Trajno podsjećanje na 18 šehida
Foto: Arhiv

Mještani Miljanovaca kod Kalesije, u znak sjećanja na 18 šehida iz ovoga mjesta, u haremu Stare džamije izgradili su spomen-česmu na kojoj se nalaze imena njihovih komšija i rođaka koji su dali svoje živote u odbrani BiH od agresije.

Na ploči su ispisana imena: Nedžad Aljukić, Refik Imamović, Muradif Imšić, Meho Jahić, Adem Merić, Enver Pezić, Samir Pezić, Sakib Sinanović, Halila Zahirović, Razija Merić, Bahrudin Pezić, Šemsudin Pezić, Safet Aljukić, Meho Imšić, Šaban Smajlović, Hajrudin Čamavdić, Izudin Jašarović i Rasm Smajlović. Miljanovački borci bili su pripadnici svih kalesijkih ratnih jedinica, od Opštinske čete i Odreda, do Crnih vukova i Gazija. Među njima je i dobitnica zlatnog ljiljana Razija Merić.

Sulejmen Kamerić, predsjednik građevinskog odbora, rekao nam je da su radovi koštali 3.100 KM a sredstva su prikupili mještani. Uputili su zahtjev i općinskom načelniku Rasimu Omeroviću za pomoć u postavljanju rasvjete oko Stare džamije, a namjeravaju i spomen-česmu obložiti memerom i natkriti je.

Evo iz avaza ličnost dana:
Sinan Alić
Arkan ga je volio
Ko bi bolje od nekadašnjeg kapetana JNA zaduženog za psihološko-propagandno djelovanje ispunio direktivu partijske FTV da se udari po Bošnjacima
08.02.2010. 07:27

Alić: Bogaćenje na račun časnog čovjeka Ilije Jurišića
Foto: Arhiv

Federalna televizija već dugo nije javni TV servis, već poligon za blaćenje i sataniziranje svakoga ko se usudi iznijeti svoje mišljenje i stav suprotan partijskoj ideološkoj matrici koja se godinama s ekrana ove televizije nastoji nametnuti kao jedina moguća i ispravna. Tako svakoga ko ne pristaje na stvaranje prototipa Bošnjaka, muslimana, koji hoda pognute glave i stidi se svog identiteta, a evropejstvo, toleranciju i multikulturu, kao u prošlim vremenima, dokazuje jedenjem krmetine, zalijevanjem alkoholom ili pljuvanjem po vjerskim institucijama i uglednicima iz vlastitog naroda, automatski proglašava nacionalistom i fašistom.

Redaju se iz subote u subotu u Dnevniku FTV-a komentatori koji se takmiče u tome ko će izreći umobolniju optužbu na račun "bošnjačkih nacionalista i fašišta". Zadatak je protekle subote povjeren Sinanu Aliću. Ne slučajno. Jer, ko bi bolje izvršio naredbu od nekadašnjeg kapetana JNA zaduženog za psihološko-propagandno djelovanje. Kapetan je zadatak uspješno izvršio: Islamsku zajednicu BiH uporedio je sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja je podržavala ratne zločine Karadžićevih koljačkih hordi, uglednog akademika Muhameda Filipovića s akademicima SANU-a, kreatorima zločinačke politike i genocida, "Avaz" s "Politikom". Poručio je, dakle, kapetan JNA da se Bošnjaci spremaju za rat, zločine i genocid nad nebošnjacima i to po matrici velikosrpskog fašizma, čije su žrtve bili. Podmetanje terorizma Bošnjacima, izgleda, više nije dovoljno jaka optužba.

Nove optužbe, eto, dolaze od opskurnog novinara koji je uništio tuzlanski "Front slobode", list s više od 50 godina tradicije i čovjeka s očiglednom krizom identiteta. Naime, nakon što je prezimenu dodao slovo "Ć", na popisu se izjasnio Japancem, pa onda ponosno prihvatio kućni nadimak Đoka, danas se ovaj mudroser opće prakse bogati preko privatne fondacije, ne libeći se iskorištavati tešku sudbinu časnog čovjeka Ilije Jurišića.

O kakvom se liku radi najbolje se vidi po tome što mu je porodica rahmetli ratnog tuzlanskog komandanta Faruka Prcića zabranila da se pojavi na komemoraciji i dženazi. Dijelom i zbog njegove biografije iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

U Tuzli svi znaju, Sinan Alić je bez ikakvih problema u aprilu 1992. godine iz Bijeljine, koja je već bila pod kontrolom zločinca Arkana i kojom su tekli potoci krvi, dovezao predajnik za svoju televiziju FS-3. Odlazak u okupiranu Bijeljinu objasnio je time da "ne vidi zbog čega bi njega Arkan dirao". Danas se, evo, pokazuje zbog čega.

BHDANI:

Intervju: Sulejman Kupusović, reditelj



Aliju nikada nisam volio

Kontroverzni reditelj kojeg kolege optužuju za vulgarizaciju pozorišta, a novinari za skandal-majstorstvo, ali čije su predstave bile izuzetno posjećene, uvijek je zanimljiv sugovornik. Desetog februara bit će premijerno izvedeno drugo Kupusovićevo uprizorenje drame Bjesnilo Franza Xavera Kroetza. Za ovaj komad, koji je i u doba socijalističkog samoupravljanja proglašavan prijetnjom, Kupusović tvrdi da se neće dopasti ni ovom sistemu. Sudeći po njegovim posljednjim javnim istupima, posebno nakon sukoba s Islamskom zajednicom, dalo bi se zaključiti da je Sulejman Kupusović odlučio da okrene novi list. Ili, ipak, nije?



Dženat Dreković
Sulejman Kupusović: "Moje su predstave najgledanije, najposjećenije"
DANI: Predstava Bjesnilo, koju postavljate nakon više od trideset godina, bila je zabranjivana u socijalističkom sistemu, a najavili ste da se ni ovome neće svidjeti. Zašto je predstava bila zabranjivana onda, a zašto tvrdite da će biti problematična danas?

KUPUSOVIĆ: Tada su razlog bili Umjetnički savjet i "čuvena" Danica Đurašković, koji su smatrali da taj tekst, s takvom oporom, stravičnom slikom jedne porodice i devijacija koje se dešavaju trinaestogodišnjoj djevojčici, zbog kojih ubija svoga oca, jednostavno ne pripada Narodnom pozorištu i da je to događaj koji se može desiti negdje drugdje, a nikako u socijalističkom, zdravom društvu. Ta predstava je bila remećenje te socijalističke idile. Na kraju je ona, Danica, demonstrativno napustila predstavu, a s njom je bio još neko, ne sjećam se. Ostatak Savjeta mi je dao podršku, s tim što je već tada rečeno da bi bilo dobro da predstava dobije zabranu za gledaoce mlađe od 18 godina.

