Duška Jurišić uklanjala je nepodobne Bošnjake
Petak, 12 Februar 2010 08:53

Od sedam Hrvata u DESK-u Informativnog programa FTV-a svi su urednici. Prebrojavanje krvnih zrnaca i obračun s nepodobnim novinarima na Federalnoj televiziji (FTV) instalirala je smijenjena urednica Informativno-političkog programa (IPP) Duška Jurišić.

Upravo ona televizijska urednica na javnom servisu nad čijom navodnom ugroženošću ovih dana krokodilske suze liju lažni dušebrižnici i navodni borci za ljudska prava.

Politička linija

No, kako se već odavno zna u Sivom domu, upravo je Jurišić bila alfa i omega nemilosrdnog uklanjanja svih nepodobnih uglednih bošnjačkih novinara i urednika u DESK-u IPP-a Federalne televizije. Svih koji su se usudili kazati bilo šta što nije odgovaralo Jurišićkinoj "političkoj liniji" i njenim nalogodavcima u SDP-u, pa i SDA.

Rezultat toga je da su Bošnjaci danas potpuno marginalizirani u DESK-u FTV-a, mjestu gdje se stvaraju i odakle se plasiraju najvažnije društveno-političke informacije i odakle se "oblikuje javno mnijenje Federacije BiH". To najbolje pokazuje nacionalni sastav i raspored utjecaja i moći u DESK-u FTV-a.

Tako se, primjerice, u DESK-u IPP-a nalazi ukupno sedam Hrvata, od koji su svi urednici! Neki od njih uređuju čak po tri emisije. To, uz ostalo, govori i o osnovanosti stalnih tvrdnji o ugroženosti Hrvata na FTV-u. Tako status urednika "Dnevnika" i "Vijesti" Federalne televizije imaju Blažica Krišto, Nikolina Veljović, Ivana Strukar i Darjan Babić, koji imaju tek srednju stručnu spremu. Vlado Marić ima tri funkcije, reportera, urednika "Vijesti" i urednika emisije "Odgovorite ljudima". Njegova kolegica Antonija Djak urednica je "Vijesti", a Aleksandar Marković urednik emisije "Federacija danas" i šef Dopisničke mreže.

Od sedam Srba u DESK-u FTV-a, njih pet su, također, urednici. Odnedavno je odgovorni urednik IPP-a Federalne televizije Željko Tica. On je ranije bio i urednik DESK-a IP-a i urednik "Dnevnika 2". Među kadrovima srpske nacionalnosti jesu urednica "Dnevnika" Ljiljana Smailbegović i urednik "Paralela" Mladen Marić, koji, također, ima samo srednju stručnu spremu. Na pozicijama novinara rade i Gordana Antonić i Verica Kalajdžić, koja je donedavno bila šef Redakcije vanjske politike. I ona ima srednju stručnu spremu.

Prilikom dolaska Duške Jurišić na čelo IPP-a, u DESK-u Federalne televizije radilo je 16 Bošnjaka, od kojih je 11 imalo visoku školsku spremu, jedan višu, a četvero srednju stručnu spremu. Među novinarima bila su uglavnom ugledna imena kao što su Rasim Borčak, Aida Salčinović, Azra Pašukan, Zlata Behram, Dženana Zolota, Adisa Smailagić, Nerminka Emrić, Zerina Ćosić, Zinaida Hamidović.

Status urednika "Dnevnika" imali su Sanjin Bećiragić, Adisa Ruždić, Fahrudin Bečić i Mirza Huskić, koji je bio i urednik DESK-a IPP-a. Mersiha Novalić i Lutvo Tahirović bili su urednici "Vijesti", dok je Indira Šehić uređivala "Federaciju danas".

Mentalni fašizam

No, Duška Jurišić ubrzo nakon dolaska za šefa IPP-a počela se obračunavati s "nepodobnim Bošnjacima". Na različite načine, a najčešće mobingom i bezočnim maltretiranjima, uspjela iz DESK-a otjerati novinarke Dženanu Zolotu i Zlatu Behram.

