

DANI: Rekli ste da su gotovo sve evropske zemlje usvojile Rezoluciju o Srebrenici. Zar nije najveći paradoks da tako nešto nije učinila BiH?

BISERKO: BiH još uvek nije usvojila tu rezoluciju zbog protivljenja RS-a. A upravo je Komisija RS-a utvrdila da je u Srebrenici ubijeno 7.800 ljudi! Sada se to opstruira i tvrdi da su takav izveštaj podneli pod pritiskom međunarodne zajednice. Pokreću se akcije kako bi se utvrdilo da je u Sarajevu stradalo 5.000 Srba, u Bratuncu 3.000... Videli ste grafite po Beogradu? Na delu je opšta mobilizacija da se poveća broj srpskih žrtava i da se na taj način sve relativizuje. Niko ne spori žrtve, ali se zaboravlja da broj žrtava nije jedina indikacija i dokaz onoga što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije. Srbi jesu bili žrtve, u ogromnom broju su napuštali Hrvatsku, deo Federacije BiH, Kosovo... Ali, to je rezultat Miloševićeve politike i srpskog projekta koji se pokazao kao zločinački. Pokušaj da se ospore AVNOJ-evske granice, koje su bile međunarodno priznate, imao je za posledicu razaranje, raseljavanje, ubijanje stanovništva... Te stvari moramo razdvajati. Na to Beograd ne želi da se vrati. Srpska politika ni danas ne priznaje te granice, pokušava da podeli Kosovo i Bosnu...

DANI: Da li je to objašnjenje Dodikovog ponašanja, njegovih prijetnji referendumom o otcjepljenju?

BISERKO: RS i njeno rukovodstvo ne bi bilo zamislivo na ovaj način bez podrške Beograda. Državna strategija prema BiH nije samo ona o kojoj govori Vlada; ona je mnogo šira i u njoj učestvuju Crkva, Akademija, senatori, intelektualci, predstavnici tzv. narodnjačkog bloka u Skupštini Srbije... Gotovo svi! To Dodiku daje vetar u leđa. Istina, postoje tumačenja da Dodik preti sam, da nikada ne bi pristao da bude subordiniran Beogradu... Možda on to zaista intimno misli, ali - nije tako. Iza toga stoji Beograd.

DANI: Šta Dodiku poručuje predsjednik Boris Tadić?

BISERKO:Poručuje da će podržati sve ono šta se tri naroda dogovore, a to znači - status quo. Rusija ima isti stav. Takvo stanje i očekivanje da će međunarodna zajednica izgubiti živce i reći - dobro, podelite se, traje već petnaest godina.

DANI: Gubi li međunarodna zajednica živce kada je riječ o BiH?

BISERKO: Tačno je - ima takvih glasova... Ali, mora se reći da oni dovode u pitanje principe na kojima je Evropa sagrađena. I time što Bosna nije dobila beli šengen...

DANI: Kakva je to poruka?

BISERKO: Strašna! Balkan i bivša Jugolavija su ogledalo Evrope. Evropa kažnjava Bosnu i Hercegovinu, ponaša se kao da je Bosna jedinstvena zemlja, stalno prećutkujući da ceo proces reformi i napretka zemlje opstruira RS. Negujući tu vrstu neobjašnjive korektnosti prema RS-u, Evropa dugoročno doprinosi ideji podele. Zbog toga mislim da je članstvo u NATO-u ključno za Bosnu. Dodik je to najpre podržao, da bi ubrzo, pritisnut Beogradom, podršku povukao. Dodik mora da poštuje tu zabranu, što je još jedan od dokaza nesamostalnosti njegove pozicije i politike. Da bi opstao, mora da sluša Beograd.

DANI: Šta je onda rješenje za BiH?