DANI: Pa, i sada je "zabranjena" za gledaoce mlađe od 18 godina. Na afiši je jasno istaknut znak zabrane.

KUPUSOVIĆ: To smo stavili zbog licemjernog stava dominantnog u današnjem društvu - kada je sve puno tih zabrana za maloljetnike, a djeca mogu na televiziji, potpuno slobodno, usred dana da gledaju porno filmove, erotske filmove...

DANI: Na kojoj televiziji se usred dana puštaju porno filmovi?

KUPUSOVIĆ: Dobro, ne porno, ali ima erotskih situacija, uvjetno rečeno... S druge strane, danas ovu predstavu postavljam s jasnom sviješću da se to više ne dešava samo vani, nego da se itekako dešava i nama - ne treba zaboraviti smrt Denisa Mrnjavca, slučaj spaljivanja starice u Sarajevu, slučaj djevojčice koja je s 13 godina ostala trudna, itd., pedofilije i svega mogućeg, kao i generalnog licemjerstva koje vlada u društvu. Zabrana za mlađe od 18 godina mi nije trebala ni za jednu predstavu radi reklame, jer su one ionako bile pune. To je, prije svega, predstava ne za djevojčice od 13 godina, nego za odrasle osobe koje su krivci, koje treba da se itekako prepoznaju. Od političara do religijskih dušebrižnika.

DANI: Gospodine Kupusoviću, oznaka za mlađe od 18 godina meni ovdje izgleda kao marketinški trik: naime, nije ovo ni prva ni posljednja predstava u kojoj ima golotinje, no, u Vašem slučaju, istaknut znak zabrane na afiši nije upozorenje, nego garancija da će u predstavi biti golotinje.

KUPUSOVIĆ: (smijeh) Pa, nije to razlog. Siguran sam da će ova predstava imati uspjeh, bez obzira na to hoće li se Alma Terzić skinuti ili neće, to je najmanje bitno...

DANI: Slažem se, ali, nemojte me pogrešno razumjeti: ne govorim o tome, nego o marketingu.

KUPUSOVIĆ: Za moje predstave ta vrsta marketinga nije potrebna.

DANI: Ma, dajte... Pa to je tako očigledno! Ali dobro, ne bih da se ovo shvati kao moraliziranje, to mi ne pada na pamet.

KUPUSOVIĆ: Ja sam uvijek vodio računa o tome. Ja volim sve plakate svih mojih predstava.

DANI: Dobro. Maloprije smo vidjeli probu. Rekao bih, ovako "na prvu", da je riječ o dobroj repertoarskoj, ili još bolje, festivalskoj predstavi...

KUPUSOVIĆ: ...To je vaše mišljenje.

DANI: Pa i govorim Vam svoje mišljenje: hoću da kažem, bez kvalitativnih ocjena, da u ovome što sam vidio nema ničega "skandaloznog" ili pretjerano provokativnog... A, Vi ste, obrazlažući svoje motive za ponovno postavljanje Kroetzovog Bjesnila, rekli da: "Živimo u vremenu u kojem su ljudima usta puna crkve i džamije, Boga i Allaha, dok s druge strane imamo nevjerovatan pad morala i lažna zaklinjanja..." Otkuda Vi, kao reditelj vjerskih scenskih spektakala, da se okrenete protiv crkve i džamije? Da sam maliciozan, rekao bih da je njima ponestalo para.

KUPUSOVIĆ: To je moje iskustvo - čim čujem da se neko dvaput zakune u Boga ili Allaha, ja odmah bježim od njega. Moje iskustvo s raznim drinama, nuhanovićima, brdarima... je takvo. Vi dobro znate kako su se ti tipovi obogatili, pisali ste o tome. Generalno, ja sam strašno razočaran i rezigniran. Mene su prevarili sa svih strana. Sad, zbog sudskih sporenja oko autorskih prava, ja treba da platim 20.000 maraka sudskih troškova, a ni izbliza toliko nisam zaradio radeći na prvih 30 epizoda Vize za budućnost. Eto u kakvoj mi jebenoj državi živimo! Sad imam pravo da, kad mi neko spomene Allaha, ja kažem - neka, bogati, ja imam iskustvo.

DANI: Niste imali tih moralnih nedoumica kad ste uzimali pare za režiranje vjerskih manifestacija. Kad ste režirali ono sramotno proslavljanje "600 godina islama u BiH", na stadionu Koševo. Turski konjanik koji jaše konja unatraške, noseći sliku Alije Izetbegovića u zubima, zaista je slika Bosne i Hercegovine kakvu je u tom trenutku reis Mustafa Cerić, uz Vašu pomoć plasirao.

KUPUSOVIĆ: Joj, vazda to... Tvrdim da nisam imao pojma o tome. Ja sam dvije godine prije toga prekinuo svaku saradnju s tipovima koji su organizirali te manifestacije. Baš zbog tog razočarenja. Kad nešto radim, ja ne pitam ima li tu para, nego radim s punim entuzijazmom...

DANI: Nevjerovatno! Pa, nećete sad valjda reći i da ste to džabe radili?!

KUPUSOVIĆ: Ma, ne, naravno, ali hoću da kažem - ja nisam imao pojma da taj mehteran, konjanik, ima na konjskoj glavi Alijinu sliku.

DANI: Opet Vam ne vjerujem. Nije naprosto moguće da Vi kao reditelj niste o tome imali pojma. A ako niste - kakav ste to reditelj, kako se bez znanja reditelja bilo šta može odigrati u programu?

KUPUSOVIĆ: Ma, nema teorije da ja mogu u spektaklu od preko hiljadu učesnika ama baš sve kontrolirati.

DANI: I ne samo toga - San o Bosni, Dođi najdraži, i slični spektakli, otvaranje Starog mosta, otvaranje Olimpijskog bazena na Otoci... sve su to bili narodni spektakli u organizaciji vlasti, na isti način na koji ste od dženaze Aliji Izetbegoviću napravili spektakl koji je bio samo dno neukusa.

KUPUSOVIĆ: Ako nađete dokaz da sam fening dobio za tu dženazu, dajem svu svoju imovinu!

DANI: O, pa tim gore!

KUPUSOVIĆ: U toj situaciji, kada se desilo da je predsjednik umro...

DANI: Samo malo, Vi ste prije Alijine smrti, baš u Danima, izjavili da ćete režirati njegovu dženazu!