Behram je sklonjena na Radio Federacije BiH, dok je Zolota naredbom Općinskog suda Sarajevo vraćena na posao i sada radi u Jutarnjem programu. Ona je svojevremeno kazala da na FTV-u postoji "mentalni fašizam", čija je i sama žrtva!

Mirza Huskić najprije je dobio otkaz, ali je, također, naredbom Općinskog suda Sarajevo i poslije velikih sindikalnih protesta vraćen na posao i postavljen za šefa Redakcije vanjske politike. Daleko je, jasno, od mjesta gdje bi mogao o nečemu važnom odlučivati.

I Fahrudin Bečić maknut je s pozicije urednika "Dnevnika" i postavljen za urednika Sportske rubrike. Pod pritiskom upravo Duške Jurišić, iz DESK-a je maknuta i Indira Šehić, koja je, na kraju, otišla na bolovanje. U Sivom domu priča se da je Šehić od urednice Jurišić redovno obasipana SMS-ovima o tome "kako grozno izgleda". Na bolovanje je pod pritiscima svojevremeno otišao i Lutvo Tahirović.

- Duška Jurišić jednostavno je željela po svaku cijenu maknuti sve nepodobne bošnjačke kadrove iz IPP-a. Ljudi su bili krivi samo što su mislili svojom glavom. Na pozicijama je ostavljala samo podobne, neobrazovane i isfrustrirane novinare i urednike kojima je mogla lako manipulirati - kaže "Avazov" sagovornik dobro upućen u međuljudske odnose u Sivom domu.

Uredovanje konobara Bećiragića

Od novinara i urednika bošnjačke nacionalnosti sa srednjom stručnom spremom, u DESK-u Federalne televizije su radili ili još rade Zinaida Hamidović, Adisa Ruždić, Indira Šehić i Sanjin Bećiragić.

Ovaj posljednji, priučeni novinar s diplomom konobara, odnedavno sa Željkom Ticom šefuje Informativnim programom FTV-a, a novinar je i u magazinu "60 minuta". Bećiragić slovi kao pulen urednika "60 minuta" Bakira Hadžiomerovića. Smatra se da je na uredničku poziciju postavljen da bi u ime Hadžiomerovića komandovao "informativom".


Avaz

Osmatračnica Kastel



Historijsko kriziranje

Pitam se da li mi je uopšte više žao penzionera, štrajkača, nezaposlenih i poniženih inih? Iskreno, nešto i nije



Patriota mora uvek da bude spreman da odbrani svoju državu od njene Vlade.
E. Abbey

Raznih definicija patriotizma se nagledah i naslušah tokom ovo života. Ova mi je ipak najdraža. Radnici Medicinske elektronike već danima čekaju ispred zgrade. Lekari, medicinske sestre i ljudi koji se bave krajnje humanim poslom. Potpuno se isto smrzavaju kao i oni mučenici ispred zaključane kapije Trgoprometa, Apoteke Zvornik i diljem tako uspešne em lepše em bolje. Očigledno ne vredi više ono čime su nama naši roditelji pretili ako ne budemo učili. Svi se sećaju onoga: "Ako ne budeš učio/učila, nećeš imati posla, kopaćeš kanale, smrzavati se..." Eh, sad i kad si docent doktor specijalista, smrzavaš se bez posla isto kao i onaj što nikad pročitao lekciju nije, a kamoli kakvu celu knjigu. Vredni, ma kako obrazovani da su, silom ostaju bez posla zaslugom onih koji su bahati, lenji i nesposobni, ali našli su se u pravo vreme na pravom mestu, odnosno u pravo vreme u pravoj partiji. Sindikat i dalje pregovara sa drskim i mrskim poslodavcima prolazeći svaki dan pored čuvenih muzičkih fontana od simboličnih 13 miliona maraka dok ulaze u kompleks od 220 miliona, a sve od kože radnika u čije ime, kao, sada pregovaraju. Mogu ispregovarati savršen kolektivni ugovor, sa sve toplim i hladnim obrokom, poslodavac, ako nema posla, zna se šta će raditi. Sada, kao što sam odavno prognozirala kada su sindikalne vođe konzumirale topli obrok oko bogate sofre na otvaranju Kompleksa zgrada kao lečenje vlastitih kompleksa, svako u javnu kuhinju po veknu hleba (ako ima i toga!), pa tako opremljeni neka slušaju muziku dok umaču go hleb u fontanu. Onda krug oko bonsai drveća, ali nikako u većim grupama, jer su kazne za okupljanje oko Kompleksa drakonske. Mogao bi Neko, ne daj Bože, protumačiti da štrajkuju ili se nešto bune, a za to se Vlada odmah na početku ovog štrajkovima plodnog mandata pobrinula adekvatnim zakonom.