BISERKO: Srbija mora odustati od svojih pretenzija prema susedima, a jedan od načina je integrisanje u EU. Srpska elita dva veka polaže pravo na teritoriju, a EU bi Srbiju stavila pred izbor - da li će se i dalje boriti za teritoriju ili za nešto što doprinosi razvoju društva. Činjenica da je Srbija podnela kandidaturu za članstvo u EU je važan podatak i ohrabrujući korak ka drugačijem načinu razmišljanja. Tačno je - aktuelna kampanja protiv učlanjenja Srbije u NATO pakt govori suprotno (prošlonedjeljni apel 200 srpskih intelektualaca, među kojima su Matija Bećković, Momo Kapor, Ljiljana Smajlović, Emir Kusturica, za raspisivanje referenduma o ulasku Srbije u NATO - op. T.N.), ali je dužnost političke elite da građanima objasni zašto je za zemlje zapadnog Balkana NATO toliko važan.

DANI: Da li se Srbija protivi NATO-u zbog intervencije 1999. godine ili zbog toga što bi ulaskom u tu vojnu alijansu konačno morala da se odredi gdje su joj granice?

BISERKO: Ovde se danas igra na emocije, kako bi se stvorila atmosfera otpora prema vojnoj alijansi koja je bombardovala Srbiju. Pita li se ovde neko - zašto?! Saveznici su nemačke gradove sravnili sa zemljom, a gde je Nemačka sada? Činjenica da su Albanija i Hrvatska - uskoro će, nadam se, i Crna Gora i Bosna i Hercegovina - ušle u NATO, od Srbije pravi izolovano ostrvo. Na taj način se srpske teritorijalne aspiracije dokidaju, jer Srbija više ne graniči sa susedima; graniči sa NATO-om. Osim toga, potpisnici peticije gube iz vida da su građani Srbije promenili prioritete, pa tako ni Kosovo više nije najvažnija stvar...

DANI: Sudeći po anketama, građanima - nije; međutim, ministru spoljnih poslova Kosovo je i dalje tema broj jedan.

BISERKO: Vuk Jeremić sve više postaje predstavnik konzervativnog nacionalističkog bloka, miljenik tih 200 intelektualaca, potpisnika peticije protiv NATO-a. U tom smislu, neminovno je da dođe do cepanja...

DANI: Kakvog cepanja?

BISERKO: Između Tadića i Jeremića. To su zakoni politike i tu nema ništa čudno. Na nedavno održanoj ambasadorskoj konferenciji, svedoci kažu da je bila više nego primetna tenzija između njih dvojice... Zanimljivo, Jeremić je mlad čovek, nije učestvovao u ratovima, školovao se na zapadu, a predstavnik je elite koja insistira na ključnoj ulozi Srbije u regionu i na nekakvom pravu na Jugoslaviju i Balkan. Jeremić želi da Srbiju postavi kao arbitra u regionu, kao zemlju koja diktira kako će se koja država u okruženju ponašati...

DANI: Opće mjesto je da je ministar Jeremić "svađalica" koja potencira loše odnose u regionu. Koliko je samostalan?

BISERKO: Postaje sve samostalniji u odnosu na Tadića... Pre nekoliko dana, u znak protesta zbog razmene ambasadora na relaciji Podgorica - Priština, Srbija je povukla svog ambasadora iz Crne Gore. Zašto to Srbija ponovo radi? Zato što gaji nadu da će Crnu Goru vratiti u svoj okvir. Istu politiku vodi Moskva prema postsovjetskim državama. Pokušavajući da destabilizuje Đukanovića, Srbija danas deluje preko srpske opozicije, preko ljudi za koje se ne zna da li su u Beogradu ili u Podgorici, od koga dobijaju instrukcije...

DANI: ...Preko jedne nekada nezavisne i antimiloševićevske televizije i jednog istog takvog dnevnog polutabloida. To je u Crnoj Gori, nakon 1996. godine, radio Milošević!