KUPUSOVIĆ: Ja sam profesionalac i mnoge stvari radim i po narudžbi, šta je problem? To sam ja tada izjavio. Pravio sam parodiju na Bregovićev Orkestar za svadbe i sahrane, ali je to grozno izvučeno iz konteksta. Ja sam prekrižio to, ali su Dani to izvukli u naslov. E, zato Dane više ne uzimam u ruke jer od vas dobijam osip po tijelu.

DANI: Vratimo se još malo toj dženazi - jučer ste mi, dok smo dogovarali ovaj razgovor, rekli da nikada niste voljeli Aliju Izetbegovića.

KUPUSOVIĆ: Pa i nisam! Ali, nisam mogao da dozvolim da dženaza prvog predsjednika nezavisne BiH bude pretvorena u bruku pred svijetom. Logično je da svako traži najboljeg profesionalca koji će od toga napraviti događaj. Da je bilo ostavljeno naruku tadašnjem organizacionom odboru, to bi bila takva parada kiča i neukusa... Ovako, imala je sve elemente jednog dostojanstvenog oproštaja. Za taj posao, na kojem sam slomio rebra, kisnuo tri dana, nisam dobio nikada ni feninga, a kamoli bilo kakve honorare o kojima se pričalo. Bilo je logično da će mi nakon toga neko prići i reći - Sulejmane, koliko to košta? Nisam ja sad Radovan Karadžić da kažem - ne, povraća mi se od toga! To je za mene pitanje građanske lojalnosti.

DANI: Vaša posljednja teatarska ostvarenja, kao i sva Vaša dosadašnja, mogu se ocijeniti kao kontroverzna. Razlika je, u odnosu na Vašu poratnu praksu, u tome što posljednje dvije predstave - Vukodlaci u Gluhoj Bukovici i sada Kroetzovo Bjesnilo - na neki način guraju prst u oko vladajućem establishmentu, što do sada nije bio slučaj. Šta se desilo? To Vam je kao da ste cijelog života svirali narodnjake, a onda snimili punk ploču.

KUPUSOVIĆ: To samo može reći neko ko ne zna šta je Kupusović sve u životu radio. Reći ću vam najmanje četiri naslova. Kraj igre u Pozorištu mladih, koja je bila bolja i od one moje prve postavke; ako se može Derviš i smrt nazvati narodnjačkom predstavom, onda je Meša Selimović žuta štampa. Režirao sam operu - bez lažne skromnosti, moj Nabucco u Sarajevu je jedna od najboljih, najangažiranijih postavki uopće Nabucca, jer sam obrnuo stvar, pa nisu bili Jevreji žrtve, nego Palestinci. Prema tome, onaj ko to tvrdi...

DANI: Ama, pitam Vas za sukob s establishmentom, s vlastima. Vi ste u godinama o kojima govorim bili prepoznati kao dvorski režiser, a na Vašu posljednju mostarsku predstavu je reagirala Islamska zajednica, nazivajući je uvredljivom. Dakle, pitam Vas šta se u međuvremenu promijenilo?

KUPUSOVIĆ: Ništa! Mene još uvijek gone isti motivi, a to što govoriš je teorija tvojih novina i onih drugih sličnih novina, magazina Slobodne Bosne. No, to naprosto nije tačno. Da sam ja režimski reditelj, kako tvrdite, bio bih direktor bar jednog pozorišta, najmanje jednog festivala, bio bih profesor na najmanje jednoj akademiji... Ne bih živio u svom podrumskom stanu kojeg sam kupio prije rata, ne bih imao itekakve privilegije, kao što su neki, poput onog mog kolege kojem ne bih sad spominjao ime. A, ja sam sad kriv što sam od koncerata ilahija i kasida, od duhovne muzike, napravio vrhunski scenski spektakl, kojeg se ne bi stidjela ni Evropa, a ne balijsko sijelo, kao što se to prije radilo. Vi ste mladi, ne znam sjećate li se onih prvih sijela...

DANI: Kao kroz maglu, ali to nije srž onoga što hoću da istjeramo: Vi kao da ne shvatate da nije onaj ko prima platu u državnoj firmi dio establishmenta, nego onaj koji svojim djelovanjem promovira kulturno-sociološke uzuse na kalup vladajućeg establishmenta.

KUPUSOVIĆ: Gospodine Eldine, mene je 1995., kad sam se vratio u Sarajevo, dočekao otkaz, iako sam iz grada izašao krajem 1993., kao direktor drame Narodnog pozorišta. Od tada do 2001. sam bio na birou. Ja sam se radeći projekte, privatno, borio za opstanak. Zaboravilo se da je meni bio zabranjen ulazak u Narodno pozorište. Predsjednik komisije za kulturu SDA Karamehmedović mi je dao otkaz, a supotpisnik je bio današnji kantonalni ministar kulture, a tadašnji potpredsjednik te komisije Emir Hadžihafizbegović. Pa, kako ja onda mogu biti režimski? Sreća da je bilo Esme Hadžagić, koja je 2001. iskoristila poziciju ministra kulture i rekla tadašnjem upravniku Tvrtku Kulenoviću - zašto Kupusovića ne vraćate u Narodno pozorište? Ona je dala posebne pare da bi se Sulejman Kupusović vratio gdje je bio. Dakle, ja nisam bio u poziciji da odbijam projekte koje sam radio profesionalno. Ja nikada nisam bio član SDA, a jedan jedini put sam, preko Timura Numića, zamolio direktno Sulejmana Tihića da nešto urade za mene - da moja supruga, bosanska Hrvatica, koja je diplomirala marketing u pozorištu, primi platu nakon dvije godine rada. Ništa nisu uradili, sve dok Svjetlana Kupusović nije tužila pozorište da bi dobila plate koje je tamo zaradila.

DANI: Bojim se da ćemo predaleko otići, budemo li se raspravljali o ovome. Oko Vas se uvijek dešavaju neki skandali. Odakle dolazi Vaša potreba za stalnim skandaliziranjem javnosti?

KUPUSOVIĆ: Ja samo radim svoj posao. Smiješne su tvrdnje da sad ja režiram skandale u javnosti. To što ljude neke iritira što ja radim, nije moj problem. Ja sam pokušao promovirati mlade i talentirane domaće pisce, jer sam uvijek insistirao na domaćem tekstu. Možete vi režirati Shakespearea, Molierea, ovoga Bugarina, onoga Bugarina, itd., ali ako ne radiš na afirmaciji domaće kulture, ništa od nas. A, ispostavilo se da mi nismo narod od drame. Mi smo više narod od poezije i epike.