Jutros na ulazu u frizerski salon zateknem frizerku kako pije kafu i puši na ovoliko minusa ispred vrata. Kaže da je bila jedna važna inspektorka i htela da zbog pušenja kazni nju sa hiljadu maraka, a mušterije sa po sto. Odlično! Neka nama zakona i inspektora. Frizerka, nakon izdatka za fiskalnu kasu i svih mesečnih plaćanja, nema odakle da plati tu kaznu. Moguće da zatvori. Ko li će i kada zatvoriti ove što su nas doveli do kolektivnog pušenja i od države napravili kolektivnu pušionu, ne znam. Kao što ne znam i ko će plaćati poreze i doprinose, jer poznato je da to redovno čine samo ti mali, kao što su i penzioneri najurednije platiše svih mogućih računa. No iz Kompleksa sa kompleksima ne može se ništa drugo ni očekivati nego da mlate po nemoćnima i malima. Velikima i podobnima posebnim odlukama opraštaju i buduće obaveze, daju subvencije, sklapaju sa njima ekskluzivne ugovore o milionskim poslovima i povremeno odlikuju za izvanredne napore. Posebno kad uzmu proviziju. Kaže mi frizerka da joj je bila i tržišna inspekcija da kontroliše fiskalnu kasu. Znaju li, Bože, šta li su gledali, koje to podatke imaju da kontrolišu i koje veze imaju inače sa porezima?! Neću da pitam sa kojim ovlaštenjima, jer je zaista besmisleno pitati očigledno. Redaljka silnih inspektora će se verovatno nastaviti u narednim danima. Sve do poslednjeg malog privatnika. Veliki, a u nemilosti vlasti, lagano već izmeštaju firme i imovinu vani. Kažu da nikad gore u zadnjih pedeset godina nije bilo. Ranije je, kažu još, bilo da su cene na tržištu bile male ili velike, ali nikada nije bilo da se nema kome uopšte prodati!

Možda će sve to rešiti ovaj Zakon o referendumu, pomislim. Svi nezadovoljni ili obespravljeni mogli bi tražiti dovoljnim brojem potpisa da se nešto menja, da se nešto reši. Ali, jok! Obavestiše nas da rezultati referenduma imaju savetodavni karakter i da Narodna skupština Republike Srpske nije obavezna da posluša, kao i njen vrhovni organ oličen u Vladi. Ne postoji vlast u istoriji koja bi imala više savetnika kao ova! Zamislite hiljade ljudi koji uredno izlaze da se kao izjasne o nečemu i time postanu savetnici vlasti u kojoj sedi takođe hiljade ljudi koji redovno primaju prilično visoke plate. Naravno, dok oni što sede u vlasti savetuju za pare, ovi bi savetovali o vlastitom trošku jer se sve to savetovanje u vidu referenduma održava o trošku poreskih obveznika. Troškovi su još i veći ako se tome doda silno potrošeno vreme na mozgoonanisanje o ovoj temi, silne rasprave poslanika u Parlamentu, u toplom i sa punim servisom i dnevnicama.