BISERKO: Nažalost, to je tačno! U Beogradu se naširoko govori i piše o kosovskoj i crnogorskoj mafiji, iako se, kada gledate mape, uvek vidi da je Srbija centar organizovanog kriminala na Balkanu. U krajnjoj liniji, i to je zasluga Miloševića. Pa, nakon 5. oktobra, u sefu jedne banke je pronađeno 500 kg heroina. Najzad, ovde su ubili premijera! To su činjenice koje više niko ne pominje. Nastavlja se strategija demonizacije suseda, niko nije dovoljno dobar. U pitanju je postimperijalna frustracija i teško odustajanje od teritorijalnih aspiracija prema susedima. To će ostati trauma sve dok se ne pojavi odgovorna elita koja će konačno izaći na kraj sa tim stvarima.

BHDani

http://www.facebook.com/l.php?u=http%253A%252F%252Fprotest.ba%252Fv2%252Fgenocidna-rezolucija%252F&h=153b39463d0a8d71b23444902d951c45&ref=nf

"Snima" Heni Erceg...bez dlake na jeziku. "Feral"-ova skola.

Milost za zločinca

Mesićev povratak u Tuđmanovu baraku

Piše: Heni Erceg


Počnem sjajno, završim očajno: Stipe Mesić
Photo: Pixel/R. Anić

Krajnje zloćudna gesta, nikako ne zbog bijesnih reakcija iz Srbije, nego zbog Hrvatske same i osjetljivog odnosa prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, jest Mesićevo friško pomilovanje ratnog zločinca Siniše Rimca. Pomilovanjem čovjeka koji je pucao u potiljak djevojčici od dvanaest godina, Mesić kao da je zatvorio životni krug i vratio se na svoje opasno ishodište, u onu baraku u kojoj je zajedno s Tuđmanom prije dvadeset godina osnovao stranku zbog čije će ideologije mladi Siniša Rimac i postati ubojica dvanaestogodišnje djevojčice


Photo: Stock

Dobio je bio glavnu ulogu u dvočinki o ozbiljnim vremenima. U prvom se činu pokazao kao odličan glumac, u drugom kao onaj koji zaboravlja tekst, povremeno muca, često griješi...

Dakako, budući da se uvijek bolje pamti završnica predstave, ta će sudbina, eto, zadesiti i hrvatskog predsjednika Mesića, koji se, nakon deset godina, upravo sprema na odlazak. Neće to međutim biti skroman odlazak, nalik onome prvoga slovenskog predsjednika Milana Kučana, ne, Stipe ne namjerava dići ruke od politike, pa mu se shodno tome ovih dana intenzivno završava temeljito renoviranje velike starinske vile u elitnom dijelu Zagreba. U tu će se vladinu trokatnicu, u koju je ulupana nepotrebno velika količina novca, Mesić uskoro useliti sa svim povlasticama koje ga, po blesavom zakonu, pripadaju - šoferi, tajnice, poneki savjetnik...

Ali to je manje važno za čovjeka koji je doista po svom dolasku, nakon natmurenog diktatora, Hrvatsku koliko-toliko demokratizirao, povukao nekoliko mudrih, državničkih poteza, bio opušten u političkom radu, šarmantan prema publici. U drugom mandatu, međutim, čini se kao da su dobro kontrolirane kočnice popustile, pa se otkrio i onaj skroviti dio njegova karaktera koji ga je odvukao na druženja s neobičnim likovima kriminalnog miljea, problematičan izbor bliskih suradnika i prijatelja... Može se zato reći da nije znao otići kao ozbiljan državnik, s karizmom demokrate i antifašiste, nego će posljednje dane svoga mandata koristiti upravo za reduciranje tih važnih stečevina koje je nastojao usaditi u zapušteno, destruirano hrvatsko društvo.

Ipak krajnje zloćudna gesta, nikako ne zbog bijesnih reakcija iz Srbije, nego zbog Hrvatske same i osjetljivog odnosa prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, jest Mesićevo friško pomilovanje ratnog zločinca Siniše Rimca. Pomilovanjem čovjeka koji je pucao u potiljak djevojčici od dvanaest godina, Mesić kao da je zatvorio životni krug i vratio se na svoje opasno ishodište, u onu baraku u kojoj je zajedno s Tuđmanom prije dvadeset godina osnovao stranku zbog čije će ideologije mladi Siniša Rimac i postati ubojica dvanaestogodišnje djevojčice.