DANI: Ma, sudeći po Vašim radovima, mi smo više za roštilja i teferiča.

KUPUSOVIĆ: (smijeh) Govorim o književnim formama. Ali i moje predstave su bile progonjene, iako me neprekidno optužujete da radim narodnjačke predstave.

DANI: Ja govorim o teatarskim formama. Eto, Vaša čuvena opera Hasanaginica...

KUPUSOVIĆ: Šta je problem? Ero s onoga svijeta nije narodnjačka predstava?

DANI: Jest, ali kad je postavljena? Prije onog rata? Koliko smo zakasnili s tim "spektaklom"?

KUPUSOVIĆ: Zato što mi kasnimo u svemu. I zato što imamo razne novinare poput Senada Pećanina, Senada Avdića i sličnih, koji popljuju svaki pokušaj da se nešto dobro i veliko uradi.

DANI: Eto, opet je neko drugi kriv. Može li se Vaša potreba za skandalima pripisati umjetničkoj i autorskoj krizi?

KUPUSOVIĆ: Ko to kaže? Kakva kriza? Moje su predstave najgledanije, najposjećenije...

DANI: Isto tako i Cecini koncerti.

KUPUSOVIĆ: Čekaj, ali tu su i nagrade. Legenda o Ali-paši je nagrađivana.

DANI: Jest, između ostalog i kad ste Vi i Gradimir Gojer, zloupotrebljavajući memorandum i pečat Narodnog pozorišta, ucijenili Jakova Amidžića, direktora Pozorišnih susreta u Brčkom, da ćete povući svoje predstave s repertoara ako oni iz žirija ne izbace osobe koje ste Vi smatrali nepodobnim.

KUPUSOVIĆ: Ma, to su laži. To nije istina.

DANI: Kako nije?! Mi smo, na osnovu tog Vašeg ucjenjivačkog pisma, tri dana prije kraja brčanskog festivala objavili da će upravo Vaša Legenda o Ali-paši i Gojerovo, čini mi se da je tada bilo Kraljevo, osvojiti nagrade na festivalu. Bila je to očita namještaljka.

KUPUSOVIĆ: Ma, nije, to su objektivno bile najbolje predstave. Na sljedećem festivalu je to i potvrđeno drugom nagradom. Bez lažne skromnosti, to jest bila najbolja predstava u BiH u tom trenutku.

DANI: Ko diktira umjetničke vrijednosti djela - autor, umjetnik, ili publika?

KUPUSOVIĆ: Ja mislim i jedni i drugi, s tim što mi, nažalost, nemamo analitičnu i autoritativnu pozorišnu kritiku. Mi imamo priučene novinare, kao i činjenicu da Odsjek dramaturgije na ASU u dvadeset godina nije proizveo bar jednog kritičara, da kažeš - svaka čast.

DANI: E, vidite, mislim da je tu i problem - ako je publika ta koja diktira kriterije, ona je isto tako i faktor koji ograničava umjetničku slobodu. Stoga je koketiranje s publikom pouzdan znak stvaralačke impotencije. Slažete li se?

KUPUSOVIĆ: Slušajte, potpuno vam je stupidan stav. Antički teatar je gledalo najmanje 150.000 gledalaca. Koji je to holivudski film koji je dobio sve moguće oscare, a da nije bio gledan?

DANI: Sad je Oscar pouzdana potvrda kvaliteta?

KUPUSOVIĆ: U pravu si, ne mora biti, ali koja je to predstava sa Broadwayja bila nagrađivana i ocijenjena visokom ocjenom, a da nije bila gledana? Nevjerovatno je da je pozorište kao institucija, kao kulturološka pojava, najugroženije. Jer, uvijek će se naći neki snob koji će kupiti sliku, ili koji će kupiti knjigu. To ništa ne znači. Mislim da je Gradimir Gojer napisao više knjiga nego Krleža i Andrić zajedno, itd. Poezije imamo kol'ko hoćeš, ali je pozorište ugroženo jer je skupo i jer je to, ipak, neka vrsta elitizma... A to je možda i uzrok svih skandala oko mene: postalo je smrtni grijeh Sulejmana Kupusovića što su njegove predstave pune...

DANI: A, Vi ste jedini reditelj koji puni pozorište?

KUPUSOVIĆ: Ne, ne, sad sam to htio reći: ovdje se s punim ustima kaže da je Haris Pašović imao prepunu predstavu, ali je izgleda samo Kupusović problem kad su mu predstave najgledanije?

BiH dobila ambasadora u Srbiji
Arnaut ipak dobrodošao


Srbija je definitivno i konačno prihvatila imenovanje novog ambasadora iz BiH, čime je okončana trogodišnja diplomatska blokada između Beograda i Sarajeva, saopštili su ministri spoljnih poslova dve zemlje Vuk Jeremić i Sven Alkalaj nakon sastanka u Turskoj

"Mogu da potvrdim da je Srbija dala zvaničan pristanak da ambasador dođe u Beograd i predstavlja BiH", rekao je Jeremić na zajedničkoj konferenciji za novinare. On je dodao da je ovo značajan napredak u diplomatskim odnosima između Srbije i BiH.

Alkalaj je izjavio da će novi ambasador BiH u Beogradu biti Boriša Arnaut i ocenio da je njegovo imenovanje "značajan korak u normalizaciji diplomatskih odnosa".

Srbija je prethodno odbijala da prihvati imenovanje Arnauta zbog sumnje da je potpisivao državljanstva mudžahedinima tokom devedesetih.

U intervjuu za Večernje novosti Arnaut o tome kaže: “Nisam ja doveo u BiH 5.000 ljudi iz belog sveta, kako su me optuživali. Formacijski sam bio na položaju, gde sam formalno parafirao državljanstva. Ali, morate da znate da je prijem tih osoba u državljanstvo BiH bio dozvoljen zakonima i Ustavom BiH. Zašto su ti ljudi došli u BiH trebalo je pitati one koji su donosili takva pravila. Lično sam bio protiv takve politike, koja je mojoj državi nanela veliku štetu.”

Položaj ambasadora BiH u Beogradu upražnjen je od 2007. godine, a diplomatski poslovi obavljani su na nivou otpravnika poslova.