Naravno, kao i uvek u projektu eliminisanja moždanih vijuga poslušnom stanovništvu, sve je ili istorijski ili krizno. Istorijske su odluke, zasedanja (da budem fina i ne upotrebim r umesto d u zadnjoj reči!), istorijski (i uvek presudan!) momenat odbrane, a sve to posledica je krize u koju nas uvlače drski i mrski domaći i inostrani neprijatelji bilo politički, bilo ekonomski. Očigledno da u poslednjim decenijama debelo istorijski kriziramo - od Miloševića do Dodika.

Na kraju, pitam se, da li mi je uopšte više žao penzionera, štrajkača, nezaposlenih i poniženih inih? Iskreno, nešto i nije. Biće prvi na referendumu, možda i ispod šatre pred izbore da oznojeni plješću Njegovom muzičkom talentu, lošem humoru i kojekakvim zadriglim facama.

BHDANI:

Republika Srpska: Kakav je suživot mladih iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice



Nije nas strah priznati da želimo mir

U Srebrenici je u srijedu 17. februara održana prva regionalna konferencija Mladi za mir u organizaciji CARE Internationala. Pored predstavljanja istraživanja o uslovima života mladih u istočnoj Bosni, mladi aktivisti su ukazali na pritiske kroz koje prolaze pokušavajući stvoriti ambijent u kojem zajedno sa svojim vršnjacima različitih nacionalnosti mogu živjeti normalno



"Neki mladi iz Vlasenice nikad nisu bili u Federaciji"
"Ponosna sam na sebe što bez straha mogu da kažem da želim mir. Mir za sve nas", uzbuđeno izgovara 16-godišnja Nevena Elez u toaletu Općine Srebrenica pripremajući svoj govor na konferenciji Mladi za mir. Sat vremena kasnije, Nevena ponavlja ove riječi pred prisutnim posjetiteljima i zarađuje gromoglasan aplauz. Želju za mirom s ovom 16-godišnjakinjom dijeli grupa od 25 mladih aktivista uključenih u projekt koji implementira organizacija CARE International. Projekt u kojem učestvuju Omladinska organizacija Odisej iz Bratunca, Savjet mladih Srebrenice i Omladinski savjet Vlasenica započeo je u januaru 2009., a trajat će tri godine na užem području istočne BiH. Ciljevi su izgradnja mira i sigurnosti, promocija ljudskih prava među mladima, unapređenje socijalnog i ekonomskog života zajednice, veća uključenost mladih u zajednicu, uz brojne aktivnosti osnaživanja organizacija mladih, mirovne edukacije, umrežavanja, treninge...

Članovi ovih omladinskih organizacija već dugi niz godina znaju kako je baviti se volonterskim radom u učmalim sredinama iz kojih dolaze. Iza njih su brojne organizirane akcije s jednim ciljem - da osnaže svoju lokalnu zajednicu. Da je slobodno vrijeme mladih ljudi u istočnoj Bosni, blago rečeno, neispunjeno, govore i rezultati istraživanja provedenog u Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici na 786 ispitanika uzrasta od 15 do 30 godina. Generalni rezultati pokazuju da je slobodno vrijeme mladih ljudi uglavnom nedovoljno iskorišteno i ispunjeno posjetama kafićima, gledanjem televizije, internetom i sl. (iako je svijetla tačka učestalo bavljenje sportom). Rijetko učestvuju u društvenim događajima, jer ih i nema, ne glasaju na izborima, ne poznaju omladinsku politiku... Preko tri četvrtine ispitanika smatra da su najugroženija prava na mišljenje, govor te zapošljavanje. Pozitivno je što tri četvrtine mladih u izgradnji mira vidi prioritet.