Zvala se Aleksandra Zec, zajedno s majkom odvedena je usred noći ratne 1991. iz svoje zagrebačke kuće na Slijeme, tamo su joj prekrili oči, a potom su joj Rimac i ostali pucali u potiljak. Ubrzo su privedeni i sve priznali, ali su odmah oslobođeni, zahvaljući tadašnjem javnom tužiocu, danas visoko pozicioniranom činovniku vlasti, Vladimiru Šeksu. Zbog takozvane proceduralne greške! Rimac je potom osuđen na osam godina zatvora zbog ubojstva jednog hrvatskog vojnika i čitavog niza zlostavljanja srpskih građana u Pakračkoj Poljani.

Mala Aleksandra Zec postat će amblematska točka svih hrvatskih ratnih zločina, a upravo će Stipe Mesić u vrijeme svoga opozicijskog djelovanja, zahtjevati kažnjavanje zločinaca iz Pakračke Poljane i njihova šefa Tomislava Merčepa koji će se ovih dana, kao božeprosti ugledni građanin, slikati s predsjedničkim kandidatom Milanom Bandićem. No kako su vrag stari novinski tekstovi, tako smo, onako uzgred, u Feralu pronašli da se s tim istim Merčepom, ratnim šefom najgorih zlikovaca, svojevremeno javno družila i tadašnja kandidatkinja za predsjednicu države a sadašnja premijerka, Jadranka Kosor.

Uglavnom, predsjednik na odlasku, carskim aktom milosrđa, umanjio je za jednu godinu ionako smiješno nisku zatvorsku kaznu ubojici jedne djevojčice, s politički i ljudski poražavajućim objašnjenjem kako se Rimac u zatvoru ponašao korektno, kako je u međuvremenu dobio dvoje djece... A mala bi Aleksandra Zec, samo da nije bilo, eh da nije bilo, sistemskog fašizma, danas vjerojatno također imala djecu.

Neshvatljiv je stoga potez čovjeka koji je svoju političku karijeru, unatoč brojnim unutrašnjim otporima, gradio upravo na propagiranju antifašizma. Da bi onda, pomilovanjem ubojice jedne djevojčice, krive samo zato jer su joj roditelji – otac je ubijen prvi, majka zajedno s Aleksandrom – bili Srbi, Mesić napravio oštar ideološki rez u tkivo jednog te istog fašizma, različitog tek po vremenu događanja, ali istoga cilja - ubijanje pripadnika nehrvatske nacionalnosti.

I dok se Stipi Mesiću ne mogu poreći zasluge za detuđmanizaciju Hrvatske, kao i ozbiljni državnički potezi iz njegova prvog mandata, drugi je obilježen uglavnom njegovim globtroterstvom, obilaženjem brojnih svjetskih destinacija od čega Hrvatska nije imala bogzna kakve koristi. Dobro, to je mnogo manje Mesićev krimen, a mnogo više hrvatske vlade, zainteresirane uglavnom za vlastite kriminalne poslove, ne i za ozbiljnu privrednu suradnju države s ostatkom svijeta.

U regiji pak Mesić se intenzivno bavio neozbiljnom patronizacijom Bosne i Hercegovine i pokazao manjak političkog senzibiliteta u ionako krhkim odnosima sa Srbijom, ponajviše nepotrebnim koketiranjem s Kosovom. Možda iz posve pragmatičnog, banalnog razloga - vraćanja nekog duga Albancima koji su, prema brojnim tvrdnjama, financirali njegovu drugu kampanju – da bi onda u samoj završnici pomilovao ratnog zločinca Sinišu Rimca. Uglavnom, mogao je Mesić otići kao lider regije, ali nije. Štoviše, umnogome se izjednačio s političkim patuljcima koji sebično i sitničavo vladaju u svojim majušnim atarima, nastalim na razvalinama bivše države.

*Tekst objavljen u Mladini prenosimo uz dozvolu autorke
(e-novine)

http://www.e-novine.com/stav/34284-Mesiev-povratak-Tumanovu-baraku.html