Jeremić i Alkalaj održali su petu rundu razgovora u prisustvu Turske, u skladu sa okvirom koji je uspostavljen u oktobru 2009. godine kako bi se riješili regionalni sporovi i pojačala stabilnost Balkana.

e-novine.com

Luković: Dodik uz pomoć Srbije ispituje granice strpljenja

Sve vrste fašista, nacista, četnika, koljača digle su se u odbranu srpskog zločina
Autor: Sanja ŠKULETIĆ

Luković: Srbija se još nije odrekla šizofrenih ambicija

Što više vrijeme prolazi od Srebrenice, u Srbiji stvari postaju sve gore. Tema ratnih zločina i odgovornosti Srbije za rat u BiH, još je tabu koji izaziva užasne reakcije u javnosti, kazao je u intervjuu za "Dnevni avaz" ugledni srbijanski novinar Petar Luković, koji je predložen za počasnog građanina Sarajeva, što njemu predstavlja "jednu od ljepših stvari u životu".

On nema velikih očekivanja od priče o usvajanju rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije.

- Ona će možda biti donijeta, i to na smiješan način kojim će se relativizirati zločin. Čak i ta benigna rezolucija izaziva užasnu reakciju - sve vrste fašista, nacista, četnika, koljača digle su se u odbranu srpskog zločina. To je stari srpski hobi i zanimacija srpskog pučanstva - da se srpski zločini brane po svaku cijenu - kaže Luković.

Zašto je nakon toliko godina, presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, niza presuda u Haškom tribunalu... u Srbiji i dalje neizvedivo da se zločin u Srebrenici nazove svojim imenom - genocid?

- Zato što je sama državna politika u okviru onoga što radi Boris Tadić, koji neće dozvoliti tu vrstu radikalnog priznanja iz prostog razloga što on koketira s nacizmom, fašizmom, zbog čega je i politika Slobodana Miloševića ovdje još prisutna.

Nakon kosovskog izgrađen je i mit o srpskim herojima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, optuženima za najteže ratne zločine...

- Upravo tu je problem. Mi živimo mitove. To nije pitanje samo Srbije nego i BiH i Hrvatske... Kada bih bio doktor, rekao bih da je situacija u Srbiji bolesna, simptomi su vrlo opasni, to još nije normalna zemlja, nego zemlja koja ne samo da živi mitove nego živi u blesavoj, glupoj, kretenskoj i šizofrenoj iluziji da je potpuno nevina.

Koliko onda iskrenim ocjenjujete Tadićeva izvinjenja, poruke Beograda o punoj podršci BiH, regionalnoj saradnji?

- Naravno da nije iskren, to nikada nije bio, niti će biti. Postoji odnos prema entitetu koji se zove nešto nalik "republici šumskoj" ili kako se već zove. To je ljubav koja više nije samo politička nego je i erotska i privredna... ali odnos prema BiH ne postoji.

Ogleda li se u takvom odnosu prema RS i BiH podrška secesionističkoj politici entitetskog premijera Milorada Dodika?

- Nikada nećete čuti da Tadić ili njegov potrčko Vuk Jeremić podržavaju secesiju - dovoljno su pametni da to ne rade javno. Ali, ja ludim od njihove floskule: "Podržat ćemo sve o čemu se tri naroda dogovore." A unaprijed znaju da postoji narod kojem je na čelu Dodik, koji je protiv svega. Tako Srbija pokazuje "principijelnost", da joj je stalo do BiH, ali kada Dodik ili bilo ko iz RS ima kakav finansijski, kriminalni problem, tada Srbija bezuslovno staje uz njega i poziva se na Dejtonski ugovor i posebne veze...

Mislite li da bi se jednako tako Srbija postavila i u priči o podjeli BiH?

- Dodik uz pomoć Srbije ispituje granice strpljenja svijeta. I ne usuđuje se raspisati referendum o podjeli BiH, jer ma koliko impotentna i povremeno bila glupa ta međunarodna zajednica, ona neće dozvoliti novo ludilo u BiH.

Ali, zato je održavanje visokog intenziteta problema specijalnost Srbije. Ona na tome vrijedno radi uz nekoga kao što je Dodik, koji se ne čini normalnim čovjekom u bilo kojem pogledu. Podržavati nekoga ko tako izgleda, govori i ponaša se, dovodi nas do zaključka da se Srbija još nije odrekla luđačkih, šizofrenih ambicija. One i dalje postoje, iako ideja o velikoj Srbiji danas izgleda smiješno.

Balkan na posmatranju

- EU nije spremna za nas, niti smo mi spremni za EU. Svi mi na Balkanu nosimo strašan teret ratnog naslijeđa. EU nas pod staklenim zvonom posmatra kao neke rijetke insekte, prati naše ponašanje i razmatra ima li ikakve koristi od nas. Mislim da će to posmatranje još trajati - kaže Luković.

Ličnost Danas: Petar Luković
Počasni Sarajlija

Autor: Nikola Tomić

„Ono malo/mnogo Bosne uvek mi je draže od zemlje u kojoj živim... bar zbog moje sarajevske raje koja mi je pomogla da preživim Miloševićeve godine raspleta“, rekao je u jednom intervjuu Petar Luković, novinar, kolumnista i rok kritičar, od prekjuče na korak do formalnog priznanja počasnog građanina Sarajeva. Inicijativu gradonačelnika Alije Behmena podržala je Komisija za izbor i imenovanje i sada je preostalo samo formalno izjašnjavanje Skupštine grada. Ovim će Luković postati drugi državljanin Srbije posleratni počasni Sarajlija, nakon direktorke Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić kojoj je ova čast ukazana 2005. godine.

U novinarstvu je od sredine sedamdesetih. Teško je pronaći nekoga ko o Lukoviću nema definisano mišljenje. Poput njega samog, ta mišljenja su nabijena emocijama, često na ivici verbalnih incidenata. A, od kontroverzi nikada nije bežao. Kao jedan od najboljih rok kritičara koje je Beograd imao osamdesetih i devedesetih, duhovito i cinično, subjektivistički, ali autoritativno, tekstovima u Džuboksu, Poletu, Mladosti, Vremenu Zabave, X Zabavi... obrušavao se na zvezdice YU/srpske muzičke (kvazi)industrije, promovišući novi talas i domaćoj publici još nepoznate zapadne stvaraoce. Balkanska krvoprolića okrenula su ga politici; pišući za Mladinu, Feral Tribune, Dane, Našu Borbu, Danas strastveno je kritikovao gospodare rata, pre svih ove „naše“, srpske. Mostove prema bivšoj zajedničkoj domovini nastavio je da gradi i u dvehiljaditim, ali je zato mnoge u Srbiji porušio. Prekidao je prijateljstva kada bi postao uveren (a za to mu nije mnogo trebalo) da je neko pristao na kompromis s političkom i biznis elitom, ali je samom sebi ponekada spuštao „moralnu lestvicu“ - na Bojanu Lekić se upravo preko Danasa obrušio jer je pristala na nagradu Karićeve fondacije, da bi zatim počeo da radi za vlasnika TV Pink Željka Mitrovića. Posle Miloševića, Šešelja, Koštunice i saradnika, glavna meta su mu postali Boris Tadić, Vuk Jeremić i Veran Matić. Nesporni šarm i smisao za humor ugrozio je uvredama, psovkama i seksizmima.