Mirenje s prošlošću Uprkos optimizmu, nije tajna da je normalan život teško ostvariti u istočnoj Bosni, još uvijek opterećenoj traumama prošlosti. Aktivistkinja Savjeta mladih Srebrenice, 19-godišnja Jovana Jovanović, ističe da se nacionalizam kao tema u njihovom društvu skoro i ne spominje: "Lakše je mlađim osobama, koje nisu doživjele traume, nego starijim generacijama. U mom društvu se uopšte ne govori o tome. Družimo se, zezamo se i izlazimo", kaže Jovana, koja je rođena i odrasla u Srebrenici. Međutim, priznaje da su mladi u ovom gradu jako pasivni, te da bi mnogi od njih otišli iz grada kada bi imali priliku. Ljuti je činjenica da je slika Srebrenice u očima javnosti negativna: "Nedavno smo ovdje imali gostujuću predstavu iz Mostara, i jedan čovjek nam je rekao da je očekivao da će sve biti srušeno te da se začudio da imamo pozorište."

U Srebrenici je u istraživanju anketiran 251 ispitanik. Od toga 44,2 posto ispitanika svoje slobodno vrijeme provodi gledajući TV, 41,80 posto u kafićima, 30,7 posto na sportskim terenima, 12,8 posto u internet klubu te 4,40 posto u kladionicama. Na pitanje u čemu mladi pronalaze motivaciju za aktivizam, Jovana kaže: "U dosadi. Sve krene iz pasivnosti."

Njen kolega Almir Salihović dodaje da u Srebrenici "ukoliko hoćeš da prisustvuješ nekoj kulturnoj aktivnosti, moraš je sam napraviti". I pored siromašne ponude, organizirani koncerti, predstave i festivali doprinose njihovom ujedinjavanju i normalnijem životu. "Mi jednostavno pokušavamo stvoriti ambijent da ljudi ne gledaju život kroz prizmu kako se ko zove. Vratili smo se tu, nosimo teret prošlosti, i jednostavno moramo surađivati, ići zajedno na fakultet, družiti se, ukoliko želimo živjeti normalnim životom", kaže Almir.

Strah od Federacije U Vlasenici je ispitano 257 mladih ljudi, od kojih 46,8 posto u slobodno vrijeme gleda TV, 39,7 posto bude u kafićima, 31,3 posto na internetu, odnosno pretežno Facebooku, dok se čak 42,5 posto bavi sportom. Priča Srđana Vidakovića iz Omladinskog savjeta Vlasenica uključuje pritiske okoline: "Većina nas smatrani smo špijunima i stranim plaćenicima. Bilo je čudno da neko u našim godinama u srednjoj školi odlazi na seminar u Bosanski Petrovac ili u Mostar. Čak i danas ima slučajeva da neki mladi iz Vlasenice nikad nisu bili u Federaciji. Ako ima neki seminar, vrlo je teško ubijediti roditelje da ih puste, uopšte neće da razgovaraju o tome ako je u pitanju Federacija." Srđan kaže da kod ljudi i dalje postoji strah da će neko njihovo dijete gledati kao da mu na čelu piše ko je i šta je.

Nevena Elez, koja aktivno učestvuje u radu organizacije Odisej, smatra da se ljudi još uvijek ne mogu pomiriti da žive zajedno. Navodi vrlo intiman primjer - vlastite roditelje, koji su se rastali, jer je njena majka imala mnogo prijatelja među Bošnjacima, što je smetalo njenom ocu. Nevena redovno poslije škole odlazi u Omladinski centar, ali ističe da o Odiseju postoji mnogo negativnih dojmova. O tome najbolje govori primjer iz 2006. godine, kada je nakon distribucije pamfleta koji je postavljao pitanje sučeljavanja s prošlošću i prepoznavanja pravih heroja u društvu, sedam aktivista privedeno i cijele noći maltretirano u policiji. Nakon toga, Odisej je uspio razviti bolje odnose s policijom zahvaljujući zajedničkoj suradnji na određenim akcijama i organiziranim sportskim turnirima, ali predrasude i dalje postoje. "Neki roditelji ne dozvoljavaju svojoj djeci da dolaze u Odisej. I meni su moji drugovi govorili da sam izdajnik kad sam počela ići tamo, ali oni odrastaju u nacionalističkim porodicama. Ja želim pokazati mladima da nije bitno koje si nacije. Čovjek je takav kakav jeste. I takvog ga treba voljeti", kaže Nevena.