Danasovu nagradu za novinarsku hrabrost „Stanislav Staša Marinković“ dobio je 2001. godine. Objavio je tri knjige. Bio je poslanički kandidat LDP. Glavni je urednik internet portala

E-novine. Diplomirao je na beogradskom Mašinskom fakultetu. Rođen 1951. u Kraljevu, živi na beogradskoj Zvezdari.

izvor: dnevni list Danas


[Edited by soraya on 12-02-2010 at 09:44 GMT]

Esej: Kako se političar Radončić bori za naklonost medijskog tajkuna Radončića



Ugoumlje i avazovština
Enver Kazaz


Komunizam je još živ i opasan, i sve će nas vratiti u jednopartijski sistem. Uplašen od tog demonskog komunizma, kolumnista Radončićevog Globala, izvodi najrigidniju ideološku gestu nastojeći da u javnost ubaci fobiju od komunizma i na taj način pribavi svom poslodavcu u borbi za vlast moralni i ideološki legitimitet. Jednostavno rečeno, Radončićev kolumnista je postao ideolog Radončićevog SBB-a



Opet me je prošle sedmice napao predsjednik P.E.N. centra BiH u Globalu, glasilu Fahrudina Radončića, predsjednika nedavno formirane političke stranke koji se ovih dana proslavlja skandalima, što ih sustavno izaziva u javnosti. Radončić to čini na različite načine. On sa svog mobilnog telefona prijeti SMS porukama novinarkama koje istražuju bezbrojne afere u koje je na različite načine uključen (prošlosedmični slučaj Nadine Malićbegović, iz magazina Crta BHRT-a). A svega nekoliko dana prije rasističkim jezikom pokušao je satrati Dušku Jurišić, pa je potom u nekakvom predavanju na Institutu za demokratiju u SAD-u obećao da će kad dođe na vlast oprostiti svaki kriminal svim Bosancima i Hercegovcima pod uvjetom da iz inostranih banaka povuku svoj novac i stave ga preko ovdašnjeg bankarskog sistema na raspolaganje novom velikom etničkom vođi, Fahrudinu Radončiću, lično. U isto vrijeme širio se iz njegove medijske mašinerije najodvratniji oblik mizoginije u napadu na Vildanu Selimbegović, Dušku Jurišić, Borku Rudić i Dubravku Kenjić na spolnoj osnovi uz primjese fizičkog rasizma. (Vidjeti tekst Orkestar za svadbe i sahrane iz Globala, od 28. 1. 2010.) Radončić i njegova stranka u svojoj medijskoj mašineriji izravno napadaju i službenike iz institucija sistema koji po svojoj profesionalnoj obavezi moraju ispitivati njegove zakonski sumnjive rabote. Dakle, to je način na koji se Radončić političar bori za naklonost Radončića medijskog tajkuna, dok ta dvojica nastoje zataškati svaku iole sumnjiviju rabotu trećeg, poslovnog Radončića, koji u savezu s raznoraznim džaferovićima otvoreno harči javni novac Razvojne banke FBiH, istodobno se kunući da se bori za dostojanstvo Bošnjaka. Na sve to Radončić, stranački šef, uzvikuje Aman Srebrenice, pretvarajući strašni genocid nad Bošnjacima u jeftini politički gaf u surovoj borbi za vlast.

E u takvom kontekstu Radončićevih političkih poteza, napada me u njegovom Globalu njegov kolumnista Vlaisavljević, predsje dnik ov-dašnjeg P.E.N.-a, pokušavajući delegitimirati moju ini cijativu da P.E.N. zauzme stav povodom Radončićevog rasističkog satiranja Duške Jurišić.

U povelji P.E.N.-a nedvosmisleno je istaknuta obaveza svih članova da urade sve što mogu kako bi se iskorijenile rasne, klasne i nacionalne mržnje. Povelja, također, traži od svakog člana P.E.N.-a da se suprotstavi svakom obliku pritiska na slobodu izražavanja u zemlji čiji je građanin. Temeljno pitanje na koje se čeka odgovor glasi: je li Ugo Vlaisavljević, kao predsjednik P.E.N-a, koji se svojim članstvom u ovoj organizaciji obavezao da će poštovati načela koja su navedena u njenom ključnom dokumentu - zauzeo precizan i nedvosmislen stav o Radončićevom napadu na Dušku Jurišić. Ili takav stav Vlaisavljević nije zauzeo, zaklanjajući se u javnosti iza nezgrapnih formulacija o "živoj raspravi" koja se vodi među članovima Upravnog odbora P.E.N.-a u povodu moje inicijative? Je li u Radončićevom istupu bilo šovenstva ili nije, da li je išta upućivalo na rasistički stav, ili nije? Je li Radončić danima u svojoj medijskoj mašineriji satirao Dušku Jurišić na etničkoj, spolnoj, rodnoj i profesionalnoj osnovi, ili nije? O tome se Enver Kazaz precizno i nedvosmisleno očitovao, ne samo pokretanjem inicijative prema P.E.N.-u, već i u izjavi datoj dnevnom listu Oslobođenje. Dakle, u Radončićevom istupu na Radio Kalmanu bilo je očitog jezika mržnje. Radončić je širio mržnju prema Duški Jurišić na nacionalnoj osnovi, a svakodnevno je prije toga u svojim glasilima provodio ne samo linč nad ovom novinarkom, nego je nju i njene kolegice Global napao i na spolnoj osnovi.

O tome se Ugo Vlaisavljević, profesor, filozof, predsjednik P.E.N.-a, očitovao - NIJE. Zaključak se nameće sam od sebe. Prema Vlaisavljeviću nema, dakle, ničeg spornog u Radončićevom napadu na Dušku Jurišić. Zato i ne treba da se oglašava. Radončićeva izjava je njemu prihvatljiva i ni po čemu ne dovodi u pitanje načela iz Povelje međunarodnog P.E.N-a. Zaklonjen iza kolektivnog stava, on će ushićeno u svojoj kolumni zakliktati u prošlonedjeljnom Globalu: "Upravni odbor nije podržao inicijativu profesora Kazaza, a za to je trebala jednoglasna podrška svih njegovih članova."