Nove šanse Među glavnim aktivnostima je definitivno i mirovni rad. Odisej se počeo baviti izgradnjom mira 2003. godine. "Tada je bio jako nizak broj povrataka u Republiku Srpsku, i ko god je išta spominjao o temi genocida u Srebrenici, bio je izdajnik. Pritisak je bio ogroman. Mi smo na mirovnom aktivizmu od 2003. do 2009. radili kampanjski i povremeno, u skladu sa sredstvima. Projekat Mladi za mir je prva šansa za sistemski rad tokom tri godine, kako bi se povezalo što više mladih ljudi i implementiralo što više aktivnosti na terenu." Aktivista Čedomir Glavaš ističe da je jako teško razbiti upisane narative, te da je veliki napredak bila posjeta mladih aktivista Potočarima, samim tim što su njihovi roditelji shvatili zašto je to bitno. "To ide lančano - od njih ka komšijama, prijateljima... Ovi mladi ljudi su prazan papir koji se ispisuje i povod su za stvaranje jedne zdrave generacije koja neće biti toliko opterećena prošlošću već realnim problemima. Oni će htjeti da se školuju, da doprinose sami sebi, da kažu: 'Moj nacionalni interes nije da imam pet duluma zemlje koja će biti srpska. Moj nacionalni interes je da imam porodicu, dobru platu, da mogu da odem na more, na koje nisam otišao 15 godina'"

Petak je gospodo

BHDANI:
Marko Vesovic

Da vam opričam



Šupci u Parlamentu

Za mene, priča o beha multikulturi je mit, a ko voli nek vjeruje u nju kao vrhunski plod ovđešnjeg života



1. Oni su šupci samo za govornicom. Inače, ti insani, koji su na prošlim izborima dobili potvrdu da su alfa mužjaci, u svom vlastitom interesu beskrajno su pametni. Na primjer. Radnici koji su irgetili za Irfana Ajanovića, a nije ih platio, tužili su ga na opštinskom sudu u Sarajevu, ali je Ajanović toliko pametan da ta tužba leži i ko zna koliko će ležati zaturena u ko zna čijoj ladici. Kad se bori za lični probitak, Ajanović je kao Andrićevi Travničani: "odmeren i mudar, s carem da govori", a šupak je samo u Parlamentu, pogotovo kad se bori za probitak Bošnjaka.

2. Kad sam u Parlamentu priopćavao priču o hadžiji i slijepcu, digla se galama, Ajanović je rekao: "Ćuti, đubre jedno", a jedan poslanik, ne znam kako se zove i ne želim znati, viknuo je: "Jesi, jesi! Kazo si i da si Alijin janjičar". Što je točno. Dan prije te sjednice, govorio sam o sebi kao o Aljovom janjičaru, ali sam držao da me to optužuje samo u očima etničkih demokrata sa tri prsta, a evo ispade da me optužuje i u očima etničkog demokrate koji klanja: radi se o ober-šupku i šteta je što je Amila Alikadić-Husović udata: njih dvoje bi bili idealan bračni par.

Reakcije bošnjačkih poslanika na hadžiju i slijepca temelje se na pretpostavci: mi jesmo tu priču stvorili, ali ti je ne smiješ reći, jer tada postaje tvoja. Inače, parabola o slijepcu i hadžiji je socijalna priča, što ne vide osobe koje su ometene u razvoju ili ne žele vidjeti: pripisujući je meni, htjeli su ubiti političke poene, bedne uostalom, jer šupcima su samo takvi poeni dosežni.

Za mene, priča o beha multikulturi je mit, a ko voli nek vjeruje u nju kao vrhunski plod ovđešnjeg života. Švajcarska je istinski multikulturna zemlja, jer se Nijemci, Talijani i Francuzi međusobno ne razumiju, što ne važi za ovđešnje nacije. Moj jezik je srpsko/hrvatsko/bosansko/crnogorski, a kultura koju su na tom jeziku stvorili četiri naroda moje je vlasništvo. Unatoč razlikama između tih kultura, one su u meni jednina: jednako volim i razumijem Zogovića i Lalića, Dučića i Andrića, Kulenovića i Selimovića, Šopa i Lukića, da pomenem samo najveće: svi oni su moji, a jebe mi se čiji su još. I priča o hadžiji i slijepcu je moja, ali etnički demokrati lažu da sam njen autor, mada bih volio da jesam, jer je besmrtna.

3. Kad je Ismet Osmanović iz SDA rekao da se BiH nije raspala "ma šta tvrdio vaš Tarik Haverić", uzvratio sam: "Haverić je vaš, a ne moj", našto je Osmanović zaključio da se "i iz tih riječi vidi koliko je Vešović multietnički". Osmanović je dosljedan: priča mu je opet šupačka, što je tek djelomično lično postignuće. Jer kad se pitam: okle ovoliki šupci u Parlamentu, nudi mi se jedini razuman odgovor: šupak je prirodan proizvod etničke demokratije. Kad taj monoetnički insan veli da nisam multietničan, dođe mi da kažem: oprosti mu, Bože, jer ne zna šta priča.

Kao okorjeli pojedinac etnički sam ravnodušno biće koje ne pripada nijednoj nacionalnoj zajednici, jer bi se osjećalo kao riba na udici, zato može pripadati kojoj hoće. Slučajno sam Crnogorac i to mi ne znači ništa, osim kad lemam Crnogorce, u čemu vrlo uživam, i zbog tog meraka isplati se biti Crnogorac. Ali umijem biti i Hrvat, jer žena i kćer su mi Hrvatice, stoga postanem Hrvat kad hoću da sam na visini zadatka kao suprug i otac. Znam kako je biti Bošnjak, jer sam 44 mjeseca bio janjičar, kako rekoše na mjerodavnom mjestu, tj. na Palama. A pošto je naučno dokazano da su Srbi nastali od Crnogoraca, postanem Srbin kad izgustiram druge etnose. Osmanovićeva tvrdnja da nisam multietničan mora biti šupačka, jer to veli neko ko je samo Bošnjak i ne zna kako je biti i Crnogorac i Hrvat i Srbin i Bošnjak, no ako on Bošnjaka u sebi vidi kao bit svog postojanja, ima moju punu podršku, a pojedinac u meni jači je od svakog etniciteta: ostajem isti Marko Darinkin i kad sam "Turčin" i kad sam Šokac i kad sam Dušanov potomak.

Taj pojedinac si je dozvolio luksuz da bira: da bude na strani svog etnosa koji kolje ili na strani tuđeg etnosa koji je klan, a u izboru su mu pomogli Nijemac Grilparcer koji veli: "najkraći put do bestijalnosti vodi preko nacionalnosti" i jevrejski mudrac koji savjetuje: "nikad nećeš pogriješiti ako staneš na stranu žrtve". Etičko u meni pobijedilo je etničko, stoga je, povodom tvrdnje Amile Alikadić-Husović da Karadžić i Vešović "sa istom strašću mrze muslimane", Andrej Nikolaidis s pravom napisao: "Vešovićeva odluka da ostane u Sarajevu bila je etički čin, i po mom sudu ta ga odluka sa onima koji su ubijani zato što su muslimani čini nemjerljivo bližim nego što bi ga ikada mogla učiniti vjera, a kamoli nacija".

Kao etnički ravnodušan i zato možda najmultietničkiji insan u Sarajevu, ne mogu ne biti na strani pojedinca koga su šupci kao Osmanović & comp. ukinuli, čak držim da je osmanovićevski shvaćena multietničnost jedna od stvari koje su likvidirale BiH kao državu. Ne niječem pravo nikom, ni Osmanoviću, da vjeruje u sablast zvanu BiH, ali ta vjera nema moju podršku, jer kao ateista ne vjerujem u vampire.