Ali, Radončić svom kolumnisti postavlja novo u nizu teških iskušenja. Jer, sad pitanje glasi: da li će Vlaisavljević poduzeti išta kao P.E.N.ov predsjednik povodom Radončićevih prijetnji novinarki Nadini Malićbegović? Tom se pitanju pridodaje još jedno: hoće li se profesor Vlaisavljević, predavač na Rodnim studijama ovdašnjeg uglednog Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, oglasiti povodom mizoginih napada na Vildanu Selimbegović, Dušku Jurišić, Borku Rudić i Dubravku Kenjić iskazanih u magazinu čiji je kolumnista? Ili, možda, za sve to on nema ni vremena ni energije, jer mu ih oduzima opsesivna potreba da me napada na svim medijima do kojih može doći.

No, nužno je pobliže razmotriti Vlaisavljevićevu kvaziargumentaciju u napadima na mene i osvijetliti njegove različite uloge u ovdašnjem javnom prostoru.

Znajući da ne može pronaći niti jedan ozbiljan argument kojim bi osporio moju inicijativu P.E.N.-u, on, tipično za strategiju avazovske medijske mašine u kojoj je postao jedan od ključnih aktera, stvari prebacuje na personalnu ravan, pa pseudologicira o tobožnjem mom pokušaju da se u javnom prostoru postavim kao moralno superiorna osoba. Evo šta o meni kaže: "Riječ je o čovjeku koji ne može trpjeti nepravdu i zlo. Tu mu nema pomoći, naprosto je takav. Zato je on pravi ljevičar u politici, jer takva politika u sebi nema ništa političko, nego je sva podređena najvišim moralnim svrhama. Nije onda čudo da protivnici takve politike nemaju pravo na vjerodostojan moral, pa tako ni na ljudsku čast i dostojanstvo."

Nužno je ispitati implikacije ovog galimatijasa, koji se htio ostvariti kao ironija i igra paradoksima, i prevesti ih u kauzalan jezički poredak. Vlaisavljević, ustvari, tvrdi sljedeće: Enver Kazaz je političar dogmatik koji se zaklanja iza morala, i kao svaki dogmatik on je moralno radikalan, a kao moralno radikalan nužno svoje oponente dehumanizira i dijabolizira, te na koncu postaje neka vrsta psihičkog bolesnika. Luđak kojemu se ne može pomoći, karikaturalni moralni inkvizitor. Ali, nije samo Enver Kazaz takav. Takvi su prema Vlaisavljeviću i svi drugi koji mu se usude oponirati. Takav je i Srđan Dizdarević, jer je osudio jezik mržnje u Radončićevom napadu na Dušku Jurišić, takav je i Hadžem Hajdarević zato što se usprotivio Radončićevom šovinističkom stavu, takvi su tobožnji ljevičari uopće, takvi su svi lijevo orijentirani humanistički intelektualci, a pogotovo su takvi novinari, jer su oni, tvrdi sarajevski filozof, "najradikalniji ljevičari" stoga što se bave politikom.

Dosljedno izvedene implikacije iz Vlaisavljevićevog napada na mene ukazuju da on pakuje optužnicu ne samo meni, nego i svima onima koji su osudili Radončićev jezik mržnje. I to optužnicu po tri osnove: moralnoj, psihološkoj i ideološkoj. Vlaisavljević, dakle, tvrdi da su svi oni koji su se kao tobožnji moralizatori drznuli usprotiviti njegovom poslodavcu, ustvari, moralne nakaze, da su svi oni psihološki poremećeni, te da su svi oni ideološki dogmatici. Potom slijedi Vlaisavljevićev zaključak: "Ne čudi stoga da ljevičare mori velika nostalgija za jednopartijskim političkim poretkom i da su višestranačje doživjeli kao prodor sila zla u političko polje." Ne potkrepljujući svoj zaključak niti jednim argumentom, jasno je da je Vlaisavljević iz domena logike otišao u prostor privida i manipulacija, te da svaku ideologiju opozicionu Radnočićevom rasizmu nastoji prokazati kao demonski komunizam. Evo ga, hoće reći Vlaisavljević, komunizam je još živ i opasan, i sve će nas vratiti u jednopartijski sistem. Uplašen od tog demonskog komunizma, kolumnista Radončićevog Globala, izvodi najrigidniju ideološku gestu nastojeći da u javnost ubaci fobiju od komunizma i na taj način pribavi svom poslodavcu u borbi za vlast moralni i ideološki legitimitet. Jednostavno rečeno, Radončićev kolumnista je postao ideolog Radončićevog SBB-a.

Ali, tu se ne zaustavlja novopečeni ideolog Radončićeve stranke. U svoj ideološki rad upregao je i čitav P.E.N. tako što manipulira mojom inicijativom podmećući joj da je politički motivirana i odričući joj svaku mogućnost principijelnog zalaganja za vrijednosti koje promovira i za koje se zalaže povelja na kojoj je utemeljena ova međunarodna organizacija. I uspio je u tome. Uspio, jer je iskoristio predsjedničku poziciju kao čist oblik političke moći. A ova je organizacija preko Vlaisavljevićevog teksta u Globalu postala talac svoga predsjednika i ideološka filijala Radončićeve stranke. To potvrđuje i činjenica da smo preko predsjednikove kolumne u Radončićevom glasilu saznali kako glasi konačan stav Upravnog odbora o mojoj inicijativi, a ne redovnim putem - internom komunikacijom ili saopćenjem za javnost. Predsjednik je prisvojio sebi pravo da jedino u svojoj kolumni informira javnost o stavu Upravnog odbora. Pritom, znakovito je da predsjednik P.E.N.-a informira javnost o stajalištima njegovog Upravnog odbora u svojoj kolumni u magazinu čiji je vlasnik predsjednik političke partije koji je trebao biti predmetom P.E.N.-ove reakcije. Novo pitanje glasi: je li Global glasilo P.E.N.-a ili Radončićevog SBB-a? Ili, možda, nema razlike između ovog dvoga?

Znakovit je i Vlaisavljevićev napad na medije koji su u skladu sa svojom uredničkom politikom prenijeli stajališta s tribine o ateizmu održane prošlog mjeseca u sarajevskom Media Centru. Evo šta kaže Radončićev kolumnist: "Najprije smo ovih dana u javnosti Sarajevske kotline morali danima slušati kako se profesor Kazaz deklarirao kao ateist... Najprije je ushitio većinu slušatelja na skupu o ateistima, a onda i određene medije koji su skloni obračunu s tzv. 'kleronacionalistima'. Sarajevski Dani su mu napravili pravu odu, a radio Slobodna Evropa i TV Liberty umnožavaju njegovo prisustvo na skupu, dok istovremeno brišu prisustvo uvodničara koji im ne odgovara (poznata praksa, zar ne?) i dodaju još, kao da je bio uvodničar, jednog ideologa iz Naše stranke. Tako se ljevičarski oblikuje javno mnijenje: uvećavate i umnožavate ono što je dobro, a brišete i eleminirate ono što je loše. Tako je sam profesor Kazaz postao velik i umnožen, prevelik za tako tijesnu kotlinu."

Nije predsjedniku P.E.N.-a dovoljno to što napada mene i sve one koji su osudili Radončićev šovenski gest, već se obrušava i na medije propisujući im kriterije prema kojima će djelovati u javnosti. Tu se Vlaisavljević pridružuje svom poslodavcu. I Radončiću i Vlaisavljeviću prešlo je u radosnu naviku obrušiti se na medije. Radončić to, kao političar, čini otvorenim prijetnjama, ucjenama i najgorim mogućim rječnikom, a Vlaisavljević, kao ideolog, propisivanjem normativa proizašlih iz njegovih ideologemskih mjerila. Nisu li ovako žestoko napadali medije jedino ideološki slugerani vlastodržaca u totalitarnim sistemima i nisu li samo totalitarni moćnici na ovaj način držali medijima lekcije?

Neću ovdje komentirati Vlaisavljevićevu jezičku nezgrapnost, kao npr. onu da "smo ovih dana ... danima morali slušati". Za takvo što će, vjerujem, biti prilike. Ali, ne zahtijeva li Vlaisavljević svojim napadom na medije od ukupne javnosti da počne misliti njegovom glavom. Kritikujući tobožnje ljevičare, predsjednik P.E.N.-a im podmeće nostalgiju za ideološkim jednoumljem. A nije li njegov napad na medije izraz novog oblika ideološkog jednoumlja - UGOUMLJA. Nećemo li od sada uz teror avazovštine morati podnositi i UGOUMLJE kao nov sistem ideoloških fantazmi u službi Fahrudina Radončića? Da je predsjednik P.E.N.-a zapao u UGOUMLJE svjedoči i činjenica da me je prijavio Sudu časti ove organizacije, zbog toga što sam javno iznio svoj stav o Radončićevom napadu na Dušku Jurišić. Time sam se, po njemu, ogriješio o, kako naglašava u pismu upućenom meni i predsjedniku Suda časti, lojalnost udruženju. Kao i svako jednoumlje i predsjednikovo je u konačnici karikaturalno, da ne kažem groteskno.

A radilo se samo o tome da se Upravni odbor P.E.N.-a BiH trebao očitovati, pozitivno ili negativno, o mojoj inicijativi. Samo o tome.

Riječ u fokusu



Hrvati

Mile Stojić

Što povezuje Iliju Jurišića i Jadranka Prlića? Ilija Jurišić je, podsjetimo, branio Bosnu i Hercegovinu od agresije i zbog te herojske obrane zapalo mu je dvanaest godina robije u srbijanskim kazamatima, dok je Jadranko Prlić još na optuženičkoj klupi jer je podržavao agresiju i naređivao zlodjela kao premijer hrvatske ratne paradržave. Baš ništa ne povezuje ova dva nesretnika, osim usuda pripadnosti - obojica su bosanskohercegovački Hrvati. Ali, to je tek najveća nesreća, rekao bi cinik.

Vrijeme za cinizam, međutim, po svemu sudeći je isteklo. Priča o agoniji najmanjeg konstitutivnog naroda započela je u Zagrebu početkom devedesetih - kad je Tuđman smijenio Kljuića, Doku i legitimne narodne predstavnike, a umjesto njih instalirao Bobana, Tutu i Štelu. Ostalo je sve išlo najgorim mogućim tokom - na ministarska mjesta i državne funkcije Tuđman je imenovao Šuška, Rojsa, Vukojevića i druge udbaške vucibatine, koje su pohlepom i bahatošću, a često i svirepim ratnim zločinima navukle na Hercegovce bijedu i prijezir ne samo Bošnjaka, nego i građana Republike Hrvatske.

Dok se stvarao stereotip o bjeločarapašima i kutleima, hrvatski narod iz BiH lagano se iseljavao, tako da od prijeratnih osam stotina tisuća Hrvata u Bosni i Hercegovini danas živi jedva polovica. Razdržavljenje Hrvata završavalo se tako da ih je "matična država" proglasila čak i "dijasporom" kako bi ih koristila kao biračko tijelo, a danas im oduzima i to dvojno državljanstvo, jer su oni svoju svrhu ispunili. Pisao sam o ovim stvarima kontinuirano od početka devedesetih, a zauzvrat sam zavičajno pljuvan, napadan i nazivan najružnijim imenima, ali ne mari. Danas Crkva cvili da su Hrvati u Bosni živi zakopani, ne priznajući da je i sama zdušno dubila njihovu raku.

U blistavom tekstu Ničiji Hrvati na ničijoj zemlji, objavljenu na jednom zagrebačkom portalu, mlada Širokobriježanka Martina Mlinarević-Sopta ovako riše hercegovačke Hrvate danas: "Podneblje je to koje je u ratno vrijeme izraslo na laži, od laži se hranilo, ta laž ga je nosila, njeni dečki su zbog te laži gubili živote, a spremno i spretno ju je zakuhao predsjedničko-ministarski dvojac, (Tuđman - Šušak, op. ur.) razvlačeći maštu ovdašnjih ljudi kao vrsna domaćica jufku za pitu. Da će Hercegovina jednog dana biti Hrvatska, droga je kojom su djeca po naputcima hranjena od djetinjstva, prvotno uz beatove Thompsona bez zuba, pa kasnije, evolucijski, i Thompsona sa zubima. (...)

Sva ova događanja i potpuni gubitak identiteta i kompasa hercegovačkog naroda pogoduju svima iz različitih pozicija. Republici Hrvatskoj da se, urbana i proeuropska, brzinski i damski očisti mučnih repova kamenjara. Sarajevu da zauzme primat unutar države BIH. A Hercegovce ostavlja u totalnoj konfrontaciji sa svima, u državi koju ne žele, a koja je jedina koju imaju i od koje će morati graditi bolju budućnost, ma koliko im se to gadilo."

Mudri (ako takvih uopće ima među hrvatskim političarima u BiH danas) više mogu naučiti iz ovih Mlinarevićkinih riječi nego iz svih cvilećih biskupskih epistola. Per omnia saecula saeculorum.